Tvrtko II

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
StjepanTvrtko II
Kralj Bosne
Vladavina 1404 - 1409
Prethodnik Stjepan Ostoja
Nasljednik Stjepan Ostoja
Krunidba august 1422.
Kralj Bosne
Vladavina 1421 - 1443
Prethodnik Stjepan Ostojić
Nasljednik Stjepan Tomaš
Supružnik Doroteja Gorjanska
Djeca nepoznato
Dinastija Kotromanići
Otac Tvrtko I, kralj Bosne
Majka Doroteja Vidinska ?
Rođenje prije 1382.
Bobovac
Smrt 22. novemabar1443.
Kraljeva Sutjeska
Mjesto sahrane Bobovac

Stjepan Tvrtko II Tvrtković (rođen prije 1382, umro 22. novembra 1443)

Bio je zakoniti sin prvoga bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. († 1391.) kojeg je naslijedio tek 1404. godine, nakon što su se na bosanskom prijestolju izmjenila tri vladara, uključujući i njegova brata Stjepana Ostoju, nezakonitog sina Tvrtka I.

Godine 1404. bosansko plemstvo na čelu s utjecajnim vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, i na njegovo mjesto postavilo Tvrtka II. Kotromanića. Taj čin izazvao je bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog (1387.-1437.), koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine, nakon bitke kraj Dobora.

Godine 1414. godine javlja se na scenu novi snažan vojnopolitički element, a to je bilo Osmansko Carstvo. Turci podržavaju bosansko plemstvo i proglašavaju da priznaju samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane, i Tvrtka II. i Osmanskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju potpuno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on uspio održati na vlasti. Poslije njegove smrti, njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1421. godine, uz pomkoć vojvode Sandalja Hranića († 1435.) i Osmanlija, kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.

U drugom razdoblju svoje vladavine i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji, uz tursku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. U takvim prilikama, Tvrtko II. sklonio se na dvor ugarskog kralja Sigismunda, a u Bosnu se vratio nakon Sandaljeve smrti i ostao na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine. Njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine, bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, trećeg sina Stjepana Ostoje.


Porijeklo[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko II je rođen oko 1380. Bio sin kralja Stjepana Tvrtka I. Jedan dio historičara je mišljenja da je Tvrtko II bio vanbračni sin Tvrtka I, dok drugi smatraju da je Tvrtko II rođen iz braka Tvrtka I njegove supruge, Doroteje Vidinske.Ali, ako je bio vanbračni sin Tvrtka I, onda je možda Tvrtkova majka bila izvjesna plemiknja Vukoslava. Zbog tadašnjih crkvenih zakona i vjerskih prilika u Bosni, izuzetno je teško ustanoviti šta znači zakoniti, a šta nezakoniti sin, te samim tim i ime Tvrtkove majke. Kralj Stjepan Tvrtko I je 1382. godine izdao povelju Dubrovčanima u kojoj spominje svoga sina, ali ne imenom. Ukoliko se uzme da je u toj povelji spomenut baš Tvrtko II, te da je njegova majka kraljica Doroteja, kako smatra Pavo Živković, autor njegove biografije, i većina historičara, proizilazi da je Tvrtko II rođen između 1374. godine, kada su se vjenčali Tvrtko I i Doroteja Vidinska, i 1382. godine, kada je prvi put spomenut.[1] Odlomak iz 1382. u kojem je prvi put pomenut Tvrtko danas se čuva u Muzeju Dubrovniku.Pored Tvrtka Tvrtko I je imao još djece (navedena su Tvrtkova polubraća i polusestre :

  • Jelena, supruga Przemeka I Opavskog
  • Vukan, vanbračni sin Tvrtka I i njegove ljubavnice Grubače
  • Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvrtka I i najvjerovatnije plemkinje Vukoslave
  • Grubača

Tvrtko je živio na dvoru Bobovac sve do očeve smrti. Tvrtko je trebao nakon smrti Tvrtka I naslijediti krunu, ali u tu vrijeme Tvrtku je bilo 9 ili 10. godina, zbog take mladosti vlastela ga nije željela postaviti na vlast. Prijestolje je naslijedio Tvrtkov amidža Stjepan Dabiša,

