Ali

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Alija ibn Abi Talib)
Jump to navigation Jump to search
Ali
Kaligrafsko pisanje imena Ali
4. rašidunski kalif
(sunitsko gledište)
Vladavina 656. – 661. (35. – 40. AH)
Prethodnik Osman ibn Afan
Nasljednik Hasan ibn Ali / Muavija
1. šijitski imam
(imamitsko, zejditsko i nizaritsko gledište)
Vladavina 632. – 661. (11. – 40. AH)
Nasljednik Hasan ibn Ali (2. imam)
Šijitski asas/vasih
(mustalitsko gledište)
Nasljednik Hasan ibn Ali (1. imam)
Supružnici
Potomstvo Hasan, Husein, Zajnab, Um Kulsum, Muhsin?, Muhamed, Abas, Abdulah, Hilal, itd. (opširnije)
Puno ime 'Alī ibn Abī Ṭālib
(arap. علي ابن أبي طالب)
izg. [ʕaliː bɪn ʔabiː t̪ˤaːlɪb]
Posthumno ime al-Murtaza, Amir al-Mu'minin, Bab-e Madinat al-Ilm, Abu Turab, Asadulah, Hajdar Karar, Imam al-Mutakin, Valad al-Kaba (titule i nadimci)
Pleme Kurejš (Banu Hašim)
Otac Abu Talib ibn Abd al-Mutalib
Majka Fatima bint Asad
Rođen/a oko 600.
{13. radžaba 23. – 16. PH)
Kaba, Meka, Hidžaz, Arabija
Umro/la 29. januar 661.
{21. ramazana 40. AH)
Kufa, Irak, Rašidunski Kalifat
Pogreb Mauzolej imama Alija, Nadžaf, Irak
Religija hanif (do 610)
islam

Ali (arap. علي‎, translit. ʿAlī) ili Alija, punim imenom Ali ibn Abi Talib (arap. علي ابن أبي طالب, translit. ʿAlī ibn Abī Ṭālib; Meka, oko 600. – Kufa, 29. januara 661), četvrti muslimanski kalif i posljednji u nizu tzv. pravednih kalifa po sunitskom gledištu, odnosno prvi imam i izravni nasljednik islamskog poslanika Muhameda za sve šijitske pravce.[1] Bio je sin Abu Taliba i Fatime bint Asad, otac Hasana, Huseina i Zajnabe, suprug Fatime Zahre,[2] te Muhamedov rođak i zet.[1] Od 656. do 661. AD (od 35. do 40. AH), manje od pet godina, vladao je prvom muslimanskom državom tj. Rašidunskim Kalifatom.[3] Ali uživa visoku reputaciju i ima velik značaj kod svih muslimana.[4]

Za vrijeme Alijevog djetinjstva, njegov otac našao se u dugovanjima pa je brigu o dječaku preuzeo Muhamed, nećak Abu Taliba. Nakon Muhamedovog poziva, Ali je negdje između svoje 9. i 11. godine prihvatio islam i tako postao jedan od prvih muslimanskih vjernika.[4] Njegovo prihvaćanje poziva je javno obznanjeno u hadisu Javm al-Inzaru[5] u kojem ga je Muhamed nazvao njegovim namjesnikom, zamjenikom i vezirom.[4] Također, preneseno je da je za vrijeme hidžre, u noći Mabit, pomogao Muhamedu uz krajnju požrtvovnost.[4] Nakon preseljenja u Medinu i proglašenja međumuslimanskog bratstva, Muhamed ga je izabrao za svog brata.[6] Ali je u Medini tokom većine vojnih pohoda bio stjegonoša islamske zastave i predstavljao je jednog od glavnih ratnika, ubrzo postavši poznat po svome junaštvu.[4]

