Donji Kraji

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Donji Kraji ili Dolnji kraji (lat. Partes inferiores[1], mađ. Olföld) bili su srednjovjekovna mala regija na sjeverozapadu današnje Bosne i Hercegovine. Pod tim imenom se prvi put spominju u Buli (uredbi) Bele IV, od 20. jula 1244. u kojoj su dodijeljena neka vlasništva za "biskupa Bosne", imenujući teritorije:

Wikiquote „"quod episeopus (Bosniensis) et capitulum decimas in Vozora, in Sou, in Olfeld et in aliis supis ... habeant et percipiant"“
()


(Vozora = Usora, Sou = Soli, Olfeld = Donji Kraji). Također su spomenuti i 1332., u povelji Stjepana II Kotromanića, Bana Bosne, a Donji Kraji su bili i jedna od imenovanih zemalja u kasnijim posjedima bosanskih kraljeva, kao što je Hrvoje Vukčić Hrvatinić.[2][3][4]

Vjekoslav Klajić je lahko preveo sve nazive iz ovog zapisa, osim Olfölda. Tragajući za dijelovima Bosne koji nisu pokriveni pomenutim toponimima, uz konsultiranje dopunskih izvora, došao je do razumnog zaključka:

  • "Po ovih pođatcih suditi nam je, da je u bosanskoj državi bila neka oblast (dotično vojvodina), koja se je zvala Dolnji kraji ili latinski "partes inferiores"; nu ujedno je jasno, da ime Olfeld = Alföld u povelji od g. 1244. nije drugo, nego doslovni prevod hrvatskoga imena. Po tom je Olfeld magjarsko ime za dolnje kraje (partes inferiores). Pita se sada još, gdje su bili ti dolnji kraji ili Olfeld. Sudeć po listini od g. 1244. bili su negdje u sjevernoj Bosni na zapadu oblasti Usori. To nam potvrdjuje i dr. Jireček koji veli: »Dolnji kraj (das Unterland) lag im Nordwesten gegen Kroatien (Kotor an der Vrbanja, Jajce, Ključ an der Sana u. s. w.)»."

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Po svemu sudeći, Donji Kraji su izvorno obuhvatali područje od Vrbasa kod Banjaluke i Vrbanje do Sane, odnosno areal koga je naseljavalo drevno ilirsko pleme Mezeji.

Području Donjih Kraja, u 12. i 13. stoljeću, uključene su župe: Uskoplje, Pliva, Luka, Vrbas, Zemljanik (Resnik), Vrbanja, Tribava (Trijebovo), Mel, Lušci i Banjica. Za vrijeme vladavine Hrvoja Vukčića Hrvatinića, priključene su i župe Sana, Glaze, Vrbas (koji je u međuvremenu izgubio), a nakratko i Dubica. Ovaj historijski prostor se u najvećoj mjeri poklapa sa današnjom Bosanaskom Krajinom.

Granice i gradovi Bosanske Krajine[5]

Najveći gradovi u današnjoj Bosanskoj Krajini su središta općina:

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Donji kraji i ostala područje koje su posjedovali Hrvatinići početkom 15. vijeka
Vrbaska banovina (1929. − 1939.) obuhvatala je i područje Donjih Kraja.

Rimsko doba[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije i za vrijeme vladavine Rimske Imperije, područje Donjih Kraja su naseljavale zajednice ilirskog plemena Mezeji, što podrazumijeva da su i u to vrijeme predstavljali svojevrsnu teritorijalnu, etničku i vojnu cjelinu.

Rimljani su postepeno osvajali unutrašnjost Balkana, u kojoj je bilo i područje Mezeja. Ova višestoljetna ilirska drama okončana je između 6. i 9. godine nove ere, a zbila se u središtu današnje BiH. Bio je to poznati Bellum batonianumBatonski ustanak (nazvan po dvojici vođa – imenjaka: desitijatskom i breučkom Batonu). Posljednji put su ujedinila mnoga ilirska plemena pa su, prema rimskim hroničarima, Rimom kružile panične priče o 800.000 ustanika, uključujući 200.000 elitnih boraca i 8.000 konjanika.[6] Ustanak je izazvan prisilnom mobilizacijom Ilira u rimsku vojsku.

Srednjovjekovna Bosna[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Rimskog doba, njihovo ime se pojavljuju na nekim geografskim skicama i mapama,[7] a u historijski relevantnim izvorima, prvi put se pominju 20. jula 1244., u navedenoj uredbi (buli) ugarskog kralja Bele IV, kojom je odredio da da bosanski biskup (vjerovatno dominikanac Ponsa) ima pravo prikupljati "desetinu" u Usori, Solima i Donjim Krajima.[8] To se dešavalo za vladavine bosanskog bana Bana Mateja Ninoslava (1232. - 1250. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu različitih interpretacija značenja nekih dijelova njenog teksta odredi narodonosna struktura Bosne u 13. vijeku.