Dabiša, Jelena i Ostoja[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtkov otac je umro iznenada 1391. godine. Budući da je Tvrtko tada vjerovatno još uvijek bio maloljetan, za kralja je izabran rođak ili vanbračni polubrat njegovog oca, Stjepan Dabiša. Četiri godine kasnije Dabiša je mrtav, a Tvrtko još uvijek maloljetan, tako da je za Dabišinu nasljednicu izabrana njegova udovica, Jelena Gruba. Međutim, nju već 1398. godine bosansko plemstvo smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog vanbračnog polubrata, Stjepana Ostoju.

Prvo kraljevanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvoje Vukčić Hrvatinić pomogao je Tvrtku II da se prvi put domogne bosanske krune.

Godine 1404. bosansko plemstvo skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, koji je za njih bio previše autoritativan i nezavisan od njih. Uz podršku velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića Kosaču Tvrtko II je izabran za Ostojinog nasljednika. Tvrtko je očito bio Hrvojeva marioneta, te je čak i živio na njegovom posjedu na Sani. U proljeće 1405. Hrvatiniću je dao na upravljanje najbogatiji bosanski rudnik, grad Srebrenicu, vjerovatno ne dobrovoljno. Pod njegovim utjecajem je stao na stranu napuljskog kralja Ladislava Anžuvinskog, koji je polagao pravo na ugarsku krunu. Moguće je da je glavni razlog Kosačinog podržavanja Tvrtka bila njegova želja da otme zemlju Radiču Sankoviću kojeg je Ostoja bio podržavao, što je i uspio. Dok god su Hrvatinić i Kosača, najmoćniji bosanski magnati tog perioda, bili u alijansi, kralj Tvrtko nije imao šansi da uspostavi svoj autoritet.[2]

Ostoja je nakon zbacivanja uspio izbjeći zatvaranje i pobjeći na ugarski dvor kod ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji mu je odmah obećao vojnu pomoć. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka. Iako ga je cijelo kraljevstvo priznavalo za kralja, Tvrtko nikada nije uspio u potpunosti se riješiti svog brata, koji je u prebivao u prijestolnici i kod sebe čuvao kraljevsku krunu. Sukobi sa Sigismundom su se nastavili sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Tvrtku se tada u primarnim historijskim izvorima gubi svaki trag sve do 1414. godine, kada se saznaje da živi nedaleko od Dubrovnika, na posjedu kneza Pavla Radinovića, brata kraljice Kujave Radinovć, supruge svoga brata Ostoje.[2]

Borba za krunu[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1414. se na vojnopolitičkoj sceni pojavljuje novi snažan element, i to u obliku Osmanskog carstva. Ono podržava bosansko plemstvo, proglašavajući istovremeno da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane.[2]

Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači su sasvim poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Okrunjen je u augustu ili septembru 1421. godine.[3]

Drugo kraljevanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Odnosi s Mlečanima[uredi - уреди | uredi izvor]

Sigismund Luksemburški, kralj Ugarske, borio se protiv Tvrtka tokom njegovog prvog kraljevanja, a pružao mu podršku tokom drugog.

Povrativši kraljevsku vlast, Tvrtko je uz osmansku podršku i podršku vodećeg bosanskog plemstva uspostavio dvor u Visokom. Dvadesetih godina vladao je neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su manje fokusirale svoju agresiju na Bosnu tokom tog perioda, što je dozvolilo Tvrtkovom kraljevstvu da uživa veću nezavisnost i osnaži svoju ekonomiju. Iskopavanja u bosanskim rudnicima su dosegla svoj vrhunac ranih godina Tvrtkovog drugog kraljevanja. Značajno se povećao broj dubrovačkih trgovaca, a potpisao je i trgovački sporazum s Mletačkom republikom što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno utjecalo na razvoj bosanske ekonomije. Novi odnosi s Mletačkom republikom zasmetali su i njenom velikom neprijatelju, Osmanskom carstvu, koje je 1424. napadom na Bosnu Tvrtku poslalo jasnu poruku da se ne udruživa s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla pomoći u borbi protiv Osmanlija.[2]