Pitanje Alijevog prava na kalifat nakon Muhamedove smrti dovelo je do glavnog jaza među muslimanima i njihove podjele na dva pravca, sunizam i šijitizam.[1] Muhamed je pri povratku sa svog oproštajnog hadža, kod mjesta Gadir-Hum, izjavio: "Kome sam ja mavla i Ali mu je mavla", međutim, suniti i šijiti ove riječi tumače različito. Dok su šijiti uvjereni da se pod tim podrazumijeva osnivanje imamata odnosno da je kalifat predan Aliju, suniti to interpretiraju u kontekstu Muhamedovog izražavanja prijateljstva i ljubavi.[7] Nakon Muhamedove smrti, kada je Ali bio zauzet vjerskim obredima oko dženaze i sahrane, grupa muslimana se okupila u Sakifi i, poslije konzultacija jednih s drugima oko izbora poslanikovog nasljednika, konačno je dala prisegu Abu Bakru.[8] Ali je isprva odbio dati prisegu na vjernost Abu Bakru, međutim, nakon šest mjeseci je to konačno učinio. Nije učestvovao u ratovima koji su bili vođeni za vrijeme mandata prve trojice kalifa[9] i nije bio politički aktivan, s izuzetkom učešća u izboru trećeg kalifa Osmana. Ipak, navedena trojica vladara redovno su se savjetovali s Alijem u vjerskim, pravosudnim i političkim pitanjima.[10]

Nakon što je Osman ubijen, Ali je izabran za četvrtog muslimanskog kalifa. Njegova vladavina podudarala se s prvim građanskim ratom između muslimana i pobunjenika. Ali se suočio s dvije odvojene protivničke grupe: prvom na čelu s Aišom, Talhom i Zubajrom u Meki koji su se pozivali na zadržavanje vijeća za izbor kalifa, te drugom predvođenom od strane Muavije iz Sirije, pozivajući se na osvetu za Osmana. Četiri mjeseca nakon preuzimanja kalifata, Ali je 656. porazio prvu grupu na Džamalu, ali bitka protiv Muavije kod Sifina 657. vojno nije nikome donijela pobjedu i nakon političke arbitraže završila je poražavajuće po Alija. Potom se 659. suočio s haridžitima koji su smatrali da arbitraža predstavljala herezu pa su ušli u rat protiv njega u Nahravanu, gdje su bili posve poraženi.[4] Ali je naposljetku skončao u Velikoj džamiji u Kufi, nakon udarca mača haridžita ibn Muldžama.[11] Sahranjen je izvan grada Kufe gdje je kasnije izgrađen njegov mauzolej i grad Nadžaf.[4]

Uprkos utjecaju vjerskih razlika u islamskoj historiografiji, izvori se slažu da je Ali bio duboko religiozna osoba koja je bila posvećena islamu i koja se vodila Kuranom i sunom. Striktno je poštivao religiozne dužnosti, uz izbjegavanje svjetovnih stvari. Svejedno, neki autori spočitavaju mu neposjedovanje političke fleksibilnosti.[2] Veliki broj kratkih Alijevih izreka su postali dijelom generalne islamske kulture, a arapski pisci su isticali njegove govore i izreke s jedinstvenom elokventnošću.[12] Brojne knjige su posvećene hadisima, njegovim govorima i molitvama, među kojima je najpoznatija Staza rječitosti.[1] Također, poeme i brojni spisi na različitim jezicima, hvaleći i ističući Alijev položaj, sačinjavaju segment književnosti i vjerske kulture muslimanskih naroda.[13]

Historiografija[uredi - уреди | uredi izvor]