Poslije sloma Bribirskih (Šubića), Bosna ponovno jača i vremenom izrasta u najmoćniju državu na Balkanu. Ban Stjepan II Kotromanić (vladao od 1320. do 1353.) pripaja Bosni područje Huma, teritorije od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Također u Bosnu uključuje i Donje krajeve, Usoru i Soli. U Donje Kraje uključuje i župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (Zemunik), Vrbanja (u slivu istoimene rijeke), a nešto kasnije i Glaž (na razmeđu župa Usora i Soli).

U Donjim Krajima, od grada Kotora, preko Jajca do Glamoča, vladala je moćna velikaška porodica Stipanića, koja se kasnije naziva Hrvatinićima, sa najmoćnijim izdankom u liku Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Hrvoje je postao "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski".[9][10][11]

Bosansko-hrvatske granice u Donjim Krajima ostale su iste kao u vrijeme bana Kulina na početku 13. Stoljeća, tj. iste kao i 1406. Protezala se od Grmeča jugoistočno do Skoplja na Vrbasu (današnji Donji i Gornji Vakuf), od srednjeg toka Vrbasa (istok) do Une (zapad). Taj prostor je obuhvatao nekoliko župa: Plivska, Zemljička, Vrbanjska i Mrenska, kojima su vladali Trpimirovići, uz čije vrijeme neki autori vežu i sam naziv Donji kraji.[12]

Na osnovu kontekstualnih izvora, moguće je pretpostaviti da je prije toga Donjim Krajima vladao Ban Kulin, kao jednom od zabilježene četiri zemlje bosanske.

Ninoslava је naslijedio ban Prijezda I koji priznaje vrhovnu vlast Bele IV. Bela je tada, poveljom iz 1287., u Bosni formirao banovine Soli i Usora. Prijezda predaje cijelu župu Zemunik svom zetu, sinu slavonskog bana Stjepana Babonića pa krajem 13. stoljeća dijelovi Donjih Kraja ulaze u posjede Babonića.

Donjim Krajima, bez obzira na promjene administrativnog statusa, dugo je vladala porodica Hrvatinići. Rodonačelnik te velikaške porodice, knez Hrvatin Stjepanić je priznavao hrvatskog Bana Pavlа I Šubića, čime je ovaj učvrstio svoju vladavinu u Bosni i proširio uticaj porodice na područje Donjih Kraja, uz titulu "Kneza Donjih Kraja bosanske zemlje". Zatim su njegovi sinovi Vukoslav, Pavle i Vukac za svog vladara, i bana Bosne, priznali Stjepana II Kоtromanića, što im omogućava da svoju upravu prošire na župe Zemljanik i Vrbanja.

Još prije 1386. moguće je pratiti uticaje [[Osmanlije|Osmanlija] na srednjovjekovnu Bosnu, po brojnim upadima koji su bili različitog intenziteta i značaja, ali su tek su zbivanja sredinom druge decenije 15. vijeka označila početak njihovog aktivnijeg angažmana. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo pruža podršku bosanskom plemstvu, koje predvodi Tvrtko II. Nakon Lašvanske bitke (1415)., Osmanlije, uz Ugarsku postaju najsnažniji faktor u daljoj historiji bosanske države. Na životnim prostorima između ove dvije sile, bosanski vladari su dugo odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu u pomenutoj bici, Tvrtka II. i njegove pristaše ipak nisu uspjeli osujetiti događaj iz 1415. Glavninu tereta u tom sukobu je podnio knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. Pavle je ubijen, a Tvrtko II je svoju priliku odložio na neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje, Bosnom vlada njegov sin Stjepan Ostojić.

Tvrtko II. je konačno 1420. godine ponovo preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje ugarski saveznik, jer mu je bila potrebna pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje. Tvrtko II i Radivoje, uz osmanlijsku pomoć, ovladavaju većim dijelom Bosne, od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443., a njegovu vladavinu je obilježio dalji razvoj privrede i gradova te jačanje utjecaja bosanskih franjevaca.

Kotromanići, bosanska vladarska dinastija koja je vladala približno od 1250. do 1463., povremeno ili stalno, u cjelini ili djelimično su također bili dokazani vladari i Donjih Kraja.

