Logor Crveni krst

Logor Crveni krst, poznat i kao koncentracioni logor Crveni Krst ili Lager Niš (nemačko zvanično ime nem. Das Anhalterlager – Nisch), je bio koncentracioni logor lociran u industrijskoj zoni grada Niša u Srbiji. Njime su upravljali Nemci tokom Drugog svetskog rata. Logor je bio smešten u neposrednoj blizini železničke stanice „Crveni krst“ u Nišu, u zgradama koje su do okupacije služile kao vojni magacin.
Logor je formirao šef Gestapoa i Nišu SS kapetan Hamer.
Izgled[uredi | uredi kod]
Logor se sastoji od centralne zgrade zatvora, tri pomoćne zgrade, četiri stražarske kućice, dve kule osmatračnice i dva tornja. Centralna logorska zgrada ima dva sprata i potkrovlje na kom se nalazilo 20 samica. U prizemlju se nalazi sto i klupe kao i seno na kome su logoraši spavali. U potkrovlju se nalaze 20 samica, a u nekima od njih je pod bio pokriven bodljikavom žicom. I danas se još uvek se na zidu mogu videti autentnične poruke koje su logoraši ispisivali. Poruke govore o nekim logorašima i datumu kada su otišli u Nemačku.
Neke logoraše su stavljali u samice u kojima je pod bio pokriven bodljikavom žicom. Logoraši su tu mogli samo da stoje i nikako nisu mogli da spavaju. Nedostatak sna ih je vrlo često dovodio do ludila.
Žrtve[uredi | uredi kod]
Procenjuje se da je oko 30.000 ljudi prošlo kroz ovaj logor, od kojih je 12.000 ubijeno na lokaciji Bubanj. Mnogi drugi zatočenici su prebačeni u logor Sajmište ili druge logore širom Evrope. Žrtve logora su bili simpatizeri pokreta otpora, komunisti, Jevreji i Romi. Više od 300 srpskih Roma je ubijeno u kampu.[1]
Do sada je utvrđeno samo 1910 imena streljanih.
Logor je radio od septembra 1941. do 14. septembra 1944., kada su Saveznici oslobodili Niš.
Muzej[uredi | uredi kod]
Zgrade logora sačuvale su autentični izgled, obeležene su spomen-obeležjima i pretvorene u memorijalni muzej „12. februar“ 1967. godine.
Kompleks nekadašnjeg koncentracionog logora „Crveni krst“ u Nišu utvrđen je za spomenik kulture od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju odlukom Izvršnog veća SR Srbije iz 1979. godine („Službeni glasnik SR Srbije“, br. 14/79). u Centralni registar nepokretnih kulturnih dobara upisan je pod rednim brojem SK 240.
Konzervatorsko-restauratorski radovi su izvedeni 1979. i 2004. godine.
Trenutno kamp radi kao muzej, međutim postoji manjak sredstava za održavanje. Tokom 2006. muzej je vandalizovan grafitima.[2]
Bekstvo[uredi | uredi kod]

Logor je posebno poznat po bekstvu 105 zatvorenika 12. februara 1942. godine. U odmazdi posle bekstva, za 11 poginulih nemačkih vojnika, streljano je 1.100 rodoljuba. Organizovano bekstvo logoraša bio je jedinstveni događaj u porobljenoj Evropi.
Do bekstva logor je bio opasan bodljikavom žicom, a posle bekstva je celi kompleks ograđen zidom.
Manje bekstvo šest zatvorenika odigralo se 2. decembra 1942.[3]
Nasleđe[uredi | uredi kod]
Godine 1987. snimljen je istoimeni film u režiji Miomira Stamenkovića.
Jedna opština u Nišu dobila je ime po ovom koncentracionom logoru.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „On the killing of Roma in World War II”. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-06. Pristupljeno 2012-11-05.
- ↑ Haven't ther been enough victims?[mrtav link]
- ↑ http://logorcrvenikrst.wikidot.com/bekstvo-iz-logora-2-decembra-1942-godine-i-nove-odmazde Miroslav M. Milovanović, Logor na Crvenom krstu, NEMAČKI KONCENTRACIONI LOGOR NA CRVENOM KRSTU U NIŠU I STRELJANJA NA BUBNJU, Institut za savremenu istoriju – Beograd, Opštinski odbor SUBNOR – Niš,IRO „Narodna knjiga“ – Beograd.
Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]
- Zvanična prezentacija Niša
- „Logor Crveni krst“, Internet stranica o lageru Niš
- „Nekad i sad“ — Slike Arhivirano 2008-06-30 na Wayback Machine-u
- Spomenici kulture u Srbiji
- Obeležavanje godišnjice proboja logora