Jablanica (BiH)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jablanica
[[Datoteka:{{{karta}}}|163px]]
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Kanton/županija Hercegovačko-neretvanski
Sjedište Jablanica
Načelnik Salem Dedić
Površina 301 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

13.047
43.3/km²

Jablanica je grad i općina u Bosni i Hercegovini koji administrativno pripada Hercegovačko-neretvanskom kantonu Federacije BiH.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Općina Jablanica spada sa svojih 301 km² površine i 13.047 stanovnika u red najmanjih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine. Geografski pripada regiji gornje ili visoke Hercegovine, a administrativno jednoj od 8 općina Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ukliještena između dvaju najviših, ali pitomih planina Čvrsnice i Prenja, tzv. ”krovovovima Bosne“, sa svojom prelijepom dolinom otvaraju litičasti kanjon dug više od 30 kilometara. Sam grad je smješten na nekoliko terasa na nadmorskoj visini od 202 metra, kroz koje protiče rijeka Neretva.

Klima[uredi - уреди | uredi izvor]

Klima je umjereno mediteranska s prosječnom godišnjom temperaturom od 12 °C i velikom količinom padavina. Zbog svoga prirodnoga položaja Jablanica je od najstarijih vremena bila područje interesantno za stanovanje i boravak.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Područje općine obuhvaća 9 mjesnih zajednica sa 33 naseljena mjesta, a sam grad Jablanica ima oko 5.000 stanovnika.

Naseljena mjesta[uredi - уреди | uredi izvor]

Baćina, Bijela, Bokševica, Bokulja, Brčanj, Bukov Pod, Čehari, Čivelj, Ćavari, Djevor, Dobrigošće, Dobrinja, Doljani, Doljanka, Donja Jablanica, Donje Paprasko, Donje Polje, Dragan Selo, Drinovci, Dubišnica (Dubušnica), Đevor, Glodnica (Glodnice), Glogošnica, Gornja Krkača, Gornja Kolonija, Gornja Mahala, Gornje Paprasko, Husrepi, Jablanica, Jarišta, Jasen, Jasike, Jelačići, Komadinovo vrelo, Kosne Luke, Kraje, Krkača, Krstac, Lendava, Lokve, Lug, Ljubina, Mijići, Mirci, Mirke, Mrakovo, Odžak, Ostrožac (Ostrošca), Pačići, Peta, Poda, Podbrežje, Podrudine, Podstjenje, Ravna, Risovac, Rodići, Skenderi, Slatina, Sovići, Srednja Mahala, Stipića Livada, Šabančići, Šanica, Široki potok, Šljunkara, Topalov greb, Tretišće, Vinine, Zlate, Žarići, Žarnik, Žuglići i Žuže.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Najstarije iskopine govore da je ovo područje naseljeno još u metalnom dobu, mada je pravi procvat doživjelo u doba rimljana i u srednjem vijeku o čemu govori 42 lokaliteta s 683 nekropola sa stećcima i gomilama. Većina ovih spomenika materijalne kulture potiče iz kraja II. i početka I. milenijuma prije nove ere, a stećci uglavnom potiču iz kasnog srednjeg vijeka. Kroz ovaj kraj su prolazili jedini karavanski putovi od Dubrovnika do srednje Bosne i putovi u dolinu Vrbasa. U odredbi bosanskog kralja Stjepana Tomaša izdatoj 1446. godine u Konjicu, u kojoj se mahinejcima-bogumilima zabranjuje gradnja i obnavljanje crkve. Među potpisnicima se spominju Petar Pavlović i Radivoj Jablanović, po kojemu je, možda Jablanica dobila ime.

