Bitka za Koprivnicu 1944.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka za Koprivnicu
Sukob: Drugi svjetski rat u Jugoslaviji
Tenkovi u bici za Koprivnici 1944.
Vrijeme 13. listopada-17. listopada 1944.
Lokacija Koprivnica, NDH, okupirana Jugoslavija
Ishod pobjeda snaga NDH
Sukobljene strane
Flag of Independent State of Croatia.svg Hrvatske oružane snage Flag of the Democratic Federal Yugoslavia.svg Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije
Zapovjednici
Nezavisna Država Hrvatska Rafael Boban
Flag of the Democratic Federal Yugoslavia.svg Jovan Kokot
Vojne snage
Oko 9.000 ustaša, domobrana i ostalih oko 17.000-18.000 partizana[1]
Gubici
oko 150-300 mrtvih i ranjenih preko 400 mrtvih i 800 ranjenih

Bitka za Koprivnicu oktobra 1944. godine je bila jedna od krvavijih i manje poznatih bitaka Drugog svjetskog rata na području okupirane Jugoslavije, odnosno tadašnje NDH.

Nakon 4 dana i 5 noći žestokih borbi, završena je teškim porazom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije od strane snaga NDH, koje su uporno branile grad.

Poznata je i kao druga bitka za Koprivnicu, u odnosu na prethodnu bitku u kojoj su pobedili partizani.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom listopada 1944. godine partizani su na području sjeverozapadne Hrvatske krenuli u veliku ofenzivu, koja je, zajedno s istodobnim napadom na Banja Luku i Knin, imala za cilj uništenje svih osovinskih snaga istočno od crte Koprivnica-Knin. U ovom naletu, partizani su uspjeli osvojiti Podravsku Slatinu, Viroviticu, Pitomaču, Kloštar, Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski, čime su praktički zagospodarili gotovo čitavom Podravinom. Nakon pada Đurđevca, Virja i Novigrada Podravskog, ostaci njihovih garnizona su se povukli u Koprivnicu, tada još jedino veće mjesto koje je bilo u rukama snaga NDH.

Prema partizanskim izvještajima, u Đurđevcu se, prije pada, nalazila XX. i dio XXXVII. stajaće djelatne bojne V. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga (dalje XXXVIII/V USDZ), otprilike oko 1000 ljudi, u Virju jedna neidentificirana bojna V. USDZ (najvjerojatnije I. bojna), u Novigradu ostali dijelovi XXXVII./V. USDZ, u Koprivnici Oklopni i Brzi sklop Poglavnikovog Tjelesnog Sklopa (dalje PTS), a u Bregima 1. bojna 1. pješačke pukovnije PTS-a (dalje I/1 PTS). Brzi sklop PTS-a je bio raspršen prilikom pokušaja proboja iz Novigrada prema Hlebinama, a I/1 PTS, I/V USDZ i XX/V USDZ su se nakon velikih gubitaka povukle u Golu (16 km sjeverno od Đurđevca), odakle su vlakom 12. listopada prebačeni u Koprivnicu.

Zbog takvih velikih uspjeha, koji su izneseni uglavnom protiv dijelova elitnog PTS-a i V. USDZ, moral je uvelike porastao među partizanima. Ostaci neprijateljskih jedinica su se povukli u Koprivnicu, koja se nalazila na raskršću cesta za Zagreb, Varaždin, Bjelovar, Osijek i Gyékényes. Padom tog mjesta bi se otvorila svojevrsna "vrata" prema Zagrebu i Varaždinu. Također, partizani su očekivali da bi napokon uspjeli uništiti V. USDZ, pod zapovijedništvom pukovnika Rafaela Bobana. Nesumnjivo bi uništenje tog zdruga, koji je i dalje nosio ime svojeg prethodnika, Crna legija, nanio velik udarac Hrvatskim oružanim snagama. Zbog svih tih razloga, umjesto napada na Bjelovar, za koji su već vršene pripreme, Glavni štab NOV i PO Hrvatske je odlučio napasti Koprivnicu, prihvativši tako prijedlog zapovijednika X. zagrebačkog korpusa Vladka Matetića.

Sukobljene snage[uredi - уреди | uredi izvor]

Ustaše[uredi - уреди | uredi izvor]

Početkom listopada V. ustaški stajaći zdrug, nastao iz dijela I. stajaćeg djelatnog zdruga "Crna legija" povlači se iz Livna i Tomislavgrada u Posušje iz kojeg je uskoro izbačen te se povlači u Imotski iz kojeg je ponovno vraćen u Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. Potom je V. ustaški zdrug prebačen u Podravinu, a u njegov sastav ulazi ustaška bojna iz Bjelovara. Bio je stacioniran u Koprivnici pod zapovjedništvom Rafaela Bobana. Koprivnicu su branili preostali dijelovi I/V, XX/V i XXXVII/V USDZ i I/1 PTS, koji su izbjegli uništenje od partizana u prethodnim borbama. Otprilike oko 2000 ljudi.