O Alijevom životu postoje mnogobrojni historijski tekstovi jer su islamski historičari nakon poslanika Muhameda većinu svog sadržaja posvetili upravo njegovom životu.[1] S obzirom na to da Ali posjeduje velik vjerski, politički, pravni i duhovni značaj za sve muslimane (i sunite i šijite), njegov život je analiziran i tumačen na različite načine, međutim, na postojeće historijske dokumente utjecale su i razlike među islamskim pravcima.[4] Primarni historijski izvori o životu Alija su Kuran, hadisi i spisi rane muslimanske historiografije. Drugi izvori uključuju historijske knjige koje su napisali sunitski i šijitski muslimani, ali i arapski kršćani i hindusi s Bliskog Istoka i Azije, te mali broj zapadnjačkih historičara. Mnogi od primarnih islamskih izvora su u izvjesnoj mjeri bili pozitivni, iako postoje i negativni, kao uzrok raznih predrasuda.[1]

Zapadnjački autori sve do kasnog 20. vijeka tradicionalno su odbacivali predaje sakupljene u kasnijim islamskim periodima, argumentirajući da su ih suniti i šijiti tada preoblikovali u skladu sa svojim vjerskim potrebama, zbog čega su ih autori kolektivno smatrali krivotvorinama odnosno neautentičnim i irelevantnim u historiografskom smislu. Primjerice, historičar L. Caetani tvrdio je da su historijski izvještaji pripisani ibn Abasu i Aiši uglavnom fiktivni, dok je istovremeno kao vjerodostojne favorizirao predaje ibn Ishaka usprkos tome što nisu imali lance prenosilaca (isnad). Takav pristup revidirao je islamolog W. Madelung, ističući da je sam po sebi tendenciozan jer ne postoje dokazi o kasnom porijeklu predaja, zbog čega je Caetanijeva metodologija nekonzistentna. Madelung i drugi suvremeni historičari stoga ne odbacuju tradicije koje su prenesene u kasnijim periodima i kao kriterije za njihovu validnost uzimaju kompatibilnost s historijskim kontekstom i drugim primarnim izvorima.[14]

Razvojem islamske arapske književnosti, između 750. i 950. godine napisani su brojni pamfleti i eseji na temu Alijevog života. Prema C. F. Robinsonu, napisana je najmanje 21 zasebna monografija o bitki kod Sifina, a Abu Mihnaf bio je jedan od historičara tog perioda koji su pokušali prikupiti sve usmene predaje. Brojni historičari 9. i 10. vijeka su sakupljali, analizirali i uređivali dostupne predaje, međutim, mnoge od ovih knjiga i članaka nisu vremenom sačuvane, osim onih korištenih u kasnijim djelima kao što je Historija poslanika i kraljeva od al-Tabarija.[15] Najopsežnije suvremeno djelo o liku i djelu Alija (uključujući historiografski pregled) je iranska Enciklopedija Imama Alija iz 2001. čija građa obuhvaća 3000 unosa u dvanaest tomova, a potpisuju ih više od 200 stručnjaka i univerzitetskih profesora na čelu s glavnim urednikom A. A. Rašadom.

Rođenje i porijeklo[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema tradicionalnim izvorima, Ali je rođen 13. radžaba oko 600. godine (između 23. i 16. prije hidžre) u gradu Meki.[1] Njegov otac Abu Talib ibn Abd al-Mutalib bio je poglavar plemena Banu Hašim,[2] a njegova majka Fatima bint Asad.[1] Mnogi primarni tekstovi, naročito šijitski, navode da je Ali jedina osoba rođena u unutrašnjosti Kabe.[1] Ali je preko oca i majke rodbinski povezan s Muhamedom. Abu Talib je bio Muhamedov stric i staratelj nakon smrti njegovog oca Abdulaha, dok je Fatima bint Asad istovremeno preuzela ulogu Muhamedove majke.[1] R. Gleave navodi da bez obzira što je teško utvrditi je li Abu Talib bio musliman ili ne, on je svejedno sudeći prema poznatim vjerskim diskusijama bio veliki poznavalac položaja pobožnih osoba prije Muhamedovog poslanstva. S druge strane, Fatima bint Asad je javno prihvatila islam i bila subjektom posebne pažnje od strane Muhameda, a navođena je i kao prva osoba koja je priznala velaju (duhovno vodstvo) Alija.[4]

