Tropolje
Tropolje, Završje ili Zapadne strane, je jedna od 11 najstarijih srednjovjekovnih županija Primorske Hrvatske. Prvi je spominje vizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet pod imenom Hlivno, u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), iz 10. stoljeća.
U historijskim izvorima iz srednjeg vijeka područje Duvna, Livna i Glamoča se naziva Tropoljem. Godine 1249. kao vršitelj dužnosti kneza u Tropolju spominje se Stjepan Babonić. Nakon njega istu službu obavljao je je Stjepan Kliški. Godine 1277. kao knez Tropolja spominje se Perčin. Godine 1298. Pavle Šubić zavladao je južnom Hrvatskom i u povelji od 07.04.1299. godine naziva se „banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarem Bosne“. Svoju vlast nad Bosnom predao je svom bratu Mladenu I, a zatim sinu Mladen II. Mladen je upravu nad Bosnom 1319. godine povjerio Stjepanu II Kotromaniću. Već 1322. godine Mladen II je protjeran iz Hrvatske, nakon borbi u kojima je učestvovao i Stjepan II Kotromanić. Po padu bana Mladena II Šubića, gospodari Livna su sinovi vojvode Mihovilovića, koji su učestvovali u svrgavanju bana Mladena.
Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvjestan uspjeh, Mikac se 1326. godine povlači neobavljena posla. Za to vreme Stjepan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor oko gornjeg i srednjeg Vrbasa, prema gornjoj Sani), Glamočem, Livnom, Duvnom (Završjem ili Tropoljem), Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš.
U borbama Stjepana II Kotromanića (1322 - 1353) i knezova Nelipića 1325. godine, čitavo Tropolje, koje se od tada naziva Završjem, pripalo je bosanskom banu. U sporazumu od 15.08.1332. godine kao župan Završja spominje se Ivan Pribilović. Njegovo ime se navodi među svjedocima na ugovoru bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i Dubrovčana. Kasnije će se župani birati iz porodica Galešića, ponekad iz porodica Semkovića. Mihovilovići i Galešići su iz poznatog velikaškog roda Hlivnjana Čubranovića. [1]
Mađarski kralj Ludovik I Anžuvinac (1342-1382) u nastojanju da povrati nekadašnje hrvatske župe i gradove, primorao je 1356. godine Grgura Galešića da mu ustupi grad Bistricu u Livanjskoj župi. Poslije smrti Ludovika I bosanski kralj Tvrtko I je, nešto prije 1387. godine, prisajedinio grad i livanjsku župu koja je ostala u vlasti bosanskih kraljeva do 1463.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Jolić, Robert, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2002, 123 – 138.
- Vjekoslav Klaič, Nav. dj., Zagreb, 1928, 17;
- Pavao Anđelić, Nav.dj., Sarajevo, 1983, 133;
- Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964, 188.