Dušan Simović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dušan Simović
Dušan Simović.jpg
Biografske informacije
Rođenje 28. oktobar 1882.
Kragujevac, Kraljevina Srbija
Smrt 26. avgust 1962.
Beograd, Jugoslavija
Državljanstvo Srbin
Karijera
Služba 1905. - 1945.
Čin general
Ratovi Prvi Balkanski rat
Drugi Balkanski rat
Drugi svjetski rat
Važnije bitke Travanjski rat
Vojska Kraljevina Jugoslavija Kraljevska jugoslavenska vojska
Rod vojske Kopnena vojska
Zrakoplovstvo
Zapovijedao 7. pješačka pukovnija
Nagrade Karađorđeva zvijezda 4. stupnja s mačevima

Dušan Simović (Kragujevac, 28. listopada 1882. — Beograd, 26. kolovoza 1962.) general Vojske Kraljevine Jugoslavije, a poslije vojnog puča postaje predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i načelnik Glavnog vrhovnog stožera.

Tokom aprilskog rata 1941. sa vladom i dvorom emigrirao u London. Kao predsednik izbegličke vlade prihvatio četnički pokret Draže Mihailovića, prikazujući ga kao pokret otpora, radio na njegovom afirmisanju i priznanju od strane vlada antihitlerovske koalicije.[1] Nakon što je saznao sa Mihailovićevu saradnju sa okupatorom, javno se opredelio za NOP.

Vlada DFJ mu je nakon rata odobrila povratak u zemlju. Umro je 1962. godine u Beogradu.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Armijski general Dušan Simović rođen je 28. listopada 1882. u Kragujevcu. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u rodnome gradu. Još kao gimnazijalac dosta se zanimao za vojne stvari i vojnički poziv. Zbog svoga velikog zanimanja za vojna pitanja, napušta gimnaziju i upisuje vojnu akademiju u Beogradu. Vojnu akademiju završio je 1900. godine, kada je promaknut u topničkog potporučnika. Višu školu Vojne akademije završio je 1905., a stožernu pripremu 1912. godine. U Balkanskim ratovima 1912. - 1913. i Prvom svjetskom ratu 1914. - 1918. pokazao se kao odličan časnik i u čin stožernog bojnika promaknut je 1913., a u čin potpukovnika 1915. godine. Na Solunskom bojištu bio je zapovjednik 7. pješačke pukovnije. No, još na Solunskom bojištu, Simović se zanimao za zrakoplovstvo i protu-zračnu obranu. Svakim danom se sve više zanimao za radove pionira letenja Mihaila Petrovića, čitajući njegove izvještaje u Balkanskim ratovima, kao i njegove studije o zrakoplovstvu. Tako se prelomio i odlučio da se poslije rata posveti zrakoplovstvu. Godine 1918. određen je za delegata Vlade Srbije i Vrhovnog zapovjedništva kod Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu.

Kraljevina Jugoslavija[uredi - уреди | uredi izvor]

U razdoblju do početka drugog rata, posvećuje se isključivo zrakoplovstvu. Vrhovni zapovjednik zrakoplovnih snaga postaje 1936. i na tom položaju ostaje sve do 1938. kada ga zamijenjuje general Milutin Nedić. U međuvremenu, čin zrakoplovnog generala dobiva u siječnju 1938., a već u svibnju iste godine postaje načelnik Glavnog vrhovnog stožera sve do 1940. godine. Na položaju načelnika Glavnog vrhovnog stožera naslijedio je generala Milutina Nedića. Kao ministar vojske, zalagao se za to da se u slučaju njemačkog napada na Jugoslaviju pruži otpor koji će trajati sve dok se i saveznici ne pridruže jugoslavenskoj vojsci, a u slučaju neuspjeha da se vojska povuče prema Grčkoj i time stvori nova Solunska bojišnica. Ovakva njegova razmišljanja nisu prihvaćena, pa je u travnju 1940. morao dužnost načelnika predati generalu Petru Kosiću. Aktivno je pratio tijek događanja, a kada je potpisano pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, uzeo je maha, zajedno sa brigadnim generalom Borivojem Mirkovićem, pukovnikom Dragutinom Savićem, zrakoplovnim pukovnikom Stjepanom Burazovićem, stožernim pukovnikom Miodragom Lazićem i drugim časnicima u udaru protiv vlade Dragiše Cvetkovića.

Drugi svetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Dušan Simović i kralj Petar II Karađorđević u Londonu.

Kad je završen vojni udar i srušeno namjesništvo kneza Pavla, Simović je izabran za novog predsjednika Vlade, a pored toga pripala mu je i dužnost načelnika Vrhovnog stožera po drugi put. No, Simović nije imao mnogo vremena da pripremi vojsku za nadolazeći rat. Na dan vjenčanja njegove kćeri, Njemačka napada Jugoslaviju 6. travnja 1941. Simović, kao predsjednik Vlade, i načelnik Vrhovnog stožera u Travanjskom ratu imao je mnogo problema. Prvo dolazi do sloma na bojištu, a zatim do raspada Vlade, jer je nekolicina ministara, pro-fašistički orijentiranih, podnijela ostavke. Simović se sa svojom Vladom nalazi u Crnoj Gori, u Nikšiću, gdje je 13. travnja 1941. održana posljednja sjednica Vlade pred odlazak iz zemlje.

Simović je podneo Kralju Petru ostavku na mjesto zapovjednika Vrhovnog stožera i predložio za to mjesto armijskog generala Danila Kalafatovića, tadašnjeg zapovjednika pozadine, koji je potom potpisao kapitulaciju. Simović odlazi iz zemlje 15. travnja zajedno sa svojom ženom i bratom. Poslje dočeka na aerodromu "Agrenion" u Ateni, engleskim zrakoplovom odlazi u London. U inozemstvu ostaje na mjestu predsjednika Vlade sve do čuvene Kairske afere[2], kada je smjenjen 11. siječnja 1942. U inozemstvu se opredijelio za NOP.

20. februara 1944. general Dušan Simović je održao govor preko londonskog radija, koji je privukao najveću pažnju. On je ustao protiv izdajničke uloge emigrantske vlade Božidara Puric i klike oko nje, koji, pod izgovorom da se bore protiv komunizma, služe nacističkim okupatorima:

Wikiquote „Umesto da se ponose i oduševljavaju uspesima i borbom naših naroda, oni bi hteli da onemoguće tu borbu i da izazovu unutrašnje sukobe, pa prema tome rade ono isto što rade i naši neprijatelji. Ne priznati Narodnooslobodilačku vojsku i narodnooslobodilački pokret znači — raditi protiv Saveznika, za račun neprijatelja.[3]
()

Simovićev govor bio je ozbiljan udarac emigrantskoj vladi Božidara Purića i njenom ministru vojske Draža Mihailovića, koji je otvoreno sarađivao sa okupatorima u borbi protiv NOP. Po oslobođenju, Simović se vraća u Beograd 1945. i sudjeluje kao svjedok na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine. Kao vojni pisac objavio je veliki broj knjiga i radova. U Beogradu je ostao do svoje smrti. Bio je oženjen, imao je sina i kćer.

Odlikovanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nositelj je više odlikovanja, za zasluge u ratovima Srbije dobio je dva puta Karađorđevu zvijezdu s mačevima četvrtog stupnja,

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]