Radič Crnojević

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Radič Crnojević
Datum smrti 25. maj 1396.
Titula vlastelin(Gospodar Gornje Zete)
Gospodar Budve (1392-1396)
Poreklo
Dinastija Crnojević
Otac Đuraš Ilijić,čelnik
Stefana Dečanskog

i Stefana Dušana

Porodica
Supružnik Jelena(preudata 1396. za Sandalja Hranića)
Najstariji posjedi Crnojevića.
Porodični grb.

Radič Crnojević, začetnik dinastije Crnojevića, pripadao je vlastelinskoj porodici iz Gornje Zete. Posjedi su im bili u planinskom masivu iznad Kotora i Budve, između Lovćena i Skadarskog jezera. Ovaj se predio polovinom XIV vijeka u mletačkim poveljama, kao i dubrovačkim i kotorskim pisanim izvorima (1396/1397) naziva Crna Gora. Van tog područja, Crnojevići su imali selo Oblik u Zabojani i dva sela u Skadarskom kraju (Samariši i Griša).

Stvarna moć Đurađa II[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme vlastelina Radiča Crnojevića, Zetom je iz Ulcinja, od 1385- 1403. godine, gospodario Đurađ II Stracimirović Balšić. U Baru je kovao sopstveni novac i nazivao se „blagovjernim i samodrživim gospodinom Đurđem svoj zetskoj i pomorskoj zemlji“. Đurađ je imao jake porodične veze sa drugim oblasnim gospodarima: Mrnjavčevićima, Hrebeljanovićima i Brankovićima. Mletački građanin gospodar Zete postaje 5. septembra [[1388]. godine. Međutim, Đurđeva zvanična titula se sve više udaljavala od stvarnosti. Uzimajući u obzir takve domete njegove vlasti, Dubrovčani i Mlečani su ga često nazivali samo „gospodarem Ulcinja“.

Suprostavljanje gospodaru Zete[uredi - уреди | uredi izvor]

Pojedine vlastelinske porodice u Zeti i sjevernoj Albaniji su toliko ojačale da su se suprostavljale vlasti Đurađa II i pokušavale da ga, van njegovog užeg područja, liše vlasti u Zeti. Pokretači tog otpora bili su Crnojevići. Izjavljivali su da priznaju samo bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. I drugi počinju samostalno upravljati svojim posjedima. Porodica Jonima, gospodari između Drača i Drima, a Dukađini (braća Leka i Pavle) bez pitanja ponovo vrše vlast u ranije im oduzetim Zadrimom i Lješom pozivajući Dubrovčane, krajem 1387. godine, da slobodno, pod njihovom zaštitom, trguju u ovim krajevima. Među prvima su poslušnost Balšićima otkazala braća Sakati-Zakarija (Nikola i Andrej) iz Budve. Nikola Sakat je već više od dvadeset godina bio upravnik Budve i po navodima dubrovačkog Malog vijeća (od marta 1386. godine) vrlo uticajna ličnost u Zeti. Nikola i Andrej su od strane godpodara Zete uhvaćeni i surovo kažnjeni - vađenjem očiju. Braća Sakati kasnije se više ne pominju, a njihov direktni potomak bio je Koja Zakarija, koji se pojavljuje 1396. godine, kao samovlasni gospodar Danja. Đurađ II se ubrzo, umanjenih prihoda, našao sabijen u uskom prostoru između Skadarsdkog jezera i mora.

Rasulo vlasti u Zeti[uredi - уреди | uredi izvor]

Đurađ II je 1386. godine sklopio mir sa Turcima. Radič Crnojević je i dalje bio odmetnut u brdima. Pojavljuje se i Konstantin Balšić, Đurađev brat od strica, sa svojim zahtjevima. Porodičnim vezama je nadmašivao gospodara Zete. Između ostalih porodičnih veza, Jelena, njegova sestra od ujaka (turski vazal Konstantin Dejanović) bila je vizantinska carica, udata za Manojla II, 1392. godine. Sultan Bajazit I je prihvatio saradnju sa Konstantinom Balšićem, a Đurađ II Stracimirović Balšić je izbačen iz tabora sultanovih štićenika. Kada se rasplamsao unutrašnji rat između „gospodara Zete“ (Đurađa II, Konstantina Balšića i Radiča Crnojevića) umiješali su se Turci i u maju 1392. godine provalili u zetsko Primorje. U toku mirovnog pregovora , skopski sandžakbeg Pašajit (Paša-Jigit beg) zadržao je gospodara Zete, tražeći da mu preda Ulcinj i ostala mjesta u državi. Jelena Balšić je uzalud tražila pomoć od Mlečana.

