Stjepan Ostoja

Stjepan Ostoja
Kralj Bosne
Vladavina	1398 - početak maja 1404
Prethodnik	Jelena Gruba
Nasljednik	Tvrtko II
Krunidba	nepoznato
Kralj Bosne
Vladavina	1409 - septembar 1418
Prethodnik	Tvrtko II
Nasljednik	Stjepan Ostojić
Supružnik	Vitača Kujava Radenović Jelena Nelipčić
Djeca	Stjepan Ostojić Jelena Radivoj Ostojić Stjepan Tomaš
Dinastija	Kotromanići
Otac	Tvrtko I
Majka	plemkinja Vukoslava?
Rođenje	oko 1378. Bosansko Kraljevstvo
Smrt	septembar 1418. Bobovac
Mjesto sahrane	Bobovac

Stjepan Ostoja Kotromanić (srenjovjkovnobosanski: Оstoa; oko 1378 - kasni septembar 1418, Bobovac) je bio kralj Bosne te kralj Srba , Pomorja ili Primorja , Humske zemlje , Zapadnih strana , Donjih krajeva , Usore , Soli , Polimlja i PodrinjaPreuzeo je vlast, uz pomoć vojvode Hrvija Hrvantinića, od kraljice Jelene Mare Nikolić u maju 1398. godine. Za vrijeme prve vladavine ( 1398 - 1404. ) održavao je dobre odnose s bosanskim velikašima. Po dolasku na vlast podržao je zahtjeve Ladislava Napuljskog za hrvatsko-ugarskom krunom, zbog čega je Ladislavov rival, Sigismund Luksemburški napao Bosnu. Vlast je izgubio u junu 1404. godine, kada je oduzeo posjed jednom plemiću, koji je bio pod zaštitom Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Bio je prognan iz Bosne sve do 1412. godine, kada se ponovno vratio na prijestolje.Nakon što je Stjepan Ostoja bio protjeran iz Bosne, na vlast je došao neiskusni i mladi Tvrtko II , koji je vladao samo četiri godine, i to od 1404. do 1409. godine. Od 1409. do 1412. godine, bio je period "Dvovlašća", jer se Stjepan Ostoja vratio u Bosnu i tražio svoje pravo da se vrati na prijestolje. Godine 1412. Tvrtko II Kotromanić misteriozno nestaje, a vlast preuzima Stjepan Ostoja, koji je Bosnom vladao po drugi put, od 1412. do 1418. godine. Ostoja je oženio Jelenu Margaretu 1416., kako bi došao do vlasti nad posjedima, koje je Jeleni ostavio njen prvi suprug Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Između ostalog, Jelena je u brak s Ostojom donijela Plivsku i Lučku župu s Jajcem. U tom periodu, nije se mnogo brinuo za prosperitet Bosne. Dao je slobodu samovolje velmožama, koji su se borili jedni protiv drugih. U njegovo je vrijeme Osmansko carstvo postupno počelo prodirati u Bosnu. Naslijedio ga je njegov sin, Stjepan Ostojić 1418. godine.Kralj Stjepan Ostoja je umro krajem septembra 1418. godine u Bobovcu .

Porijeklo

Stjepan Ostoja je pripadao dinastiji Kotromanića, što se može zaključiti iz dokumenata izdatih tokom njegove vladavine. Međutim, njegovo tačno porijeklo nije sasvim sigurno budući da se prije dolaska na prijestolje ne spominje u danas postojećim primarnim izvorima. Ostojin sin, kralj Stjepan Tomašević, 1444. godine u svojoj povelji svog prethodnika, kralja Stjepana Tvrtka II Tvrtkovića, naziva "patruus noster carissimus" (bosanski: "naš najdraži stric"). Iz toga se može zaključiti da je kralj Stjepan Ostoja bio brat kralja Stjepana Tvrtka II, sina kralja Stjepana Tvrtka I, odnosno nezakoniti sin Stjepana Tvrtka I. Majka mu je po Mrvu Obriniju bila izvjesna dvorjanka Jelene Šubić i ljubavnica Tvrtka I , koja se zvala Vukoslava, ali bila je plemkinja što znači ako je ova tvrdnja tačna Ostoja je obostarno plemenitiog roda. Stjepan Ostoja je imao još dve polubrata i jednu polusestru :

