Prijeđi na sadržaj

Stjepan Tomaš

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Stjepan Tomaš Kotromanić)
Stjepan Tomaš
Kralj Bosne
Vladavinanovembar1443 - 10. juli 1461
PrethodnikStjepan Tvrtko II
NasljednikStjepan Tomašević
Krunidbanepoznato
SupružnikVojača
Katarina Kosača
DjecaStjepan Tomašević
sin
sin
Stefania
kći
Ishak-beg Kraljević
N.N.
Katarina Tomašević
DinastijaKotromanići
OtacStjepan Ostoja
Majkanepoznata plemkinja
Rođenje1412
Jajce
Smrt10. juli 1461.
Ostrovica ?
Mjesto sahraneBobovac

Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić (1412 - 10. jula 1461.) je bio kralj Bosne od sredine novembra 1443. do 10. jula 1461. godine. Nezakoniti je sin kralja Stjepana Ostoje i nepoznate plemkinje , a na prijestolje dolazi sredinom novembra 1443. godine, nakon smrti kralja Tvrtka II ( 14211443 ) . U povelji od 3. septembra 1444 godine zove se Stjepan Tomaš, božjom milošću kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu.

U mladosti je bio bogumil, kao i većina bosanskog plemstva, a kasnije, navodno na nagovor hvarskog biskupa Tome Hvarskog, prihvatio je katoličku vjeru, kojoj je ostao vjeran do smrti. S dozvolom pape Eugena IV od 29 maja 1445. godine, razveo se od svoje prve žene Vojače od Rame , koja nije bila plemenitoga roda i nije bila po volji bosanskoj vlasteli. Iste godine papinom ispravom dobio je legalizaciju rođenja, što mu je bilo prijeko potrebno zbog sukoba s vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom, koji mu je osporavao pravo na prijestolje i podržavao njegova brata Radivoja inače osmanskog kandidata.

Godine 1446. izmirio se sa vojvodom Kosačom i oženio njegovu kći, Katarinu, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća 26. maja 1446. godine u Miloradžu kod Fojnice. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je svog vjernog pratioca, a u svom puncu Stjepanu Vukčiću Kosači moćnog saveznika u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice brinuli su se bosanski franjevci. Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, po Bosni je gradila crkve: crkvu Presvetog Trojstva u Vrlima, crkvu Sv. Katarine u Jajcu, crkvu Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine. U braku s kraljem Stjepanom Tomašom, kraljica Katarina je rodila troje djece: Sigismunda, kćer Katarinu i još jednog sina nepoznatog imena, dok je kralj s bivšom suprugom Vojačom imao i starijeg sina Stjepana Tomaševića i još dva sina i dvije kćeri.

Već 1447. kralj Stjepan Tomaš opet je u sukobu sa Stjepanom Vukčićem koji je 1448. godine uzeo titulu hercega od svetog Save, čime je želio naglasiti svoju neovisnost od bosanskog kralja. Stjepan Tomaš se 1449. godine, pred osmnanskim nadiranjem u Bosnu, vezuje uz Ugarsku i pristaje na odlučniji progon Crkve bosanske.[1] Kralj Stjepan Tomaš umire 10. jula 1461. godine pod nerazjašnjenim okolnostima . Nakon njegove smrti, na bosansko prijestolje dolazi Stjepan Tomašević, Tomašev sin iz prvog braka s Vojačom , koji naslijeđuje teško stanje u zemlji i već u prvom mjesecu svoje vladavine priznaje Katarinu kraljicom i majkom i ona i dalje sa svojom djecom živi na kraljevskom dvoru u Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu.