Sredinom 14. stoljeća, slabi moć Hrvatinića, pa Donji Kraji gube status administrativne jedinice Banovine Bosne. Titula kneza i status zemlje Donji Kraji obnovljeni su nakon krunidbe kralja Tvrtka I Коtromanića, kada je Vukca Hrvatinića naslijedio sin Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Hrvoje Hrvatinić је bio jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina svoga vremena. Kada je umro ugarski kralj Lajoš I Anžujski, pridružio se dinastijskim sukobima, pomogavši Ladislavu Napuljskom da se promovira u kralja. Kao nagradu je dobio upravu u prostranim teritorijama i titulu Hercega Splita vicekralja Dalmacije i Hrvatske, Velikog Bana Vrbaske Banovine i kneza Donjih Kraja. Drugi pretendent na ugarski prijesto, Žigmund Luksemburški je potisnuo Ladislava Napuljskog i zavladao čitavom Ugarskom, što je značajno oslabilo Hrvojev uticaj. Kako je već došao u sukob sa Sandaljem Hranićem Kosačom, kojeg je Žigmund podržavao, stupio je u vezu sa Osmanlijama i pozvao ih u pomoć, 1415.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić је umro 1416., nakon čega se njegovi posjedi brzo raspadaju, pri čemu je glavnina Donjih Kraja pripala njegovom bratiću Juraju Vojsaliću.

Donji kraji i ostala područje koje su posjedovaliHrvatinići početkom 15. vijeka

.

Poslije pada Kaljevine Bosne pod upravu Osmanlija, ugarski kralj Matija Korvin је (krajem 1464.) zauzeo Sjevernu Bosnu, uključujući i Donje Kraje, gdje je formirao Jajačku Banovinu kоја sе оdržalа sve do 1527., a po nekim izvorima do 1528. U tom periodau Banovina je pokrivala cijelo područje Donjih Kraja, izuzev župe Uskoplje, koja je i tada bila pod osmanlijskom vlašću. Nakon pada i Jajačke Banovine, Donji Kraji su postli dio Bosanskog Sandžaka.

U kasnijim sistemima vlasti, za šire područje Donjih Kraja, postepeno se ustalio naziv Bosanska krajina, što se održalo do danas, s tim da se njen dodatni dio kolokvijalno označava kao "Ljuta Krajina". Taj naziv, sam po sebi, diferencira teritorju nekadašnjih Donjih Kraja i bihaćko-cazinskio-kladuškog područje "Ljute Krajine".

Važno je uočiti činjenicu da mnogi hrvatski izvori, eksplicitno ili kontekstualno, vladanje područjem Donjih Kraja, koje su dobili od moćnije Ugarske u vidu miraza ili nagrada zaslužnoj vlasteli za učinjene osvajačke usluge u međusobnom razračunavanju tadašnih okupatora, poistovjećuju sa hrvastvom lokalnog življa. Međutim, teško je i teorijski pretpostaviti da je autohtono stanovništvo bilo evakuiranao, a ispražnjeni prostor naseljen Hrvatima, preciznije - stanovništvom sa hrvatskih teritorija. Naprotiv, argumentirano se može pretpostaviti da se početno autohtono demogrfsko jezgro Donjih Kraja očuvalo i do današnjice, unatoč smjenama upravljača i vlasnika pojedinih prostora. Uostalom, dobropoznata je činjenica da se sve do 1910. godine cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine službeno uvažavalo i izjašnjavalo, najprije kao Dobri Bošnjani i krstjani vjere starobosanske, a zatim Bošnjaci (Muhamedanci, Katolici i Ortodoksi).

U svojoj zapaženoj knjizi "Bosnia: A Short History" (1996.), koja je doživjela više izdanja, na više jezika, Noel Malcolm, o tome, veli:

Wikiquote

„...Jedna je od tema koje se provlače kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Europi, s gotovo neprekinutom poviješću kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do dana današnjega. U većem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji označava najveću teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na zemljovidima entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilično velikoj opreci s poviješcu Srbije koja

od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeću i oslobađanja od otomanske vladavine u 19. stoljeću nije uopće postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne baštine koja se ne može olako odbaciti. Ali nastojeći istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija nece biti pogrešno shvaćena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda držim da je do uvođenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini došlo u povijesnom smislu prilično kasno, dakako da se slažem da je do toga ipak došlo i da se kotač povijesti ne može okrenuti unatrag. Ja samo želim reći da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati činjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zašto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktični.“
()

[13]

U vezi s istim pitanjem, Nada Klaić, u Poglavlju I. (stanica 5) svoje releventne knjige "Srednjovjekovna Bosna...", konstatuje:

