Momčilo Đujić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Momčilo R. Đujić
Момчило P. Ђујић
Ilustracija.
Lični podaci
Rođenje 27. februar 1907. (1907-02-27) zaselak Topolje sela Strmica kod grahovoa, Austro-Ugarska
Smrt San Diego, Kalifornija, SAD[1]
Vojna karijera
Vjernost Kraljevina Italija (1941-1943)
Jugoslovenska vojska u otadžbini (1942-1945)
Čin Vojvoda
Godine službe 1941-1945
Komande 18. korpus italijanske kraljevske vojske - MVAC odred "Dinara" (Dinarska četnička divizija)
Kasniji život i rad
Kasniji rad predsednik pokreta "Ravna gora"

Momčilo R. Đujić (pseudonim Dal Dal[2];1907-1999) je za vreme drugog svetskog rata bio komandant kvislinške formacije poznate kao Dinarska četnička divizija (službeno: Dobrovoljačka antikomunistička milicija), a nakon poraza osovinskih snaga uticajna ličnost četničke emigracije.

Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. je pokrenut postupak za izručenje od SAD, ali je usled raspada SFRJ do smrti ostao nekažnjen.[3][4]

Predratna biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Momčilo Đujić je rođen 27. februara 1907. godine kao dete Rade i Ljubice Đujić u zaseoku Topolje kraj Kovačića u blizini Knina. Porodica mu je poticala iz Bosne, gde su se bili doselili sa prostora sadašnje Crne Gore (gde pripadaju plemenu [[Bratonožići]), a naselili su se blizu Knina, u selu Kovačić, uz izvor reke Krke. Rade i Ljubica Đujić imali su prvenca Momčila a potom još dve ćerke - Maru i Ilinku te dva sina - Glišu i Boška.

Momčilo Đujić je niže razrede gimnazije pohađao u Kninu, a više u Šibeniku. Nije maturirao; poslije sedmog razreda otišao je u Sremske Karlovce, u bogosloviju Srpske pravoslavne crkve. Nakon završetka školovanja, vladika dalmatinski Irinej rukopoložio ga je 1933. godine i dodelio mu parohiju u selu Strmici kod Knina. Pre stupanja u parohiju, oženio se Zorkom Dobrijević, kćeri uglednog trgovca. Imali su troje dece: sina Sinišu i blizance Radomira i Radojku.

U isto vreme je stekao popularnost izgradnjom narodnog doma, kao i seoskog vodovoda. Neposredno nakon atentata na jugoslovenskog kralja Aleksandra te naglog porasta napetosti između srpskog i hrvatskog stanovništva u području Knina, pop Đujić se počeo baviti politikom, te pridružio četničkom pokretu. Uz logističku potporu žandarmerijskog generala Ljube Novakovića je organizovao četničko udruženje za ličko-dalmatinsko-bosansku Tromeđu. To se udruženje do početka drugog svetskog rata transformisalo u formaciju s 11 posebnih jedinica.

Drugi svetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

U Aprilskom ratu 1941. Kraljevina Jugoslavija je nestala, a Knin je postao deo novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Đujić je na to reagovao tako što je sa svojim četnicima razoružao žandarmerijsku stanicu u Strmici. Kada su ga vlasti NDH zbog toga htele uhapsiti, Đujić se u maju iste godine sklonio u Kistanje, koje je Rimskim ugovorima pripalo Italiji. Kada je u julu 1941. srpsko stanovništvo Kninske krajine diglo ustanak protiv NDH, Đujić se iz Kistanja vratio u Strmicu.

Služenje Italiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Među ustanicima je ubrzo došlo do podele na dvije frakcije - jedna, kojom je sve više dominirala Komunistička partija Hrvatske, koja je vodila borbu protiv okupatora i njihovih slugu; druga, kojom je dominirao Đujić i njegovi istomišljenici, smatrao je da se ustanici trebaju boriti jedino protiv NDH, pa i Hrvata uopšte, ali ne i protiv Talijana. U komandi divizije »Sassari« u Kninu 29. oktobra 1941. godine Đujić s Talijanima potpisuje sporazum o organizovanju četničkih jedinica:

Đujić sa italijanskim oficirom.
Wikiquote

„»1. Četničke jedinice formiraće se isključivo u srpskim selima na principu dobrovoljnosti, s tim, što će postojeće jedinice imati samo lako naoružanje.

2. Četničke jedinice će se uzdržati od bilo kakve akcije protiv oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske i talijanske vojske.