• Tvrtka II, kralja Bosne
• Vukana, pretedent na bosansko prijestolje
• Jelenu,opavska vojvotkinja

Prva vladavina

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Godine 1398. smijenjena je ostarjela bosanska kraljica Jelena Gruba. Stjepan Ostoja je izabran za njenog nasljednika. Svi moćni velikaši koji su okruživali bivšu vladaricu ostali su vjerni njenom nasljedniku, ali nije poznato zašto je baš on izabran za novog kralja. Odmah po dolasku na vlast izrazio je podršku napuljskom kralju Ladislavu Anžuvinskom u njegovoj borbi za ugarsku krunu protiv Sigismunda Luksemburškog. Kralj Sigismund je stoga iste godine pokušao napasti Bosnu, ali je bio spriječen. Međutim, napad su izvršile Osmanlije.

Dvije godine nakon dolaska na prijestolje požalio se Dubrovčanima zbog prodaje Bosanaca u roblje u tom gradu. Pošto rimokatolici nisu mogli biti prodavani kao robovi, pretpostavlja se da se radilo o pripadnicima Crkve bosanske, kojoj je zasigurno pripadao i sam Ostoja, kao jedini nekatolički kralj Bosne. U ovom nastojanju podržavao ga je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić, također pripadnik Crkve bosanske. Došlo je do kraćeg rata s Dubrovnikom, ali njihov uspjeh se očitovao šesnaest godina kasnije, kada je u Dubrovniku zabranjena prodaja robova.

Dobri odnosi Ostoje i Hrvatinića prekinuti su kada je kralj oduzeo zemlju jednom plemiću koji je bio pod vojvodinom zaštitom. Do marta 1404. Ostoja je bio u zavadi i s Hrvatinićem i sa Sandaljem Hranićem Kosačom, dvojicom najmoćnijih velikaša svoga kraljevstva. Nijedan od njih nije prisustvovao zasjedanju stanka kojeg je Ostoja sazvao krajem aprila 1404. Već u maju plemstvo se sastalo i zbacilo Ostoju, te novim kraljem proglasilo Tvrtka II. Razlog za zbacivanje Ostoje bila je njegova tvrdoglavost, autoritativnost i želja da vlada nezavisno od moćnih velikaša, što je pokazao rat s Dubrovnikom kojeg nijedan plemić nije želio.

Borba za krunu

Ostoja je izbjegao hapšenje i zatvaranje bježeći iz Bobovca na ugarski dvor kod kralja Sigismunda, s kojim se u međuvremnu pomirio. Sigismund mu je odmah obećao vojnu podršku. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je Ostoja od tada stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka. Jedinu podršku unutar kraljevstva Ostoja je imao kod Radivojevića, ali su mu i oni ubrzo prestali biti lojalni. Ostoja je tako bio u posjedu kraljevske krune i prijestolnice, ali je cijelo kraljevstvo priznavalo za kralja njegovog polubrata. Sigismundom je nastavio napadati Tvrtka sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Mletački izvori navode da je Sandalj Hranić Kosača igrao veliku ulogu u vraćanju Ostoje na prijestolje, mada nije jasno zašto.

Druga vladavina

Iako je do kraja 1409. bio svugdje priznat kao kralj Bosne, Ostojina pozicija je još uvijek bila nestabilna. Njegovi vazali su mu bili neposlušni i vodili su računa samo o vlastitim interesima, te čak i sami pregovarali s ugarskim kraljem. Neki od njih, poput Hrvatinića, pokorili su se direktno Sigismundu, umjesto Ostoji kao Sigismundovom vazalu. Hrvatinić je bio posebno opasan pošto je, budući da je bio znatno moćniji od Ostoje, mogao s ugarskim kraljem raditi protiv njega. Nadalje, pojedini velikaši, kao što je bio Kosača, priznali su Ostoju, ali ne i Sigismunda, ostavši vjerni Ladislavu sve do 1410. godine.