Wikiquote

„Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem. Točno je da je nedavno napisana »Istorija srednjovekovne bosanske države«, ali je u njoj riječ stvarno o vladarima i njihovu vladanju, a ne o državi. Država kao poseban, prije svega pravni problem, nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno ni postavili. A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale

primijeniti na Bosnu.“
()

[14]

Srednjovjekovne župe[uredi - уреди | uredi izvor]

Teritorija Donjih Kraja u 12. i 13. vijeku, otkada se pominju u dostupnim izvorima, obuhvatala je župe:

Otomanska vladavina[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon pada Kraljevine Bosne pod vlast Osmanlija, mađarski kralj Matija Korvin okupira Sjevernu Bosnu, krajem 1464., uključujući i Donje Kraje, gdje je formirana Jajačka Banovina i ostala do 1527., a prema nekim izvorima i do 1528 . U ovom periodu Banate pokriva cijelo područje Donjih Kraja , osim župe Uskoplje, koja je tada bila pod osmanskom vlašću . Nakon pada Jajačke Banovine, Donji kraji su postali dio Bosanskog Sandžaka.

Prema mađarskim i hrvatskim izvorima, stanovništvo je identifikovano kao hrvatsko. Međutim, teško je povjerovati da je u osmanskom periodu cjelokupno autohtono stanovništvo evakuisano. Razložnije je sugerirano da je glavnina autohtonog stanovništva Donjih Kraja sačuvana do danas, bez obzira na promjenu vlasti i vlasnika.

Austro-Ugarska monarhija[uredi - уреди | uredi izvor]

Na Berlinskom kongresu 1878. godine, austro-ugarski ministr vanjskih poslova Gyula Andrássy dobio je podršku za okupaciju i upravu Bosnom i Hercegovinom (uključujući i Bosansku Krajinu), kao i pravo na garnizonske stanice u Sandžaku, osom Novog Pazara, koji je ostao pod ottomanskom uprave. U Sandžaku se održalo razdvajanja Srbije i Crne Gore, kao i austro-ugarskog garnizona da se ne bi otvorio put za liniju za Soluna, što će "dovesti pola zapadnog Balkana pod stalni austrijski uticajem." "Visoke [Austro Mađarske] vojne vlasti žele [jednu ...] neposrednu veliku ekspediciju u Solun kao svoj cilj."

Dana 28. septembra 1878. godine ministar financija, Koloman von Zell, zaprijetio da će podnijeti ostavku ako vojsci, iza koje stoji nadvojvoda Albert , bilo dozvoljeno da napreduju ka Solunu. Na sjednici mađarskog parlamenta od 5. novembra 1878. godine opozicija je predložila da ministar vanjskih poslova treba biti smijenjen zbog kršenja ustava sa svojim politikom u krizi na Bliskom istoku i okupaciji Bosne i Hercegovine. Zahtjev je izgubio 95 od 179 najtežih optužbi koje su pokrenute od strane opozicije protiv Andrassy. Iako je Austro-mađarska strana brzo došla do dogovora s Bosancima, tenzije su ostali u nekim dijelovima zemlje (posebno na jugu) i došlo je do masovne emigracije, pretežno slovenskih disidenata. Međutim, stanje relativne stabilnosti je uskoro postignut i austrougarske vlasti su bile u mogućnosti da se krene na brojne socijalne i administrativne reforme kojima je bio cilj da Bosnu i Hercegovinu pretvori u "model koloniju".

S ciljem uspostavljanja pokrajine kao stabilnog političkog modela, koji bi pomogli sprečavanju porasta južnoslovenskih nacionalizma, habsburške vlasti su mnogo učinile da kodifikuju zakone, uvedu nove političke prakse, kao i da ulože u modernizaciju. Nakon tri godine formalne okupacije Bosne i Hercegovine, 1881. , Austro-Ugarska je dobila njemačko i važnije rusko odobrenje pripajanja tih pokrajina u vrijeme koje odgovara Beču. Ovaj mandat je formalno ratifikovala Dreikaiserbund (Ugovor Tri Carevene), 18. juna te godine. Po pristupanju cara Nikole II, međutim, Rusi su prekršili sporazumu, tvrdeći 1897. Da je potrebno pod posebnim lupom gledati bosansko pitanje Aneksije za nepoznti datum u budućnosti.

Tokom svog vođstva u regiji, međutim, Banja Luka i drugi gradovi Krajine, u smislu urbanog grada nisu bili modernizovani do austro-ugarske okupacije krajem 19. Stoljeća, što je dovelo do pozapadnjačenja u Banja Luci.