3. U okolnim selima, koja će se nalaziti pod četničkom kontrolom, ustaška vlast će i dalje normalno postojati. Četnici ne mogu hapsiti ili bilo kako progoniti stanovništvo katoličke vjere, već će sve sumnjive i po javni poredak nepoželjne elemente predavati nadležnim organima Nezavisne Države Hrvatske. Za manja krivična djela, koja počine Srbi, četnički organi mogu poduzimati odgovarajuće mjere, dok će sve političke izgrede predavati talijanskim vojnim vlastima ...

6. Između talijanskih vojnih vlasti, vođa četničkih odreda i starešina srpskih sela (kapetana) uspostaviće se tesna saradnja ...«[5]
()

Đujić je u novembru 1941. organizovao narodni zbor u Crnim Potocima na kome je osnovana Dinarska četnička divizija. Đujić, koji je već bio komandant puka "Petar Mrkonjić", biva izabran za komandanta divizije, a za njijegovog pomoćnika je izabran komandant puka Gavrilo Princip, Brane Bogunović. Momčilo Đujić i Pajo Popović će biti prvi iz kruga »narodnih vođa« koji će se decembra 1941. godine naći u salonu župana NDH Davida Sinčića u Kninu. Zajedno s njima dvojicom, kod Sinčića je početkom decembra došao i Brane Bogunović, kojeg će Sinčić ocijeniti kao najpouzdanijeg za suradnju.[6] Đujić je Sinčiću rekao da su »komunisti i partizani naši osnovni neprijatelji«, jer »oni propovjedaju oduzimanje svačije, pa i seljakove imovine, oni vode takozvanu slobodnu ljubav čak i sa svojim sestrama, oni su bijedna šaka avanturista koji ne priznaju Staljina, već slijepo slijede Trockoga[7]

Đujić i njegovi ljudi su na zborovima po kninskim selima prijetili onima za koje se »pretpostavlja da šuruju s komunistima«, odnosno da podstrekuju »oružane borbe«. Pretili su da će biti »sa zemljom sravnjeno« svako naselje »koje počne borbu ili pusti komuniste da na njihovoj teritoriji napadaju Talijane«.[7]

Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) je početkom godine 1942. preko Ilije Trifunovića Birčanina stupila u kontakt s Đujićem, te njegove jedinice formalno preuzela u svoje redove. U isto vreme Đujićeve jedinice su ušle u zvaničan sastav italijanskih fašističkih snaga kao Milizia Volontaria Anti Comunista, i vodile žestoke borbe protiv partizana.[7] Kasnije su Đujić i Bogunović dobili počasna zvanja četničkih vojvoda.

Marta 1942. godine Đujić potajno seoskim komandirima naređuje da eliminišu sve koji pozivaju na ustanak:

Wikiquote „»Ubijte one koji dolaze u sela da vam lažu i da vas zavađaju i uzbunjuju. Progonite sve strance iz vašeg sela i držite preko straže i patrola savršen red i mir. Oni koji žele borbu neka se maknu dalje od našeg ognjišta!«[7]
()

Đujić je 10. aprila, primivši od Talijana obvezu da bude »prvi pojas osiguranja« pruge Knin—Gračac, prikupio kod Tiškovca oko 220 četnika. Po Tromeđi je razaslao kurire sa porukom narodu:

Wikiquote „»Tko bude išao u partizane, neka dobro zna da će mu kuća biti zapaljena, a familija otjerana u logor.«[7]
()

Samo od 11. augusta do 15. septembra 1942. Đujić je za svoje »pukove« od okupatora dobio 1845 pušaka i 9 puškomitraljeza.[8] Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad civilnim stanovništvom (uglavnom Hrvatima ali i Srbima).

»Zaista, jedan od najboljih prijema od početka rata bio je u njegovom štabu povodom proslave dodeljivanja od kralja Petra Karađorđeve zvezde popu Đujiću, jednom od glavnih Mihailovićevih komandanata u Dalmaciji. A najsmešnije, rekao je, bilo je to što je ovo visoko odlikovanje Đujić dobio za hrabrost pred neprijateljem, a on je, eto, sa njima pijančio u štabu neprijatelja. To su, rekao je prezrivo pukovnik, odjednom pun nacionalnog ponosa, stvari koje se mogu desiti samo na Balkanu.«[9]
Fitzroy Maclean o razgovoru sa italijanskim pukovnikom o Đujiću

Italijanski dokument od 20. oktobra 1942. godine svedoči kako je Momčilo Đujić, a potom i Mane Rokvić, pokušao obljubiti Ljubinku Čekrliju, koja je bila jedna od 25 bolničarki Dinarske divizije. Kad im to nije uspjelo, poslali su je u zatvor. Komandant karabinijera divizije »Sassari« u Kninu major Atomio Orazzo je ustvrdio:

Wikiquote „»Dana 24-VIII-1942. po nalogu od popa Đujića bila je uhapšena u Bosanskom Grahovu i prebačena u tamnicu Kninske tvrđave, gospođica Čekrlija Ljubica p. Riste i Jovana Mutić od 22 godine, srpsko-pravoslavna, optužena radi komunističke propagande. Po iscrpljenim podacima sa druge strane je utvrđeno, da je Čakrlija bila uhapšena, radi toga što popu Đujiću i Mani Rokviću nije uspjelo djevojku za svoje pobude iscrpiti (predobiti), jer im je odbila sve njihove ponude i tako ostala vjerna svojem zaručniku, bratu žene poznatog narodnog poslanika Rađenovića. Uzevši gornje u obzir i budući je ista slabog zdravlja i nije mogla odoliti težini zatvora, ova komanda predlaže, da se ista otpusti iz zatvora.«[10]
()

Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak.[11]

U selu Kosovu kod Knina Đujić je formirao i koncentracijski logor, koji su nazivali "malim Jasenovcem" (nazivan je i "srpskim Jasenovcem"[12] ili "drugim Jasenovcem"[13][14]) a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.[15] Talijanske vojne vlasti su Đujiću predavale zarobljene ili pohapšene. Kroz Đujićev logor je prošlo na hiljade uglavnom nevinih ljudi, često djece i žena, a na stotine iz njega odvedeno je ravno na stratište u grabama Markovca — Topolja.[16] Često su to bili rodoljubi koji bi osudili četničku plaćenu službu neprijatelju.[7] Okružni komitet KPH za Knin 18. listopada 1943. javlja Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju:

Wikiquote „Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže.[13]
()

U Đujićevom logoru je korištena zloglasna sprava za mučenje, nazvana "popovo bure" (velika bačva sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice bile k unutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.)[13], koja je nekada bila izložena u Vojnom muzeju u Beogradu.[15]

20. aprila 1943. Đujić je kolektivno kaznio čitavo srpsko selo Kanjani u Dalmaciji, zbog toga što nisu hteli u četnike, ustvrdivši da oni »nisu pravi Srbi već neka vrsta Hrvata pravoslavne vere«. Pop Đujić je naredio:

Wikiquote

„»Iz originalnog izveštaja Komandira čete Kanjane, stekao sam ubeđenje, da pravoslavni narod sela Kanjana nisu pravi Srbi već neka vrsta Hrvata pravoslavne vere. Osim toga vidim iz samog izveštaja da su odkazali kao četnici poslušnost i nisu izvršili naređenja koja im je izdao Komandant Kosovske Brigade kojoj oni pripadaju. Na osnovu svega toga pod mojim predsedništvom Komanda Dinarske četničke oblasti, donela je danas sledeću odluku koja odmah stupa na snagu, i to:

1) Borci-četnici sela Kanjana isključuju se iz Dinarske vojno-četničke organizacije;

2) Sav narod pravoslavne veroispovesti sela Kanjana, opštine Drniš, sreza Kninskoga isključuje se iz opšte zajednice iz sastava Srpskog naroda;

3) Vojvodstvo Srpskog naroda ovih krajeva i vojska Dinarske četničke Oblasti i sve vojne i civilne vlasti Srpskog naroda nemaju više nikakvih obaveza prema selu Kanjanima, koje se prepušta na milost i nemilost naših neprijatelja;

4) Iste mere preduzeće se prema svima onima selima ili pojedincima koji odkažu poslušnost četničkim vlastima, koji se bore za slobodu i opstanak našega naroda u našim krajevima;

5) Prednju odluku saopštiti borcima Kosovske brigade, a istovremeno istu odluku dostaviti komandiru čete sela Kanjane i seoskom starešini istoga sela, koji su dužni da na seoskom zboru o ovoj odluci obaveste narod. Istovremeno obavestiti i Italijanske i Hrvatske vlasti da selo Kanjane ne pripada pod zaštitu Dinarske četničke Oblasti, niti se smatraju Srbima, te prema pomenutom selu neka preduzmu mere kakove god žele.«[17]
()

Po potrebi je sarađivao i s vlastima NDH (od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića prima pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama te sudjeluje u zajedničkim borbenim akcijama sa ustašama)[18][19] te njemačkim vojnim vlastima[20] u Hrvatskoj.[13] 10. travnja 1943. Đujić je poslao delegaciju koja je prisustvovala zboru u Kninu povodom proslave dvogodišnjice NDH.[21]

Proljeća 1943. general Paolo Berardi, komandant divizije »Sassari«, je pisao štabu 18. korpusa o popu Đujiću. On njegovu politiku opisuje slijedećim rečima:

Wikiquote

1) Apsolutna nekompromisnost u odnosu prema Hrvatima nastojeći ipak da ne dođe do otvorenog neprijateljstva.