Porijeklo

[uredi | uredi kod]

Stjepan Tomaš je bio vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje i nepoznate plemkinje. Rođen je u Jajcu 1412. god. Imao je zakonitog polubrata, kralja Stjepana Ostojića, koji je umro 1422. godine, i starijeg, također nezakonitog brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspješno borio za bosansku krunu. Tomaš je odgajan kao krstjanin, budući da je to bio i njegov otac.[1]

Vladavina

[uredi | uredi kod]

Građanski rat

[uredi | uredi kod]

U novembru 1443. godine umro je Tomašev amidža, kralj Tvrtko II, ne ostavivši djece. Tomaša je umirući kralj vjerovatno proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao relativno glatko. Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača se nije složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen IV planirao veliku kontra-ofanzivu protiv Turaka, te je slao izaslanike i Tomašu i Kosači. Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmišljati o tom budući da su se našli u građanskom ratu jedan s drugim.[1]

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik i suzeren, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković, te je brzo uspio povratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo.[1]

Pokatoličavanje i mir s Kosačom

[uredi | uredi kod]
Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić‎

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina, Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.[1] Mir je zapečaćen vjenčanjem Tomaša i Kosačine kćerke Katarine po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine[2] u Milodražu kod Fojnice. Katarina, kćerka krstjanina Kosače i do tada i sama krstjanka, morala je prijeći na rimokatoličanstvo kako bi se udala za Tomaša.[1]

Stjepanova vojvodina - Hercegovina

Pod Tomaševim i papinim utjecajem mnogi krstjanski bosanski plemići su se počeli interesirati za rimokatoličanstvo; između ostalih, Juraj Vojsalić se preobratio, Ivaniš Pavlović također (mada se 1449. vratio Crkvi bosanskoj), a i Tomašev punac Kosača je pokazivao interes za Rimokatoličkom crkvom (mada se nikada nije preobratio). Razlog za ovo bio je prije svega politički, budući da su se nadali pomoći u borbi s Turcima. Kralj Tomaš i kraljica Katarina izgradili su veliki broj rimokatoličkih crkvi u Bosni.[1]

Sukobi sa Srbijom

[uredi | uredi kod]

Turcima nije odgovaralo sklapanja mire između kralja i vojvode pošto su se nadali da će njihovi sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Đurađ Branković, koji se s Tomašem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom uz Kosačinu pomoć, također je bio nezadovoljan. Godine 1448. Turci su poharali i Tomaševo kraljevstvo i Kosačino vojvodstvo. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima, odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajući tako na nezavisnost svoje zemlje od Bosanskog kraljevstva.[1]

Godine 1456. Osmanlije su od Tomaša tražile da im preda četiri velika grada. Tomaš je odbio, te su osmanski napadi na Bosnu postali učestaliji. Istovremeno su izbijali povremeni sukobi sa Srbijom i hercegom Stjepanom. Krajem 1458. i početkom 1459. umrli su despot Đurađ i njegov nasljednik Lazar. Tomaš je iskoristio slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu. Ubrzo nakon što je sklopio mir s Lazarevom udovicom, Jelenom Paleolog, ugovorio je brak svog starijeg sina i prijestolonasljednika s njenom najstarijom kćerkom, Jelenom. Tomaš je prethodno razmatrao mogućnost ženidbe sina kćerkom nekog italijanskog vladara, preciznije Drusijanom, kćerkom milanskog vojvode Franje Sforze, pa je morao milanskog vojvodu obavijestiti o promjeni plana i izviniti mu se. Brakom s Jelenom Branković Tomaš je svom sinu osigurao vlast nad Srpskom despotovinom, koja je bila kratkog vijeka pošto su je Turci osvojili nakon svega nekoliko mjeseci. Sin i snaha su mu se iste godine našli na njegovom dvoru. Mađari su Tomaša neosnovano optuživali da je prodao Smederevo Turcima, što je naštetilo njihovim međusobnim odnosima.[1]

Protjerivanje krstjana

[uredi | uredi kod]

Kako su Turci sve više i više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pije II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bosanci nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovjesti na svom teritoriju. Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji njegovog punca. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.[1]

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine. Legenda kaže da su ga ubili njegov brat Radivoj i sin, Stjepan Tomašević, ali nema dokaza koji bi to potvrdili. Stjepan Tomašević i Jelena su tako postali kralj i kraljica Bosne. Stjepan Tomaš je sahranjen u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Antropolog Živko Mikić procijenio je, na osnovu stanja zuba, da je kralj u vrijeme smrti imao oko 50 godina.[3]