U prvom popisu (defteru) iz 1477. godine spominju se i tri jablanička sela: Žugle (Žuglići), Ostrožac, Čehari. Zasad najstariji pojam Jablanica nalazimo u (drugom) defteru (popisu) iz 1488./89. godine prema kojem se Jablanica spominje kao kraj u nahiji Neretva i bila je timar (područje) nekog bega i imala je 67 domova, 4 neoženjena i 3 muslimana. Ukupan prihod od desetine koja je davana timarniku iznosila je 5.623 akče. Ostali stanovnici su bili kršćani. Zna se pouzdano da je Jablanica 1593. godine bila timar Gulam Šah Hudaverdi Bosna Mehmed-bega, poznatog državnika i vakifa (dobrotvora) iz Repovaca kod Konjica. Osmanska vladavina, osim hanova i putova nije ostavila bitnije tragove tako da je početak urbanizacije područja započeo dolaskom Austrougarske monarhije 1878. godine, koja je izgradnjom kasarne, mostova, tunela, kuća i stanova za namještenike, željezničke stanice i hotela, udarila temelje današnjem izgledu grada i njegove okoline. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu donosi ukaz 30. svibnja 1893. godine da se ime Jablanice promjeni u ime “Jablanica na Neretvi”. Iako joj je od najranijih početaka, zbog svoga geostrateškog položaja preodređena sudbina kao mjesta za odmor i oporavak, Jablanica je svoj ekonomski razvoj temeljila na razvoju industrije kamena i hidroenergetskih potencijala. Mada su i ranije postojale vjerske škole (sibjan mektebi) prva narodna osnovna škola u Jablanici počela je s radom 1902./3. godine u Popovića kući (danas Halebića kuća).

Jablanica je poznata kao poprište jednog od najdramtičnijih događaja u drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije - dizanja u zrak željezničkog mosta 1943. godine, koji su partizani iskoristili kao stratešku varku prilikom bitke na Neretvi.

Privreda[uredi - уреди | uredi izvor]

Mada su dosta davno (1870.) otkrivena prva rudišta vrlo kvalitetnog kamena koji se po mineralnom sastavu podudara sa granitom,tek se odlaskom Austro-Ugarske i završetkom Prvog svjetskog rata 1920. godine započelo sa prvom eksploatacijom što je ujedno i početak razvoja industrije u Jablanici i jablaničkom kraju. Klesar Franjo Rothan prvi je shvatio kakvo neslućeno bogatstvo i kvalitet kriju obale Neretve u području Bukova poda pa je sam započeo sa ispitivanjem tog jedinstvenog kamena sa širokom primjenom u građevinarstvu i spomeničarstvu. Uspio je da dobije državnu koncesiju na eksploataciju, međutim na tom poslu nije dugo ostao sam.Za njim je za kratko vrijeme krenulo još destak koncesionara,koje je privukla mogućnost dobre zarade obzirom na jevtinu radnu snagu i osiguran plasman obzirom na jedinstvenost i kvalitetu u odnosu na dotad poznata nalazišta. Najjači među njima bio je Dušan Mihajlović, navodno junak solunskog fronta, koji je 1922. godine formirao komanditno društvo za proizvodnju granita “Neretva”- Sarajevo, za koje se kaže da je imalo kamenolom u Bukovpodu kod Jablanice sa svim postrojenjima za proizvodnju odličnog mramora za ukrasne obloge u građevinarstvu, spomenike i sl. Stručnu snagu i majstore klesare Mihajlović je doveo iz Slovenije, Dalmacije i Makedonije. Kolika je bila proizvodnja kamena ne zna se pouzdano, ali se zna da su se kamene ploče počele izvoziti i na inozemno tržište. Pored spomenutog duštva, značajniji poslodavci, barem u početku eksploatacije kamena gabra, bili su braća Dragutin i Anton Ras iz Zagreba, Evgenije Lapčević zvani Rusan, Franjo Miler, Šerif Arnautović, trgovac iz Mostara, Nikola Ćećez i drugi. Od svih “koncesijaša” i poslodavaca izdvojila su se dvojica najsnažnijih koji su formirali svoja preduzeća. Dušan Mihajlović je bio vlasnik preduzeća na desnoj, a Dragutin Ras na lijevoj obali Neretve. Svi oni skupa zapošljavali su više stotina radnika, mahom neškolovanih mladića iz okolnih jablaničkih sela, koji su za male nadnice obavljali teške fizičke poslove. Bez obzira na sve teškoće u jablaničkim kamenolomima, činjenica da se može nešto zaraditi i izvan konvencionalnih radova na polju bio je značajan momenat u promjeni svjesti mnogih seoskih porodica koje su se vjekovima izdržavale boreći se sa prirodom i otimajući od škrte hercegovačke zemlje. Eksploatacija i prodaja granita te mogućnost zapošljavanja radnika doveli su u Jablanicu i nove stanovnike, koji su tu nalazili posao i interes. Bili su to žandarmi, poslovođe, nadstojnici i trgovci iz drugih krajeva zemlje. Malo-pomalo otvarane su i zanatske radnje. Stizali su i penzionisani žandari i policajci, te se zapošljavali kod poslodavaca kao nadzornici i čuvari. Jablanica je narastala polagano, razvijala se kao moderno naselje, te je u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji spadala u rijetka mala mjesta, koja su bilježila napredak i uspon. Podizane su nove kuće, razvijala se trgovina, jačalo zanatstvo, a pomalo i turizam, s obzirom na ugodnu klimu i okolne prirodne ljepote. U jablaničkom hotelu koji je podignut istovremeno kad i željeznička stanica 1888. godine boravili su nerijetko i gosti iz Beograda, Sarajeva, Splita, Dubrovnika i Mostara. Dugo se u Jablanici prepričavao boravak turskog predsjednika vlade Ismet-paše Inenija u kafani Muharema Tahirovića 1930.godine.

