Stjepan I Kotromanić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Stjepan I Kotromanić
ban Bosne
Vladavina 1287 - 1314
Prethodnik Prijezda I
Nasljednik Stjepan II Kotromanić
Porijeko i porodica
Supružnik Jelisaveta Nemanjić
Djeca Miroslav
Ulirh
sin
Stjepan
Katarina
Marija
Ladislav
Dinastija Kotromanići
Otac Prijezda I
Majka banica Elizabeta
Rođenje 1242
Zemunik
Smrt 1314.
Srebrenik
Mjesto sahrane nepoznato

Stjepan I Kotromanić ( Zemunik ili Jajce 1242 - Srebrenik 1314 ) je deveti vladar samostalne Bosanske države. Bio je sin i četvrto dijete bana Prijezde I i njegove supruge banice Elizabete. Bio je očev pratilac i još za vrijeme očeve vladavine je bio mnogo puta pomenut. Oko 1273. godine na upravu je od svog oca dobio župu Vrhbosnu, u kojoj se u kasnu jesen 1284. godine oženio srpskom princezom Elizabetom. Bio je usko povezan sa svojim puncem Dragutinom Nemanjićem, koji je bio kralj Srema.

Kao ban, Stjepan I se spominje u pismu pape Nikole IV poslato na više adresa, među kojima su i „plemeniti muževi Stjepan i Prijezda, banovi Bosne (nobilibus viris Stephano et Brisde banis Bosne)“. Ovo je dragocjen podatak iz historije Bosne koji govori da su sinovi Prijezde I -Stjepan I i Prijezda II - preuzeli između 1287. i 1290. g. očevo bosansko prijestolje i kao bosanski vladari priznati su i izvan svoje zemlje, prije svega na papinskom dvoru. Za politički je položaj braće vrlo važno konstatovati da je papino pismo upućivano na trinaest različitih adresa, a u Bosnu nije poslan ni jedan primjerak osim na dvor bosanskih vladara. [1]

Ban Stjepan umire 1314. godine. Naslijedio ga je sin Stjepan II Kotromanić. Stjepan I je mnogo puta u dubrovačkim izvorima bio nazivan pod imenom Stjepan Kotroman ili samo Kotroman.

Vladavina[uredi - уреди | uredi izvor]

Od ženidbe sa Dragutinovom kćerkom potpao je ban Stjepan I pod njegov utjecaj i mnoge stvari koje je činio bile su plod Dragutinove volje. Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava IV 1290. stvari su se promijenile. Pošto Ladislav IV. nije imao djece postavilo se pitanje nasljednika ugarske krune. Ipak, vrlo brzo nakon kraljeve smrti okrunjen je za novog kralja njegov rođak Andrija III Mlečanin ( 1290 - 1303.). Pošto je imao jaku opoziciju odmah su počele intrige. Kao najopasniji protivnik pojavio se napuljski kralj Karlo II (pripadnik Anžujske dinastije), muž Marije, inače sestre kralja pokojnog Ladislava. (1272.- 1290.), koji je za svoga sina Karla Matrela zatražio ugarski prijestol Arpadovića. Ova je stranka bila vrlo jaka pa je na kraju papa Nikola IV. okrunio Karla Martela ( 1290 - 1295.) za ugarskog kralja. Uz ovu stranu tada su pristupili i najjači hrvatski velikaši, bribirski knezovi Šubići: Pavle I Šubić, Juraj II Šubić i Mladen I Šubić pa će Karlo Martel biti okrunjen za kralja u Hrvatskoj. Kako je Dragutinova kćerka Ursula bila udata za Pavla Šubića sasvim je razumljivo da su Dragutin i njegov zet, ban Stjepan I Kotromanić , pristupili odmah uz njih.

Stjepan I i Mladen I Šubić[uredi - уреди | uredi izvor]

U tim političkim igrama Karlo Martel im je, ne bi li ih zadržao i dalje kao pristalice, svojim poveljama podijelio dobar dio Bosne i Hrvatske. Izgledalo je da ova stranka ima velike šanse, ali je 1295. iznenada umro Karlo Martel. Međutim, napuljska kraljica Marija je došla na ideju da ugarski prijestol sjedne sin Karla Martela koji se zvao Karlo Robert, njen unuk. U tom njenom naumu iz sve snage ju je pomagao i papa Bonifacije VIII. ( 1294.-1303.) koji je čak Karla Roberta, tada tek dvanaestogodišnjeg dječaka, proglasio za ugarskog kralja 1297. ali je ovaj vladao Ugarskom od 1308 do 1342.

