Masakri u Vrginmostu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Tokom rata 1941-1945. u kotaru Vrginmost ustaše su kao zvanična politička milicija Nezavisne Države Hrvatske, uz pomoć drugih formacija NDH, nemačkih i italijanskih okupatora, vršile plansko sistematsko uništavanje stanovništva. Prema poimeničnom popisu žrtava, ustaše su tokom rata ubile 6.615 civila, od čega 6.510 Srba i 105 Roma. Ukupno je sa ove teritorije stradalo u ratu 10.181 Srba, odnosno blizu 32% ukupnog broja. Uz Kozaru i Potkozarje, stanovništvo Korduna procentualno je najviše stradalo na celoj teritoriji NDH:

Hronologija zbivanja[uredi | uredi kod]

Kotar Vrginmost u Kraljevini Jugoslaviji obuhvatao je 50 naselja u kojima je prema popisu 1931. godine živelo 37.165 stanovnika. Broj stanovnika 1941, godine procenjuje se na oko 42.000. Blizu 32.000, ili oko 76% stanovništva, činili su Srbi.

Nakon uspostavljanja NDH, uvedeni su rasni zakoni i počeo je progon Jevreja, Srba i Roma.

Teritorija kotara Vrginmost je ušla u sastav italijanskog okupacionog područja. Italijani su uspostavili svoje garnizone u Vrginmostu i Topuskom. Od 3. avgusta u Vrginmostu je bila 3, a u topuskom 4. ustaška satnija, koje su bile pod komandom ustaškog pukovnika Tomislava Rolfa, čije je sedište bilo u Glini. U Boviću je uspostavljena ojačana žandarmerijska stanica, a po hrvatskim selima su formirane ustaške naoružane organizacije.

S obzirom na ustaške postupke prema Srbima (pokolj u Veljunu i Glini u maju, pojedinačna ubistva u Topuskom, maltretiranja i pljačke), u julu je došlo do organizovanja ustaničkih grupa. One su međutim raspolagale sa svega nekoliko pušaka.

25. jula u Topusko je upala veća grupa ustaša iz Gline na čelu sa poznatim ustašom Vidakovićem Oni su zajedno sa ustašama iz Topuskog pohvatali veći broj Srba iz Topuskog, Građana, Starog Sela i Ponikvara i zatvorili ih u zgradu opštine. Odatle je jedan broj odveden u Glinu i tamo ubijen, jedan broj je ubijen u Jadovnom kod Gospića, a neki u samom Topuskom.

26. jula ustaše su upale u selo Poljane, gde su ubile 15 civila, a 47 odvele na nepoznato mesto i poubijale.

27. jula odveli su 18 ljudi iz sela Stipan i poubijali ih u Prekopi kod Gline.

27. jula Italijani su napustili Vrginmost i Topusko i prepustile vlast ustašama. Njihove posade vraćene su 18. septembra. Po njihovom odlasku, ustaše su pohapsile sve Srbe muškarce starije od 16 godina koji su se zatekli u ovim mestima, odvele ih u pravcu Vojnića i poubijale u Ivanić jarku kod Krnjaka.

U severnom i južnom delu kotara ustanici su pružali otpor ustašama. U Vorkapić selu 29. jula od strane veće grupe ustanika naoružanih sa 5 pušaka naterana je ubekstvo grupa od 200 ustaša koji su krenuli prema Perni. Tom prilikom ubijen je jedan ustaša i zaplenjena jedna puška. U toku 2. avgusta ustanici su napali na ustaše u Crnom Potoku i Debeloj Kosi. Tom prilikom ubijeno je 12 ustaša. Tom prilikom poginuo je jedan ustanik. Sa novim snagama, ustaše jačine oko 500 ljudi, naoružane pored pešadijskog oružja i minobacačima, uz podršku 3 aviona, napale su na ustanike 3. avgusta. Nakon desetak dana uspeli su da probiju ustanički front. Ustanici su se sa svim stanovnicima povukli dublje u Petrovu goru.

U navedenim selima ustaše su se zadržale 14. i 15. avgusta. U toku ta dva dana one su, po uhvaćenim ženama, slale pismene i usmene pozive narodu izbeglom u Petrovu goru da se vrati svojim kućama, uz obećanja da mu se neće ništa dogoditi. Sve muškarce koji su poverovali u obećanja i vratili se, ustaše su kamionima odvezle prema Velikoj Kladuši i poubijale. Ukupno je tada ubijeno 59 ljudi, a u Katinovcu još 70.

U središnjem delu kotara ustaše su u selima oko Vrginmosta propagirale prekrštavanje pravoslavaca na katoličku veru, što su preduzele i ustaše iz Velike Kladuše, ali za prelaz na muslimansku veru. U tu svrhu ustaše su uputile svoje agitatore u sela: Blatušu, Podgorje, Crevarsku Stranu, Slavsko Polje, Brnjavac, Pješćanicu, Čemernicu, Bukovicu i Batinovu Kosu. Govorili su da će određenog dana u avgustu u Vrginmost doći rimokatolički župnici, te da svi Srbi treba tamo da dođu i da prime katoličku veru, posle čega će se vratiti svojim kućama i živeti slobodno. Izdat je i proglas kojim su pozvani svi muškarci od 16 do 60 godina starosti, da 2. avgusta 1941. neizostavno dođu u Vrginmost gde će ih dočekati rimokatolički župnik.