Period života s Muhamedom[uredi - уреди | uredi izvor]

Period u Meki[uredi - уреди | uredi izvor]

Djetinjstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Ali imao pet godina, njegov otac Abu Talib suočavao se s financijskim problemima pa mu je Muhamed, tada 30-godišnjak oženjen Hatidžom, ponudio da preuzme brigu o dječaku i time olakša situaciju.[16] Abu Talib je prihvatio ponudu o starateljstvu i Ali je djetinjstvo proživio u Muhamedovoj kući.[9]

Prihvaćanje islama[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Muhamed javno obznanio njegovo primanje božanske objave, tada desetogodišnji Ali uvažio je vođ i postao musliman.[3] Prema srednjovjekovnim historičarima kao što su ibn Ishak[17] i ibn Hazm,[2] kao i suvremenim islamolozima poput J. Esposita,[18] W. M. Watta[19] i H. Nasra,[1] Ali je bio prvi muškarac koji je konvertirao na islam. Potonja trojica također ga navode kao drugog muslimana općenito, nakon Muhamedove supruge Hatidže.[20] Al-Tabari je u svojim analima iz 10. vijeka, citirajući različite predaje, kao potencijalnog prvog konvertita naveo Alija, Abu Bakra i Zejda ibn Harisa, te prepustio čitateljima da sami prosude tko je među njima prvi.[17] Al-Tabari na drugim mjestima, također i historičar ibn Sad, kao prvog muškarca koji je prihvatio islam navode Abu Bakra,[17] međutim, Watt ističe da to može biti odraz njegovog kasnijeg značaja.[21] Generalno, s obzirom na to da i Ali i Abu Bakr sukladno različitim gledištima pretendiraju na položaj Muhamedovog nasljednika, od ranoislamskih vremena identifikacija prvog muslimana predmetom je ne samo historijskih tumačenja, nego i religijske polemike između sunita i šijita.[22]

Od početka islama do hidžre[uredi - уреди | uredi izvor]

Ali i Muhamed nakon hidžre u Medinu, uz bdijenje meleka Džibrila (Siyer-i Nebi, 1595)

Muhamedov poziv u islam tokom boravka u Meki trajao je 13 godina, od čega se tri odnose na tajno pozivanje. Pri kraju ove tri godine odnosno na početku javnog poziva, Muhamed je pozvao 40 rođaka iz Banu Hašima na večeru. Prema pisanju historičara al-Tabarija, ibn al-Asira i Abu al-Fide, Muhamed im je na ovoj večeri obznanio da će onaj tko mu je voljan pomoći u misiji postati njegov brat, zamjenik i nasljednik. Nijedan od njegovih rođaka nije pozitivno odgovorio, osim mladog Alija. Muhamed je šutio na Alijev odgovor, pa je drugi i treći put ponovio zahtjev, na koji je ponovo samo Ali odgovorio pozitivno. Nakon trećeg puta, Muhamed je Alija javno nazvao svojim bratom, zamjenikom i nasljednikom,[4] a budući da je on u to vrijeme bio mladić od 13 ili 14 godina, čin je izazvao podsmijeh među okupljenima i šaljive pozive Abu Talibu da sluša naredbe svog sina.[23] Događaji na ovoj večeri, poznatoj kao Davat zul-Aširah, od velikog su značaja za šijite i naširoko su elaborirani u Tabatabaijevom Tafsir al-Mizanu. Tokom ovog perioda kada je Muhamed prema vjerovanju dobivao prve objave, negdje između 610. do 622. godine, Ali je zajedno s Muhamedovom suprugom Hatidžom, njihovim usvojenim sinom Zejdom ibn Harisom i kurejškim starješinom Abu Bakrom bio od prvih Muhamedovih pomagača i radio je na stvaranju jezgre prvog islamskog društva. Ali je tada najveći dio svog vremena posvetio pružanju potreba vjernicima u Meki, posebno onim siromašnim, kroz dijeljenje svoje imovine i pomoći u njihovim svakodnevnim aktivnostima.[1]

