Tvrtko I Kotromanić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Stjepan/Stefan Tvrtko I Kotromanić
Ban Bosne
Vladavina 1353 - 1377
Prethodnik Stjepan II
Kralj Bosne
Vladavina 1377 - 1391
Nasljednik Stjepan Dabiša
Krunidba 26. oktobar 1377
Supružnik Grubača
Jelica
Doroteja Bdinska
Djeca Grubača
sin
Tvrtko
Ostoa
Vukić
Jelena
Dinastija Kotromanići
Otac Vladislav Kotromanić
Majka Jelena Šubić
Rođenje 23. august 1338.
Srebrenik
Smrt oko 10. marta 1391.
Mile
Mjesto sahrane Mile (Arnautovići)

Stjepan/Stefan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - oko 10. marta 1391) bio je ban Bosne od 1353. do 1377. godine, a od 1377. do 1391. godine bio je kralj “Kraljevine Srba i Bosne”.[1]

Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. [2] Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

Bosansko kraljevstvo za vladavine Trvtka I. (omeđeno crvenom linijom)

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Stepanom Tomašem.

Prve godine vladavine i odnosi sa Ludovikom Ugarskim[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića u drugoj polovini 1353. godine. Nakon smrti Tvrtkovog oca 1354. uz Tvrtka I državne poslove vodila je i njegova majka Jelena.[3] U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika (Lajoša) I Anžujskog, koji je imao za ženu Tvrtkovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić. Ipak, 1357. godine Tvrtko I morao je priznati prelazak svojih vazala na području Završje (Glamoča) pod neposrednu vlast Ludovika I, a morao je ustupiti Ludoviku I i deo Huma, navodno kao miraz Elizabete (Jelisaveta).[4][5] Nekoliko godina posle došlo je do otvorenog rata ugarskog kralja protiv bana Tvrtka I. Ludovik I je 1363. poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom borbe protiv bosanskih heretika – krstjana. Mađarski kralj je stigao do Sokola na Plivi, ali je tu poražen u julu 1363. i morao se povući.[6] Ubrzo, Tvrtko sukobio se sa bratom i delom bosanske vlastele, a početkom 1366. godine izbila je buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom.[7] Tvrtko I i njegova majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasku kraljevinu, ali uz pomoć ugarskog kralja, Tvrtko I se vratio u Bosnu potisnuo brata Vuka i junu 1367. godine bio je u poseti Dubrovniku kome je izdao jednu povelju.{[8]

Pravo na srpsku krunu[uredi - уреди | uredi izvor]

Zlatnik Tvrtka I avers
Zlatnik Tvrtka I revers
Ostaci temelja crkve u Milama

U vreme smrti cara Uroša II Nemanjića u decembru 1371. u Srbiji središnje vlasti nije bilo, a većim delovima države upravljali su Oblasni gospodari.[9] Jedan od njih župan Nikola Altomanović sukobio se i sa banom Tvrtkom I, ali ban Tvrtko I zajedno sa knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je župana Nikolu Altomanovića 1373. Posle te pobede, ban Tvrtko I proširio je vlast na područja gornjeg toka Drine, donji tok Lima sa Prijepoljem i oblast Gacka.[10] Vlastela Balšići privremeno su uzela Trebinje, Konavle i Dračevicu, ali početkom 1377. od Balšića te oblasti je oteo ban Tvrtko I.[7] U Tvrtkovoj državi bilo je veliko područje ranije države Nemanjića. Na taj način on se pojavio kao naslednik i obaveza ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, a pre svega u odnosima sa Dubrovnikom. Tvrtko je imao rodbinske veze da se pojavi kao naslednik Nemanjića. Nakon smrti cara Uroša, 1371. godine, Tvrtko I se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu dinastije Nemanjića sa kojima je imao i direktno srodstvo preko njegove bake Jelisavete Nemanjići.

