Edmund Glaise-Horstenau

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Edmund Glaise-Horstenau
Edmund Glaise-Horstenau

Siegfried Kasche, Edmund Glaise von Horstenau i Ante Pavelić u Zagrebu 1944.


Na dužnosti
11. mart 1938 – 13. mart 1938
Predsjednik Wilhelm Miklas
Chancellor Arthur Seyss-Inquart
Prethodnik: Ludwig Hülgerth
Nasljednik: Anschluss
(Adolf Schärf 1945)

Na dužnosti
6. novembar 1936 – 16. februar 1938
Predsjednik Wilhelm Miklas
Chancellor Kurt Schuschnigg
Prethodnik: Kurt Schuschnigg (v. d.)
Nasljednik: Arthur Seyss-Inquart

Rođen/a 27. februar 1882. (1882-02-27)
Braunau am Inn, Austro-Ugarska
Umro/la 20. jul 1946. (dob: 64)
Nürnberg,
Njemačka
Religija rimokatolik

Edmund Glaise von Horstenau (Braunau am Inn, Austrija, 27. veljače1882. - Nürnberg, Njemačka, 20. srpnja 1946.) je bio austrijski časnik i general njemačkog Wehrmachta.

Predratna biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Odrastao je u časničkoj obitelji i školovao se Terezijanskoj vojnoj akademiji. U Prvom svjetskom ratu je služio kao časnik austro-ugarske vojske, a 1915. je službovao u Generalštabu gdje je pod njegovom nadležnošću bila služba za tisak. Poslije rata je studirao povijest na bečkom Sveučilištu i služio u obavještajnoj službi, a od 1925. do 1938. je bio direktor Austrijskog ratnog arhiva.

Glaise-Horstenau je ispočetka bio monarhist koji se u novostvorenoj Republici Austriji zalagao za povratak Habsburgovaca. Međutim, do 1930-ih se približio austrijskim nacistima okupljenima oko dr. Arthura Seyss-Inquarta, te s vremenom postao drugi čovjek te stranke. Iako je ona formalno bila zabranjena, postao je član državnog parlamenta 1934. godine. Od 1936. do 1938. bio je ministar unutarnjih poslova u vladi Kurta Schuschnigga. Tu dužnost obnašao je jer je Adolf Hitler prisilio Schuschigga da ga postavi na tu dužnost. Na sastanku u Berchtesgadenu 12. veljače 1938. između Hitlera i austrijskog kancelara Schuschingga pod njemačkim pritiskom Horstenau je postavljen za austrijskog ministra rata. Nova pro-nacistička vlada u Austriji dopuštala je asimilaciju njemačke vojske nad austrijskom i asimilacije dvaju naroda. Nakon dugog diplomatskog "mučenja" između Austrije i Njemačke, austrijski kancelar ipak se odlučio na neujedinjenje između Austrije i Njemačke, što je izazvalo oštre reakcije u Berlinu. Horstenau pored ostalih odlazi u Berlin, te se vraća natrag u Beč s Hitlerovim uputama i sastaje se sa Seyss-Inquartom. Njihovi zahtjevi, odnosno Hitlerovi zahtjevi su predstavljeni Schuschinggu, koji je bio upozoren na to da ne može računati ni na vojsku ni na policiju da će braniti austrijske granice jer je i vojska i policija bila pod nacističkim utjecajem iz Njemačke. Na 13. ožujka 1938. usljedio je Anschluss. Austrija je postala njemačka provincija pod nazivom Ostmark.

Od 11. ožujka do 13. ožujka 1938. Horstenau je bio potpredsjednik (dokancelar) vlade Austrije, dok je dužnost kancelara imao Arthur Seyß-Inquart.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je za vrijeme travanjskog rata osnovana NDH, poslan je u Zagreb kako bi služio kao njemački vojni izaslanik kod novih vlasti. Već od samog početka je iskazivao antipatije prema Paveliću i ustaškom pokretu, te je u svojim službenim izvješćima u Berlin žestoko kritizirao njegovu politiku progona i ubijanja srpskog stanovništva, smatrajući da se njome izaziva ustanak koji će zahtijevati inače nepotrebnu intervenciju njemačkih okupacijskih snaga.

Tokom leta 1942. godine Gleze fon Horstenau je zatrpavao nemačkog poslanika u Zagrebu Siegfrieda Kaschea izveštajima o ustaškim zločinima nad Srbima.[1] U jednom od njih izveštava:

Wikiquote

„„Kod Slavonske Požege nalazi se jedan koncentracioni logor, koji nosi ime 'ustaški iseljenički logor'. Upravnik ovog k. l. je bivši katolički sveštenik, a sada čuveni ustaša Klajić...