Sve do sredine 1926.godine,kada je izgorjela “Narenta a.d.”, prva hercegovačka industrija drveta iz Ostrošca, bila je najznačajniji kapacitet iz oblasti prerade drveta u regiji. U prosjeku je zapošljavala oko 300 radnika na sječi jelovine i bukovine i na preradi u tvornici, naročito crnog bora izvrsnog kvaliteta. U Ostrošcu je bila pilana sa parnim lokomobilom (45 KS), te 6 gatera,6 strojeva za preradu drveta, 4 stroja u mehaničkoj radionici, te 5 strojeva za izradu namještaja i parketa. U sastavu preduzeća bile su parionica i sušara ali i proizvodnja elektroenergije za rasvjetu i pogon. U stolariji su se na veliko izrađivali prozori i vrata,te parket raznih vrsta i borovi teraco- briketi za popločavanje ulica.U pilani je rezana sva vrsta merkantilne robe do dimenizija od 12 cm. Šuma se eksploatisala u Neretvici i masivima Prenja i Čvrsnice, tako da će nešto kasnije proraditi i pilana u Doljanima. Uvođenjem industrijskih kapaciteta i malih pogona za eksploataciju i preradu kamena i šume, čime je Jablanica posebno obilovala, stvorilo je novu klasu stanovnika – radništvo.

Pojava nove klase uzrokovala je i pojavom nekih novih društvenih odnosa i tendencija u društvu.prisutno je političko i sindikalno organizovanje a nisu bili rijetki i štrajkovi. Najkarakterističniji je štrajk Granitovih radnika u Bukovom podu, u kamenolomu Dušana Mihajlovića od augusta 1934.godine, kada je 160 radnika obustavilo rad jer im vlasnik od 1. jula duguje sumu od preko 2oo.ooo dinara.Vođa štrajkačkih radnika bio je Jozo Tadić, rodom iz Banja Luke, predsjednik Jugoslovenskih nacionalnih sindikata sa sjedištem u Jablanici. Štrajk je trajao 15 dana i završen je posredovanjem sreskog načelnika iz Konjica povoljno po radnike, jer im je isplaćena dugovana suma.