Prvi pisani izvor koji govori da je Tvrtko I krunisan za kralja je povelja koju je on izdao Dubrovčanima, a koja je pisana u periodu april-jun 1378. Tvrtko I u njoj kaže: „Idoh u srbsku zemlju, želeh i htedoh ukrepiti prestol roditelja mojih. I tamo išavši venčan bih Bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditelja moih”[11] Pretpostavlja se da je krunisanje Tvrtka I bilo je na Mitrovdan 26.10.1377. u Mileševi.[12] Od krunisanja Tvrtko se u svim poveljama javlja sa zajedničkim vladarskim imenom Nemanjića Stefan.[13] Postoji i drugačije mišljenje da je krunisanje Tvrtka I izvršeno u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Ipak, ovo mišljenje čini se neusklađenim sa tekstom iz Tvrtkove povelje u kome piše: „Idoh u srbsku zemlju, ... I tamo išavši venčan bih Bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditelja moih”.[14] Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtka kao naslednika kraljeva Raške sa Humom, iz porodice Nemanjić priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima.[15] Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi “kralj Srbljem” odnoslilo se na teritorij Raške koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. U to vreme, to jest od 1371. do 1395. postojao je i kralj Srba Marko Mrnjavčević,[16] ali iz izvora je jasno da knez Lazar i većina oblasnih gospodara u Raškoj nisu prihvatili ni kralja Stefana Tvrtka I, ni kralja Marka (Kraljevića) Mrnjavčevića kao zakonitog naslednika Nemanjića. Oblasni gospodari u Raškoj i Zeti nastavili su da vladaju samostalno svojim državama, a nisu došli u vazalni položaj prema kralju Stefanu Tvrtku I. Srpska pravoslavna crkva je verovatno krunisala Marka Mrnjavčevića, a nije mogla istovremeno priznavati dva kralja Srba.[17]


Pretenzije na Hrvatsku[uredi - уреди | uredi izvor]

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389.

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću veliku teritoriju. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje.

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine. [18][19] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.[20] Arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.[21]

Ostavštvina[uredi - уреди | uredi izvor]

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

Titule[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko je kroz svoju vladavinu mijenjao svoje titule i dodavao nove osvajanjem teritorija.

  • 1353-1377: Tvrtko, milošću Božijom ban bosanski
  • 1377-1390: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
  • 1390-1391: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu

Porodica[uredi - уреди | uredi izvor]

Brak i potomci[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1353. Tvrtko I je oženio bosansku plemkinju Grubaču, s kojom je imao jedno djete :

Grubača je umrla na porodu njihove kćerke Grubače.

Tvrtko se drugi put 1355. godine oženio plemkinjom Jelicom, koja mu je bila ljubavnica.S Jelicom Tvrtko je imao troje djece:

  • Tvrtka, umro na porodu
  • Tvrtka, umro 1373.
  • mrtvorođena kći

Nakon poroda mrtvorođene kćeri Jelica se zamonašila, 1362. godine. Godine 1374. Tvrtko I je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Tvrtko je s Dorotejom imao bar jedno djete:

  • sin nepoznatog imena
  • Tvrtka II?, neki istoričari smataraju da je bio vanbračni sin Tvrtka

Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao i vanbračnu djecu i mnogo ljubavnica.

vrtko je u vezi sa sanskom plemkinjom Vukoslavom imao vanbračnog sina

  • Stjepana Ostoju, koji je postao kralj Bosne;
  • Vuk Banić, koji je možda bio vanbračni sin Tvrtka I i robinje Grubače, ali možda i sin Tvrtkovog brata Vuka[23], i koji se s Tvrtkom II borio za bosansku krunu;
  • Jelena, koju Chronicon Polono-Silesiacum naziva Tvrtkovom vanbračnom kćerkom , a koja se udala za opavskog vojvodu Przemeka I i imala dvije kćerke i sina, te umrla 1434. ili 1435. godine.[24]

Preci[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko I je patrilinearno bio potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njegova majka je bila patrilinearno potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anžuj porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Prijezda I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Stjepan I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Stjepan I Šubić
 
 
 
 
 
 
 
9.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Vladislav Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Uroš I Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
10. Dragutin Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Jelena od Napulja
 
 
 
 
 
 
 
5. Jelisaveta Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Stjepan V, kralj Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
11. Katarina od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Elizabeta Kumanska
 