Prekid odnosa Tvrtkovih s Mlečanima nije značio poboljšanje njegovih odnosa s Dubrovčanima, koji su 1424. godine pružili azil njegovom rođaku ili drugom vanbračnom polubratu, Vuku Baniću, koji mu je pokušao uzurpirati vlast. Odnosi su se još više pogoršali kada je Tvrtko iskoristio priliku da pokuša povratiti Srebrenicu koju je bila zauzela Srbija dok se Srbija borila s Osmanlijama uz pomoć Dubrovčana. Nije uspio, a Stefan Lazarević je nastavio pustošiti bosanski teritorij.[2]

Alijansa s Ugarskom[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban za borbu protiv Osmanlija, Tvrtko obnavlja savez s Ugarskom sporazumima iz 1425. i 1426. godine. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale Bosnu, prisilivši Tvrtka da osmanskog sultana prizna kao suzerena i pristane isplaćivati mu godišnji tribut. Očajno mu je bila potrebna ugarska pomoć, što je kralj Sigismund znao, pa je zatražio od njega da za prijestolonasljednika prizna celjskog grofa Hermana II, koji je bio sin Katarine Kotromanić i otac Sigismundove supruge, kraljice Barbare. Ovaj plan je bio izuzetno nepopularan među bosanskim plemićima koji nisu željeli niti da Ugarska dobije više moći u Bosni niti da time isprovociraju Osmanlije. Vuk Banić je kontaktirao nezadovoljno plemstvo, a Tvrtko, svjestan mogućnosti pobune plemstva, požurio je osigurati ugarsku podršku i 1427. godine priznao 62-godišnjeg Hermana za prijestolonasljednika. Sljedeće godine produbio je alijansu s Ugarskom oženivši Doroteju Gorjansku, kćerku ugarskog plemića Ivana. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika. Vjenčanju iz protesta nisu prisustvovali Kosača, Radoslav Pavlović, i Zlatonosovići.[2]

Borba s Radivojem[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1432. Tvrtku se pojavljuje nova prijetnja u vidu njegovog bratića, Radivoja Ostojića, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje. Radivoj je uz osmanlijsku pomoć vladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Jedan od Tvrtkovih malobrojnih saveznika među plemstvom bio je vojvoda Juraj Vojsalić, Hrvojev nasljendik. Radivoj je uz Sandaljevu pomoć zavladao cijelom istočnom Bosnom, dok je Tvrtko zadržao vlast nad centralnom i sjeverozapadnom Bosnom. Godine 1434. Radivoj je zauzeo Bobovac, gdje se čuvala kraljevska kruna. Mađari su mu iste godine pritekli u pomoć i uspjeli mu povratiti značajan dio kraljevstva, ali su se vratili sljedeće godine; sam Tvrtko se našao na ugarskom dvoru 1435. godine. Za vrijeme svoje druge vladavine morao se boriti i protiv spletki i urota koje je stvarala bivša supruga njegovog brata, kraljica Kujava.[2]

Smrt i naslijeđe[uredi - уреди | uredi izvor]

Kralj Tvrtko II umro je u novembru 1443. godine. Njegovu vladavinu obilježila je obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca. Nadživio je Hermana, a Mađari su bili prezauzeti nestabilnošću vlastitoj državi da bi podržali njegovog sina i nasljednika, grofa Fridrika II. Naslijedio ga je Stjepan Tomaš, mlađi vanbračni sin njegovog polubrata Ostoje, kojeg je sam Tvrtko vjerovatno proglasio prijestolonasljednikom (što je Tomaš i tvrdio u jednoj svojoj povelji) umjesto Radivoja kojeg je mrzio.[2]

Brakovi i potomstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Doroteja Gorjanska

Tvrtko je bio oženjen tokom svoje prve vladavine. Dubrovčani 1409. godine spominju "kraljicu, ženu bosanskog kralja Tvrtka II". Međutim, ime njegove prve supruge nije sačuvano.[1]

U proljeće 1428. godine Tvrtko II je oženio Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana Gorjanskog i rodicu u trećem koljenu cara Sigismunda.[4][1] Nije razjašnjeno pitanje njihovog potomstva. Kako izvori ne spominju djecu kraljevskog para, može se pretpostaviti da ih nije ni bilo. Međutim, arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka.[1]