Brakovi i potomstvo

[uredi | uredi kod]

Prije dolaska na prijestolje Stjepan Tomaš je oženio Vojaču, bosansku krstjanku koja nije bila iz plemićke porodice, i to po bogumilskom obredu (takozvanom "običaju domovine"), što znači se Tomaš obavezao da će joj biti vjeran sve dok mu ona bude "dobra i vjerna".[4][5][6] Njihov brak je poništen papinom odlukom 29. maja 1445. godine. S njom je imao tri sina i dvije kćeri :

Ime Živio/la Supružnik
Stjepan ( 1438 - 5. juni 1463. Jelena Branković (Mara)
Stefania prije 1440 - poslije 1480. Vojvoda Stjepan e
sin ( - 1462. ?
sin ( ? - ? ) ?
kći ( ? - ? ) bosanski plemić

Na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine, u Milodražu kod Fojnice, kralj Stjepan Tomaš je oženio Katarinu Vukčić Kosaču, kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. S njom je imao dvoje poznate djece:

Na ostrvu Mljetu, kod oltara u Crkvi sv. Marije, postoji ploča na kojoj piše daje tu sahranjen sin kralja Stjepana Tomaša (latinski: hic requiescit filius Tomasci regis Bosnae).[7]

Genealogija

[uredi | uredi kod]
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16.Stjepan I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
8. Vladislav Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17.Jelisaveta Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
4. Tvrtko I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Juraj II Šubić
 
 
 
 
 
 
 
9. Jelena Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Lelka
 
 
 
 
 
 
 
2. Stjepan Ostoja Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Plemkinja Vukoslava
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Stjepan Tomaš
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. nepoznata plemkinja
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Stefan Tomaš

[uredi | uredi kod]