Gospodar Budve i mletački građanin[uredi - уреди | uredi izvor]

Radič Crnojević, koristeći prilike u Zeti, osvaja Budvu. U kotorskoj okolini posjeo je Svetomiholjsku metohiju (Lušticu, Lješeviće, Prevlaku i sela na Vrmcu). Počeo se nazivati „gospodarem Zete, Budve i ostalih osvojenih mjesta“. Porodica Crnojević na kratko protjeruje Dukađine, iz Lješa. Od Mlečana Radič Crnojević dobija građanstvo, 30. novembra 1392. godine. (Titulišu ga sa „domini Cente Budue etc. partium Sclavonie, intimus amicus noster“ i zahvaljuju mu što je prihvatio trgovce i mletačke građane. Nastalo je rasulo Đurđeve vlasti u Zeti. Iz turskog zarobljeništva se vratio u Ulcinj, ali je prethodno bio prisiljen da Osmanlijama plaća godišnji danak i ustupi im Skadar, Drivast i Sv. Srđ, na Bojani.

Opsada i sporazum sa Kotorom[uredi - уреди | uredi izvor]

U oktobru mjesecu 1395. godine, kada je Đurađ II od Turaka oteo Skadar, Drivast i Sv. Srđ, Radič Crnojević sa bratom Dobrivojem, zauzima Grbalj i opsijeda Kotor (koji je Đurđu II već isplaćivao tribut). Opsada traje sve do zaključenja Kotoranima nametnutog sporazuma (od 14. decembra 1395). Napadi Crnojevića na ostale posjede Balšića izazvali su prava pustošenja.

Smrt Radiča Crnojevića i Đuraševići[uredi - уреди | uredi izvor]

U sukobu sa vojskom Đurađa II Stracimirovića Balšića, 25. maja 1396. godine – gine Radič Crnojević, a zetski gospodar zaposijeda jedan dio njegove teritorije. Poslije Radičeve smrti, iste godine, veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, upada sa vojskom u Kotor, koji ga potom priznaje za gospodara. Napada na zetske krajeve i zauzima (krajem aprila ili početkom maja, 1396. godine) grad Budvu, koju u junu 1396. daje na upravu svojoj prvoj, tek vjenčanoj ženi Jeleni (udovici Radiča Crnojevića). Koristeći nezadovoljstvo politikom Balšića, privlači na svoju stranu Paštroviće (inače sljedbenike Crnojevića) i vrši jak uticaj na Crnojeviće, ali ne i na njihove bliske rođake Đuraševiće. Zabelježeno je da je u to vrijeme (jul 1396) zetsko primorje pogodio jak zemljotres, koji je pričinio veliku materijalnu štetu i onemogućio Đurađa u već započetim akcijama. Gospodar Zete se morao vratiti u teško stradale Bar i Ulcinj, tražeći u Dubrovniku građevinski materijal za popravke crkava i tvrđava. Međutim, Đuraševići (bliski srodnici Radiča Crnojevića) nastavljaju dobre odnose sa Đurđem II Stracimirovićem Balšićem, nakon što su mu pomogli da iz Budve potisne Sandalja Hranića. Uz Đurđevu saglasnost zadržavaju u svojim rukama posjede (ostrva) na Skadarskom jezeru (mada su ona ranijim sporazumom pripdala Mlečanima). Međutim, Đuraševići (Crnojevići) ostali su i dalje bez nekadašnjih sela pored samog Skadra (Samariši, Oblik i Griša).

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Grupa autora: Istorija Crne Gore, Titograd,1970.godine - knjiga 2, tom 2; Izdanje Redakcije za istoriju Crne Gore.
  • Branislav Milutinović: Borba Balšića sa Mlečanima za zetske primorske gradove, Zbornik radova sa okruglog stola Istorijskog instituta, Knjiga 3, Podgorica, aprila 1999.godine.