Sukob s Ugarskom

Ostoja je ostao neprijateljski raspoložen prema Hrvoju. Pokušao ga je onesposobiti dajući drugim plemićima zemlju koja je pripadala njemu ili njegovim vazalima. Vidjevši da se rasplamsava sukob između njih, Sigismund, koji je želio zadržati dobre odnose s moćnim vojvodom, počeo je hladiti se prema Ostoji. Osjećaji prijetnju ove dvojice i ljubomoru prema Hrvoju, čija ga je prisutnost sprječavala da istinski upravlja kraljevstvom, Ostoja se istinski trudio da poboljšava svoj odnos s drugim velikašima, poput Kosače i Pavla Radinovića, brata svoje supruge Kujave. Ostojin sukob s Hrvatinićem i popravljanje odnosa s Kosačom i Radinovićem, koji su još uvijek podržavali Ladislava Anžuvinskog, potakli su Hrvatinića i Sigismunda da pokrenu rat protiv Ostoje 1410. godine. Ostoja je izgubio teritorij na sjeveroistoku Bosne, uključujući Vranduk, Srebrenik i Srebrenicu, te na kraju Visoko, prisilivši Ostoju na bijeg. Sigismund je tada razmišljao da se okruni kao kralj Bosne, ali Hrvoje se s tim nije slagao, tako da je napustio tu zamisao.

U zimu 1410/1411. Ostoja je otputovao u Đakovo i pokorio se Sigismundu. Sigismund ga je priznao kao kralja Bosne, a Ostoja njega zauzvrat kao svog suzerena i predao mu Usoru i Soli, teritorije koje su vjerovatno već bile pod mađarskom okupacijom.

Sukob s Osmanlijama

U maju 1414. Osmanlije su pokrenule veliku vojnu kampanju protiv Bosne s ciljem vraćanja Tvrtka II na prijestolje. Proglasili su Tvrtka kraljem i harali Ostojinom i Sandaljevom zemljom nadajući se da će oslabiti Bosnu izazivanjem građanskog rata. Ostojin šura, Pavle Radinović, odmah je stao na Tvrtkovu stranu. Većina plemstva bila je na Ostojinoj strani. Osmanlije su se ubrzo povukle, ostavivši Tvrtka da se sam bori, da bi se vratili u februaru sljedeće godine. Odnijeli su pobjedu, uz Hrvojevu pomoć, nad ugarskom vojskom, prisilivši Ostoju i Sandalja da se pomire s Hrvojem. I Osmanlije i Hrvoje su zatim iz nepoznatih razloga zaboravili na Tvrtka i priznali Ostoju kao kralja.

Ubistvo Radinovića

Ostoja je zatim u augustu 1415. godine s Kosačom organizirao ubistvo svog nelojalnog šure. Kralj ga je pozvao na sjednicu sabora bosanske vlastele kod Kraljeve Sutjeske zajedno sa starijim sinom Petrom, a zatim na jahanje. Kada su se udaljili, Ostoja, Sandalj i njihova pratnja je napala Radinoviće, ubivši oca i zarobivši sina. Ostoja se odmah potom razveo od Radinovićeve sestre Kujave, što mu je donijelo neprijateljstvo s vlastitim sinom kojeg mu je rodila Kujava, Stjepanom Ostojićem.