 
 
 
 
 
 
1. Tvrtko I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
12. Pavao I Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Juraj II Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Jelena Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

O Tvrtku I[uredi - уреди | uredi izvor]

Tvrtko I (Stjepan Tvrtko I), ban i kralj (?, 1338. ili 1339 — ?, 8. III. 1391). Kad je bez muških potomaka umro ban Stjepan II, za njegova nasljednika stanak je izabrao Tvrtka, sina banova brata. Kako nije imao više od 15 godina, oslanjao se na iskustvo i pomoć oca Vladislava 1353–54. i majke Jelene 1353–57. Na početku banovanja s ocem je obilazio zemlju i uređivao odnose s vlastelom. U Humskoj je zemlji 1353–54. zajamčio s ostalim članovima obitelji knezu Vlatku Vukoslaviću posjede koje je on već držao, a mati mu je s mlađim bratom Vukom pošla u Ugarsku da od Ludovika I. ishodi pristanak na prijestolnu promjenu. Vrativši se u zemlju, održala je s Tvrtkom stanak »sve Bosne, Donjih kraja, Zagorja i Humske zemlje« u Milama na kojem je mladi vladar s njom vlasteli potvrdio povlastice i posjede te im jamčio osobnu i imovinsku sigurnost. Tražiti potporu nastavio je Tvrtko i 1355. te se u pol. veljače praćen velikašima sastao u Đakovu s bosanskim biskupom Peregrinom, franjevačkim vikarom Franjom iz Firence i nekim dubrovačkim trgovcima. Nakon povratka upleo se u sukobe oko Klisa i Skradina, ostavštine kneza Mladina III. Bribirskoga, na koju je, po majci, polagao prava te je u svibnju u pratnji vojske s majkom boravio u Duvnu, odakle je odlazio u Knin na pregovore s hrvatskim podbanom. Trebao je dobiti gradove pokojnoga kneza Grgura II. Bribirskoga i grad pokojne majčine sestre Katarine koji je držao Novko Čubranić, ali nema podataka da ih je i dobio. Kad je stekao Hum, Ludovik I. je u srpnju 1357. potvrdio Tvrtku i Vuku banstvo nad Bosnom i Usorom, uz uvjet da jedan od njih boravi na kraljevskom dvoru i da iskorjenjuju heretike. To nije smetalo kralju da radi protiv Tvrtkovih interesa tako što je pod zaštitu primio neke njegove podanike, poput donjokrajskih Grgura i Vladislava Pavlovića iz roda Hrvatinića, i oslobodio ih obveza prema banu. Time je bosanski državni teritorij bio okrnjen. Na poč. 1362. posredovao je u novom ratu između Dubrovnika i kneza Vojislava Vojinovića, koji je pregovore odbio. Bosansko-ugarski odnosi narušeni su u proljeće sukobom hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole Széchyja i Sanka Miltenovića (riješen u ljeto posredovanjem Dubrovnika). Godinu poslije Bosna i Ugarska bile su u ratu u koji je osobno pošao Ludovik I, kako sam izjavljuje u ispravi, da »iskorijeni nebrojeno mnoštvo patarena i heretika«, odnosno, kako je pisao njegov životopisac J. Küküllei, da kazni »drskost nekih buntovnika«. U Bosnu su 1363. iz Ugarske upućene dvije vojske. Prva je predvođena kraljem u prvoj polovici srpnja opsjedala grad Sokol na Plivi (11. VIII. 1366. Tvrtko je nagradio vojvodu Vukca Hrvatinića zato što je obranio grad), a druga u rujnu Srebrenik u Usori. Oba pohoda završila su bez uspjeha. U inozemstvu je Tvrtkov ugled