Tomaš (Stjepan Tomaš; Ostojić), kralj (? — ?, VII. 1461). Narativni izvori nazivaju ga Kristićem kao i njegova oca Ostoju i brata Radivoja. On se sâm u ispravi iz 1444. predstavlja Dubrovčanima kao »mnogo početnoga spomenutja slavnoga kralja Ostoje sin i naslidnik«. Do jeseni 1443. živio je povučeno, ali je pristajao uz kralja Tvrtka II, s kojim je bio u nekoj vojni u Usori, kad je ranjen. U toj njegovoj lojalnosti valjalo bi tražiti razloge zbog kojih ga je, kako je sâm poslije izjavljivao, kralj na samrti predložio za nasljednika, a vlastela najvećim dijelom prihvatila. Ipak, nije ga priznao najmoćniji, Stjepan Vukčić Kosača, koji je pristao uz kraljeva starijega brata, pretendenta Radivoja. Tomaš je o svojem stupanju na prijestolje obavješćivao inozemstvo očekujući priznanje. Dubrovčanima i Mlečanima javio je u prosincu 1443, potom rimsko-njemačkomu caru Fridriku III. te ugarskomu dvoru na kojem je našao zagovornika u Hunyadiju koji je ishodio da je kralj Vladislav I. Varnenčik priznao Tomaša kraljem, a on mu se u lipnju 1444. obvezao plaćati godišnje 3000 zlatnika. Tomaš je energično krenuo protiv protivnika, prodro je u siječnju 1444. s Ivanišem Pavlovićem u dolinu Neretve, gdje su im se pridružili Radivojevići te uskoro zauzeli Drijeva. U ratu protiv Kosače išlo im je na ruku ratovanje Mlečana u Zeti, oko Omiša i Poljica. U ožujku sklopio je, čini se, primirje s Kosačom. Svoj položaj učvrstio je do ljeta, a u međuvremenu je nudio Mlečanima na 25 godina dio zemlje s gradovima i rudnicima. Nije sudjelovao u ugarskom ratovanju protiv Turaka 1443–44. Iako su kršćanske snage postignule velike uspjehe, prema odredbama Jedrenskoga mira 1444. Bosna je ostala u vazalnom odnosu prema Turcima. To je stanje Tomaš pokušao iskoristiti, još u svibnju zauzeo je srebreničku utvrdu koju je branila turska posada, a u kolovozu spremao se napasti Kosaču. Provala Turaka u Bosnu omela mu je namjere, a Kosača je u protuudaru vratio izgubljene posjede u dolini Neretve i pod svoju vlast stavio Radivojeviće. Kad je Kosača 1444. uredio odnose s despotom Đurđem Brankovićem i sklopio s njim savez protiv Tomaša i njegovih saveznika Mlečana, kralj je ponovo dospio u težak položaj, pa je opet morao Mlečanima nuditi teritorijalne ustupke, ali su oni odbili ponudu očekujući pomirbu s Kosačom. Tomaš je u travnju 1445. izgubio Srebrenicu, koju mu je uzeo despot, ali se nastavio pripremati za rat protiv Kosače. S Pavlovićem je ponovo zauzeo Drijeva i u srpnju se očekivao njihov dolazak u Trebinje, ali do toga nije došlo i Tomaš se vratio u »svoje zemlje«. Kako mu dvogodišnje ratovanje nije donijelo pobjedu, Tomaš se – nastojeći učvrstiti mir i bolje odnose s najmoćnijim velikašem – oženio u svibnju 1446. Kosačinom kćeri Katarinom. U međuvremenu je poduzeo korake na Rimskoj kuriji da sa sebe »spere ljagu« nezakonitoga rođenja i ishodi raskid bračne veze s Vojačom, jer je brak bio sklopljen po »domovinskom običaju« (mos patrie) koji Katolička crkva nije priznavala. Papa Eugen IV. je 29. V. 1445. dvama dokumentima to riješio pozitivno. Do tada je, po svem sudeći, bilo riješeno pitanje Tomaševa prelaska na katoličku vjeru. Njegova pomirba s Kosačom izazvala je nezadovoljstvo dotadašnjih saveznika, Pavlovića i Petra Vojsalića, koje je namjeravao kazniti, ali je od toga odustao. Nakon svadbe planirana je krunidba u Milama, a u srpnju je u Splitu boravio legat Toma Tommasini, koji je iz riznice crkve sv. Dujma podignuo kraljevsku krunu koju je papa poslao bosanskomu kralju. O kruni i novoj krunidbi izvori više ne govore. Tek petnaestak godina poslije iz izjave pape Pija II. i kraljeva sina doznaje se da Tomaš krunu nikad nije primio. Uspostavom mira Tomašev se položaj znatno popravio, a njegove su ambicije porasle. God. 1446. bio je, prema nekim vijestima, u kombinacijama za ugarsko prijestolje, ali su se te glasine pokazale netočnima. Na unutarnjem planu s podanicima je do jeseni pod svoju vlast uspio vratiti Srebrenicu. Ipak, prihode od njezine carine sporazumno je dijelio s despotom, u gradu su neko vrijeme obojica