Crnogorska narodna vojska (1945)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Crnogorska narodna vojska (1945.) bila je oružana formacija oformljena koncem Drugog svjetskog rata na teritoriju NDH od pripadnika crnogorskih četničkih postrojbi pod vojno-političkim rukovodstvom dr. Sekule Drljevića, borca za neovisnu Crnu Goru i suradnika NDH vlasti.

Povijesni kontekst[uredi - уреди | uredi izvor]

Koncem 1944. oko 8700 crnogorskih četnika, pod zapovjedništvom vojvode, pukovnika Pavla Đurišića, te približno oko 3000 članova njihovih obitelji i drugih civila, evakuirali su se s postrojbama Wehrmachta preko teritorija NDH u teškim uvijetima hladnoće, gladi i tifusa. Na planini Trebavi (Bosanska Posavina) Đurišić je odbio izvršiti zapovijed Draže Mihailovića, glavnog četničkog zapovjednika, da se reorganizira i s njim skupa vrati na teritorij Srbije i Crne Gore. Radio-vezom stupio je Đurišić u kontakt sa srpskim kvislinzima koji su se domogli Slovenije i Istre, Milanom Nedićem te Dimitrijem Ljotićem koji ga je i pozvao da se prebaci u Sloveniju.

Sporazum dr. Drljević-Đurišić[uredi - уреди | uredi izvor]

Da bi se domogao Slovenije, morao je Đurišić prijeći teritorij NDH koji su kontrolirale ustaško-domobranske snage na desnoj obali Save. Kurirskim je vezama Đurišić stupio u kontakt sa dr. Drljevićem, koji je u Zagrebu, gdje je imao potporu vlasti NDH, formirao Crnogorsko državno vijeće s nakanom da na kraju Drugog svjetskog rata još jednom pokuša restaurirati samostalnu crnogorsku državu.

Dr. Drljević i Đurišić su 22. ožujka 1945. potpisali sporazum, po kojem su crnogorske četničke postrojbe preimenovane u Crnogorsku narodnu vojsku pod zapovjdništvom dr. Drljevića, dok je Đurišić imenovan šefom stožera. Također je Đurišić kooptiran u Crnogorsko državno vijeće. Prva je zapovijed dr. Drljevića crnogorskim četnicima bila - borba za samostalnu crnogorsku državu.

Prema planu, postrojbe Crnogorske narodne vojske su kod Slavonskog Broda trebale organizirano prijeći Savu i željeznicom se transportirati do Slovenije.

Bitka na Lijevča polju[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka na Lijevča polju

Draža Mihailović, saznavši za sporazum dr. Drljević-Đurišić, već 23. ožujka 1945. izdaje okružnicu (raspis) u kojem obavještava o Đurišićevoj "izdaji prema narodu, Kralju i Vrhovnoj komandi". Đurišić se pokolebao te je početkom travnja 1945., mimo sporazuma s dr. Drljevićem naredio pokret svojih postrojbi u pravcu Lijevča polja, kako bi se preko Korduna domogao Slovenije najkraćom linijom. Uslijedila je višednevna bitka s ustaško-domobranskim snagama u kojoj su Đurišićeve postrojbe pretrpjele teške gubitke.

Kraj bitke[uredi - уреди | uredi izvor]

Pod teškim dojmom poraza i rasula, Đurišićeve su se postrojbe počele odazivati pozivima ljudi dr. Drljevića da napuste frontu kod Lijevča polja i da se ne bore protiv hrvatskih trupa. Najprije je kompletan 1. četnički puk pod zapovjedništvom Ivana Janičića trenutno obustavio borbe. Rođak dr. Drljevića, Đurišićev eks-četniki zapovjednik Branko Drljević, te eks-četnički zapovjednik Boško Agram, uspjeli su unijeti red u kaos i 8. travnja 1945. Đurišićeve su trupe stavljene pod zapovjedništvo dr. Drljevića. Ovim postrojbama ustaše nisu oduzimale oružje.

Njihovo je koncentriranje obavljeno u vojarni u Staroj Gradiški, gdje su bili okruženi ustaškim stražama, topništvom i tenkovima. Đurišića su ustaše, nakon što se 17. travnja 1945. s najbližim suradnicima predao, ubile najvjerojatnije u logoru Jasenovac.

Govor dr. Drljevića[uredi - уреди | uredi izvor]

Alaj-barjak bio je zastava Crnogorske narodne vojske

Dr. Drljević sa suradnicima je 10. travnja 1945. došao u vojarnu u Staroj Gradiški gdje se, s crnogorskom kapom i serdarskim grbom, obratio eks-četničkim postrojbama. U svom govoru pozvao ih je da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori i da se nastave boriti pod "crnogorskom narodnom i državnom zastavom" protiv partizana. Također je kazao da NDH i Njemačka priznaju crnogorsku neovisnost.

Četnici su obrijali brade, a namjesto jugoslavenskih kokardi dobili su grbove Kraljevine Crne Gore. Također, namjesto četničkih, glavna je zastava postao crnogorski alaj-barjak. Oko 2500 ranjenih i od tifusa oboljelih crnogorskih četnika smješteno je u ustašku bolnicu u Staroj Gradiški.

Formacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Crnogorska narodna vojska imala je formaciju od tri brigade:

  • 1. brigada Vuk Mićunović
  • 2. brigada Bajo Pivljanin
  • 3. brigada Nikac od Rovina

Zapovjedni je lanac bio sastavljen od eks-četničkih časnika.

Diferencijacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Iz Stare Gradiške, Crnogorska narodna vojska dislocirana je u Okučane, gdje je stavljena pod nadzor najprije 2. a onda 5. ustaškog zbora.

Suradnici dr. Drljevića obavili su podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, na Crnogorce i ne-Crnogorce, jer je u njihovim redovima bilo i četnika iz Srbije i Bosne. Odvajani su Srbi iz redova Crnogorske narodne vojske i pod stražom sprovođeni do ustaša koji su ih ubijali. Srbi-četnici iz istočne Hercegovine smatrani su Crnogorcima i nisu odvajani.

Epilog[uredi - уреди | uredi izvor]

Crnogorska narodna vojska evakuirana je vlakom preko Zagreba u Sloveniju. U kaosu borbi i kapitulacije svibnja 1945. najveći su broj njenih pripadnika uhitile partizanske snage i po kratkom postupku strijeljale u širem području Zidanog Mosta. Manji broj unovačen je u novu Jugoslavensku armiju, a tek su se pojedinci uspjeli dočepati inozemstva, gdje su desetljećima živjeli kao politički emigranti. Sekula Drljević ubijen je u studenom 1945. u Austriji.

Povezani članci[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Dr. Radoje Pajović, "Kontrarevolucija u Crnoj Gori: Četnički i federalistički pokret 1941.-1945.", Obod, Cetinje 1977.