Hidžra u Medinu[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 622. odigrao se jedan od najznačajnijih događaja u ranoislamskoj historiji, ovjeren u sunitskoj i šijitskoj literaturi. Muhamed, znajući da njegovi neprijatelji planiraju atentat na njega, upitao je Alija je li spreman umjesto njega leći u njegov krevet.[1] Ali je pristao i u noći kada je Muhamed s Abu Bakrom tajno otputovao iz Meke u Medinu (prelazak označava početak islamskog kalendara),[1] riskirao je život legavši u Muhamedov krevet.[2] Nakon što su neprijatelji naoružani bodežima ušli u Muhamedovu kuću, bili su duboko iznenađeni kada su pronašli Alija u Muhamedovoj postelji, no nisu ga ozlijedili.[1] Prema Tabatabaijevom Mizanu, ovaj događaj je direktno povezan sa sljedećim kuranskim ajetom: "Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Alaha umilostivili, a Alah je milostiv robovima svojim" (2:207).[24] Tokom narednih dana Ali je zajedno s Muhamedovom porodicom čekao novu zapovijed,[1] potom je ispunio zahtjev da vrati svu Muhamedovu imovinu koju su mu ranije kao trgovcu povjerili vlasnici u Meki, a naposljetku je napustio grad i krenuo u pravcu Medine.[2] Sukladno Muhamedovom uputstvu, Ali je stigao u predgrađe zvano Kuba (područje oko današnje istoimene džamije), na jugozapadu tadašnjeg Jasriba koji je ubrzo postao poznat kao Madinat al-Nabi ili jednostavno Medina. Prema tradicionalnim izvorima, tada 22-godišnji ili 23-godišnji Ali bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika u Medini.[1]

Period u Medini[uredi - уреди | uredi izvor]

Vjenčanje s Fatimom[uredi - уреди | uredi izvor]

Muhamed daje Fatiminu ruku Aliju (Siyer-i Nebi, 1595)

Ubrzo nakon dolaska Alija u Medinu, Muhamed mu je priopćio da mu je Alah zapovjedio vjenčanje s njegovom kćerkom Fatimom. Usprkos tome što je poligamija u to vrijeme bila dozvoljena i široko rasprostranjena, Ali nije uzimao druge supruge sve dok je Fatima bila živa.[9] Alijev brak s Fatimom ima poseban duhovni značaj za sve muslimane zato što se tu radi o braku između dvije najvažnije osobe Muhamedove porodice.[1] Muhamed, koji je skoro svakodnevno posjećivao svoju kćerku, približio se Aliju još više putem ovog braka i jednom mu je rekao da je on njegov brat, na ovom svijetu i na onom budućem.[1] Nakon Fatimine smrti, Ali se ženio drugim ženama i imao je mnogo djece.[1] Porodica koja je nastala iz njegovog braka s Fatimom, poznata kao Ahl al-bajt, više puta je pohvaljena od strane Muhameda, što je ovjereno u tekstovima o mubahali i u predajama o ljudima pod ogrtačem, kao i u kuranskim ajetima o pročišćenju (33:33) i časnoj porodici (11:73, 28:12 i 42:23).[25]

Važne misije[uredi - уреди | uredi izvor]

Ali i Muhamed uklanjaju idole iz Kabe (Ravzat al-Safa, 1580-e)