vladara držala svoje činovnike, a srebrenička kovnica kovala je novac na jednoj strani s Tomaševim likom, a na drugoj s despotovim. Mir s Kosačom potrajao je dvije godine, a tada su se njihovi planovi počeli razilaziti pa su obje strane tražile saveznike. Kraljev položaj ozbiljno je ugrožavalo zbližavanje njegova punca i despota. Nakon što su Turci u ožujku 1448. poharali Bosnu, ne štedeći ni Humsku zemlju (spalili trg Drijeva), u rujnu 1448. despotov je šurjak Toma Kantakuzen potukao Tomaša, a Kosača je vojno pomagao despotu pri zauzimanju Srebrenice. Protiv Kosače je kralj ratovao u savezu s Pavlovićem 1449. U veljači su zaposjeli Srebrenicu, a u travnju i svibnju vojevali oko Drijeva. Mirovni pregovori započeli su u jesen 1450, a kratkotrajni mir zaključen je na poč. 1451. Istodobno se Tomaš pokušao baviti trgovinom. Tako je 1449. sklopio petogodišnji ugovor s trgovcem Nikolom Trogiraninom po kojem su bili ovlašteni opskrbljivati kraljev dvor te se preko njihova poduzeća iz zemlje izvozilo svo kraljevo srebro. Osim toga, Tomaš je držao trgovinu solju koja mu je donosila veliku dobit. Kad je 1451. bosansko-dubrovačke odnose opteretio rat između Kosače, tada hercega, i Dubrovčana, oni su se trudili Tomaša privući na svoju stranu. On nije pokazivao želju za ratom, čak se zauzeo za hercega i tako omeo izopćenje kojim mu je zaprijetio papa Nikola V, ali su pregovori o savezu s Dubrovnikom ipak bili završeni do pol. prosinca. Sporazumom je Tomaš od Dubrovčana ishodio novčanu pomoć od 6000 dukata, a obećao im je ustupiti Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan te napasti hercega kad on ne bude uza sebe imao turske čete. U travnju 1452. pridružio se s Vojsalićem hercegovu starijemu sinu Vladislavu i s njim susreo u humskom Blatu. Ipak, kad su među kraljevim saveznicima iskrsnule razmirice oko podjele osvojenih zemalja, neočekivano se vratio u Bosnu. U proljeće 1453. sukobio se s hercegom oko nasljeđa Talovaca, a u jesen u zemlju su prodrli Turci. Protiv njih u Bosni se moglo računati jedino na pomoć Ugarske, gdje je Tomaš i dalje uživao potporu Hunyadija, a herceg Ulrika II. Celjskoga. U prvoj pol. 1450-ih franjevci su snažno misionarili među članovima Crkve bosanske, a kako je to u Podrinju nastojalo i pravoslavno svećenstvo, rezultat je bio organizacijski slom Crkve bosanske. God. 1455. Tomaševe napore hvalio je napuljski kralj Alfons V, a papa je primionjega i sina mu Stjepana pod svoju zaštitu. Pokazalo se da je od svega bilo malo koristi, jer je već na poč. 1456. sultan od Tomaša tražio da pomogne njegov pohod na Beograd s 10 000 tovara namirnica, da u pohodu osobno sudjeluje te da mu ustupi četiri svoja grada (jedan od njih je Bistrički grad u Livanjskom polju). U odnosima s Rimskom kurijom kralj se predstavljao kao turski neprijatelj, čak je 1455. tvrdio da s njima ratuje, ali i da se plaši to javno pokazati zbog mnoštva heretika među svojim podanicima koji simpatiziraju Turke. Od Venecije je tražio pomoć i dopuštenje da se naseli na njezinu području ako bude izagnan iz Bosne. Nakon turskoga poraza pod Beogradom 1456. mogao je nakratko predahnuti, ali je i dalje bio dužan plaćati harač, na ime kojega je 1453–57. platio sultanu 160 000 dukata. Iako je bio turski tributar (u srcu zemlje, u gradu Hodidjedu, bila je turska posada i »vojvoda Vrhbosne«), nakon smrti branitelja Beograda – Hunyadija, Kapistrana i despota – činilo se da bi baš on mogao stati na čelo kršćanskih snaga u borbi protiv Turaka (još u ljeto 1456. sumnjao je u učinkovitost pomoći kršćanskih država). Na poč. 1457. Turci su pustošili Bosnu ne štedeći ni hercegove zemlje, a na Savi su podignuli uporište koje je branilo 8000 vojnika. Sultan je Tomašu ponovio zahtjev da mu preda četiri grada (jedan se nalazio na prilazima Ugarskoj). Unatoč tomu, Tomaš nije odustajao od nauma da stane na čelo kršćanske lige, pozvao je papina legata u Ugarskoj Ivana Carvajala da dođe u Bosnu i sam se uvjeri u njegove ratne pripreme. Papa Kalist III. shvaćao je Tomaša mnogo ozbiljnije nego što je to on po svojoj snazi