Biografija Tvrtka II iz Dubrovačke arhive[uredi - уреди | uredi izvor]

Radi izbora novog kralja sazvan je, prema starom srpskom običaju, Veliki Sabor, i na njemu je izabran Tvrtko II, vanbračni sin kralja Tvrtka. On je takođe dva puta bio na srpskom prestolu, prvi put od 1404 do 1408 i drugi put od 1421 do 1443 godine. Tvrtko II je dao gradu Dubrovniku široku gradsku autonomiju 24-VI-1405 godine, koju je njegov prethodnik bio ukinuo. U nameri da povrati presto, svrgnugi kralj Ostoja je napravio savez sa ugarskim kraljem Sigismundom i zatražio njegovu pomoć. Izgleda da je Sigismund rado prihvatio ovu tražnju da bi se umešao u unutrašnje sukobe u Srpskom Kraljevstvu. U tom cilju jedna ugarska vojska je upala u Usoru, a druga ugarska vojska je napadala preko reke Une 1405 godine. Srpske vojvode su potukle obe ove vojske i ban utarske Hrvatske, Pavle, poginuo je kod Bihaća. Pa i pored ovih poraza kralj Sigismund sprema novi napad 1406 godine, jer je Katolička Crkva to od njega tražila. Prilikom ovog novog napada Ugari su ponovo bili tučeni i izbačeni iz Srpskog Kraljevstva.Sledeće godine kralj Tvrtko II je došao u sukob sa gospodarom Zete, Đurđem II Stratimirovićem, oko gradova: Kotora, Budve i Bara. Kako je Đurađ bio saveznik Venecije to dovede i do sukoba između Srbije i Venecije. Sukobljene strane su pregovarale i postigle nagodbu 23-HII-1407 godine. Po toj nagodbi Stratimirović je dobio Bar, vojvoda Sandalj Budvu, a vojvoda Hrvoje Kotor. Posle dvostrukog poraza u Bosni kralj Sigismund se žali papi da ne može da izvrši njegov nalog i traži od njega pomoć. Papa Grigorije XII proglašava krstaški rat protiv "jeretika", to jest protiv Srba, 9-HI-1407 god.Mesto krstaškog pohoda naznačena je Bosna, a vođa krstaške vojske kralj Sigismund uz pomoć kralja Poljske. Tako je u leto 1408 godine, na čelu ugarsko-poljske vojske od 60.000 ratnika, Sigismund počeo napad na Srpsko Kraljevstvo, sa udarom preko Save u pravcu grada Srebre-nika. Nije poznato ko je još drugi od katoličkih vladara poslao pomoć za ovaj krstaški pohod, ali nisu samo Poljaci pomagali Ugare, bilo je i drugih. Papa je u svome proglasu pozvao "Zapadni svet" u krstaški rat protiv "patarena" i drugih "jeretika" u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj.Ovo nam zvuči tako poznato kao da slušamo dnevne vesti danas. Posle približno šest vekova isti crkveni poglavar uputio je doslovno isti poziv "Zapadnom svetu" da zaustavi srpskog agresora u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj. Ko kaže da se istorija ne ponavlja.Tada. je kralj Tvrtko II napravio veliku grešku, umesto da prepusti vođenje vojske, kao i obično, isku-snim i proslavljenim vojvodama Sandalju i Hrvoju, hteo je da on lično pobere slavu za pobedu nad ovom krstaškom vojskom. Poveo je vojsku protiv krastaša bez prisustva i jednog od vojvoda, a on nije bio rođen za vojskovođu. Tako se desilo da je on bio zarobljen sa celom svojom pratnjom pre nego što je do stvarne bitke i došlo. Sigismund je naredio da se, kod tvrđave Dobora, ubiju 126 zarobljenih srpskih velikaša i njihova tela bace u reku Bosnu, a kralja Tvrtka je odveo i zatočio u Budimu. Na glas o ovoj nesreći Hrvoje je pohitao sa jednom vojskom iz Dalmacije a Sandalj sa drugom vojskom iz Huma. Sigismund ih nije čekao, nego se povukao u