Uz patronat Muhameda, Ali je tokom ovog perioda izvršavao nekoliko važnih misija.[3] Primjerice, Muhamed ga je postavio za jednog od pisara kuranskog teksta, a njegova uloga u sastavljanju pisanog primjera muslimanske svete knjige predstavlja jedan od njegovih najvažnijih doprinosa islamu.[1] Nakon hidžre, kada je Muhamed naredio bratimljenje muhadžira i ansarita, izabrao je Alija za svog brata.[2] Dok se nova religija širila Arabijom, Ali je pomagao u uspostavljanju novog islamskog poretka i u martu 628. sastavio je mirovni sporazum u Hudajbiji.[3] U martu 631. (9. AH), dok je Abu Bakr predvodio hadž, Muhamed je povjerio Aliju da obznani suru al-Baru (deveto poglavlje Kurana) hodočasnicima okupljenim u Mini.[3] Muhamed je također zadužio Alija da ukloni sve idole koje su štovali pripadnici plemena Aus, Hazradž i Taj,[2] uključujući one u Kabi.[3] Istovremeno, Ali je boravio u Jemenu sa zadatkom širenja islamskog učenja,[1] a bio je poslan i da smiri sukobe i uguši pobune među različitim plemenima.[3]

Ratni pohodi[uredi - уреди | uredi izvor]

Muhamedova predaja pripisana Alijevoj hrabrosti u bitki kod Uhuda glasi: "Nema ratnika poput Alija i nema mača kao što je zulfikar" (kaligrafska kompozicija 19. vijeka)
Umjetnički prikaz borbe između Alija (lijevo) i Amra ibn Abdul-Vuda (desno) tokom bitke na Hendeku

Ali je bio snažno angažiran oko vojne obrane prvotne islamske zajednice, o čemu naširoko pišu i sunitski i šijitski izvori.[1] U ovo doba, ostali Kurejši pokušavali su uništiti medinsku zajednicu serijom napada, poznatoj u islamskoj historiji kao gazvah (dosl. prepad ili osvajanje).[1] Ali je učestvovao u svim tim bitkama, s izuzetkom one kod Tabuka.[1] Za vrijeme Muhamedovog života, najčešće je služio kao stjegonoša islamske vojske,[9] ali i dvaput kao zapovjednik – prilikom borbi za Fadak (628) i al-Jaman (632).[16] Zbog iskazane hrabrosti tokom vojnih pohoda, Ali je vremenom stekao legendarnu reputaciju[26] i zajedno s Hamzom, Abu Dudžanom i Zubajrom postao je slavan po napadnim operacijama.[2] Tradicionalni izvori navode da je tokom bitke na Bedru lično svladao velik broj neprijateljskih Kurejša,[9] navodno više od trećine njihove vojske.[2] Ali je imao posebnu ulogu zaštitnika Muhameda, u čemu se istaknuo prilikom bitki kod Uhuda (625)[3] i Hunajna (630).[27] Tokom bitke za Fadak (ili Hajbar) koristio je teška željezna vrata kao štit i pobjeda se u potpunosti pripisuje njegovoj požrtvovnosti.[27] Kod Uhuda, Ali je imao dvoboj s Talhom ibn Abi Talhom, glavnim ratnikom plemena Kurejš koji je ranije ponavljao da će pobijediti bilo kojeg muslimana ako se odvaži na borbu protiv njega.[1] Nakon što ga je Ali svladao i porazio, Talha je zatražio milost riječima "karama li-lahu vadžhahu" (neka Bog rasvijetli lice plemenitošću), što će kasnije postati jedan od Alijevih nadimaka i blagoslov korišten za pozdrav i prizivanje dobra, posebno kod sunitskih muslimana.[1] Prema predaji, poslije bitke kod Uhuda nastala je i popularna muslimanska uzrečica "nema ratnika poput Alija i nema mača kao što je zulfikar".[1] Nakon Muhamedove smrti, Ali je uglavnom izbjegavao daljnje učešće u vojnim operacijama, iz nepoznatih razloga.[9]