Neposredno po završetku rata Jablanica će u periodu najveće bijede i siromaštva ponovo postati simbolom nečega novog i velikog. Jedna stara vizija još iz austro-ugarskog doba da se u Neretvi krije jedan ogroman energentski potencijal, dobila je svoju konkretizaciju izgradnjom prve hidroelektrane u novoj Jugoslaviji. To je tada bio najznačajniji objekat i najveći ispit nove vlasti. Branu i objekte Hidroelektrane gradila su preduzeće iz cijele države, tako da je Jablanica za dugi posljeratni period bila jedno veliko gradilište. Izgradnjom vještačkog hidroakumulacionog bazena na potezu od ušča rijeke Rame pa do Konjica, potopljena su skoro jedina poljoprivredna i voćarska područja, koja je Jablanica imala, što je u bitnome promjenilo prirodu i karakter ovoga kraja. Posljedicu ondašnjeg velikog državnog uspjeha dugo su na svojim plećima nosili, i još i danas nose stanovnici Jablanice, naročito oni uz hidroakumulaciju Jablaničkog jezera, jer im nikad nije izvršena pravična naknada za potopljeno zemljište. Izgradnjom energetskih resursa, uz snažan ton koji je davala industrija granita razvoju čitavog kraja,Jablanica je uz razvoj metalne i tekstilne industrije te infrastrukturnih objekata i školstva,sa velikom perspektivom grabila prema kraju 20. stoljeća.

Znamenite ličnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vahid Halilhodžić, nogometaš i nogometni trener
  • Hasan Salihamidžić, nogometaš
  • Mirza Teletović, košarkaš
  • Senad Lulić, nogometaš
  • Jozo Klepica, poznati planinar
  • Emir Tufek, bivši nogometaš i nogometni trener Veleža iz Mostara
  • Nedim Jusufbegović, bivši nogometaš i nogometni trener

Obrazovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Kultura[uredi - уреди | uredi izvor]

Odmah nakon Prvog svjetskog rata, 1920. godine u Jablanici i Ostrošcu počela je sa radom i “Jugoslovenska muslimanska čitaonica” koja je imala veliki značaj u opismenjavanju stanovništva i širenju kulturnih i obrazovnih navika stanovništva, a okupljala je ne samo Bošnjake tog kraja. Na njenom čelu u Jablanici bio je Jusuf Malović, mjesni imam. Tada je sa radom otpočela i Narodna čitaonica, koju je vodio Josip Fabić. Mada nema pouzdanih podataka kako je došlo do formiranja biblioteke, izvjesno je da su pokretači bili članovi i simpatizeri Muslimanskog dobrotvornog društva “Gajret”, koje je 1903.godine u Sarajevu, otpočelo sa radom. Zna se pouzdano da su u njenom radu značajnu ulogu imali učitelji i mjesni imam, a naročito upravitelj osnovne škole i učitelj Ćamil Krvavac i željeznički radnici Hasan Zećo i Osman Medar, te činovnici i radnici majdana Granita. Gajret je u Jablanici i Ostrošcu djelovao kroz više kulturno-prosvjetnih i sportskih sekcija,kao što su: dramska, muzička, pjevačka(horska), nogometne, šahovske i druge. Tako je Muzičkom sekcijom u Ostrošcu rukovodio Svetozar Bošković, inače otpravnik vozova.

U Gajretovoj dramskoj sekciji u Jablanici najaktivni su bili učenici i studenti. Muzičku sekciju u Jablanici od 1930. godine vodio je Salko Šašić, zvani Kajkan. Gajret je preko sekcija organizovao dobro posjećene priredbe. Većim dijelom rad Jugoslovenske muslimanske čitaonice naslanjao se na rad i aktivnost članova Gajreta. Uz veliku feštu, 6. oktobra 1928. godine, kojoj su prisustvovali i Gajretovi prvaci iz Sarajeva, obilježena je 25. godišnjica rada Jugoslovenske muslimanske čitaonice “Gajret” Sarajevo.