Hrvojeva smrt

Godine 1416. umro je Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Ostoja je odmah oženio njegovu udovicu, Jelenu Nelipčić, koja mu je donijela značajan teritorij; između ostalog, Plivsku i Lučku župu s Jajcem. Ovaj brak ga je izuzetno osnažio, što nije odgovaralo osmanskom sultanu Mehmedu I. Sultan je sazvao sastanak Ostojine opozicije, kojem su prisustvovali, između ostalih, Sandalj, Radoslav Pavlović (mlađi sin Pavla Radinovića) i Ostojin jedini zakoniti sin, Stjepan Ostojić. Na tom sastanku je optužen za ubistvo Pavla Radinovića. Vješto je uspio zavaditi nove saveznike, a prethodne rivale, Kosače i Radinoviće. Radinovići i Osmanlije su Ostoji pomogli da zauzme veliki dio Sandaljeve teritorije, zauzevši čak Blagaj.

Smrt

Kralj Stjepan Ostoja umire iznenada u septembru 1418. godine. Sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Naslijedio ga je Stjepan Ostojić. U trenutku smrti Ostoja je imao 40. godine.Ostoja je umro nasilnom smrću.Ostojina druga supruga Kujava Radenović je Ostoju zamrzila nakon njihove rastave. Zbog osvete Kujava je platila jednu od nekoliko ljubavnica Stjepana Ostoje. Zadatak te ljubavnice bio je da ubije Stjepana Ostoju. Te noći njegova ljubavnica je udušila Ostoju, tako što ga je zavezala dok je spavao, a zatima jednostano udušila. Ta ljubavnica je bila dobro nagrađena od kraljice Kujave.

Brakovi i potomstvo

Stjepan Tomaš, Ostojin sin

Stjepan Ostoja se ženio tri puta. Njegova prva žena zvala se Vitača.Koju je oženio još dok je bio petnaestogodišnjak što znači 1393. godine.Vitača je bila kmetskog porijekla.Nije poznato da li su imali djecu. Od nje se razveo 1399. godine, nakon što je izabran za kralja, pošto je želio oženiti ženu višeg roda.

Iste godine oženio je Kujavu Radenović. S kraljicom Kujavom imao je dvoje djece:

• Stjepan Ostojić (1400 - umro cca 1422)
• Jelena , umrla kao malo dijete

Godine 1415/6. razveo se od Kujave i oženio Jelenu Nelipčić, udovicu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. S njom nije imao djece.

Ostoja je imao i dva vanbračna sina , s nekom nepoznatom plemkinjom .Sigurno je da je majka Tomaša bila plemkinja nepoznaog imena , ali za Radivojevu majku ne slažu se svi .Jedni misle da je Radivojeva majka bila neka dvorska sluškinja , a dok neki misle nepoznata plemkinja ( u drugoj teoriji radi se o istoj plemkinji) što znači , ako je druga teorija tačna moguće je da su Radivoj i Tomaš imali istu majku.Ostojin vanbraćna djeca su :

• Radivoj Ostojić (Jajce 1410 - † 5. juni 1463)
• Stjepan Tomaš (Jajce 1412 - † 10. juli 1461)