Pojavile su se pruge, škole, tvornice, i azvijena infrastruktura, što je dovelo do modernizacije grada. Nove vlasti su također modernizirali i druge urbane centre današnjih općina: Bihać, Sanski Most, Prijedor, Kotor Varoš i drugih. Uz sve velike rijeke, pa čak i njihova male pritoka izgrađene su uskotračne željezničke pruge. Primarna namjera Austro-Ugarske administracije (1878-1914) u izgradnji tih pruga bila je da, uz posredovanje nacionalne vlade u BiH, pojačava eksploataciju šuma i drugih prirodnih resursa. Na trasama od dekonstruiranih pruga, kasnije su izgrađeni mnogi lokalni putevi za mnoga bosanska sela.

Jugoslavija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon 1. decembra 1918. godine, Donji Kraji su se našli u Kraljevini Srba , Hrvata i Slovenaca pa Kraljevini Jugoslaviji (do 1941. godine).

ZAVNOBiH[uredi - уреди | uredi izvor]

Kuća u kojoj je održano prvo zasjedanje
Dom ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu
Rada Vranješević govori na Prvom zasedanju ZAVNOBiH-a 1943.

Dva, od ukupno tri zasjedanja ZAVNOBiH-a održana su u na području nekadašnjih Donjih Kraja, tadašnje i današnje Bosanske Krajine:

ZAVNOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) je bio najviši državni organ antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, te se razvio kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti. Njegov predsjednik je bio Vojislav Kecmanović. Formiran je u novembru 1943. godine.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a je bilo od osobitog historijskog značaja za budući razvoj društveno-političkog sistema u Bosni i Hercegocini i predstavlja jedan od ključnih događaja na obnavljanju njene državnosti. Osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa.

Za vrijeme 2. svjetskog rata, Donji Kraji su bili snažno uporište i sklonište više partizanskih jedinica.

Zasjedanja AVNOJ-a u i Bihaću i Jajcu[uredi - уреди | uredi izvor]

U Bosanskoj Krajini su održana dva zasjedanje AVNOJ-a. Prvo,koje održano 26. novembra 1942. godine, sazvale su partizanske vođe JugoslavijeBihać, u oslobođenom džepu zvanom Bihaćka Republika, na sjeverozapadu Bosne, u nadi da će dobiti politički legitimitet. Delegacija Slovenaca nije mogla prisustvovati zbog intenzivnih borbi, ali je u potpunosti odobrila savezne dogovore o formiranju nove Jugoslavije. Vijećnici su bili, kako komunistički, tako i ne-komunistički partizanski delegati, pod vođstvom Josipa Broza Tita. AVNOJ proglasio podršku za:

Neprijateljske ofanzive u Bosanskoj Krajini[uredi - уреди | uredi izvor]

Od sedam neprijateljskih ofanziva kojima su se oduprli partizani i ostali antifašisti, pet ih je zahvatilo teritoriju Donjih Kraja, odnosno Bosanske Krajine.

Hronologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. [1].
  2. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=75676&lang=en
  3. Klaić V. (1880): Topografske sitnice. Viestnik hrvatskoga Arkeološkoga družtva, Godina II., Broj 3: 68-69.
  4. Šišić F. (1902): Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.). Matica hrvatska, Zagreb.
  5. http://www.dodaj.rs/f/2N/y6/kdUFLIS/jajacka-banovina-sa-gran.jpg
  6. Benac A., Ur. (1986): Bosna i Hercegovina / Bosnia and Herzegovia / Bosnien und Herzegowina. Svjetlost, Sarajevo.
  7. Šehić Z., Tepić I. (2002): Povijesni atlas Bosne i Hercegovine - Bosna i hercegovina na geografskim kartama. Sejtarija, Sarajevo, ISBN 9958-39-010-8.
  8. Šišić F. (1902): Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.). Matica hrvatska: 4, Zagreb.
  9. Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  10. Idrizović M., Ur. (1987): Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-01121-7.
  11. Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe. Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
  12. Šišić F. (1902): Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.). Matica hrvatska: 4, Zagreb.
  13. Malcolm N. (1996): Bosnia: A Short History. New, Updating Edition, New York University Press, ISBN 0814755615.
  14. Klaić N. (1994): Srednjevjekovna Bosna - Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g). Eminex, Zagreb, ISBN 953-6112-05-1.
  15. Мргић-Радојчић Ј. (2002): Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне. Филозофски факултет, Београд, ISBN 868026959X.

Vidi također[uredi - уреди | uredi izvor]