porastao (u rujnu 1364. primljen je s majkom i bratom za mletačkoga građanina), ali su u zemlji stvari pošle neželjenim smjerom, a glavnu ulogu u tom imala su utjecajna vlastela. Dubrovčani i Mlečani žalili su se da su u Bosni zavladali grabež i pljačka, a već u veljači 1366. nezadovoljna vlastela zbacila su Tvrtka s vlasti te banom proglasila brata mu Vuka. Tvrtko je s majkom pošao u Ugarsku i od Ludovika I. ishodio potporu da se vrati na vlast, a na Vuka i pobunjenike pošao je s vojskom. Do kraja ožujka obnovio je vlast u Donjim krajima, Rami, Humu, Usori, a Vuk se zakratko održao u istočnim dijelovima zemlje sa stolnim Bobovcem. Uskoro se Tvrtkov položaj neočekivano pogoršao kad se od njega potkraj 1366. odmetnuo Miltenović, pa je u proljeće 1367. morao ratovati protiv njega i bratovih privrženika. Miltenović mu se pokorio, a pokušaj Dubrovčana da pomire braću nije uspio, te je Vuk i sljedećih godina pokušavao ugroziti bratov položaj dok se najposlije nisu pomirili prije 1374. Miltenović je 1368. pristao uza župana Nikolu Altomanovića, koji je zauzeo zemlje svojega strica, kneza Vojislava Vojinovića, i time izazvao Tvrtka koji je podupirao kneževu udovicu. Dubrovački pokušaj mirenja nije uspio, pa je sukob završen 1369. Miltenovićevim izgonom iz zemlje. To je dovelo do smirenja Tvrtkovih odnosa s Altomanovićem, ali su se oni pogoršali nakon što je 1372. Tvrtko sklopio savez sa srpskim knezom Lazarom Hrebeljanovićem, kojemu je Altomanović uzeo Rudnik. Saveznici su ga uz ugarsku vojnu pomoć napali i prisilili da se povuče u Primorje, a njegove su zemlje podijelili. Tvrtko je dobio Podrinje s Pivom i Tarom, srednje i donje Polimlje (Prijepolje, Pljevlja, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt, Bileća, Gacko, Mileševa). Nakon tih uspjeha u jesen 1374. oženio se bugarskom princezom Dorotejom, kćeri vidinskoga cara Ivana Sracimira (Stracimir). Vjenčanje je po katoličkom obredu obavio bosanski biskup Petar u mjestu Elye (loco Elye), kojega zemljopisni položaj nije utvrđen (S. Andrić misli da je riječ o Vinkovcima). Tvrtko je i prije održavao dobre odnose s predstavnicima Katoličke crkve, biskupom Petrom, kojega je nazivao svojim duhovnim ocem, i franjevačkim vikarom Franjom iz Firence, koji je slovio za utjecajnu osobu na njegovu dvoru. Kako je učvrstio vlast i proširio državu, počeo se pripremati za krunidbu. Radi toga aktualizirao je krvnu vezu po baki s Nemanjićima. To mu je srodstvo poslužilo da polaže pravo na »sugubi vijenac« (dvostruka kruna) kao simbol dviju država, na jednu po nasljedstvu bosanskih predaka, za koje se uvriježilo mišljenje da su vladali Bosnom od njezina postanka, a na drugu po tom što je nakon smrti njegovih »praroditelja« ostala bez vladara. Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države, pa je u jesen, vjerojatno 26. listopada, uzeo kraljevski naslov i okrunio se za kralja »Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama«. Pojedinosti oko toga njegova čina u historiografiji još nisu razriješene. Prema uglavnom dobro obaviještenom Orbiniju, krunidba je obavljena u Mileševi, kultnom mjestu dinastije Nemanjića, a prema dubrovačkim diplomatičkim vrelima u toj ulozi spominju se Mile, doduše pri krunidbi nekih Tvrtkovih nasljednika (izglede Mila povećavaju rezultati arheoloških iskopavanja na tom lokalitetu, kako je pokazao P. Anđelić). U historiografiji prevladava mišljenje da je Tvrtko uzeo kraljevski naslov uz pristanak Ludovika I, vrhovnoga gospodara bosanskoga vladara i srpske gospode. Naslov su mu priznavali Mlečani i Dubrovčani, kraljem ga je nazivala i Ludovikova nasljednica, kraljica Marija, tek mu ga je Žigmund Luksemburgovac uskratio, nazvavši ga 1389. banom. Po uzoru na srpske vladare Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su od tada nosili njegovi nasljednici. Reorganizirao je dvor preuzevši neka zvanja, službe i ceremonijal srpskoga (dijaka je zamijenio logotet, kaznaca protovestijar, naslovu stavilac odgovarala bi bizantska dvorska titula domestika i domestika stolnika). Djelovanje je pak usmjerio prema primorskim krajevima. Najprije je 1378. Dubrovčanima potvrdio povlastice svojih prethodnika, potom im je potkraj te i na poč. sljedeće godine slao vojnu pomoć za obranu Stona u slučaju mletačkoga napadaja. Nakon što su mu Kotorani 1379. uputili izaslanika Marina Mihova Buću s izjavom da se njihov grad želi staviti pod njegovu vlast, umiješao se u rješavanje kotorskih prilika. Na grad je polagao pravo kao na dio države svojih nemanjićkih »praroditelja«, privlačio ga je solanama, trgom i iskusnim poslovnim ljudima koji bi mogli unaprijediti bosansko gospodarstvo i financije. Kad su se Kotorani 1379. pokorili Ludoviku I, Tvrtko je odlučio sagraditi novi grad na ulazu u Bokokotorski zaljev i tako riješiti pitanje luke i trgovišta. Na obali Župe Dračevice sagradio je 1382. tvrđavu Sveti Stefan, poslije nazvanu Novi (Castelnuovo, Castrum novum), odlučan pod njom otvoriti trg soli. Odluku su naklono primili kotorski i talijanski trgovci, ali su se Dubrovčani žestoko usprotivili ističući da je to protivno »starim zakonima« po kojima se sol mogla prodavati samo u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu na Bojani. Tvrtko je popustio i 2. XII. 1382. zabranio prodaju soli pod Novim. U međuvremenu umro je 1382. Ludovik I, pa je Tvrtko s vojskom upao u Hum i do kraja godine zauzeo ga s trgom Drijeva. Uskoro je pod svoju vlast povratio Zapadne strane i Krajinu. Nakon tih uspjeha pokušao je izgraditi mornaricu. U Mlecima je 1383. kupio laku galiju i naručio da mu izrade još dvije, mletačkoga građanina Nikolu Baseja najmio je u službu admirala i ispod grada Brštanika blizu ušća Neretve počeo graditi brodogradilište. Razvoj ugarskih prilika išao je u prilog njegovim političkim planovima. Sa zanimanjem je pratio događaje i raspoloženje prema kraljicama Elizabeti i Mariji u Dalmaciji, ali se držao pomirljivo, pa je 1385. za »neutralnost« bio nagrađen Kotorom. Preokret u njegovu držanju nastupio je nakon nasilne smrti Karla II. Dračkoga, za koju su bili optuženi Elizabeta i palatin Nikola I. Gorjanski. Kad se politička scena podijelila, on se odlučio za stranku Karlovih pristaša. Na njihovoj