Povelja Tvrtka I Dubrovniku 1378.
Povelja Tvrtka I Dubrovniku 1378. počela se pisati u Žrnovnici 10. aprila 1378. god, a završena u Trstovnici 17. juna iste godine, koja je u to vrijeme bila srednjovjekovna župa na području kraljeve zemlje u Srednjoj Bosni. Granice ove župe u grubljim konturama podudaraju se s granicama današnje općine Kakanj.
To je prva kraljevska povelja koja sadrži rijetke i dragocjene podatke o godinu dana ranije obavljenom činu krunisanja bana Tvrtka i uzdizanju Bosne u rang kraljevine. Original Tvrtkove povelje Dubrovčanima se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku, gdje se čuva u seriji Diplomata et acta, br. 120, bečki ćir. br. 1024. Sačuvan je i prepis ove povelje u Codex Ragusinus. [1]
Istorija[uredi | uredi kod]
Po dolasku na čelo bosanske države, u septembru 1355. godine Tvrtko I s bratom Vukom i majkom Jelenom daje Dubrovačkoj Republici slobodu trgovine isto onako kako su je oni uživali za njegova strica bana Stjepana. To isto ponovio je novom poveljom koju je izdao već iduće godine. Još u nekoliko navrata potvrđuje stare dubrovačke privilegije kao prilikom svoga boravka 1367. godine u Dubrovniku. Godine 1375. jednom posebnom poveljom oslobodio je Dubrovčane od plaćanja carina u svojoj državi. Međutim ova njegova odluka bila je privremenog karaktera, te nije ostala na snazi i nije se uobičajila u dubrovačko - bosanskim odnosima.[2]
Dubrovčani, iako uvijek zainteresirani za poslove u unutrašnjosti Balkana, nisu pokazivali veći interes oko uzdizanja Bosne u rang kraljevine. U historiografiji postoji mišljenje da su oni "novo stanje prihvatili tek naredne 1378. godine, a da su Svetodmitarski dohodak za 1377. isplatili Đurđu Balšiću". Dubrovčani su taj porez vezivali za posjedovanje Trebinja, Konavala i Dračevice, koje je Tvrtko 1377. godine oduzeo od Balšića.
Krunisanje Tvrtka za kralja nije izmijenilo njegov stav prema Dubrovniku. On je 1378. godine izdao povelju u kojoj su obuhvaćene sve one privilegije koje su bosanski vladari od davnina do Tvrtkova vremena postepeno dodjeljivali Dubrovčanima, u prvom redu slobodu kretanja i obavljanja trgovačkih poslova. Posebna pažnja se obraća na bezbjednost trgovine. Dubrovčani se obavezuju da odsada plaćaju Tvrtku kao srpskom vladaru godišnji svetodmitarski dohodak od 2.000 perpera.[3]
Opis[uredi | uredi kod]
Povelju je pisao logoteta Vladoja kojeg je Tvrtko doveo iz Srbije. Vladoje je pisao savršenu diplomsku minuskulu okomitog tipa. Umjesto ranijih skromnih i neuglednih dokumenata bosanske državne kancelarije, ova povelja je luksuzna i kićena, i sa svima sredstvima pisarske vještine po ljepoti svoga izgleda nije zaostajala za najljepšim dokumentima zapadno-evropskih kancelarija, a prevazilazila je slične elaborate ugarske državne kancelarije.[4]
Pergament na kojem je načinjena povelja kvalitetne je italijanske izrade, unutrašnja strana je sjajnobijela, spoljašnja svijetložuta. Za povelju je uzeta jedna cijela kožica te je ova povelja do vremena svog nastanka najveći dokument izdat od strane bosanske vladarske kancelarije. Svečanom karakteru povelje odgovaraju njene dimenzije: širina iznosi 43,5 cm, visina 51,6 cm te još 2,6-3,3 cm plike na sredini i desno, dok je lijevi dio plike otkinut.
Povelja je okićena povećanim slovima ispisanim cinoberom. Pisana je iz dva puta. Glavni dio teksta pisan je crnim mastilom, a dodatak o naknadnoj zakletvi obiju kraljica pisan je smeđim mastilom. U svrhu pričvršćivanja pečata prorezana su kroz pliku i pergament 4 okomita proreza kroz koje prolazi vrpca za pričvršćivanje. Pečat nije sačuvan.
Ovo je najstarija iz korpusa bosanskih povelja u kojoj je zabilježeno potpisivanje vladara, što će u kasnijem vremenu postati opšta praksa. Tvrtko je potpisan velikim crvenim slovima, čime se željela naglasiti svečanost vladara i njegove titule. Ova promjena dio je prakse uvedene iz Bizanta, preko srpske države Raške. To potvrđuje i činjenica da je upotreba potpisa crvenim mastilom pravno sankcionisana još od 470. godine zakonom rimskog cara Lava I.
Svjedoci su bili bosanska vlastela: župan Branko Pribinić, dvorski Vukosav Stefković, Dobrašin Stefanović, vojvoda Vlatko Vuković, knez Vukašin Milatović, knez Priboje Mastnović, župan Bjeljak Sanković, stavilac Tvrtko Vlađević, Vukac Vladisalić. Nije bio ustaljen običaj njihova potpisivanja.
Drugi dio je pisan kasnije, u Trstivnici, gdje su kira Eelena i gospoja kraljica kyra Doroteja također položile zakletvu u crkvi svetoga Grgura.[4]
Ovom poveljom Tvrtko ne preuzima samo vanjski sjaj i znakove nove vlasti već i pravne norme. Oštećenome nije dovoljna kletva vladarska i usmena zakletva, nego sada dobiva odštetu od kraljevske blagajne, a vladar će sam dalje progoniti krivca.
Tako je Tvrtko ušao među evropske vladare kojima ništa drugo nije preostalo već da ga priznaju. Kao što su odavno radili hrvatski i srpski vladari koji su bili »ovjenčani«, tako je i Tvrtko svome imenu dodao novo ime Stephanus, što doslovno i znači ovjenčan. Novi kraljevski naslov priznali su Tvrtku ne samo Dubrovnik i Mlečani, nego i drugi evropski dvorovi.
A ugarski kralj, sve da je i htio, nije ga mogao zaustaviti, što je uzalud pokušavao od Tvrtkova dolaska na vlast.[4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Dženan Dautović, Enes Dedić: Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku”. ANUBiH, Godišnjak knjiga 45, Sarajevo, 2016.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 „Nada Klaić: SREDNJOVJEKOVNA BOSNA”. EMINEX s p.o. Zagreb, 1964.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