Ugarsku i pozvao Hrvoja i Sanda-lja na pregovore. Sigismund je nastojao da pridobije srpske vojvode raznim ponudama i obećanjima. Hrvoju je priznavao vlast nad Dalmacijom i Hrvatskom i tražio od njega da mu potvrdi pravo na te zemlje koje mu je priznao kralj Dabiša; uz to nudio mu je i Požegu u Slavoniji koja je uvek pripadala Srbima.Požeški kraj je bila srpska teritorija koja je u raznim vremenima prelazila pod ugarsku vlast i ponovo vraćana Srbima. Sa ovom ponudom Hrvoju Sigismund je želeo da odstrani svoga takmaca, napuljskog kralja Vladislava. Hrvoje pak nije ništa gubio sa ovom ponudom, nego je još dobivao Požegu, a pravo što je Dabiša priznao Sigismundu na Hrvatsku i Dalmaciju bilo je samo mrtvo slovo na papiru. Hrvoje je prihvatio ponudu, ali su mu Srbi za to jako zamerili što je prihvatio bilo kakvu ponudu od ovenčanog srpskog neprijatelja. Sigismund je još mnogo šta tražio i nudio, ali ništa nije prihvaćeno. On je mislio da he moći uceniti Srbe zato što drži u svojim rukama kralja Tvrtka. Ali odmah po povratku sa pregovora vojvode su predložile da se proglasi svrgnuće kralja Tvrtka II i da se vrati na presto Stefan Ostoja, po druti put. Nemo-gavši više ništa postići sa jednim svrgnutim kraljem, Sigismund je pustio Tvrtka iz zatvora.Kada je kralj Vladislav napuljski saznao da ga vojvoda Hrvoje više ne podržava, izgubio je svaku nadu da dođe na ugarski presto i prodao je svoje posede u Dalmaciji Veneciji za sto hiljada dukata, 9-VII-1409 godine.Stefan Ostoja se vratio na presto zahvaljujući podršci vojvode Đurđa Radivojevića i njegovog brata Vučića. Hrvoje nije bio za Ostoju, a Sandalj ni za ni protiv. Vraćanjem Ostoje na presto kralj Sigismund nije ništa dobio zarobljavanjem kralja Tvrtka, nego je još izgubio. Zato Sigismund priprema novi napad i sa jednom jakom vojskom ulazi u Bosnu 1410 godine. Hrvoje je samo čuvao Donje Krajeve i nije hteo da pomaže Ostoji pa se rat otegao i u 1411 godinu. Sigismund je pozivao neko-liko puta vojvodu Sandalja na pregovore, ali ovaj nije hteo sa njim da pregovara, nego se stavio na čelo Osto-jine vojske, potukao i proterao Ugare iz Bosne. Tako je propala Sigismundova namera da se u Bobovcu kruniše za kralja Srbije, kako je to on već bio najavio. Posle potpunog neuspeha u svojim ratnim poduhvatima Sigismund je pozvao srpske predstavnike na mirovne pregovore u Budim. Na tim pregovorima su učesgvovali sa srpske strane: kralj Ostoja, Hrvoje, Sandalj i knez Pavle Radeno-vić.Prilikom tih pregovora Ugari su pravili razne nepristojne ispade prema Srbima. Jedan ugarski velikaš, inače Hrvat, Pavle Čupor, hteo je da izvrgne ruglu vojvodu Hrvoja, zbog njegovog debelog glasa, pa je pri Hrvojevom prolazu počeo da buče kao vo, uz burno smejanje i dobacivanje prisutnih. Pregovori su održani 1412 godine i sklopljen je mir između Srpskog Kraljevstva i Ugarske Kraljevine. Međutim, taj mir, kao što ćemo videti, neće trajati ni punu godinu dana. Despot Stevan Hrebljanović je bio napadnut, 1413 g., od Muse Kesedžije, koji je ratovao za svoj račun i sa jakom vojskom opsedao Novo Brdo u kome se nalazio despot Stevan. Vojvoda Sandalj Hranić je otišao sa jednom jakom vojskom i potukao Musu pod Novim Brdom.Iste godine ugarski kralj je proglasio vojvodu Hrvoja za izdajnika i oduzeo mu sva zvanja i posede. Ovo