U propagiranju prekrštavanja srpskog naroda naročito se isticao ustaški poverenik opštine Čemernice, Josip Živčić, rodom iz Batinove Kose. Za ovaj poduhvat pridobio je beležnika opštine, Srbina Adama Ožegovića iz Čemernice, zatim učiteljicu iz Čemernice Ljubicu Borojević, bivšeg poslanika Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) Stanka Trkulju, iz Blatuše, i učitelja u Pješčanici Nikolu Generalovića. Svi su oni, a posebno učitelji, imali ugled u selima. Oni su svojom agitacijom uveravali narod kako je prelaz s pravoslavne na katoličku vjeru najbolji izlaz.

2. avgusta, na praznik Svetog Ilije, u ovim selima ljudi su se sakupili na zakazanim mestima, gde su ih dočekali ustaški agitatori. Tu su dobili barjake pod kojima su išli u Vrginmost, pevajući uz put.

Po dolasku u Vrginmost, ustaše su ih okružile, potrpale u kamione i odvezle u Glinu, gde su svi zverski usmrćeni u poznatom masakru u glinskoj crkvi. Tom prilikom stradalo je 1.030 ljudi iz kotara Vrginmost.

Ustanici, iako gotovo bez oružja, izvršili su više prepada, razoružavši posade u Vojišnici, na Vojnić-kolodvoru i u Utinji. To im je omogućilo bolju zaštitu sela. Tokom avgusta i septembra organizovani su u veliki broj lokalnih partizanskih odreda, sa oko 500 boraca ukupno.

12. septembra iz Topuskog su krenule dve ustaške satnije sa ciljem uništenja sela ispod Petrove Gore. Nakon kračeg otpora, borci i najveći deo stanovništva povukli su se u Petrovu goru. Ustaše su se zadržale nekoliko dana u selima, pljačkajući i uništavajući imovinu i hvatajući preostale stanovnike. Tom prilikom poubijali su 14. septembra u Perni 115 civila, 15. septembra u Peckoj 46, a 16-18. septembra u Blatuši još 135.

Sa napretkom partizanske organizacije i širenjem ustanka, ustašama je za napade bila neophodna koncentracija većih snaga, pa su se oni proredili. Nakon povratka Italijanskih snaga, sredinom decembra 1941. izvršena je koncentracija znatnih snaga. Dovedena je „Poglavnikova tjelesna bojna“, domobranska dočasnička (podoficirska) školu iz Zagreba, dve satnije ustaša Juce Rukavine i Maksa Luburića, 10. ustaška bojna, brzi sklop sa 8 tenkova, tehnički sklop sa 2 topa i 2 minobacača, oružnici iz Sremske Kamenice i delovi 1. domobranskog zbora iz Siska. Osim toga, u garnizonu Topusko bilo je oko 1.000 Italijana ojačanih topovima i tenkovima, 150 ustaša, 180 domobrana, 60 žandarma, u Vrginmostu oko 900 Italijana ojačanih topovima i tenkovima;, 300 ustaša, 15 domobrana, 20 žandarma, i u selima Skakavac, Banski Kovačevac, Lasinja i Bučica, po oko 100 likalnih ustaša. Ukupno je za ofanzivu prikupljeno oko 4.000 ljudi. Ove snage izvršile su ofanzivu na deo kotara koji je branio 4. bataljon Prvog kordunaškog NOP odreda sa oko 250 boraca.

Napad je počeo 21. decembra 1941. 4. bataljon odolevao je napadima 11 dana, nakon čega se morao povući sa velikim brojem stanovnika. Ustaše su već na početku, u polaznim rejonima, 21.i 22. decembra pohvatale 539 osoba koje su odvedene u Lasinju i poubijane u šumi Brezje. Prilikom nastupanja hvatali su i ubijali preostale meštane, tako da je za 12 dana ofanzive ubijeno ukupno 1917 civila. Bojište je obišao i Ante Pavelić.

U srijedu, 31. prosinca 1941. godine, proboravio je Poglavnik na Kordunu sa svojom pratnjom u kojoj su se nalazili Njegova preuzvišenost general g. Oksilia i Poglavnikov pobočnik, bojnik Lisak cijeli dan. Poglavnika je pri dolasku na ovo područje dočekao bojnik Poglavnikove tjelesne bojne Ante Moškov, zapovjednik odjela kojima je povjerena dužnost da osiguraju ovo područje i da ga očiste od četničko-boljševičkih bandi.

[1]

Brigadni general Antonio Oksilija (ital. Antonio Oxilia) bio je šef italijanske vojne misije pri vladi NDH.