strani već je djelovao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je Tvrtko 1380. podijelio naslov »velikoga vojvode«, a sâm se odlučnije uključio tek nakon što se Žigmund 1387. okrunio za kralja i udario na političke protivnike. Žigmund se oslanjao na mletačku pomoć, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar. U travnju je Tvrtko obnovio ugovor s Dubrovčanima, u srpnju je zaposjeo Klis i u tvrđavu stavio svoju posadu, zatim Vranu i Omiš, u prosincu Ostrovicu, a na poč. 1388. Knin. Upravu nad posjedima u hrvatskim krajevima povjerio je Ivanu Paližni i imenovao ga namjesnikom i banom u Hrvatskoj. Gradovi Split, Šibenik i Skradin pokušali su se obraniti savezom. Nespremni da se pokore i nemoćni da se odupru, gradovi su otezali s odlukom, a Tvrtko im je slao poruke s takvim zahtjevima 1388. i 1389. I dok je očekivao potpun uspjeh, uslijedio je turski napadaj na srpsku državu. Tvrtko se osjećao obveznim zaštititi državu »praroditelja«, te je poslao vojsku iz Dalmacije pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića u pomoć savezniku Lazaru. Bosanske čete sudjelovale su 15. VI. 1389. u bitki na Kosovu, o ishodu koje je Tvrtko poslao u Trogir i Firencu slavodobitne vijesti. Odsutnost bosanske vojske iz Dalmacije pokušao je iskoristiti Žigmund koji se u srpnju 1389. spremao za rat protiv »bosanskoga bana«, ali se ratovanje svelo na akcije bana cijele Slavonije Nikole od Lučenca u široj zadarskoj okolici, dok je Žigmund napad usmjerio protiv srpske države. God. 1390. Split, Trogir i Šibenik te Brač, Hvar i Korčula priznali su Tvrtkovu vlast (jedino je Zadar ostao izvan bosanske vlasti). On im je zauzvrat potvrdio njihova autonomna prava. Proširivši vlast na Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, unio je te stečevine u svoj vladarski naslov te se od kolovoza počeo nazivati »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.«. Tada je bio na vrhuncu moći. U ljeto je primio u Sutjesci splitskoga nadbiskupa Andriju Benzija i u svoju zaštitu uzeo posjede i prihode njegove Crkve. Uređivao je državne poslove, banske naslove podijelio Ivanišu Horvatu i Ivanu Paližni, a Pavlu Klešiću naslov vojvode Kraljevine Hrvatske. U osvojenim hrvatskim krajevima uvodio je promjene, u krajevima oko Zrmanje uveo »bosanski danak« (dukat po ognjištu godišnje). U jesen Dubrovčani su ga pokušali pomiriti sa Žigmundom, a usporedno je tekla još jedna, vjerojatno ugarska mirovna inicijativa. Njihovu pomirbu preduhitrila je Tvrtkova smrt. Tvrtko ide u red najmoćnijih vladara bosanskoga srednjovjekovlja. Ostavio je državu teritorijalno veću, snažniju, politički utjecajniju, vojno sposobniju od one kakvu je naslijedio. Političke promjene pratilo je gospodarsko jačanje zemlje, pun zamah uzeo je razvoj rudarstva, obrta i trgovine, a to je pratio nastanak novih gradova, gospodarskih središta i porast blagostanja podanika. Taj preobražaj podudarao se vremenski s feudalnim rasulom u Hrvatskoj i Srbiji, što je pomoglo Tvrtku da ostvari političke planove, a ni turska opasnost nije bila dovoljno blizu da ozbiljnije ugrozi njegovu državu.