je bila samo prazna priča, jer ugarski kralj nije mogao Hrvoja smeniti niti mu posede oduzeti, jer je vojvoda prema dogovoru iz 1408 godine samo načelno priznavao prava utarskog kralja na Dalmaciju i Hrvatsku ne priznavajući njegovu vlast nad sobom. Ustvari to je bio pokušaj da se slomije vojvoda Hrvoje koji tada nije bio u dobrim odnosima sa kraljem Ostojom niti sa vojvodom Sandaljom. Sa druge strane ugarski kralj je na ovaj način pokušao da dobije Dalmaciju i Hrvatsku. Pod izgovorom da se zbaci "izdajnik Hrvoje" Sigismund šalje 1415 godine ugarsku vojsku u napad na Bosnu, a ne na Hrvojeve posede. Tu ugarsku vojsku su vodili Pavle Čupor, Jovan Gorjanski i Jovan Moravički. Pravac napada bio je dolinom reke Bosne prema Doboju. Pre prelaska preko Save Ugari su zaposeli sve Hrvojeve posede u Slavoniji, osim tvrđave Požege koja se sa uspehom branila. Hrvoje se izmiri sa kraljem Ostojom, stane na čelo srpske vojske i pođe pred Ugare.Istovremeno Hrvoje pozove Turke da napadnu na Ugare u Slavoniji. On je presreo Ugare kod Doboja, u junu mesecu 1415 godine, i tu ih strašno porazio i zarobio sva tri vojskovođe. Pavla Čupora je zašio u volovsku kožu i bacio u reku Bosnu govoreći mu: "Ti si onaj što voli da buče kao vo, pa evo ti sada volovske kože pa buči Bosnom dok te voda nosi." Jovana Gorjanskog i Jovana Moravičkog otkupio je iz ropstva despot Stevan, jer su sa njim bili u nekakvom prijateljstvu. Istovremeno je turska vojska, koju je na Hrvojevo traženje poslao sultan Mehmed I, prošla harajući kroz Slavoniju, Hrvatsku i Sloveniju i stigla sve do Karantinije.Pa i pored ovih ratnih uspeha Srpsko Kraljevstvo se nalazilo u vrlo teškom položaju. Česti ratovi i neprijatelji sa svih strana; na prestolu su sedeli ljudi vrlo prosečne vrednosti i na kraju nesloga među vodećim ličnostima, kao posledica teškog stanja. U zimu 1415 godine jedna turska vojska je poharala južnu Bosnu i severni Hum, a da niko nije ni pokušao da je protera. Ovu vojsku je vodio serdar Isak i pošto ga niko nije ni gonio on se nastanio na gornjem Podrinju i u Vrhbosni kao da je to sultanova zemlja. Tako su se Turci u vidu jednog klina uglavili u sred Srpskog Kraljevstva. Slavni vojvoda Hrvoje Vukčić je umro u Kotoru 1416 godine. Da bi održao jedinstvo u Kraljevstvu kralj Ostoja se oženio Hrvojevom udovicom Jelenom. Odmah posle Hrvojeve smrti nastao je rat između Venecije i Ugarske oko Dalmacije. Kralj Ostoja nije imao mogućnosti da brani Dalmaciju, a dalmatinski Srbi su stali na stranu Venecije. Mletački zapovednik u Dalmaciji, Antonije Kanta-rini, javlja svojoj vladi, 28-HII-1418 godine, da je među Srbima digao 5000 dobrih vojnika koji će obezbediti konačnu pobedu mletačkog oružja nad Ugarima.Kralj Ostoja je umro 1418 godine, baš kada je bio na putu da postigne unutrašnje jedinstvo i da okupi snage za borbu protav Turaka, koji su otimali deo po deo njegove kraljevine.Ostoju je nasledio njegov sin Stefan, 1418-1421 god. Ovaj kralj nije ništa vrednog za istoriju učinio. Kada je Venecija zauzela Kotor 1420 godine on nije bio u stanju da bilo šta učini. Iste te godine sklopljen je mir između Venecije i Ugarske i Venecija je dobila primo-rske gradove u Dalmaciji. Mletačka pobeda je u velikoj meri postignuta uz srpsku pomoć. Stanje je u Srpskom Kraljevstvu bilo vrlo loše, i za