Dinastija Šubić, imajući pod svojom vlašću Hrvatsku proširivala je svoj utjecaj želeći i Bosnu podvesti pod svoju vlast. Početkom 1299. Pavle Šubić se naziva „gospodarom Bosne“ (dominus Bosne), a u skladu sa tim, svom bratu Mladenu I dodijelio je titulu bana Bosne. Od tad su oni svu Bosnu držali pod svojom kontrolom izuzev jednog dijela koji se naziva Dolnji Krajevi i koje je držao knez Hrvatin Stjepanić. Kako je knez Hrvatin bio odan Šubićima oni su izvršili pritisak na napuljskog kralja Karla II Roberta da mu izda povelju kojom potvrđuje njegovu vladavinu.

Stefan Dragutin, otac Stjepanove supruga Jelisavete, te Stjepanov doživotni štit.

Sredinom 1300. uspio je Pavle I. Šubić da Karla Roberta dovede u Split. Spremao se rat jer svrgnuti kralj Andrija III. Mlečanin nije imao namjeru tek tako prepustiti krunu. Ali iz nepoznatog razloga usred priprema za rat umro kralj Andrija III., vjerovatno je otrovan.

Sve ovo ban Stjepan I Kotromanić nije mirno posmatrao i oružjem se suprotstavio aspiracijama Šubića. No, bio je slabiji i do 1302. Mladen I Šubić je postigao dovoljno uspjeha da stavi skoro svu Bosnu pod svoju kontrolu. Stjepan I. Kotromanić ipak nije bio poražen i održavao se na jednom manjem dijelu Bosne. U to vrijeme mu punac Dragutin nije mogao pomoći budući da se i sam teško upleo u borbe oko nasljedstva sa svojim bratom kraljem Srbije, Milutinom (1282.- 1321.). Ipak i pored toga ban Stjepan I. Kotromanić držao se sasvim dobro, a kad se rat pretvorio u vjerski jer je Mladen I Šubić nasrnuo na krstjane, oni svi listom pređu na stranu Stjepana I. Kotromanića. Tek uz pomoć vojske koju mu je poslao Pavle Šubić uspio je Mladen I slomiti Stjepanov otpor. Veoma brzo, 1304. godine, Mladen je ubijen od patarena.

Stjepan I i Mladen II Šubuć[uredi - уреди | uredi izvor]

Šubići i dalje nastoje prisvojiti Bosnu. Izuzev ugovora sa Hrvatinićima, koji u to vrijeme drže današnje područje Ključa i Kotor Varoši, historijski nije moguće utvrditi stvarnu moć Šubića u Bosni. Odlukom svog oca, 1304. godine Mladen II Šubić postao je bosanski ban, naslijedivši na tom položaju svog strica Mladena I

Mladen II Šubić, koji se sada nazivao „Mladen, knez Zadra, princip Dalmacije i drugi ban bosanski“, nije uspjevao održati svoju vlast na svim onim teritorijama koje je naslijedio od oca, Pavla Šubića. Najprije mu je iz ruku iskliznuo Zadar koji se 1313. prepustio Veneciji. To kao da je bio znak za sve nezadovoljnike da se pobune protiv njegove vladavine. U retrospektivi gledano, upravo je pad Zadra bio uvod i u konačni slom moći Mladena II Šubića. Ubrzo je 1314. godine umro i ban Stjepan II.

Brak i potomstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Smrt Stjepanova nasljednika i sina Stjepana II Kotromanića .

Stjepan I je u kasnu jesen 1284. godine oženio Jelisavetu Nemanjić, kćerku srpskog kralja Stefana Dragutina i ugarske princeze Katarine. S njom je imao više od šestero djece, među kojima su:

Također pogledajte[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik:
Prijezda II
Ban Bosne
1267 - 1313
Nasljednik:
Stjepan II Kotromanić

Šablon:Stub-bh-biog