Jovan Kokot u svojoj knjizi "Dvanaesta slavonska proleterska brigada" piše kako je Koprivnicu branilo 9000 ustaša.

Partizani[uredi - уреди | uredi izvor]

Mitraljesko odeljenje 6. korpusa u toku borbi za oslobođenje Koprivnice.

Partizanske snage su u drugoj polovici 1944. godine i narasle i počele ostvarivati uspjehe. U Podravini su uspjele zauzeti Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac i logično je bilo krenuti na Koprivnicu i tako zaokružiti uspjehe na bojnom polju. Padom Koprivnice bio bi otvoren put prema Zagrebu i to su partizani i te kako dobro znali, baš kao i ustaše. Partizani su se dvojili, krenuti prvo na Bjelovar ili na Koprivnicu. Odluka je bila - osvojiti Koprivnicu i uništiti "Crnu legiju".

Za napad na Koprivnicu partizani su odredili 5 divizija NOVJ jačine oko 17-18000 boraca, i to:

  • 12. i 40. divizija 6. korpusa,
  • 32. i 33. divizija 10. korpusa
  • i 7. banijska divizija (bez 1 brigade)

Naoružanje partizanskih snaga sastojalo se od artiljerijskog diviziona 6. korpusa od 10 topova, tenkovske čete sa 5 lakih tenkova, Auto-bataljona i velikog broja automatskog oružja.[1] Za korpusnu rezervu je određena jedna brigada 12. divizije, koja se nalazila u selu Bregi. Također, određeno je da će se Tenkovska četa isto nalaziti kod korpusne rezerve. 33. divizija je svoju brdsku bateriju od 4 topa stavila na raspolaganje 32.D, a 40.D svoju brdsku bateriju (topovi kalibra 75mm) na raspolaganje 7.D. Tenkovska četa se sastojala od tenkova Hotchkiss (tipa 35 ili 39, naoružanje: top kalibra 37mm) i tri tankete L3/35 (naoružanje: dvije strojnice kalibra 8mm), koji su zarobljeni 5. listopada 1944. u Pitomači i Kloštru Podravskom.

Plan napada[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote

„Neprijateljske snage koje su se nalazile u uporištima Đurđevac, Virje i Novi Grad potpuno su razbijene i većim dijelom uništene. Neprijatelj je izgubio gotovo potpuno svu svoju opremu i naoružanje. U ruke naših jedinica pala su sva motorna vozila i cjelokupno teško naoružanje.

Jedan dio neprijateljskih snaga, razbijen i demoralisan, uspio je da se u neredu povuče u uporište Koprivnica. Jačina neprijateljskih snaga u uporištu Koprivnica prema primljenim podacima iznosi svega jedna bojna i dijelovi razbijenih nepr. jedinica kod Novog Grada i Virja. Navodno se u Koprivnici nalazi 15 topova raznog kalibra koji su većim dijelom bez potrebne posluge.

Naše jedinice u svojim ofanzivnim operacijama treba da zadrže i treću fazu bitke za Podravinu i likvidaciju uporišta Koprivnica, definitivno oslobode od neprijatelja ovaj sektor.[2]
(Iz naređenja štaba 10. korpusa za napad na Koprivnicu)
Položaj Koprivnice u Hrvatskoj.

Napad na Koprivnicu, koji je trebao početi 13. listopada u 22 sata, je trebalo otvoriti partizansko topništvo jačine 20 topova. Nakon uvodnog granatiranja, 32.D je trebala napasti grad sa zapadne i južne strane, u cilju prodiranja do središta grada i spajanja s jedinicama 7.D koja je napadala sa sjevera. Zona napada je bila; desno: potok Koprivnica (na kojoj je trebalo hvatati vezu sa 7.D), lijevo: željeznička pruga Koprivnica-Gyékényes. Brigada "Matija Gubec" (u sastavu 32.D) je za prvi napadni cilj imala osvojiti željezničke stanice Koprivnica i Uljarice, te iste zadržati pod svaku cijenu. Ako bi se situacija povoljno odvijala, brigada je trebala napredovati dalje do hotela "Car". 7.D je trebala napasti Koprivnicu sa sjeverne i sjeverozapadne strane. Zona napada je bila desno do linije pruga Koprivnice-Gyékényes, a lijevo potok Koprivnica. U zonu napada je spadala i tvornica "Danica" s aerodromom. 33.D je trebala zauzeti položaje prema Ludbregu s dvije brigade, a s jednom brigadom prema Križevcima, te na taj način spriječiti moguću pomoć braniteljima. Njezina izviđačka četa je trebala biti upućena u selo Križevački Ivanac kako bi promatrala pokrete neprijateljskih snaga u pravcu Križevci-Koprivnica. 40.D je imala zadatak da s jednom brigadom zatvori pravce na liniji Crnje-Torčec-Ungerov mlin-Pustakovec, dok je druga brigada trebala biti u rezervi u selu Ivanec, kako bi po potrebi djelovala zajedno s 33.D.

