Dobroslav Jevđević

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dobroslav Jevđević

Dobroslav Jevđević
Dobroslav Jevđević

Lični podaci
Nadimak Jevđa
Datum rođenja 1897
Mesto rođenja Miloševac, Prače (Austrougarska)
Datum smrti 1962
Mesto smrti Rim (Italija)
Vojska Jugoslovenska Vojska u Otadžbini
Bitke i ratovi Drugi svetski rat

Dobroslav Jevđević (Prača kraj Rogatice, 1895. - Rim, listopad 1962.) je bio jugoslavenski političar, četnički vojvoda i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu.

Predratna biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Dobroslav Jevđević je rođen u svešteničkoj porodici, od oca Dimitrija i majke Anđelke, u Miloševcu kod Prače 1895. godine. Kao član Mlade Bosne učestvovao je u neuspelom atentatu na austrijskog generala Poćoreka 1908. godine, kada mu je bilo svega 13 godina, a potom i u sarajevskom atentatu 1914. godine. Tada je uhapšen i kraj Prvog svetskog rata dočekuje u zatvoru. Između dva rata bio je publicista i političar (jedan od vođa Orjune i JNS-a). Za Kraljevine Jugoslavije biran za narodnog zastupnika (rogatičkog i novosadskog kotara) na listi Samostalne demokratske stranke.

Drugi svetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon sloma kraljevine Jugoslavije 1941. bježi u Budvu a odatle u rujnu u okupirani Split gdje pod talijanskim patronatom djeluje četnička skupina, s ciljem stvaranja srpske autonomije pod Italijom koja bi obuhvatila Dalmaciju, Liku, Bosnu i Hercegovinu. S I. Trifunovićem Birčaninom organizira suradnju četničkih postrojbi s talijanskim okupacijskim vlastima u borbi protiv partizana. Koordinira prebacivanje četničkih postrojbi iz Hercegovine u sjevernu Dalmaciju i Liku.

Dobroslav Jevđević, Mihailovićev delegat u istočnoj Bosni i Hercegovini, u svom izveštaju iz juna 1942. godine navodi da proleterske brigade imaju mnogo "Jevreja, Cigana i muslimana." [1] Jevđević u proglasu protiv partizana jula 1942. godine iznosi prilično bizarne optužbe: "Oni uništavaju srpske crkve i dižu džamije, sinagoge i katoličke hramove". [2] U lipnju 1942. Draža Mihailović šalje ga u Sloveniju da izvidi stanje i brojnost tamošnjih četnika.

Jevđević je u septembru 1942. potpisao sporazum s talijanskim generalom Mariom Roattom u kojem posebno insistira na marmeladi:

Wikiquote

5. Italijanska armija pristaje da za sve četnike u domenu vojvode Birčanina odobri 25.000 uniformi i to prvenstveno od zarobljenih Francuza.

10. Italijanska armija pristaje da ubuduće plate vojnika prima lično komandant svakog našeg odreda i da on lično isplaćuje vojnike.

11. Italijanska armija pristaje da četničke komande mogu kupiti u Italiji sve količine suhog voća i marmelade uz uslov da je plaćeno u italijanskoj valuti.

12. Italijanska armija ne insistira da četnici moraju skinuti sa svojih kapa bele orlove.

14. Obroci koji se daju četnicima po odobrenju armije imaju da se povećavaju na obroke ravne italijanskim vojnicima zajedno sa duvanom, marmeladom, sirom i konjakom.[3]
(Sporazum Jevđevića sa Italijanima iz septembra 1942.)

Nakon njegova huškačkoga govora četnici su u listopadu 1942. na području prozorskog kotara (u sklopu talijanskih operacija) ubili više od tisuću Hrvata i nekoliko stotina muslimana (pokolj u Prozoru). Nakon tog pokolja, Vjekoslav Vrančić i David Sinčić, predstavnici NDH kod talijanske II. armate traže smirivanje četnika i njihovo usmjeravanje prema partizanima. U Dobrom Polju su 4.9.42. u 15 časova vođeni razgovori predstavnika njemačke 718. pešadijske divizije s "političkim komesarom četnika u italijansikoj interesnoj zoni", Jevđevićem:

Wikiquote

„Ovaj razgovor je tražio Jevđević jer je, kako je rekao, smatrao za potrebno da se razjasne neka pitanja u vezi sa stavom nemačkog Vermahta prema delatnosti njegove grupe, da bi se izbegao ma kakav konflikt s nemačkim oružanim snagama.

