Pavlovići

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Za ostale upotrebe, v. Pavlovići (razvrstavanje).
Zlatna i lapis lazuli
Porodični grb Pavlovića kakvog ga je dao izradit Radosav Pavlović na svojoj kući u Dubrovniku.

Pavlovići ili Jablanići su bosanska [1][α 1] srednjovekovna porodica koja je u doba kraljevine Bosne (kraj XIV i prva polovina XV veka) upravljala istočnim i jugoistočnim delovima današnje Bosne i Hercegovine. Njihova dva najaktivnija i u historiografiji najpoznatija predstavnika su rodonačelnik Pavle Radenović (?-1415) i njegov sin Radosav Pavlović. Sa završetkom osmanlijskog osvajanja kraljevine Bosne 1463. godine Pavlovići nestaju sa istorijske scene.

Prošlost porodice Pavlovića[uredi | uredi kod]

Najstariji poznati član Pavlovića bio je lokalni vlasteličić Raden Jablanić. Njegov sin Pavle Radenović (?-1415) se uzdiže tokom vladavine Tvrtka I (1338-1391) i postaje jedan od najmoćnijih velikaša kraljevine Bosne vladajući prostorom oko Krivaje i Prače. On sa Vlatkom Vukovićem 1391/92 po nalogu kralja Bosne i velikaša zauzima Konavlje i proširuje svoje posede, kontrolišući sa Vlatkom carinu na Ledenicama. On održava dobre odnose sa Dubrovačkom republikom i 1397. godine postaje njen građanin izdavši Dubrovčanima povelju o slobodnoj trgovini i zaštiti na njegovim posedima. Kao jedan od najmoćnijih velmoža kraljevine Bosne aktivno učestvuje u previranjima oko vlasti, kako u Bosni tako i u Mađarskoj podržavajući Vladislava Napuljskog protiv Žigmunda Luksemburškog. Pavle umire 1415. godine od posledica rana koje je zadobio u lovu na Parenoj Poljani nedaleko od Kraljeve Sutjeske odnosno Bobovca. Tom prilikom su ga tokom lova zaverenici iz porodice Zlatonosovića, po nalogu kralja Stefana Ostoje i Sandalja Hranića napali, nanevši mu smrtonosne povrede.

Nasleđuju ga sinovi Petar (1415-1420), koji 1420. godine gine u borbi sa Osmanlijama i Radoslav (1420-1441) koji je bio oženjen Teodorom, ćerkom Vukca Hranića Kosače i sestrom Stefana Vukčića Kosače. On 1426. godine prodaje Dubrovčanima svoj deo Konavlja, da bi od 1430. do 1432. godine vodio protiv njih rat oko Cavtata osvojivši ga. Pored Dubronika, Radoslav se sukobljavao i sa Kosačama, porodicom svoje žene uspevši da Stefana Vukčića Kosaču potisne iz Primorja. Posle njegove smrti 1441. godine nasleđuje ga sin Ivaniš (1441-1450) koji umire 1450. godine, posle čega vlast prelazi na dva preostala Radoslavova sina Petra i Nikolu (1450-1463). Njih dvojica staju uz kralja Stefana Tomaša u borbi za odbranu kraljevine Bosne protiv Osmanlija. Obojica su stradala 1463. godine tokom pada kraljevine Bosne pod osmanlijsku vlast, čime je ugašena vlastelinska porodica Pavlović.

U bliskom srodstvu sa ovom porodicom bila je bosanska kraljica Kujava Radinović.

Posed porodice Pavlović[uredi | uredi kod]

Posedi Pavlovića obuhvatali su prostore današnje istočne i jugoistočne Bosne i Hercegovine sa delom Konavlja.

U svom radu: „O porijeklu stanovništva Tuzlanske oblasti“ Risto Jeremić navodi da je ceo prostor između reka Drine i Bosne pripadao srednjovekovnoj vlasteli Pavlović, čija je matica bio Jablan grad u srezu Zvorničkom, a glavno sedište grad Borač kod Rogatice.

Najznačajnije tvrđave pod njihovom kontrolom bile su:

Pored toga imali su nekoliko carina, od kojih su najznačajnije bile kod:

Vladari iz porodice Pavlovića[uredi | uredi kod]

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. U srpskoj historiografiji se često nekritički etiketira kao srpska.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Dženan Dautović (2020). „Sudbina neskrojenog filma” (sh). historiografija.ba. Pristupljeno 28 October 2023. »Tokom naracije o padu Bosne 1463. godine, uhu uvijek ugodni spiker Rinko Golubović (jedan od rijetkih pogodaka u filmu) bio je prisiljen da izrekne kako će se pred naletom osmanske vojske najprije predati srpski knezovi Pavlovići i Kovačevići. Džaba decenije i decenije borbe bosanskohercegovačkih medievista, koji su ispisali stotine i stotine stranica u pokušajima da se izbore sa srbizacijom i kroatizacijom bosanskog srednjovjekovlja, u ovom podzemlju uma u kojem se istina ukazuje kao vrhovno prokletstvo, kako je isticao Dubravko Lovrenović, nekim čudnim spletom frojdovsko-jungovskih kompleksa pisac naracije proglasi ove velikaške porodice srpskim. Izrevoltiran ovom, slobodno ću je nazvati bezobraštinom, u spomenutoj izjavi za portal okarakterisao sam Pavloviće kao možda i najbosanskiju porodicu. Pavloviće, zbog specifičnog karaktera, oslanjanja na brdsko-planinske zone, dugotrajnu vjernost Crkvi bosanskoj i relativno mali stepen uzurpiranja vladarskih prava, doista i smatram daleko vezanijim za srž bosanske srednjovjekovne države« 

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Opća enciklopedija, svezak VI, JLZ, Zagreb, 1980.
  • Povijest Hrvata, srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003. ISBN 953-0-60573-0

Vanjske veze[uredi | uredi kod]