Biogafija Stjepana Ostoje

Ostoja (Stjepan Ostoja), kralj (?, druga pol. XIV. st. — ?, IX? 1418). Mišljenja se o njegovu podrijetlu razlikuju, a stupanj srodstva s poznatim članovima dinastije nije utvrđen. Sigurno je samo da je – prema suvremenim dubrovačkim vrelima – pripadao Kotromanićima. Sâm navodi u ispravama iz 1399. da je bio dostojan kraljevati u zemljama svojih roditelja i praroditelja, ali roditelje poimence ne spominje. Orbini, Lukarević, Farlati i C. du F. Du Cange pisali su da je bio sin Pavla Kristića iz obitelji Jablanović, a i M. Dinić tvrdi da je potjecao od Kristića; vrela pak potvrđuju da se Kristićima nazivala grana Kotromanića. Na temelju izjave njegova sina Stjepana da je Tvrtko II. njegov stric (patruus noster), u historiografiji je prevladalo mišljenje da je Ostoja bio nezakoniti sin Tvrtka I. U političkom životu zemlje javio se kasno, kao pretendent 1397, a podupirali su ga najmoćniji velikaši Sandalj Hranić Kosača, Pavao Radinović i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U prvoj pol. 1398. nastojao je suzbiti humske Radivojeviće i Nikoliće. Na prijestolje su ga nešto prije 10. svibnja doveli velikaši koji su iz nepoznatih razloga napustili Jelenu. Promjena na prijestolju u izravnoj je svezi sa zaokretom u vanjskoj politici nakon što je Hrvoje napustio Žigmunda i ponovo prišao Ladislavu Napuljskomu. Ostojinim izborom ometena su Žigmundova prava na bosansku krunu prema sporazumu s Dabišom u Doboru 1394. Žigmund je u srpnju pošao s vojskom na Hrvojeve zemlje, stigao do Vrbaskoga grada i u kolovozu se vratio u Ugarsku. Opasnost za Bosnu nije time nestala, pa je Ostoja u studenom boravio u Duvnu i u siječnju 1399. u Usori »va slavnoj našoj vojsci u Lišnici«. Okrunio se u travnju 1399, a u međuvremenu je Dubrovčanima potvrdio povlastice i dovršio pregovore o prodaji Slanskoga primorja od Kurila do Stona, što je potvrdio ispravom od 15. I. 1399, a oni su njega u ljeto pokušavali pomiriti sa Žigmundom. Državničko djelovanje Ostoja je usmjerio prema dalmatinskim gradovima; 1400. ratovao je protiv Žigmundovih pristaša, a 1401–02. njegovu vlast priznali su Trogir i Šibenik. Sklad u bosansko-dubrovačkim odnosima nije potrajao, jer su Ostoja i Hrvoje uključili grad u svoje političke planove, a kad su na poč. 1402. Dubrovčani prisegnuli vjernost Žigmundu, u Bosni su to shvatili kao čin uperen protiv njih. Nesporazumi su nakratko izglađeni, pa su Dubrovčani na poč. 1403. pomogli Ostoji da žitom opskrbi Omiš, a pokušavali su i svojim vezama iz turskoga zarobljeništva osloboditi neke Bosance. U proljeće 1403. odnosi u Bosni su narušeni, pa su neki velikaši (Pavao Maštrović, Pavao Radišić i Pavao Klešić) utočište potražili u Dubrovniku, što je naljutilo Ostoju te je zatražio njihovo izručenje, da mu vrate Slansko primorje, istjeraju bjegunce i obećaju da ih ubuduće ne će primati. Bio je to početak krize u bosansko-dubrovačkim odnosima koja je u ljeto 1403. prerasla u rat. Prema njemu Bosna se podijelila, Sandalj i Radinović obećali su pomoći Dubrovniku, Hrvoje je ostao po strani, jedino je Radič Sanković ostao uz kralja u nadi da će vratiti neka svoja prijeporna sela. U jesen 1403. narušili su se odnosi između Ostoje i Hrvoja, kojega je kralj nazvao krivcem za rat, iako je on bio tražio da se Dubrovnik ne napada. Svoj položaj kralj je nastojao popraviti pokušavajući usmjeriti bosansku trgovinu prema Veneciji (nudio je podgrađe Omiša za boravište njezinim trgovcima, monopol trgovinom soli, oslobođenje od plaćanja svih pristojba). U prosincu pomirio se posredovanjem mačvanskoga bana Ivana Morovićkoga