Inače, dostupni dokumenti o najranijoj aktivnosti Gajreta u Jablanici datiraju od 7.juna. 1923. godine, kada Ahmed Halilhodžić odstupa sa dužnosti povjerenika, radi slabog zdravlja i preporučuje Mujagu Ćordu za svog nasljednika, sa čim se složila i kancelarija Gajreta i već u naredna dva dana izvršeno je razrješenje starog i imenovanje novog povjerenika i narednih pet godina u Jablanici će funkcionisati povjereništvo. U nekoliko navrata, izvršena je smjena povjerenika. Pismom od 8.9.1928.godine, pitomci Gajreta, Alija Ćorda i Hasan Zećo, zatražili su formiranje Pododbora Gajreta u Jablanici, smatrajući da su se stvorili potrebni uslovi jer je primjetan interes članova za aktivnosti Gajreta.Predložili su da u Pododbor uđu: Mustafa Ćorda, Salko Zećo, Alija eff Hindić i Muharem Tahirović, što je Glavni odbor i učinio. Za predsjednika Gajreta u Jablanici izabran je Alija eff.Hindić, a za v.d. blagajnika Hasan Zećo, koji će uskoro stati na čelo Gajreta. Godinu dana kasnije Jugoslovenska muslimanska čitaonica promjenila je ime i postala Gajretova čitaonica. Te 1931.godine,kada Jablanica i Konjički srez pripadaju primorskoj banovini, u Jablanici i Ostrošcu, se formira Sokolsko društvo čiji su starješine postali: Hasan Zećo i Miladin Mazal,otpravnik vozova. Već 4.juna 1932. godine, Glavni odbor imenuje Ćamila Krvavca, upravitelja škole, za povjerenika Gajreta i obavezuje ga da u najkraćem vremenu upiše bar 50 novih članova, te zakaže skupštinu u svrhu izbora Mjesnog odbora. Istim pismom Glavni odbor predlaže učitelju Krvavcu da se poveže sa povjerenikom Prosvete u Jablanici, Milanom Bjelicom kao i gospođicama Zorom Bjelicom i Darinkom Manigodić, koji mu mogu pomoći oko oživljavanja rada Gajreta i osnivanja odbora.63Nedugo zatim ,odbor je formiran ,a za predsjednika je izabran Osman Medar, šef željezničke stanice u Jablanici.Glavnom odboru Gajreta u Sarajevu se u junu 1933. godine obratio učitelj Krvavac, iznoseći stare nesuglasice u odboru i priznavši da u Jablanici niko osim trgovaca i nije bio da Medar bude predsjednik. Uprkos nesuglasicama Osman Medar će ostati na čelu Gajreta u Jablanici sve do 1939. godine. Aktivnost društva se nastavlja do pred sami rat, a u društvu su ponovo nesuglasice.Sada se optužuje učitelj Krvavac za nedovoljnu aktivnost društva i promjenu politike Gajreta u skladu sa trenutnim političkim kretanjima što je zasmetalo nekim članovima mjesnog odbora.Zakazali su održavanje vanredne skupštine društva za 19.oktobar 1940.godine , ali ju je zabranio Sreski načelnik iz Konjica , naredivši žandarmerijskoj stanici da sprječi održavanje skupštine.Na dan održavanja vanredne skupštine, zakazan je bio i gajretov godišnji Mevlud, koji je i proučen u prisustvu velikog broja naroda. Na tu, zabranjenu skupštinu pozvan je i čuveni ljekar dr Ismet Popovac iz Konjica, koji je poslije mevluda razgovarao sa članovima Gajreta u čitaonici, te prisustvovao izbornoj skupštini. Izabrana je privremena uprava Gajreta(do potvrđivanja Glavnog odbora u Sarajevu) a za predsjednika je izabran Hasan Zećo,željeznički činovnik.Za zamjenika je izabran Alija Hindić ,težak,dok je tajnikom postao Ramo Babić,činovnik.Zamjenik tajnika je Bećir Malović,željeznički radnik,a blagajnik Daut Arfadžan,željeznički zvaničnik.Na skupu su izabrani i odbornici; Muhamed Beširović, Bećir Širić, kafedžija i Milan Bjelica, trgovac. U nadzorni odbor su izabrani Salem eff.Džumhur,džematski imam,Salko Ćurić,nadzornik pruga i Avdo Klepo,državni putar. Sljedeći dan žandarmerijska stanica u Jablanici je provela istragu o održavanju ovog skupa. Mada se ne mogu uzeti sa stopostotnom tačnošću podaci koji su izneseni (zbog toga što su rađeni samo za dio opštine Jablanica, kako stoji u zaglavlju i zato što se odnosi samo na muslimane), jedan izvještaj, koji su sačinili u ime Gajreta, Osman Medar,šef željezničke stanice i Ćamil Krvavac,učitelj, 25.aprila 1938. godine, može nam puno pomoći da steknemo približnu sliku o tadašnjoj Jablanici. U tom, nepotpunom, izvještaju se kaže da u općini živi oko 3.000 stanovnika, da je od toga približno 2.500 Bošnjaka i da skoro većina živi od zemljoradnje. Navodi se da od zanata živi oko 50 duša, od trgovine oko 400 a od rente oko 20 duša.Od plata živi 70 duša. Evidentirana su i 3 činovnika. Državnih službenika je 12, a od sezonskih i manuelnih poslova živi oko 200 duša.U izvještaju se dalje kaže, da nema Bošnjaka-muslimana advokata, ljekara, tehničara i geometara, te da niko od Bošnjaka-muslimana ne živi od književnosti i novinarstva. Izvještaj na kraju završava da je evidentirano 18 nezaposlenih i da nema ni jedan prosjak.