2) Borba do maksimuma protiv partizana.

3) Iridentizam srpski.

Prema nama pop — koji razumije koliko koristi može proizići za njegovu stvar od naše pomoći — pokazuje se lojalan i iskren prijatelj, iako često od njega moramo trpiti radi njegove neobuzdanosti, kao i od pojedinog njegovog sljedbenika.«[22]
()

Uoči kapitulacije Italije Đujić je potvrđivao talijanskom komandantu Kninskog sektora svoju saradnju:

Wikiquote „»Za sve ovo vreme objektivna i pravilna ocena mojeg ličnog držanja, mojeg vojničkog i političkog rada ne može mi se prebaciti da sam i najmanjim svojim gestom pokazao akt neprijateljstva ili sumnje prema italijanskoj vojsci i italijanskom narodu, jer mi to ne bi dozvolila moja čast i moj srpski ponos, pošto bi to bilo suprotno mojem stavu iskrenog prijateljstva i saradnje sa italijanskim narodom — stavu koji sam zauzeo od prvog dana pa do danas, a kojeg želim da i dalje nastavim.«[23][24]
()

Služenje Njemačkoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Srpski narod, kao i Adolf Hitler, glavnog protivnika vidi u komunizmu.[7]

Očekujući kapitulaciju Italije nemačka komanda je, u okviru plana Ahze, uputila u Dalmaciju 114. lovačku diviziju koja je ušla u Knin 25. avgusta 1943. Nakon kapitulacije fašističke Italije 8. septembra 1943, Đujić je uspostavio kontakte i saradnju sa nemačkim snagama. U septembarskim instrukcijama, kad njemačke kolone prodiru prema jadranskoj obali, iz Đujićevog štaba stiže instrukcija: »Pazite da ne bi neko napadao Nemce u blizini naših sela!« zahtjeva se da četničke jedinice zadrže položaje uz komunikacije »radi obezbeđenja puta i Nemačkih kolona«, pri čemu »ljudstvo « raspoređeno uz komunikacije treba da »bude jako oprezno da ga partizani ne napadnu i unište«.[25]

No, umjesto da mu pruže ruku, Nijemci su naredili da vojvoda Đujić i načelnik njegovog štaba kapetan David Šoškić budu uhapšeni. Nijemci su posumnjali u Đujićevu lojalnost čitajući za njih lako čitljive šifrirane depeše Đujić — Mihailović. Mihailović je 28. septembra, u prisustvu anglo-američke vojne misije, Đujiću naredio da prekine suradnju s Nijemcima i da pređe na gerilsko ratovanje.[26] Međutim, komanda njemačkog 15. brdskog armijskog korpusa 10. oktobra naređenje o hapšenju vojvode Momčila »stavlja van snage«, mada ne poriče mogućnost daje Đujić »od Draže Mihailovića dobio naređenje da nastavi sa borbom protiv bandita, ali istodobno i da ne prekida borbu protiv Nijemaca i da, prvenstveno, izvodi sabotaže«.[27] Njemački obavještajci su do početka oktobra utvrdili da od Đujićevih četničkih grupa »nije bilo pokušaja sabotaža i prepada na njemačke oružane snage«.[28] Sam Đujić će Nemcima kazati:

Wikiquote „»Naši borci nisu stajali nikad u konfliktu s okupatorom i nikad se nisu ogrešili prema njemu... Ovu borbu mi vodimo punih 8 meseci sa osloncem na nemačke oružane snage i u saradnji sa nemačkom vojskom.«[29]
()

Vremenom su vesti o Đujićevoj saradnji sa okupatorom prodrle u javnost savezničkih zemalja, te britanska vlada traži od generala Mihailovića da se izjasni po tom pitanju. Na pitanje jugoslovenskog premijera Božidara Purića o kolaboraciji njegovih komandanata četnički general Mihailović 10. novembra 1943. odgovara:

Wikiquote „Što se tiče sveštenika Đujića i potpukovnika Baćovića, majora Novaka i učitelja Drenovića, to su ljudi koji uvek vode narod protiv Nemaca... Sve optužbe protiv njih dolaze od komunističke strane, jer komunisti u njima vide najveću smetnju za ostvarenje svojih prljavih ciljeva, zbog toga upotrebljavaju sve da lažnim izveštajima obmanu Saveznike.[30]
()