Haubičku bateriju je trebalo postaviti na prostoru Glogovac-Bakovčica-potok Draganovac-željeznička pruga do željezničke stanice Bregi-Glogovnica. Kao glavni ciljevi granatiranja su određeni željeznička stanica Koprivnica, Uljarica i središte grada. Kad bi doprle do željezničke stanice Koprivnica, postrojbe 32.D bi trebale ispaliti dvije zelene i jednu crvenu raketu kao znak za prestanak topničkog napada na taj dio, a nakon zauzimanja Uljarice jednu zelenu i dvije crvene rakete. Baterija je trebala pola sata gađati željezničku stanicu, nakon čega vatru prenijeti na Uljaricu, te nakon 15-minutnog granatiranja, vatru usmjeriti na središte grada. Korpusna improvizirana bolnica se nalazila u selu Plavšinac. Mjesta štabova su bila: 32.D na Starom Gradu, 33.D u selu Vrhovac, 7.D u selu Herešin, 40.D u selu Torčec. Sve jedinice su trebale poduzeti potrebne mjere za zaštitu od napada aviona u niskom letu, te mjere za sprječavanje prolaza motoriziranih protivničkih postrojbi (postavljanje barikada i sl.).

Obrana grada[uredi - уреди | uredi izvor]

Koprivnica je grad kružnog oblika, ispresijecana mnogim ulicama i teren oko nje je potpuno ravan, bez ikakvog rastinja ili prirodnog zaklona koji bi napadaču omogućio prikriven prilaz. U središtu grada se nalazio širok prostor s parkom, što je omogućavalo manevar u svim pravcima u protunapadu. Branitelji su bez problema mogli lako braniti grad, pri čemu bi oslonac obrane bio na željezničkim prugama, potoku Koprivnici i pojedinim čvrstim zgradama (mlin, uljara).

Ustaški branitelji u Koprivnici.

Ustaški stožer iz Zagreba naredio je komandi garnizona Koprivnica da se grad brani po svaku cenu. Glavni je organizator obrane bio ustaški poručnik August Pogačnik. Stvorena je kružna obrana sa sustavom otpornih točaka na ulazima u grad, organizirana u dva pojasa, vanjski i unutarnji. Bunkeri su sagrađeni na pravcima ulaza u grad iz smjera Križevaca, Ludbrega, Novigrada Podravskog i Peteranca. Na tim su pravcima, uz bunkere i rovove, bile postavljene i bodljikave žice, dok je na zapadnoj strani grada, na pravcu podvoznjaka za Ludbreg i kod Uljare, provedena čak i električna struja. Pored ulaza u Koprivnicu, rovovi i bunkeri su bili sagrađeni uz ceste kod oba groblja. Također, na mogućim ulazima u grad, uz žičane prepreke postavljena su minska polja. Za vanjski pojas obrane iskorišten je na zapadnoj strani nasip željezničke pruge Koprivnica-Križevci, a na južnoj potok Koprivnica. Vanjski pojas se vrlo lako mogao povezati u čitavi sustav obrane grada. Svuda uz cestu, prugu i potok su bili postavljeni bunkeri. Kao što je spomenuto, osim grada, dobro je utvrđeno i groblje uz cestu Koprivnica-Varaždin i Koprivnica-Križevci. Uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustaškim bunkerima što se kasnije pokazalo presudnim.

Tako su se glavne točke obrane nalazile u groblju na zapadnoj strani, u dvije ciglane na južnoj strani, u tvornici "Danica", na potoku Koprivnica i na visokom nasipu na pruzi Koprivnica-Križevci. Zauzimanjem otpornih točaka na groblju i dviju ciglana bila bi ugrožena krila i bokovi za obranu grada. Tako je težište obrane bilo kanalizirano od juga prema sjeveru ovako: željeznička stanica, potok Koprivnica, tvornica "Danica", središte grada (u kojem se nalazila rezerva koja je trebala poslužiti za protunapad prema bilo kojem pravcu u kojem se partizani uspiju probiti).