Референце[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Logos 2017, str. 113 i 139 sa napomenom 1600. Pre Tvrtka I kralj Bosne bio je Konstantin Bodin. Tako da Tvrtko nije bio prvi kralj Bosne. Tvrtko I je u svim poveljama na narodnom jeziku upisivan prvo kao “kralj Srba”, a zatim “i Bosne”. U skladu sa titulama drugih vladara u srednjem veku, na prvom mestu je narod (ili država) koju vladar smatra svojom. To jest Tvrtko I je prvo kralj Srba, kao naroda. Potom se navodi Bosna, kao najvažnija država kojom Tvrtko I vlada, a iza nje se nabrajaju i druge zemlje kojima je vladao). Prema kraljevskoj tituli od 1377. državu kojom su vladali Kotromanići treba nazvati “Kraljevina Srba i Bosne”. Izostavljanje reči “Srba” nije naučno opravdano jer je to prva odrednica koju su Kotromanići upotrebljavali za svoju kraljevinu. Zvati kraljevinu Kotromanića samo Bosnom je čisto politički postupak. Izostavljanje druge odrednice “i Bosne” takođe nije prihvatljivo, jer može doći do pogrešnog izjednačavanja sa kraljevinom Srba, kojom su vladali Nemanjići. Zbog toga, naučno opravdano je samo skraćenje punog imena na Kraljevina Srba i Bosne.
  2. Genealogija prema Leou van de Pasu
  3. Logos 2017, str. 316.
  4. Logos 2017, str. 295-296, 316-317. Kćerka bana Stepana II (IV) Jelisaveta Kotromanić udala se u julu 1353. za kralja Lajoša I.
  5. Kukuljević Sakcinski 1852, str. 35. Izgleda da je Tvrtko I tada pristao da iz države istera “patarene i jeretike“ i da iskazuje potpunu vernost ugarskom kralju.
  6. Logos 2017, str. 317 sa napomenom 1594. Lajoš I je pisao da je napao Bosnu da „iskoreni nebrojeno mnoštvo jeretika”, ali to je verovatno bio samo izgovor, a želeo je da učvrsti i proširi ugarsku vlast u Bosni.
  7. 7,0 7,1 Logos 2017, str. 318.
  8. Logos 2017, str. 318. U povelji izdatoj 1.6.1367. piše: „od rođenja Božijeg 1367. leta i našeg gospodarenja 14. leto, 1. juna, mi Tvrtko milošću Božijom ban bosanski priđosmo u našu kuću u gradu Dubrovniku”. Ovde se svakako radi o nepunoj 14 godini vladavine, to jest on je 1.6.1367. vladao punih 13 godina, a počelo je “14. leto” njegove vladavine.
  9. Logos 2017, str. 313-316, 323-324.
  10. Logos 2017, str. 318, 324. Pre poraza župan Nikola bio je oblasni gospodar područja od Rudnika na severu do Trebinja i Konavla na jugu.
  11. Logos 2017, str. 318-319. Nema sumnje da je taj praroditelj kralj Srbije Stefan Dragutin Nemanjić. Dakle, on sam kaže da je otišao negde u zemlju Nemanjića i krunisao se. Možda je M. Orbin zapisao u Dubrovniku sačuvano predanje kada se kao mesto krunisanja spominje manastir Mileševa i da je Tvrtko I krunisan od nekog tamošnjeg crkvenog starešine.
  12. Logos 2017, str. 318. M. Orbin je zapisao u Dubrovniku možda ispravno sačuvano predanje da se krunisanje obavilo u manastiru Mileševi i da je Tvrtko I krunisan od nekog tamošnjeg crkvenog starešine.
  13. Logos 2017, str. 318. U prvoj takvoj povelji koju je izdao Dubrovniku on je upisan kao „Stefan kralj Srbljem, i Bosni, i Pomorju i Zapadnim stranama”.
  14. Logos 2017, str. 318-319. Ako je Tvrtko I krunisan u Milama, onda je tada tražio od njegovog pisara da piše da je srednja Bosna, to jest mesto krunisanja Mile (kod Visokog) „srpska zemlja” u kojoj je krunisan za kralja. To je manje verovatno. U Tvrtkovim poveljama pisanim na latinskom “kralj Srba” prevodilo sa “kralj Raške”. Iz toga se može pretpostaviti da je napisano: “Idoh u srpsku zemlju” verovatno treba “prevoditi”, to jest čitati kao “idoh u rašku zemlju”.
  15. Logos 2017, str. 202.
  16. Logos 2017, str. 315-316.
  17. Logos 2017, str. 319. Krunu Nemanjića Tvrtku Srpska pravoslavna crkva nije mogla dati, nju je verovatno car Uroš II 1365. predao kralju Vukašinu, a od njega je istu nasledio sin Marko (Kraljević). Zato Tvrtko u povelji piše da se krunisao novim „sugubim [tj. dvostrukim] vencem”.
  18. Zemaljski muzej u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951
  19. Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Pomorski zbornik, 1982
  20. Institut za istoriju Sarajevo: Kontributions, Institut za istoriju, 2003.
  21. Omer Ibrahimagić, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.
  22. Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1989.
  23. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  24. Medieval Lands

Izvori i literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi - уреди | uredi izvor]


Prethodnik: Ban Bosne
28. septembar 1353- 1366
Nasljednik:
Stjepan II Kotromanić
Vladislav Kotromanić
Jelena Šubić
Stjepan Vuk Kotromanić
Prethodnik: Ban Bosne
1367- 26. otkobar 1377
Nasljednik:
Stjepan Vuk Kotromanić osnivanje kraljevstva
Prethodnik: Stefan Tvrtko, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske, Usore, Slavonije, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva Nasljednik:
osnivanje kraljevstva Stjepan Dabiša