Nacionalni spomenici[uredi - уреди | uredi izvor]

Na listi nacionalnih spomenika kulture Bosne i Hercegovine na području opštine Jablanica nalaze se:

  • Memorijalni kompleks Bitka za ranjenike na Neretvi, istorijsko područje. Nacionalni spomenik čine: zgrada Muzeja, manifestacioni prostor sa otvorenom scenom i zborište na desnoj obali Neretve, ostaci mosta sa prilaznim pješačkim stazama na obje obale, stara lokomotiva „serija 73“ na desnoj obali i zgrada Bunkera na lijevoj obali Neretve.
  • Nekropola sa stećcima Dugo polje na Blidinju, historijsko područje
  • Nekropola sa stećcima Ponor, historijsko područje
  • Nekropola sa stećcima Risovac, historijsko područje
  • Prahistorijski tumulusi, nekropole sa stećcima i nišanima u selu Sovići, grobljanska cjelina [1]

Sport[uredi - уреди | uredi izvor]

FK Turbina Jablanica spada u red najstarijih klubova u Bosni i Hercegovini. Osnovan je u ljeto 1924. godine pod imenom Radnički športski klub "Plasa". Osnovali su ga sindikalni i lijevo orjentisani članovi i simpatizeri KP Jugoslavije iz Mostara,Hamo Mićijević, Neđa Bitanga i Gojko Vuković, i Pero Bilić iz Jablanice.Ova grupacija ljudi je dvije godine ranije u Mostaru formirala FK Velež, a 1920 godine je u Ostrošcu kod Jablanice zvanično formiran fudbalski klub pod imenom radnički športski klub (RŠK).Kao početak djelovanja kluba RŠK “Plasa” uzima se odigravanje dvije zvanične utakmice sa "Slobodom" iz Konjica na halilhodžića ledini na Bokulji,obzirom da klub nije imao svog travnatog terena.Klub je svoju aktivnost sprovodio odigravanjem prijateljskih utakmica sa klubovima iz okruženja. Klub je uglavnom okupljao željezničke radnike i članove sokolskih udruženja.U ovom razdoblju RŠK "Plasa"nije imao kontinuiranu organizacionu strukturu. Već 1947 i 1948. godine Klub se raktivira i mjenja ime u FK "Prenj", a zatim FK Turbina, obzirom da su započeti poslovi oko izgradnje Hidroelektrane na Neretvi. FK Turbina je u razdoblju poslije Drugog rata igrala u raznim ligama,a najčešće u hercegovačkoj zoni,i međuregionalnim ligama.Dva puta je igrala finalne utakmice za plasman u republičku ligu BiH. FK Turbina je u svojoj istoriji vrlo često plaćala danak industrijalizaciji,tako da je morala da mjenja sjedište i objekte,a bilo je perioda kao što je 1968-1971. kad je klub prekinuo aktivnost zbog izgradnje razvodnog postrojenja HE Rama, na starom igralištu Bokulja.Tek 1971. godine izgradnjom novog "Gradskog” stadiona ,FK Turbina je trajno riješila pitanje igrališta.Za vrijeme posljednjeg domovinskog rata ,kao slobodno područje u Jablanici se aktivno igrao fudbal,a prva utakmica reprezentativnih selekcija pod okriljen Nogometnog saveza BiH odigrana je u Jablanici 1994.godine.U sezonama 1995/1996. i 1996/1997.godine FK Turbina je bila član Premijer lige Bosne i Hercegovine.Nakon"sramnog