sa Žigmundom, a na prijelomu 1403. i 1404. pokušavao se pomiriti s Dubrovčanima i odmetnutom vlastelom. Približavanje Žigmundu izazvalo je nezadovoljstvo najmoćnije vlastele koja su Ostoju stala napuštati. Dubrovčani, koji su ga nastojali svrgnuti, sklopili su u pol. siječnja 1404. savez s Hrvojem u korist Radišića, rođaka Kotromanića. Hrvoje, koji se nakratko pomirio s Ostojom, nije kao ni Sandalj pribivao stanku koji je kralj održao u travnju, a na njihovu su stranu prišla i ostala vlastela. Ostoja je optuživan da je kršio »vjeru gospodsku«, bespravno oduzimao baštine vlasteli, zamjeralo mu se vjerolomno držanje i pomirba sa Žigmundom. Svrgnut je potkraj svibnja; za kralja je izabran Tvrtko II, a on se sklonio u Ugarsku. Na promjenu je Žigmund odgovorio poslavši u lipnju 1405. dvije vojske, od kojih je jedna doprla do prijestolnoga grada Bobovca u kojem su se još držale Ostojine pristaše. Na njega se, kad se vratio u Bosnu, ograničila Ostojina vlast do nove provale ugarske vojske 1406. Za kratkotrajnoga sukoba Sandalja i Hrvoja u jesen 1409. Ostoja se javlja kao Sandaljev štićenik, a protivnik Hrvojev i Žigmundov. Prilike su se u zemlji sporo smirivale. Još u prosincu aktivan je svrgnuti Tvrtko II. U ožujku 1410. Hrvojeve pristaše zauzele su Podvisoki, a Ostoja se spasio bijegom. Promjenom na prijestolju ponovo je propala Žigmundova nada da će se domoći bosanske krune, pa je priznao Ostoju za bosanskoga kralja. Kao Žigmundov vazal sudjelovao je na turniru koji je kralj organizirao 1412. u Budimu. Od svibnja 1414. do ožujka 1415. u Bosnu su tri puta provaljivali Turci, s kojima se u zemlji pojavio i svrgnuti Tvrtko II, ali to nije ugrozilo Ostoju. U srpnju 1415. u Lašvi turska je vojska porazila ugarsku i to je Ostoju prisililo da se pomiri s Hrvojem i napusti Žigmunda. Nato ga je sultan potvrdio kao bosanskoga kralja, pa se protukralj Tvrtko morao povući. U Bosni je prevagnuo turski utjecaj, ali unutarnje jedinstvo nije uspostavljeno. Kralj je sa Sandaljem skovao plan da se oslobodi Radinovića (zamjerao mu je da je bio pristao uz Tvrtka II), pa je on ubijen 1415. Kad je 1416. umro Hrvoje, najveći dio njegovih prostranih posjeda s Jajcem stekao je Ostoja oženivši se njegovom udovicom. U drugoj pol. 1416. sultan Mehmed I, novi gospodar situacije u Bosni, posredovao je za mir među svojim bosanskim vazalima, sazvao stanak na kojem se kralj Ostoja nije pojavio jer mu je bilo dojavljeno da će biti »uhvaćen i vezan«. Prilike se nisu smirile ni 1417, kad je Bosansko Kraljevstvo bilo u »velikom razdoru« između gospode i baruna. Ostoja je napustio Sandalja prešavši na stranu njegovih protivnika. Odlučno je nastupio u Humu, zauzeo Sandaljev Blagaj, pokorio vlastelu Huma i Krajine, gospodara Popova Polja Grgura Nikolića i potisnuo Sandalja. Posljednjim uspjesima bio je vrlo blizu da slomi moć oblasnih gospodara i rusaške gospode i uspostavi svoju vlast nad čitavim državnim teritorijem. Ostvarenju tih nakana pogodovala je činjenica da su s političke pozornice nestali Hrvoje i Radinović, a Sandalja je sam ozbiljno neutralizirao. Posljednji njegov državnički čin odnosio se na suzbijanje trgovine robljem.

Reference

Prethodnik:	Stefan Ostoja, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske, Usore, Slavonije, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva	Nasljednik:
Jelena Gruba		Tvrtko II

Prethodnik:	Stefa n Ostoja, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske, Usore, Slavonije, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva||align=center style="width:35%;"|Nasljednik:
Tvrtko II		Stjepan Ostojić