Hrvatinići

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hrvatinići su knezovi i vojvode bosanske od druge polovina 13. vijeka do kraja 15. vijeka. Pouzdano se zna da je Hrvatin Stipanić (Stjepanić) držao grad Ključ u župi Banici, oblast Usora, po kome je kao glavnom svom posjedu dobio nadimak Ključki. Tako ga u svojoj darovnici njegovom sinu zove Stjepan II Kotromanić.

Hrvatin Stjepanić[uredi - уреди | uredi izvor]

Na samom kraju XIII vijeka hrvatski ban Pavle Šubić (Bribirski), sa svojim bratom i sinom (obojica nose ime Mladen), pokušava prodor u Bosnu. U oblasti Usori, našao je Hrvatina Stipanića, koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i od koga je oduzeo jedan dio, upravo najvažniju župu Banicu. Hrvatin i Bribirski su u to vrijeme pristalice napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. juna 1299. potvrđuje posjed Donjih kraja. To je prvi takav istorijski naziv jednog dijela oblasti Usora. Istodobno je ugarski kralj Andrija III. pustošio posjede svojih političkih protivnika, pa su stradali i posjedi Hrvatina i njegove braće.

Za prevlasti Bribirskih i njihova gospodstva u Hrvatskoj, Hrvatin je kao de inferioribus Bosne comes bio njihov vazal, pa mu je ban Pavle za vjernu službu poveljom izdanom u Skradinu 2. februara 1301. zagarantovao mir i sigurnost, obećavši da će ga zajedno sa svojom braćom i sinovima uvijek štititi i braniti njegove zemlje i posjede od svakog neprijatelja, a oni njima obećavaju biti vjerni u svakoj prilici. Njihovi odnosi su se oko 1303. pomutili, najvjerovatnije zbog toga što je Hrvatin podupirao protivnike Bribirskih, zbog čega je Mladin I Bribirski udario na njega. Sukobi su nastavljeni do 30. marta 1304, kada su u Splitu Bribirski izdali ispravu knezu, njegovoj braći i sinovima kojom im jamče neokrnjen posjed njihovih gradova i posjeda. To su potvrdili ispravom od 21. februara 1305. u kojoj Hrvatinova braća nisu spomenuta.

Ponašanje Hrvatina i njegovih sinova prema hrvatskom gospodinu izvanredno se uklapa u političku sliku nepokorene Bosne. Hrvatin je bio s pravom uvjeren da mu se neće ništa dogoditi ako hrvatskom gospodinu ili banu pomogne da se uvuče u Bosnu. Neće ga dirati domaći bosanski ban jer se boji ipak Bribiraca, a Bribirci će ga maziti jer ga trebaju.

Međutim, kad je bilo jasno da Bribirci nisu uspjeli u svojim namjerama niti im je pošlo za rukom istjerati Kotromaniće, Hrvatinići opet mijenjaju odluku i vraćaju se pravom svom vladaru. I ponovno znaju da će ih ovaj dočekati raširenih ruku, da će ih ostaviti u onim župama nad kojima je priznao njihovu vlast. Tako Bribirci nisu uspjeli unijeti nijednu promjenu u politički život Bosne i samo su pomogli da su se Kotromanići još više učvrstili ne samo na banskoj stolici, već i u gospodstvu bosanskom. God. 1315. Hrvatin se spominje kao pokojni.

Vukoslav Hrvatinić[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatinovom sinu Vukoslavu ban Stjepan II Kotromanić, kao veliki političar i državnik, izdao je darovnicu kojom su župe Banica (Ključ) i Vrbanja (Kotor Varoš) postale porodično vlasništvo Hrvatinića.

Naime, sa stajališta bosanskog bana Stjepana II Hrvatin i njegovi sinovi su nevjernici jer su se povezali s hrvatskim gospodinom. Zato StjepaII, u prvoj poznatoj darovnici Vukoslavu, koju L. Thälloczy datira oko 1322. g, hvali zbog toga koraka »jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšića«. Bapšići su po svoj prilici Babonići koji, od 1287. g. drže Zemlenik, župu u Usori.

