Vladko Maček

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vladko Maček
Vladko Maček

Mandat
13. kolovoza 1928.[1] – 15. svibnja 1964.
Prethodnik Stjepan Radić
Nasljednik Juraj Krnjević

Rođenje 20. srpnja 1879.
Jastrebarsko, Hrvatska, Austro-Ugarska
Smrt 15. svibnja 1964.
Washington, DC, SAD
Politička stranka HSS
Zanimanje političar, pravnik

Vladimir - Vladko Maček (Jastrebarsko, 20. srpnja 1879. – Washington, DC, 15. svibnja 1964.), hrvatski političar iz 20. vijeka.

Maček je predvodio Hrvatsku seljačku stranku nakon smrti Stjepana Radića. Bio je jedan od hrvatskih političkih vođa u Kraljevini Jugoslaviji.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1903. stekao doktorat prava u Zagrebu. Do 1905. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Član Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. član glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik Stjepana Radića Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919.-20.) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-1 u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Godine 1921. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925., nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju 1925. bio je pušten iz zatvora.

U veljači 1927. bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti Stjepana Radića (1928.) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa Svetozarom Pribićevićem, Seljačko-demokratske koalicije. U početku je prihvatio uvođenje diktature , misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim Strankama u Kraljevini Jugoslaviji. Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskog nacionalnog pokreta. U studenome 1932. dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne Zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima. Zbog toga je bio uhićen u siječnju 1933. i osuđen na tri godine zatvora, iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića. Na izborima 1935. i 1938. bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnoga sporazuma. Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem te s njime 26. kolovoza 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu,a sam Maček bio je potpredsjednik.

Nakon puča 27. ožujka 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi generala Dušana Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao Jurja Krnjevića i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za politiku čekanja odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U lipnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a 1947. u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS. Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i 15. svibnja 1996. položeni na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]