Tokom jednog uobičajenog mučenja, pokušao je jedan zarobljenik da od svog mučitelja otme pušku. Kad je ovo dojavljeno komandantu logora Klajiću, on je naredio da se svi logoraši pobiju vatrom iz mitraljeza sa dum-dum mecima. Čitav sat je trajala paljba sa ulaza u barake. Izgled baraka posle ovoga ne može se opisati. Zidovi su bili krvlju pošpricani i sa njih su visili komadi mesa i prosutih mozgova, dok su podovi bili prekriveni unakaženim leševima. Barake su ostale u ovom stanju puna dva dana, sve dok nije pristigao novi transport zarobljenika, koji su ih onda očistili."[1]
()

Glazeovo nezadovoljstvo stiglo je i do nemačke vrhovne komande, ali njegove savete nisu poslušali:

Po mišljenju Glize fon Horstenau, Nemačka je propustila priliku da ovaj prostor smiri, jer Hitler nije prihvatio njegov plan, nego je Paveliću i dalje ostavio razrešene ruke u pogledu uništavanja pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini.[2]

Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Kratak pregled vojne i političke situacije od 1. januara 1942. do 31. decembra 1942.)

Glaise-Horstenau je bio posebno frustriran time što su, po njegovom mišljenju, talijanske snage imale više uspjeha u pacifikaciji svoje okupacijske zone, i tako što su kao zaštitnici srpskog stanovništva "sponzorirali" četnike. Glaise-Horstenau je, prema navodima u svojim memoarima, ozbiljno razmišljao o tome da njemačke vlasti sličan model predlože partizanima. Njegove napore u tom smjeru je žestoko priječio njemački veleposlanik Siegfrid Kasche, koji se zalagao za punu podršku Reicha ustaškom pokretu.

Nemački general u Hrvatskoj, Glaize fon Horstenau, podneo je 30. septembra 1943. izveštaj o teškoćama prilikom stvaranja hrvatske vojske, kao i o činjenici, da njena borbena vrednost iz dana u dan slabi.[2]

Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 4. oktobra 1943.

Njemački opunomoćeni general u Zagrebu Edmund Glez fon Horstenau žali se komandantu Jugoistoka na partizane i kaže:

Wikiquote „»U jeku operacije »Švarc« zauzeli su Požešku kotlinu, sem Pleternice i Slavonske Požege gdje živi 7.000 folksdojčera. Partizani su zauzeli važno privredno područje koje je od velikog značaja za njemačku ratnu privredu... U poređenju sa partizanima, njemački vojnik je slabije obučen za vođenje borbe u planinama i često nije dorastao fanatično borbenim partizanima, koji su se potpuno srodili sa zemljištem, a pored toga imaju podršku stanovništva. Teškoće na jugoslovenskom ratištu naročito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Slavoniji, ravne su teškoćama na istočnom i afričkom frontu, a veliko prostranstvo i pošumljenost terena predstavlja izuzetne teškoće«.[3]
()

Do godine 1944. njegovo neprijateljstvo prema Paveliću je naraslo do te mjere da je u ljeto 1944. bio umiješan u urotu Lorković-Vokić kojom je dio ustaških dužnosnika nastojao svrgnuti Pavelića i okrenuti NDH na stranu Saveznika. Horstenau je nakon sloma urote, na Pavelićev zahtjev i uz Kascheov blagoslov, 25. rujna smijenjen sa svog položaja. Imenovan je na opskurno mjesto "vojnog povjesničara za Jugoistoku", na kome je ostao do kraja rata. Krajem 1944. godine, Glaise von Horstenau je predlagao Saveznicima da austrijski oficiri Wehrmachta otvore liniju fronta i dozvole američkim i britanskim trupama da okupiraju Austriju pre Sovjeta.[4]

5. svibnja 1945. je zarobljen od američkih trupa. Nakon više od godina dana zarobljeništva, bojeći se da će biti izručen Jugoslaviji radi suđenja za ratne zločine, izvršio je je samoubojstvo u vojnom logoru Langwasser u blizini Nürnberga u Njemačkoj 20. srpnja 1946.

Za vrijeme službe u Zagrebu je počeo pisati svoju autobiografiju, koju je dovršio nedugo prije smrti. Ona je kasnije dva puta objavljena na području bivše Jugoslavije, posljednji put 2007. u izdanju Nolita pod naslovom Između Hitlera i Pavelića.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Edmund Glaise von Horstenau, v. Peter Broucek. Ein General im Zwielicht : die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau. Wien; Koln; Graz: Bohlau (1980). ISBN 3-205-08740-2.
  • Bd. 1: K.u.K. Generalstabsoffizier und Historiker, 1980.
  • Bd. 2: Minister im Ständestaat und General im OKW, 1983.
  • Bd. 3: Deutscher Bevollmächtigter General in Kroatien und Zeuge des Untergangs des "Tausendjährigen Reiches" 2005.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 http://www.znaci.net/00001/138_47.pdf
  2. 2,0 2,1 Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta
  3. Jovan Kokot: DVANAESTA SLAVONSKA
  4. Bradley F. Smith and Elena Agarossi, Operation Sunrise: The Secret Surrender (New York, 1979), pp. 55-56.