to stanje ima da se zahva-li u prvom redu nesposobnim vladarima. Turci su još uvek logorovali u Vrhbosni a Mlečani i Ugari se pogađaju oko podele srpske Dalmacije. U tim teškim vreme-nima vojvoda Sandalj se zauzima da se na presto vrati Tvrtko II, kao manje zlo od onoga koji je bio na prestolu, i Tvrtko se vraća 1421 godine. Od toga vremena kralju Stefanu se gubi svaki trag.Novi turski sultan Murat II napao je sa velikom vojskom Srpsko Kraljevstvo 1424 g. Vođene su duge i oštre borbe oko više gradova, pa posle jednog prekida rat je obnovljen 1426 g. Te godine je zaključeno primirje između Srba i Turaka po kome su ovi dobili nekoliko srpskih gradova. Odmah potom jedan Srbin po imenu Nikola ubio je serdara Isaka i Turci su proterani iz Bosne. Prestolnica kralja Stefana Tvrtka II bio je tvrdi grad Bobovac. Srebrenica, Zvornik i Usora nisu bili pod njegovom upravom, već pod upravom despota Đurđa Brankovića. Srpska Despotovina je bila vazalna država turskog sultana, ali u raznim vremenima delovala je različito, ponekad kao potpuno samostalna država. Srbi iz Kraljevine i iz Despotovine želeli su da se Despotovina ujedini sa Kraljevinom i tako stvori jedna snažna srpska država, ali to Turci nisu dozvoljavali.Raška je većim delom bila u sastavu Kraljevine, cela današnja Kosovska oblast. Turci su bili osvojili nekoliko gradova u Raškoj, ali Ras i Priština su bili pod srpskom upravom.Turci su preduzeli novi napad na Bosnu i osvojili gradove Hodided i Vrhbosnu 1434 godine. Prilikom ovog turskog napada pokazalo se da je kralj Tvrtko II loše pripremljen za odbranu države i nesposoban. Zato je vojvoda Sandalj, udružen sa despotom , hteo da zbaci kralja Tvrtka i da se izabere novi kralj. Tvrtka je spasila samo brza smrt vojvode Sandalja, koji je umro 15-III-1435 g. Sandalja je nasledio na položaju bana Huma njegov bratić Stefan.Kada je ugarski kralj Sigismund čuo da je umro veliki vojvoda Sandalj, naredio je svojim velikašima u Hrvatskoj: Frangipanu i Talocu, da odmah krenu sa vojskom i osvoje Hum. Oni su na čelu jedne mađarsko-hrvatske vojske prošli kroz Dalmaciju i napali na Hum. Novi vojvoda Stefan Hranić ih je potukao i proterao. Vojvoda Stefan je preduzeo pohod u Primorje 1440 god. i zauzeo: Omiš, Poljicu, predeo na obali između Omiša i Splita, i Primorje do reke Krke, osim gradova Splita, Trogira i Šibenika, koji su bili pod mletačkom upravom. Iste godine sagrađen je poznati most i novi grad na Neretvi - Mostar, koji je gradio Radin Gost "majordom" vojvode Stefana.Turci su bili poseli zemlju despota Brankovića i napali na Kraljevinu 1441 godine. Kralj Tvrtko je poverio vođenje rata protiv Turaka vojvodi Stefanu Hraniću i Srbi su uspeli da u roku od dve godine proteraju Turke iz Kraljevine i iz Despotovine

Preci[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Žvković, Pavo: Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, 1981.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  3. Klaić, Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  4. Mandić, Dominik: Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978, 317. strana


Prethodnik:
Stjepan Ostoja
Kralj Bosne
1404-1409
Nasljednik:
Stjepan Ostoja


Prethodnik:
Stjepan Ostojić
Kralj Bosne
1421-1443
u sukobu s Radivojem
1432-1435

Nasljednik:
Stjepan Tomaš Kotromanić