Slično kao i u dignitariju ugarskih isprava tako se i u ovoj Stjepanovoj darovnici spominju svjedoci, kao dobri Bošnjane. To su: tepčija Radoslav s braćom, knez Dabiša s braćom, knez Dragaš, župan Krkša (također svi s braćom). Zatim se nabrajaju i „ostali svjedoci“: od Zagorja (župan Poznan), od Rame (knez Ostoja), od Uskoplja (Hrvatin Vlković), od Usore (vojvoda Vojko i Vraneš Čeprnić), ot Soli (župan Budoš, čelnik Hlap), ot Trebotia (župan Ivan), a pristav »od dvora« je Vuk Sčitković, vojvoda bosanski! Prema tome, izvanredni su podaci o pratnji bana Stjepana II i njegova brata Vladislava. Stjepan II je gospodar: Zagorja, Rame, Uskoplja, Usore, Soli i Trebotića.

Prisutno je dvanaest svjedoka, jer je knez Vukoslav zahtijevao jamstvo i najvažnijih banovih dostojanstvenika i savjetnika, dobrih ljudi, koji su kao banovi činovnici vladali bosanskim zemljama. Činjenica, nadalje, da su Stjepan II i Vladislav pristali na tako svečanu zakletvu knezu Vukoslavu upućuje na zaključak koliko je Vukoslavova „izdaja“ hrvatskoga bana Pavla, to jest „hrvatskog gospodina“ za Stjepanovu Bosnu bila važna.

Vukac Hrvatinić[uredi - уреди | uredi izvor]

Vukac Hrvatinić, vojvoda (?, na poč. 14. vijeka – ?, nakon 10. aprila 1378), najmlađi sin kneza Hrvatina Stjepanića. Od oca je baštinio župu Vrbanju s gradom Kotorom. Prvi se put spominje u nedatiranoj povelji banice Elizabete i sina joj Stjepana II Kotromanića. Njome su banica majka i mladi ban zakleli knezu Vukcu da neće biti njihov talac. Otada je knez bio vjeran bosanskim vladarima. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. spominje se knez Vukac s bratijom u dvjema poveljama (vjerovatno iz 1353-1354) kneza Vladislava Kotromanića, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka.

Kada su na početku 1357. neki članovi roda Hrvatinića napustili bosanskog bana Tvrtka, Vukac mu je ostao vjeran. Kada je u ljeto 1363. ugarski kralj Ludovik I zaratio s Bosnom te dolinom Vrbasa prodro s vojskom do grada Sokola, središta župe Plive, tamo ga je zaustavio Vukac i odbranio opsjedani grad. Za to mu je Tvrtko 11. augusta 1366. darovao župu Plivu. Tvrtko tada naziva Vukca vojvodom. Posljednji put se Vukac pominje među svjedocima i ručnicima kralja Tvrtka I Kotromanića u povelji kojom je on 10. aprila 1378. potvrdio Dubrovčanima povlastice svojih prethodnika.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić[uredi - уреди | uredi izvor]

Naslijedio ga je njegov sin Hrvoje Vukčić Hrvatinić, najpoznatiji Hrvatinić. Nakon krunidbe u Zadru za ugarskoga kralja (1403), Ladislav je postavio Hrvoja za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to ostrva Brač, Hvar i Korčulu. Otada je Hrvoje nosio titulu herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Nakon mnogih sukoba Sigismund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, ostrva Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Neopravdano mu se pripisuje „slava“ da je doveo Osmanlije u Bosnu.

Matija Vojsalić Hrvatinić[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednji poznati član porodice Hrvatinića je Matija Vojsalić Hrvatinić. Bio je praunuk Vojislava Hrvatinića, brata Hrvoja Vukčića. Bio je drugi i posljednji od dva osmanska kralja Bosne. Osmanski sultan Mehmed II ga je 1472. godine proglasio kraljem Bosne. Na toj poziciji, koja je nosila malo pravih ovlasti, naslijedio je Matiju Radivojevića Kotromanića. Godinu dana prije ugarski kralj Matija Korvin je bosanskim kraljem proglasio Nikolu Iločkog. Vojsalić je smijenjen 1476. godine zbog stvaranja urote s Mađarima protiv Osmanskog carstva. Tada se posljednji put spominje, i to u dubrovačkim zapisima.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
  • Hamdija Kreševljaković, Naše starine I, Zavod za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo, 1954. -Stari bosanski gradovi
  • Ivo Bojanovski, Arheološki pregled 23, Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1982, 140–142. -Ključ na Sani, Ključ – srednjovjekovni grad.
  • Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
  • Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države