izbacivanja" iz lige od strane FK Sarajevo i čelnika NS BiH,klub se dvije sezone takmičio u Prvoj ligi, a trenutno se takmiči u Drugoj ligi BiH,grupa Jug. Jablanica i Turbina su oduvijek bili pravi rasadnik vrsnih fudbalera, a imena Vahida i Salema Halilhodžića, Hasana Salihamidžića,super zvijezda evropskog i svjetskog nogometa,kao i imena Tufeka,braće Tatar,Stojića,Pelića,samo su vrh najljepšeg izdanka jablaničke škole fudbala. Ostaće zapisana istinita anegdota iz 1992. godine kada su tri jablanička dječaka, Salihamidžić, Pelić i Sefer poslije probne utakmice u hamburgeru, predstavljeni čuvenom Feliksu Magatu. Pošto ih je svu trojicu uočio i shvatio da dolaze iz istog mjesta u Bosni za koje nije nikada čuo, pitao je Micana Halilhodžića ,koji ih je doveo koliko on zapravo ima ovakvih igrača, Halilhodžić mu je šeretski odgovorio da će ih on dovesti toliko koliko Magat pošalje lopti u Jablanicu., Da je to tako najbolji je dokaz i nedavni primjer osvajanje "Čelendžer Kupa” na Holand Kupu u Almeri,Holandija, kada su jablanički dječaci u predpionirskoj i pionirskoj selekciji očitali fudbalsku lekciju vršnjacima iz 20 najrazvijenih zemalja svijeta. FK Turbina je pod zastavom BiH sa ponosom ,kao prva ekipa iz ovog dijela Evrope, dostojno reprezentovala i naš nogomet u cjelini. Orjentacija FK Turbina je na razvoju omladinske škole fudbala ,koja broji preko 300 dječaka u svim selekcijama i kategorijama.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Jablanica vjeruje u integraciju lokalnih zajednica, tako da je među prvima u BiH pristupila mreži “Zdravih gradova” i Savezu općina i gradova BiH kao jedinoj asocijaciji čiji je primarni cilj pomoć lokalnoj samoupravi u odnosu na više nivoe vlasti. Na inostranom planu općina Jablanica je uspostavila izvanrednu saradnju s Kommunom Vejle iz Danske, a ta saradnja se ogleda u konkretnoj tehničkoj i stručnoj pomoći i edukaciji u oblasti školstva, javne administracije i socijalnog rada. U Jablanici je otpočeo zajednički projekat SSP (škola, socijalni rad, policija, a odnosi se na zajedničku borbu protiv svih toksikomanija kod mladih. Jablaničani su posebno ponosni na svoj omladinski klub “Pod istim suncem” koji je prije nekoliko godina ocjenjen kao najistaknutiji u BiH, te je nagrađen od strane američke vlade. U širokoj paleti aktivnosti omladinskog kluba posebno se ističu aktivnosti omladinskog parlamenta (oponenta općinskom vijeću) i internet centri, te informatička obuka za djecu povratnika.

U čast partizana i njihove pobjede na Neretvi 1978. godine otvoren je Memorijalni spomen kompleks, koji ni danas nije ništa izgubio od svoje atraktivnosti i interesa posjetitelja.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. http://www.kons.gov.ba/main.php?mod=spomenici&extra=Odluke&blok=2&indexGrad=1&lang=1&idGrad=123 Nacionalni spomenici]