Zauzimanje Meke[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom januara 630. godine, stanovnici Meke su se predali i Muhamedove snage su osvojile grad.[1] Muhamed je potom od Alija tražio garanciju da se ova pobjeda ne pretvori u krvoproliće, zabranivši muslimanima osvetu nad poraženim mekanskim stanovnicima.[1] Također, Muhamed mu je tada naredio da očisti Kabu od politeističkih idola iz tzv. doba neznanja (džahilija).[1]

Gadir-Hum[uredi - уреди | uredi izvor]

Alijeva investitura na Gadir-Humu (ilhanidska ilustracija iz 1308)

Kada se Muhamed vratio sa svog posljednjeg hadža 632. godine, u blizini Gadir-Huma održao je predavanje o Aliju koje se različito tumači od strane sunita i šijita.[1] Prema navodima obje grupe, Muhamed je rekao da je Ali njegov nasljednik i njegov brat, i tko prihvaća Muhameda kao mavlu (dosl. prijatelj ili vođa) mora također prihvatiti Alija kao mavlu.[1] Šijiti smatraju da ova izjava određuje Alija Muhamedovim nasljednikom i prvim imamom.[3] S druge strane, suniti izjavu tumače kao Muhamedovo izražavanje bliskosti i prijateljstva, odnosno da je Ali kao njegov rođak zapravo nasljednik u porodičnoj odgovornosti nakon njegove smrti.[1] Sam Ali je tokom vladavine u Kufi navodio ovaj događaj kao argument o superiornosti njegovog položaja u odnosu na prethodne kalife.[28]

Period od smrti Muhameda do vladavine kalifatom[uredi - уреди | uredi izvor]

Preuzimanje vlasti nakon Muhameda[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 632. umire Muhamed, ovisno o različitim predajama, ili na Aišinim rukama ili na Alijevim prsima.[29] Neposredno nakon njegove smrti, dok su Ali, Abas i njegovi sinovi Fazl i Kusam, sluge Usama i Šukran,[30] Talha, Zubajr i još nekolicina ashaba bili zauzeti obrednim pranjem, dženazom i sahranom,[9] ostala grupa ashaba okupila se na imanju poznatom kao Sakifa gdje su razgovarali o nasljedniku islamskog poslanika. Konačan rezultat ovih kontroverzi bio je izbor Abu Bakra za kalifa.[31] Ansariti su u Sakifi podržali Sada ibn Ubadu, međutim, muhadžiri su to odbili učiniti ističući svoju plemensku bliskost s Muhamedom.[2] Među muhadžirima, oni koji su Alija smatrali legitimnim Muhamedovim nasljednikom uključuju Zubajra, Talhu, Abasa, Mikdada, Salmana, Abu Zara i Amara ibn Jasira.[2] Islamolog I. Poonawala navodi da među muslimanskim historičarima postoji konsenzus oko toga da su tadašnju krizu riješili Abu Bakr, Omar i Abu Ubajda, tri istaknuta muhadžira koji su okupili ansarite i nametnuli im Abu Bakra za kalifa.[2] Ljubomora između Ausa i Hazradža, dva važna ansaritska plemena, zajedno s neaktivnošću Banu Hašima u iskazivanju njihovog stava, olakšali su proboj navedene trojice kandidata.[2]

