Ilirska Bistrica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezična standardizacija, preuređivanje, reorganizacija ili usklađivanje sa standardima srpskohrvatske Wikipedije.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Ilirska Bistrica
Pogled na most preko Reke i panorama grada daljini
Pogled na most preko Reke i panorama grada daljini
Koordinate: 45°34′N 14°15′E / 45.567°N 14.250°E / 45.567; 14.250
Država  Slovenija
Pokrajina Primorska
Statistička regija Notranjsko-kraška
Općina Občina Ilirska Bistrica
Površina
 - Ukupna 34.8 km²[1]
Visina 421 m
Stanovništvo (2013.)
 - Urbano područje 4.463[1]
 - Urbana gustoća 128.2 st/km²[1]
Vremenska zona UTC+1 (UTC+2)
Poštanski broj 6250
Službene stranice
www.ilirska-bistrica
Karta
Ilirska Bistrica na karti Slovenije
Ilirska Bistrica
Ilirska Bistrica

Ilirska Bistrica (talijanski: Villa del Nevoso, njemački: llyrisch Feistritz) je grad od 4.463 stanovnika[1] u Sloveniji, administrativni centar Občine Nova Gorica na jugozapadu zemlje.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilirska Bistrica spada u povijesnu pokrajinu Juliju, a leži u kotlini rijeke Reke i duž padina planine Snežnik pored granice sa Hrvatskom. Udaljena je oko 38 km od Rijeke, 71 km Ljubljane i 47 km od Trsta.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nad gradom i danas dominira gradina (njemački: Feistritz) ona je izgrađena kao utvrda za zaštitu puteva u Julia carsica pred kraj Rimskog Carstva.[2] Dolaskom Franaka u IX st. i uspostavom feudalnog režima Bistricom vladaju germanski feudalci, da bi došla pod vlast Habsburgovaca pod čijom je vladavina sve do 1918. s osmogodišnjim prekidom s Napoleonovim osvajanjem početkom XIX st. i stvaranja Ilirske provincije. Pa otud i pridjev Iirska uz naziv Bistrice koji se prvi put spominje 1830.. Za srednjeg vijeka kasnoantička utvrda je obnovljena kao tipični burg, ispod kojeg su se razvila dva naselja; Bistrica kao naselje zanatlija i Trnovo kao naselje seljaka. U austrijsko doba je naselje potpadalo pod Kranjsku, a u Astrougarskoj su u sastavu Austrijsko Primorje, a granica s Markgrofovijom Istrom je prolazila po sljemenu Berkina. U naselju je bio pokrajno sud, a 1864, je u Ilirskoj Bistrici osnovana Narodna čitaonica. Ta dva naselja (Trnovo i Bistrica) spojila su se u jedinstvenu cjelinu tek 1927. kada je bila u sastavu pokrajine Julija (Venezia Giulia) pod Kraljevinom Italijom, da bi aneksijom Julije Jugoslaviji od 1945. pripala Sloveniji.

Valvasorov crtež utvrde Gradina
Trnovo, nekad odvojen od Bistrice

Za nastanak naselja su bili pomgodni prije svem izdašni kraški izvori, prostrane šume Snežnika u zaleđu, te povoljna saobračajna povezanost. Pilane, mlinarstvo i trgovina su omogočili razvoj mjesta i prvih manjih industrijskih obrta. Pilane i mlinovi se spominji več u prvoj polovici XV. st. U 17. stoljeću je rijeka Bistrica poganjala više od 40 vodenica. Početkom XIX. st. je bilo 29 pilana, koje su godišnje prerađivale do 3000 vozova drva, većinom za Rijeku, a i za Trst. Kada je bila u drugoj polovici XIX. st. izgrađena željeznička pruga do Rijeke, pilane i trgovina drvima postali su još značajniji, a vrhunac sta dosegli između dva rata. Oko 1900-te je počela raditi prva parna, a 1938. i električna pilana.

Arheološka nalazišta[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Istočno od Ilirske Bistrice je brdo Ahac (799 m), na kojem je bio japodsko/keltski (željezno doba) kašteljer stalno naseljen sve do antike, kao što su potvrdila iskapanja na početku XX. st., kada su otkriveni i ostaci rimskih zgrada unutar gradine. Starija literatura iz kraja XIX. st. spominje naseobinu na sjevernoj strani, na velikoj gomili promjera 50 metra, ali novija arheološka topografija nijr potvrdila njegovo postojanje.
  • Prema sjeverozapadu u smjeru prema brijegu Stražica, nalazi se linija 3 km dugog masivnog zidu. Trasa zidu se zatim spušta na zapad do gradine iznad Trnova i okreće se natrag prema Ahacu, gdje završava. Zidovi su zatvarali prirodni piralo prolaz između te dvije uzvisine i prelaz prema trnovskom kašteljeru. To je dio obrambenog sistema nazvanog Claustra Alpium Iuliarum. To potvrđuje i otkriće antičkih zgrada, uključenih u zidnu konstrukciju, kojii je bio širok 4 metra. Terasasto zasnovan kašteljer nad Trnovom spada među najveći naseljeni komplekse na Krasu, okružuje ga skoro 1000 metra dug nasip, ponekod visok i pet metra. i ova gradina je bila naseljena u željezno doa i u antici. U naselju je krajem XIX. st. iskopan skeletni grob iz željeznog doba s bogatimi prilozima (brončano posuđee, oružje). U gradini su odkriveni ostaci drvenih objekta. Kraj naselja je bila nekropola u kojoj je otkopano oko 200 grobova, većinom iz doba između VI. i IV. stoljećać pr.n.e.. Grobovi su bili žarni (tipično za japodsko-keltsku kulturu), a među prilozima se izdvaja česta apulska keramika. 1978. je otkriveno još 133 grobova s urnama i bez njih, pokriveni s keramičkimi pločama. Nalazi keramičkog posuđa, brončanih i željeznih predmeta procjenjuje se za razdoblje od VIII. do V. st. pr.n.e. Po načinu pokopa i grobnim prilozima je trnovska nekropola značajan predstavnik japodske kulture u starijem željeznom dobu.
  • Na uzvisini Gradina na istočnom dijelu Ilirske Bistrice su vidljivi temelji i dijelovi nekadašnjeg kaštela iz XII. stoljeća. Kaštel je spadao u niz feudalnih kaštela na rijeci Reki, postavljen je bio na važnoj strateškoj točki. U izvorima se spominje u XIII. st., kada su u njemu boravili bistrički gospodari, kasnije u vlasništvu devinskih grofova, u XIV. st. došao je pod pravnu oblast Postojne i s tim pod Auersperge. U XVII. st. su stanovnici koristili kaštel kao sklonište. Njegov nekadašnji izgled je sačuvan na crtežu Valvasora.

Znamenitosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveće znamenitosti grada su općinska palača i crkva sv. Petra izgrađena još za gotike, kasnije barokizirana.[2]

Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilirska Bistrica je poznata po tvornici drvenih ploča Lesonit, koja je počela s radom 1946.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 „Slovenia: Notranjsko-kraška” (engleski). City population. http://www.citypopulation.de/php/slovenia-notranjskokraska.php. Pristupljeno 2. 5. 2014. 
  2. 2,0 2,1 „Opis” (slovenski). Občina Ilirska Bistrica. http://www.ilirska-bistrica.si/turizem/ilirska_bistrica/opis/. Pristupljeno 2. 4. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]