Tok bitke[uredi - уреди | uredi izvor]

13. listopad[uredi - уреди | uredi izvor]

Topništvo NOVJ započelo je napad u 22 sata 13. listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše obavještajnim radom saznale da su partizani imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo pa je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli "u prazno", a ustaše precizno uzvraćali. Nakon nekoliko sati topničke vatre krenulo je partizansko pješaštvo i bilo zatečeno velikim i dobro organiziranim otporom. Brojčano jači partizani su znali zaobići bunkere i doći do prvih gradskih kuća, da bi potom bili odbačeni od ustaških rezervi.

14. listopad[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako je noćni juriš propao tako se na brzinu izdalo naređenje na novi juriš negdje oko podneva 14. listopada. Partizani su čak uspjeli ponegdje istjerati ustaše iz rovova, no njima je problem predstavljala bodljikava žica i struja koja je tekla kroz nju. Za vrijeme dok bi se neutralizirala bodljikava žica ustaše su pomakle svoje rezerve na kritičnu točku i odbile napad. Tu se čvrsta telefonska linija između obrambenih objekata pokazala vrlo bitnom.

U centru Koprivnice, na središnjem gradskom trgu raspoređivale su se ustaške snage, dojavljivalo se gdje je obrana najslabija i tamo slala pojačanja. Dodatnu pomoć obrani pružili su i ustaški avioni koji su najprije iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u novim preletima kasnije i bombardirali partizanske snage. Oko 15 sati je šest aviona Hrvatskog bojnog zrakoplovstva napalo položaje 7.D. Usporedo s tim branitelji su pojačali svoj pritisak prema cesti Koprivnica-Herešin, i čini se da je partizane uhvatila panika: jedan bataljun 4. brig. se počeo povlačiti, a za njim je krenuo i jedan bat. 3. brig. Oba bataljuna su bila zadržana ispred sela Herešin. Manji dijelovi tih bat. koji su se razbježali su kasnije vraćeni na položaje. 7. diviziju, koja je bila proređena, smijenile su jedinice 12.D i 40.D. s prvim mrakom (prema zapovijedi koja je stigla oko 17 sati), s tim da je 3. brig. bila određena kao korpusna rezerva i prebačena u selo Ivanac, a 4. brig. je ostala u selo Miklinovec, u slučaju da 12.D prodre u grad, potpomogne njezin napad.

15. listopad[uredi - уреди | uredi izvor]

U noći 14./15. listopada brig. BR ("Braća Radić") ponovo je poduzela napad na svojem sektoru, pritom se uglavnom usmjerivši na likvidiranje groblja kraj ceste Koprivnica-Križevci, dok je brig. MG ostala na mjestu, ne poduzimajući nikakve napade zbog teških gubitaka u prethodnim borbama. U borbi na groblju, koja se opisuje kao "teška i krvava", ustaše su uspjele obraniti svoje položaje, odbijajući partizanski juriš za jurišom. Partizani su također odbijeni i sa ciglane koju su prethodno osvojili uz pomoć tenkova, te su se morali povući na početne položaje. Partizane je iznenađivalo pravodobno uvođenje ustaških rezervi u bitku, što se pripisivalo dobroj organizaciji ustaških jedinica na središnjem gradskom trgu te spomenutoj telefonskoj vezi.

Koliko je dramatični tijek borbe bio, najbolje svjedoči sam partizanski zapovednik:

Wikiquote „"Ustaše su izvršile protivnapad, nastupajući u velikoj grupi sa nožem na pušci i ručnim bombama, ali bez otvaranja mitraljeske i puščane vatre. Pozadi ustaških jedinica koje su učestvovale u protivnapadu, vojna glazba svirala je marš. Ustaše su u protivnapadu odbacile 3. bataljon i Jurišnu četu na polazne položaje, jer je borbeni poredak bio u liniji i vrlo plitak. Da je borbeni poredak bio dublji u 2 ešelona, ustaški protivnapad, vjerovatno, ne bi bio toliko uspješan. Borci su prvi put bili u situaciji da slušaju i gledaju vojnu glazbu u borbi, kao i veliku gomilu ustaša koja je pjevala ustašku himnu i jurišala s nožem na pušci, bez otvaranja puščane vatre. To je na borce psihološki djelovalo i nisu mogli da se suprotstave ustaškom protivnapadu."[1]

Oko 19 sati pokrenut je i posljednji napad 12. brig.; partizani su prešli potok i napredovali 200-250 metara, nakon čega su ih ustaše ponovo odbili, napredujući uz glazbu kao i prošli put.