Đujićeva "Dinarska" divizija je bila sastavni deo zaštite namačke pozadine i krila kako se navodi u izveštaju 15. korpusa komandi 2. oklopne armije Vermahta 19. novembra 1943. godine:

Wikiquote

„"U vezi gornjeg javljamo:

A) Borbeno sadejstvo sa četničkim grupama duž glavne saobraćajnice Bihać - Gračac - Knin - Drniš - Šibenik sastoji se u tome što su četnici okupljeni u posebnim uporištima uz oslonac na nemačke trupe. Četničke vođe primaju naloge i uputstva o vršenju zadataka obezbeđenja i izviđanja od zapovednika nemačkih uporišta."[31]
()

21. novembra 1943. general Mihailović upućuje depešu vojvodi Đujiću kojom mu nalaže da poveća saradnju sa Vermahtom u borbi protiv partizana.[32]

23. decembra 1943. poručnik Jovan Pupavac Vrhovnu komandu izvještava o Đujićevom otvorenom služenju okupatoru i masovnoj pljački:

Wikiquote „»Dinarsku oblast napustio sam 11-XI— iz razloga: Što je svo ljudstvo stavljeno u službu Nemaca. Đujić je (kod Nemaca) delegirao kapetana Mijovića svog načelnika štaba. Hranu i ostalo primaju od Nemaca. Ljudstvo je većinom raspoređeno za čuvanje bunkera i puteva. Rad Ljotićevaca se tolerira. Oni otvoreno propagiraju da je Draža prišao Titu. Masovna pljačka naroda vrši se bez sprečavanja.«[33]
()

Poručnik Pupavac u izvještaju od 10. februara 1944. kaže da je odmah po dolasku Nijemaca Đujićevo »ljudstvo postalo Nemačka milicija, primajući od njih redovnu hranu, municiju i dopunu oružja«.[7] Major JVUO Vasilije Marović početkom februara 1944. izveštava da je u štab vojvode Đujića, primljen "nebratski i ne srpski", već siledžijski, sjedeći sa nogom prebačenom preko stola. Marović je tada izvestio četničku komandu da se Đujić grčevito uhvatio Nemaca i na njih potpuno oslonio, a njegovi četnici pljačkaju čak i srpska sela:

Presretnuta depeša generala Draže Mihailovića vojvodi Đujiću od 21. 11. 1943. kojom mu nalaže da poveća saradnju sa Vermahtom u borbi protiv partizana.
Wikiquote „Smatra sebe svemoćnim gospodarom Zapadne Bosne, Like i Dalmacije i Korduna. (...) Koliko sam mogao konstatovati kod njega je pljačka legalizovana, a pljačkaju se čak i srpska sela. Što je najgore i najcrnje vojvoda Đujić ne samo da taktizira, već otvoreno sarađuje sa Nemcima. Skoro svi njegovi četnici su na Nemačkom kazanu i pod njemačkom kontrolom. [34]
(Izveštaj majora JVUO Vasilija Marovića od 17. februara 1944.)

U izvještaju sa sastanka načelnika štaba XV. brdskog korpusa pukovnika Pfaffenrota i vojvode Đujića održanog 9. maja 1944. godine se navodi:

- Do sastanka došlo na Đujićev zahtjev.


- Pfaffnerot ima dobar utisak o „pravoslavnim oficirima“.
- Četnici predlažu niz akcija u kojima bi učestvovali pod njemačkom komandom. [35]

Izvještaj sa sastanka načelnika štaba XV. brdskog korpusa pukovnika Pfaffenrota i vojvode Đujića održanog 9. maja 1944.

Nemci su Đujićeve trupe koristili tako što su ih uključivali u svoje napadne grupe (kao u operacijama Citen i Reselšprung), i za obaveštajne i udare u partizanskoj pozadini (Napad na partizansku bolnicu u Krčani). Kada su Nemci u martu 1944 vojvodi Đujiću predbacili da se lično ne angažuje dovoljno na kontaktima sa njemačkim instancama, on je odgovorio da radi na tome da privuče one koji su "komunisti nasilno regrutovali" pa im stoga ne smije davati materijal za propagandu da sarađuje sa okupatorom.[36]

U hronici nemačke 373. legionarske divizije kapetan Retih opisao je načine upotrebe raznih četničkih grupa koje su sve pripadale Đujićevoj Dinarskoj diviziji, prilikom zadatka obezbeđivanja komunikacije Knin - Bihać od partizana:

Wikiquote „"Ja sam uključio dve četničke grupe od 800 ljudi ukupno, koje pripadaju dvama različitim usmerenjima i između sebe su zakleti neprijatelji. Jedan bataljon vodio je Terzić, bivši aktivni jugoslovenski oficir, a drugu Marić, divlji i jednostavni seljak, pravi tip narodnog vođe. Ali, dok je ovaj primao naređenja samo od nemačkog Vermahta, Terzić se potčinjavao samo vojvodi u Kninu i primao instrukcije odatle."[37]
()

Snage Momčila Đujića igrale su značajnu ulogu u sastavu nemačkih snaga tokom prvog dela Kninske operacije. Tom prilikom iskazao je lojalnost Trećem rajhu, što se vidi iz njegovog pisma generalu Gustavu Fenu, komandantu 15. nemačkog korpusa:

Wikiquote „"Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi."“
()

Izveštaj „Dinarske“ četničke divizije komandi štaba 15. korpusa Vermahta 1. decembra 1944. godine za vreme Kninske operacije:

Povlačenje Đujićevih četnika, uporedo sa Nemcima, na teritoriju Rajha 1944.
Wikiquote „"Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protivu zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je pre skoro meseca dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Nemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podelimo sudbinu pa šta nam bude."[38]
()

Đujić je govorio da sudbinu srpskog naroda odlučuju trojica ljudi: Staljin, Čerčil i Hitler. Pošto se Staljin kao komunista odbacuje, ostaju Čerčil i Hitler. „Hitler, kao i srpski narod, u komunizmu vidi glavnog neprijatelja.“ Saveznička bombardovanja na prostoru Jugoslavije, zatim primjer borbe njemačke vojske protiv komunizma, te nedostatak razmijevanja za stvarnu borbu sprskog naroda je učinilo da simpatije za Englesku nestanu [...]. On je govorio da se nikada ne bi desilo da njegovi ljudi udare u leđa Nijemcima. Njihovo bi držanje u slučaju iskrcavanja Saveznika bilo neutralno. Ako bi, naprotiv, Englezi poduzeli invaziju u saradnji s partizanima, onda bi njegovi ljudi bili spremni da se bore protiv Engleza.[39]

Đujić se borio sa 15. nemačkim korpusom kod Knina sve dok njihov poraz nije postao evidentan. Kad su Đujićevi četnici u poslednjoj fazi Kninske operacije napustili nemački front kod Knina, u hronici njemačke 373. divizije je zapisano:

Wikiquote „"Do osetnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 ljudi jaka četnička grupa vođena od popa Momčila pešačkim maršem prebačena u oblast Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je rešeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane. Marševski pokret bio je pomognut od strane 373. divizije koliko god je to bilo moguće."[40]
()

Krajem godine Mihailoviću su javili da je Đujićeva »saradnja sa Nemcima prekoračila granice«, toliko da Đujić »čak (savezničke) padobrance predaje Nemcima« i »javno se neprijateljski izjašnjava protiv saveznika«.[41]

Povlačenje u njemačku zonu[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 1944. Đujić je naletom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije primoran na povlačenje prema Lici. Osiguravši od Ante Pavelića slobodan prolaz kroz područja pod kontrolom snaga NDH[15][42][43], prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju (tada Treći Rajh), pri čemu je počinila brojne zločine nad Hrvatima vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće.[15][43]

U Sloveniji (tada Treći Rajh), Đujićeve jedinice su ušle u sastav nemačke Operativne zone Jadransko primorje pod komandom Višeg SS i policijskog vođe (nem. Höheren SS- und Polizeiführer) Odila Globočnika. Tu su učestvovali u nemačkim operacijama Ribecal III (nem. Rübezahl III) i Frilingsanfang (nem. Frühlingsanfang) tokom februara, marta i aprila 1945. protiv slovenačkog Devetog korpusa NOVJ.

Dražu Mihailovića su 1945. godine njegovi delegati iz Slovenije izvestili da Đujić od Nemačke dobija novac, da je povezan sa nemačkom obaveštajnom službom, da vređa Čiču i Kralja i "javno pozdravlja nemačke oficire rimskim pozdravom".[44]

Nakon kapitulacije nacističke Nemačke, Đujićeve snage su 1. maja 1945. prešle u Italiju. U svibnju 1945. u okolini Soče Đujić i njegovi saborci su razoružani od zapadnih saveznika.

Iseljeništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Đujić je utočište pronašao u SAD, gde je smešten kraj Čikaga, na posedu kasnije nazvanom Libertivil (engl. Libertyville; slobodno selo). Tu se doselio iz Pariza zajedno sa svojim oficirima. Kraće vreme je proveo u ilegali pošto su vlasti FNRJ tražile njegovo izručenje. Ti su zahtevi, zahvaljujući izbijanju hladnog rata i antikomunističkom raspoloženju SAD odbijeni, što je Đujić iskoristio kako bi konsolidovao izbegle četnike u emigraciji. Tako godine 1957. osniva Pokret srpskih četnika Ravne Gore te uređuje njegovo glasilo, list "Srbija" (»Serbia voice of Serbian fighters for freedom«). Zahvaljujući organizatorskim sposobnostima - izgradnja mnogih crkava u iseljeništvu - Đujić se vremenom nametnuo kao jedna od najuticajnijih ličnosti četničke emigracije.

Imajući u vidu zločine koje je Đujić izvršio u toku okupacije, Općinski odbor SUBNOR-a Knina, u novembru 1983. godine zatražio je da se pokrene postupak za njegovo izručenje. Na osnovi dokumentacije kojom se raspolagalo, kao i obavljenih razgovora s jednim brojem živih svjedoka, Okružni sud u Šibeniku započeo je krivični postupak i u septembru 1986. godine odredio sprovođenje istrage protiv Momčila Đujića zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. U toku istrage prikupljena je obimna dokumentacija i saslušan veći broj svjedoka, pa je na osnovi toga Okružni sud u Šibeniku predložio Saveznom sekretarijatu za pravosuđe i organizaciju savezne uprave da pokrene postupak ekstradicije iz Sjedinjenih Američkih Država. Ekstradicijski zahtjev Saveznog sekretarijata za pravosuđe i organizaciju savezne uprave je početkom 1988. godine, preko Saveznog sekretarijata za vanjske poslove, uručen Uredu za specijalne istrage Ministarstva pravosuđa SAD. Postupak je obustavljen raspadom jugoslovenske države.

28.6. 1989. godine, na 600. godišnjicu kosovske bitke, Đujić je Vojislava Šešelja proglasio četničkim vojvodom.[4][45][46] Tada je poučio Šešelja neka "izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla" te se obećao vratiti iz izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama u otadžbinu, samo ukoliko Šešelj uspije "očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata".[3]

Đujić je davao veliku političku i financijsku podršku četničkim strankama i političarima, i Republici Srpskoj Krajini, osnovanoj u njegovom rodnom kraju. Bio je najvećim inozemnim donatorom srpske pobune u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata (novac je dobio Vojislav Šešelj).[47] Nakon nestanka RSK u operaciji Oluja, Đujić je postao kritičar Slobodana Miloševića te 9.12. 1998. oduzeo čin četničkog vojvode Šešelju nakon što je Šešeljeva Srpska radikalna stranka 1998. godine ušla u koaliciju s Miloševićevim socijalistima.