zasluživao, pa je legat dobio uputu da kralju preda križ i zastavu, simbole križarskoga rata. Legat je stvar vidio realnije, shvativši da se Tomaš ne pouzdaje puno u svoju snagu i da svu nadu polaže u pomoć kršćanskih država te da je zato slao izaslanstva Alfonsu V, mletačkomu duždu Francescu Foscariniju, milanskomu vojvodi Francescu Sforzi, burgundijskomu vojvodi i nekim drugima. Do kraja 1457. potpuno se odustalo od Tomaša, pa je »kršćanskim kapetanom« papa proglasio Jurja Kastriotića Skenderbega. U takvim okolnostima Tomaš je koristio svaku prigodu da proširi područje svoje vlasti, pa je nakon smrti despota Lazara 1458. zaposjeo 11 gradova, među njima Srebrenicu, Zvornik i Teočak, a zatim se spremao osvojiti bansku Hrvatsku jer je ostala bez gospodara. Provala Turaka u veljači 1458. prisilila ga je da se pomiri sa sultanom, a uskoro se pomirio i s hercegom. Nakon toga aktualizirano je pitanje ženidbe kraljeva sina Stjepana s Marom, kćeri i nasljednicom despota Lazara Brankovića. O tom se razgovaralo s kraljem Matijom Korvinom, a zatim su sporazum dvojica vladara potvrdila na saboru u Szegedu potkraj 1458. i na poč. 1459. Bosnu su u međuvremenu napali Turci, opsjedali su Bobovac i Vranduk, a Tomaš je u travnju 1459. napao Hodidjed, glavno tursko uporište u Bosni, spalio mu podgrađe i opsjedao tvrđavu. Pad Smedereva u lipnju snažno je odjeknuo na Zapadu, a na Tomaša je svaljena krivnja za gubitak toga bitnoga strateškoga uporišta. U optužbama je prednjačio Korvin, a u njih su povjerovali papa i neki drugi zapadni vladari. Tomaš je u srpnju uputio izaslanstvo u Mantovu, gdje je zasjedao Koncil, kako bi objasnio okolnosti pod kojima je Smederevo izgubljeno te zatražio pomoć za nastavak rata (jedino je Bianca Maria Visconti, gospodarica Milana, poslala preko Ancone u Bosnu 300 ratnika). Tomaš je shvatio da se njegova objašnjenja nisu dojmila kršćanskih sila, pa je u drugoj pol. 1459. odlučio energično nastupiti prema sljedbenicima Crkve bosanske (prema izvorima pokrstilo ih se otprilike 12 000, a 40 članova crkvene hijerarhije prebjeglo je hercegu; legat Nikola Modruški, koji je 1461. i 1463. boravio u Bosni, zabilježio je da su manihejski herezijarsi bili pokršteni protiv svoje volje). Kako bi dokazao privrženost Katoličkoj crkvi, Tomaš je na poč. 1461. poslao u Rim vezanu trojicu krstjana koje je ispitivao kardinal Ivan Torquemada. U međuvremenu još se jednom sukobio s hercegom nakon što je on u lipnju 1459. zauzeo grad Čačvinu kraj Sinja, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava. Za sukob je doznao i papa Pio II, koji je stao na hercegovu stranu, a kralju je na poč. 1460. zaprijetilo izopćenje. Tomaš je u lipnju 1461. pobolijevao, tražio liječnika u Dubrovniku i ubrzo umro.

Povezano

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  2. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, 1978.
  3. Pavao Anđelić, Bobovac i kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, 1973.
  4. Pejo Ćošković, Časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Institut za istoriju, 2005.
  5. Salih Jalimam, Studija o bosanskim bogomilima, s.n., 1996.
  6. Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi, 1999.
  7. "Ovdje počiva sin Tomaša, kralja Bosne). Prema starim piscima radi se o sinu pretposljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića (kralj od 1443. do 1461.). S prvom ženom Vojačom imao je 2 sina ─ Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog kralja (1461./63) i drugog sina nepoznata imena. On je, s maćehom kraljicom Katarinom, išao na hodočašće i zavjet Gospi na Mljet, gdje je umro i pokopan."[mrtav link]
Prethodnik: Stefa n Tomaš, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske,Zahumlja i Huma, Usore, Slavonije, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva||align=center style="width:35%;"|Nasljednik:
Tvrtko II Stjepan Vukčić Kosača
Prethodnik: Stefan Tomaš, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije,Usore, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva Nasljednik:
Tvrtko II Stjepan Tomašević