16. listopad[uredi - уреди | uredi izvor]

U noći 15/16. listopada, u 00:30 sati organiziran je još jedan napad, uz topničku pripremu. No, došlo je do neslaganja između pješaštva i topništva; jedinice 12.D, koje su trebale prodirati prema središtu grada, nisu uopće krenule u napad. Stožer X. korpusa je u 5:00 sati, 16. listopada 1944. god., dao zapovijed za prestanak napada. Istog dana se uspjela, sa sjevera, u grad probiti i jedna hrvatska borbena skupina, koja je u Koprivnicu donijela prijeko potrebne materijale (streljivo i sl.). Također, hrvatsko je zrakoplovstvo bombardiralo prikupljanje partizana na širem području Koprivnice s "izvjesnim uspjehom".[3]

Bitka za Koprivnicu, nakon 4 dana i 5 noći žestokih borbi, je bila gotova, a veliku pobjedu su odnijele ustaše.

Gubici[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema Radi Bulatu, komandantu 32. divizije:

  • 7. divizija: 54 mrtva i 111 ranjenih boraca i časnika.
  • 32. divizija: 38 mrtvih, 208 ranjenih i 62 nestalih.
  • 40. divizija: 16 mrtvih i 55 nestalih i ranjenih.

Sveukupno: 108 mrtvih, 474 ranjena i 62 nestalih. Ustaški gubici su procijenjeni na više od 300 mrtvih i ranjenih.

Ivan Šibl spominje 200 mrtvih i 800 ranjenih partizana, dok se broja mrtvih protivnika ne dotiče, osim kad spominje da je Boban dao strijeljati 150 vlastitih vojnika radi uspostave discipline, što nije provereno (Šibl kaže da mu je taj podatak dospio iz "druge" ruke, a ne navodi se nigde drugde). Štav X. korpusa u svom izvještaju spominje 110 mrtvih i 3000 ranjenih branitelja (sam Bulat odbacuje te podatke kao preuveličane).

  • U "Dnevnom izvješću" 17. listopada 1944. stoji da su partizani 14. listopada imali oko 600 mrtvih i ranjenih, a slijedeći dan 124 mrtva, s procjenom da ih je sveukupno poginulo 350. Vlastiti gubici su procijenjeni na 42 vojnika i 1 časnik kao poginuli, te 83 ranjenih vojnika.
  • U "Dnevnom izvješću" PTS-a iz 16. listopada 1944. spominje se 865 partizana nabrojana mrtva, ali su im gubici procijenjeni na mnogo više mrtvih jer su pri povlačenju odvukli mnogo mrtvih, a i naneseni su im i gubici topničkom vatrom, te bombardiranjem iz zraka.

Kao i obično u ovakvim slučajevima, podaci obiju strana se ne podudaraju.

Tumačenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Bitka za Koprivnicu 1944. god. spada među najžešće bitke ovih prostora. Samouvjerenost partizana u sigurnu pobjedu dovela je do strašnog poraza. Pripadnici V. USDZ, popularno zvani Bobanovcima, su ovom pobjedom stekli gotovo mitski status, a Koprivnica je, prema nekim pričama, dobila epitet "ustaškog Sigeta". Boban je, očito, računao uvelike na moral svojih vojnika (pošto je bio brojčano nadjačan), koji je pojačavao limenom glazbom.

Stožer X. korpusa NOVJ krivnju za poraz prebacuje na nedovoljnu informiranost o brojnosti i položaju branitelja, kao i na nedovoljnu suradnju pješaštva i topništva. Prema partizanskim izveštajima, "nakon poraza u Koprivnici moral naših boraca nije bio oslabljen, nije izazvao demoralizaciju, osipanje jedinica, niti oslabio zalaganje i borbenu spremnost jedinica 6. i 10. korpusa i 7. divizije."[4] Prema kasnijem tumačenju nekih hrvatskih autora (Tomislav Aralica), val dezertiranja je zahvatio 32. diviziju, koja je navodno izašla gotovo prepolovljena iz bitke.

Bitku za neki Koprivnicu smatraju najvećom pobjedom V. USDZ u čitavom ratu.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Jovan Kokot: Dvanaesta slavonska proleterska brigada
  • Zvonimir Despot: Vrijeme zločina : novi prilozi za povijest koprivničke Podravine: 1941.-1948.,
  • Hrvatski institut za povijest – Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2007.,
  • Ivan Šibl: Ratni dnevnici,
  • Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]