Momčilo Đujić je umro 11. septembra 1999. godine.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. http://query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9B04E7DE1E3DF930A2575AC0A96F958260&sec=&spon=&pagewanted=1
  2. http://www.znaci.net/00001/4_14_3_52.htm
  3. 3,0 3,1 Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997., ISBN 953-6108-44-5 str. 11.
  4. 4,0 4,1 Proleksis enciklopedija: četnici, preuzeto 8. travnja 2012.
  5. AVII, 479, 3-14/2.
  6. Veliki župan Sinčić je 7. februara 1942. obavijestio Pavelića da »Brane Bogunović iz Bosanskog Grahova uvijek djeluje u smislu smirenja«. (NOB u Dalmaciji, 2,872).
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 7,7 Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
  8. NOB u Dalmaciji, 3, 403.
  9. Fitzroy Maclean: RAT NA BALKANU
  10. AVII, 262, 49-1/4.
  11. ((sh)) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Naročitom surovošću je krajem 1942. i početkom 1943. Đujić krenuo u pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak, gdje je ubijeno “230 stanovnika, pretežno dece, staraca i žena, tako da su im vadili oči, probadali ih mnogostruko nožem, a neke žive bacali u vatru zapaljenih kuća” (AVII, 8, 3/143; 201, 11/16; 230, 29/7-1; 201, 11/10-18; 271, 24/2-25; 138, 6/15-1 itd.)., preuzeto 8. travnja 2012.
  12. ((sh)) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Iz talijanskih dokumenata se vidi da su Đujić i njegovi četnici, pored ratnih operacija, zajedno s Talijanima izveli 57 “akcija čišćenja sela”, u kojima je ubijeno 159 osoba, a zarobljeno i mučeno uglavnom u “srpskom Jasenovcu” - Kosovu kod Knina, “948 ljudi, žena i maloljetnika”., preuzeto 8. travnja 2012.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 Zvonimir Despot: Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.), preuzeto 6. travnja 2012.
  14. Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Pojačani četnički teror, preuzeto 6. travnja 2012.
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 Vjesnik: Rehabilitacija Draže Mihailovića, preuzeto 6. travnja 2012.
  16. NOB u Dalmaciji, 6, 116.
  17. NOB u Dalmaciji, 6, 747-748.
  18. ((sh)) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 22., preuzeto 7. travnja 2012.
  19. ((sh)) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana” (dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 - dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197, Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca” (AVII, 244, 35/11-1). Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva” (Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.) svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba., preuzeto 8. travnja 2012.
  20. ((sh)) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 153.-155., 178.-179., 182., 188., preuzeto 7. travnja 2012.
  21. NOB u Dalmaciji, 6, 677.
  22. AVII, 262, 52 - 1/28.
  23. AVII, Ča, 160, 14/2.
  24. Zb. NOR, XIV/1, 952-953.
  25. AH, Ča, 3.
  26. AVII, DM, 278, 18/1-41; 104, 4/4; MF-M NAW-N-T-313, 196/7457159
  27. NOB u Dalmaciji, 8, 890.
  28. AVII, NAVNT-314, 566/788-789.
  29. AVII, NAV-T - 314, R.562 S.652-660.
  30. http://www.znaci.net/00001/11_42.htm
  31. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 259
  32. http://sh.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Presretnuta_depe%C5%A1a_Dra%C5%BEe_%C4%90uji%C4%87u.jpg
  33. Zb. NOR, XIV/3, 341-342.
  34. Izveštaj majora JVUO Vasilija Marovića od 17. februara 1944.
  35. NAW, T-311, Roll 194, 000042-44: Izvještaj sa sastanka načelnika štaba XV. brdskog korpusa pukovnika Pfaffenrota i vojvode Đujića održanog 9. maja 1944 (11. maj 1944.).
  36. NAW, T-314, Roll 564,000695: Izvještaj komandanta „Jedinice Konrad“ o četnicima u sjevernoj Dalmaciji (11. mart 1944.).
  37. Franz Schraml: KRIEGSSCHAUPLATZ KROATIEN, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962. strana 202 (nem. „Ich habe", berichtet der Batl.-Führer I./383, Hptm. Rettich, „2 Cetnikgruppen von zusammen 800 Mann unterstellt, die aber zwei verschiedenen Richtungen angehören und sich spinnefeind sind. Das eine Batl. führt Tersić, ein ehemaliger aktiver jugoslawischer Offizier, das andere Marie, ein wilder, unkomplizierter Bauernbursche, der echte Typ eines Volksführers. Aber während dieser nur von der deutschen Wehrmacht Befehle annimmt, unterstellt sich Tersić dem Wojwoden in Knin und erhält von dort seine Weisungen.)
  38. Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV, knjiga 4, Vojnoistorijski institut, Beograd - dokument 115
  39. NAW, T-314, Roll 565, 000272: Zabilješka sa sastanka sa Momčilom Đujićem na dan 20. aprila 1944 (21. april 1944.).
  40. Franz Schraml: KRIEGSSCHAUPLATZ KROATIEN, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962. strana 207 (nem. Eine empfindliche Schwächung des Frontabschnittes bei Knin trat dadurch ein, daß eine bisher nordwestlich der Stadt gestandene, etwa 6—7000 Mann starke, von dem Popen Momčilo geführte Cetnikgruppe im Fußmarsch in die Gegend von Karlovac verlegt wurde. Der Grund des Abzuges war Verfeindung mit der Ustascha, auch hieß es, daß im Raum von Laibach ein Cetnikkorps aufgestellt würde. Die Marschbewegung wurde so gut als möglich von der 373. Div. unterstützt.)
  41. AVII, 276, 16, 1 - 27
  42. Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Bijeg pred snagama NOP-a: U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". U naredbi se kao "vjerojatni smjerovi pokreta" navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH., preuzeto 6. travnja 2012.
  43. 43,0 43,1 Domagoj Zovak, prof.: Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima, preuzeto 6. travnja 2012.
  44. Izvod iz knjige primljenih depeša štaba četničke vrhovne komande od 12. decembra 1944. do 26. februara 1945. godine
  45. ((en)) ICTY: The prosecutor of the Tribunal against Vojislav Šešelj. Indictment., preuzeto 6. travnja 2012.
  46. Robert Thomas: "Serbia under Milošević: politics in the 1990s", C. Hurst & Co. Publishers, 1998., ISBN 978-1-85065-341-7, str. 141.
  47. Fond za humanitarno pravo Svjedočenje 10. lipnja 2003., svjedok C-047, svjedok C-017

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]