U zoni koju su mu dodelili Italijani, između Crne Gore i granice između nemačke i italijanske interesne zone, on raspolaže sa 12.000 ljudi, naoružanih italijanskim oružjem i municijom, koji se staraju za red i mir. U toj oblasti nema više nijednog partizana. U toku akcije čišćenja grupa pobila Oko 6500 komunista, pretežno Srba. Njen cilj je se ponovo uspostavi i održi red i mir na celoj teritoriji i Hercegovine.[4]
(Izveštaj o razgovorima Vermahta s četničkim komesarom Jevđevićem na dan 4.9.42.)

Iste godine dobio je zvanje četničkog vojvode.

Hercegovački vojvoda Dobroslav Jevđević u prisustvu italijanskih oficira, poziva četnike u bitku na Neretvi protiv partizana, februara 1943.

Početkom 1943. godine, uoči četvrte neprijateljske ofanzive protiv partizana, Jevđević o postignutom sporazumu sa italijanskim okupatorima 18. januara 1943. obaveštava Mihailovića:

Wikiquote „Danas stiglo odobrenje iz Rima da Crnogorci idu preko Hercegovine. Našim trupama odobren pokret kad Crnogorci krenu od Prozora. Naš pravac Grahovo — Glamoč. Talijani daju hranu, osoblje radiostanice, snabdevanje i sanitet. Bjelajca zadržavaju za posebnu akciju koju oni vrše sa njim za čišćenje Like. Nemci i Italijani zatvaraju odstupne pravce. Za naše ljudstvo daju 100 metaka vojniku, 1.000 puškomitraljescu, 10 teških bacača sa 3.000 granata. Komandant armije izjavio je da se divi našoj vojsci i daje joj sve. Organizaciju oslobođene zone prepuštaju nama.[5]
()

Uoči talijanske kapitulacije aktivan je u Dubrovniku odakle 3.IX.1943. odlazi u Rijeku i produžuje u Rim gdje se povezuje s njemačkom obavještajnom službom. U Trstu organizira izbjegle četnike i vraća ih u Opatiju gdje im se stavlja na čelo.

1944. postaje komandant Komande JVuO za Gornju Liku i Hrvatsko primorje, odnosno dva korpusa koja su postojala u tim krajevima: Ličko-kordunaškog i Primorskog korpusa, koje krajem godine prebacuje u Ilirsku Bistricu. Kao izaslanik D. Mihailovića (u dogovoru s njemačkim opunomoćenikom za jugoistok H. Neubacherom) djeluje u Sloveniji na objedinjavanju svih kolaboracionista radi stvaranja fronte protiv antifašističkih snaga.

Mihailović je na posleratnom suđenju govorio da je Jevđeviću dao veće sume za nabavku hrane, ali je on novac zadržavao za sebe da ga upotrebi za pripremanje izbora posle rata.[6]

Emigracija[uredi - уреди | uredi izvor]

U proljeće 1945. bježi u Italiju gdje ga Savezničke vojne vlasti uhićuju i zatvaraju u logor Grottaglie. Tamo je neko vrijeme zatvoren s Viktorom Gutićem koji je izručen a Jevđević se dokopao slobode. Veruje se da je izbegao izručenje tako što je, uz pomoć svojih jakih veza u Italiji, neko vreme bio sakriven u seminariji katoličke kurije.[7] Do smrti je živio u Rimu.

Jevđević je u emigraciji je bio počasni doživotni predsednik Organizacije srpskih četnika "Ravna Gora". Objavio je knjigu četničkih novela "Kapi krvi" (1950), kao i knjige "Sarajevski zaverenici" (1953-1954) i "Od Indije do Srbije - tri hiljade godina srpske istorije" (1961). Osnovao je i uređivao "Srpske novine". Umro u Rimu 2. oktobra 1962. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilackom ratu jugoslovenskih naroda, Vojnoistorijski institut Jugoslovenske narodne armije, Belgrade, 1954-, pt 14, vol. 1, doc. 114, p. 400.
  2. AVII Chetnik Collection, box 222, facs. 4, doc. 29.
  3. http://znaci.net/00001/4_14_1_169.htm Zb. NOR, XIV/1, 634.
  4. Snimak originala (pisanog na mašini) u AVII, NAV-T-315, r. 2270, s. 456—8.
  5. http://www.znaci.net/00001/11_31.htm
  6. Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
  7. Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]