Tokom proleća 1942. ustaše su organizovale dve velike ofanzive protiv partizana i stanovništva na Kordunu. Prva je izvedena uz pomoć Italijana i trajala je od 18. marta do 5. aprila 1942. Tokom ove ofanzive ustaše su poubijale 495 civila.

Majsku ofanzivu snage NDH organizovale su samostalno. Za nju su prikupljene glavnina Utinjskog i Ličkog ustaškog zdruga:

  • 1. lička ustaška bojna
  • 2. lička ustaška bojna
  • 5. ustaška bojna
  • Karlovačka novačka bojna
  • 10. ustaška bojna
  • 11. ustaška bojna
  • dve satnije Poglavnikove tjelesne bojne
  • strojnička satnija Ličkog zdruga
  • veći broj manjih jedinica

Ukupno je angažovano oko 3.000 ljudi sa 2 haubice i 5 tenkova pod komandom Ante Moškova. Osim njih, u operaciju su učestvovale i lokalne ustaše (do 2.000 ljudi).

Sa ovim snagama okruženo je šire područje Petrove gore i zatim započeto potiskivanje i uništavanje stanovništva i boraca. Operacija je trajala od 9. do 14. maja 1942. Pred zoru 14. maja partizani i masa nenaoružanog naroda izvršili su proboj obruča na dva mesta i izvukli se iz okruženja. Tokom nastupanja i potera ustaše su uspele da uhvate i ubiju oko 600 civila.

Tokom leta 1942. partizanska organizacija na Kordunu znatno je napredovala. Partizani su izveli napade na Topusko 7. juna, Vojnić 10. juna, Vrginmost 14. juna i ponovo 13. avgusta. Pod njihovim pritiskom ustaše su se povukle iz svih sela, a aztim i iz većih mesta. 12. septembra 1942. oslobođen je Vrginmost, a 16. avgusta 1943. Topusko.

19. avgusta 1942. formirana je Četvrta kordunaška brigada, 16. septembra 1942. Peta kordunaška brigada, a 22. novembra Osma kordunaška divizija. Ustaše do kraja rata nisu uspele da uspostave trajniju dominaciju na terenu Korduna i organizuju veće zločinačke pohode.

Bilans zločina[uredi | uredi kod]

Od fašističkog terora u kotaru Vrginmost stradalo je ukupno 6991 lice. Od tog broja 6615 lica ubile su ustaše, od čega je 6510 Srba i 105 Roma.

Od 6991 žrtve, 4357 je muškog pola, a 2634 ženskog.

Po starosnoj strukturi, 1616 žrtava su deca do 15 godina starosti, 3932 od 16 do 50, i 1443 starijih od 50 godina.

Po godinama se zločin odvijao sledećom dinamikom (za 160 žrtava nije utvrđena godina stradanja):

  • 1941: 4821 žrtva
  • 1942: 1763 žrtve
  • 1943: 216 žrtava
  • 1944: 30 žrtava
  • 1945: 1 žrtva

4821 žrtva stradala je na teritoriji Korduna, a 2170 na drugim mestima. U logorima NDH stradalo je 390, a u nemačkim logorima 257 civila kotara Vrginmost.

Broj stanovnika kotara Vrginmost pred rat 1941. procenjen je na oko 42.000, a prema popisu 1948. je je na tom području živelo 28.880 stanovnika.

Prema poimeničnim popisima, najveći broj stradalih stanovnika za vreme Drugog svetskog rata sa područja kotara Vrginmost imala su sledeća naselja:

  • Čemernica (584) - 26 palih boraca, 489 žrtava fašističkog terora (ŽFT), 50 umrlih od tifusa, 22 ostale žrtve rata
  • Perna (563) - 73 pala borca, 388 ŽFT, 95 umrlih od tifusa, 17 ostalih
  • Blatuša (485) - 45 palih boraca, 352 ŽFT, 79 umrlih od tifusa, 9 ostalih
  • Gornji Sjeničak (472) - 56 palih boraca, 277 ŽFT, 80 umrlih od tifusa, 59 ostalih
  • Prkos (458) - 23 pala borca, 428 ŽFT, 6 umrlih od tifusa, 1 ostala žrtva rata

Najveći broj žrtava fašističkog terora imala su Čemernica (486) i Prkos (428). Objedinjene žrtve Sjenička: Gornji Sjeničak (472), Donji Sjeničak (288), Lasinjski Sjeničak (352), iznose ukupno najmanje 1.112 stradalih.

Nakon 1995. Vrginmostu je promenjeno ime. Danas se taj gradić zove Gvozd.

Publikacija Dušana Baića, pripremljena na osnovu popisa žrtava i rada radne grupe sa učesnicima iz svih naselja bivšeg kotara Vrginmost, sadrži imena i osnovne biografske podatke 10.384 žrtve Drugog svetskog rata sa područja kotara Vrginmost.[2]

Literatura[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. List „Hrvatski narod“ od 3. januara 1942. godine
  2. Dušan Baić: KOTAR VRGINMOST U NO BORBI 1941-1945, Općinski odbor Saveza boraca NOR-a, Vrginmost 1980.