Izbor prvog kalifa ubrzo je izazvao spor između pristalica Abu Bakra i pristalica Alija jer potonji su vjerovali da je Ali legitimni Muhamedov nasljednik i da je kalifat trebao pripasti njemu.[31] Al-Tabari u analima navodi da se grupa protivnika Abu Bakra (uključujući Zubajra) okupila u Fatiminoj kući i da ih je Omar istjerao vani prijetnjama da će spaliti kuću ukoliko ne daju prisegu Abu Bakru.[32] Ali je kasnije u više navrata govorio da će, ako bude okupio 40 pomagača, ustati radi svog prava.[32] Dok su navedeni protivnici Abu Bakra postepeno priznavali njegovu vlast, Ali mu je odbijao dati prisegu na vjernost tokom prvih šest mjeseci[33] i učinio je to tek neposredno nakon Fatimine smrti.[34] Ipak, usprkos poticajima Abasa i Abu Sufijana,[35] Ali se u međuvremenu nije aktivnije suprotstavio Abu Bakru.[27] Razlozi privremenog pasivnog otpora nisu precizno poznati, no suvremeni historičari ističu da je Ali izuzimanjem iz izbora kalifa doveden pred svršen čin[36] i da nije želio izazivati razdor u ranoj muslimanskoj zajednici.[37] Predaja o Abu Sufijanovoj ponudi i Alijevom odbijanju iste uz opaske da se radi o smutljivcu tradicionalno je kod zapadnjačkih historičara tretirana kao fikcija i pristranost s obzirom da se radi o ocu osnivača dinastije Omejada koja ima negativnu reputaciju među muslimanima (posebno od abasidskog perioda nadalje), međutim, Madelung opisuje ponudu sasvim izglednom.[38]

Osim što se tumačenje cjelokupnog razvoja događaja i Alijeve uloge bitno razlikuje ovisno o sunitskom ili šijitskom vjerskom gledištu,[22] konsenzus oko tog pitanja ne postoji ni među zapadnjačkim stručnjacima islamskih studija.[39] Tokom 19. i 20. vijeka, većina njih ili je favorizirala sunitsku interpretaciju,[39] ili je pak bila indiferentna uz opaske da se problem nasljedstva ne može sa sigurnošću utvrditi.[40] Među takvim historičarima su L. Caetani, P. Crone, I. Goldziher, H. Lammens, G. Levi Della Vida, R. Paret, H. Ritter, J. Sauvaget, L. Veccia Vaglieri, W. M. Watt i J. Wellhausen.[41] Kongruentno sunitskoj perspektivi, mnogi od njih tvrdili su da je izbor Abu Bakra za prvog kalifa protekao glatko i jednostavno, odnosno da je sunitsko-šijitski raskol fenomen kasnijih vremena.[41] Primjerice, Veccia Vaglieri izrazila je sumnju da se Ali uopće nadao postati Muhamedovim nasljednikom jer su Arapi tradicionalno birali starije za vođe, dok je on u to vrijeme imao tek nešto više od trideset godina.[42]

S druge strane, krajem 20. vijeka njemački islamolog W. Madelung u sveobuhvatnoj monografiji na temu nasljedstva nudi analizu koja je bliža šijitskoj perspektivi.[43] Prema njegovim riječima, Ali je bio duboko uvjeren da mu nasljedstvo pripada zbog bliskog srodstva i prisnosti s Muhamedom, zbog bogatog znanja o islamu od njegovog početka, te zbog višestrukih zasluga.[44] Kriterije za izbor nasljednika koje su postavili Abu Bakr i Omar smatrao je neutemeljenim i lično je rekao Abu Bakru da je razlog odlaganja prisege njegovo vjerovanje da on ima veće pravo na položaj kalifa.[44] Također, zadržao je taj stav i nakon načelnog priznanja Abu Bakrove vlasti, kao i kasnije nakon davanja prisege Omaru i Osmanu.[44] Ove prisege davao je s ciljem očuvanja islamskog jedinstva i isticao je da bi tretirao kalifat ne samo kao svoje pravo nego i dužnost samo uz podršku čitave muslimanske zajednice ili njenog značajnog dijela,[44] no nije to učinio zbog manjka njihove potpore i navedenog straha od izazivanja društveno-političkog razdora, što je evidentno iz njegovog pisma Muaviji.[45] Madelung kao dodatan argument u prilog Aliju naglašava i to da je prema tadašnjim arapskim običajima važilo nasljeđivanje prema krvnom srodstvu, naročito kod plemena Kurejša, o čemu na više mjesta govori i sam Kuran.[46]

Madelung na temelju predaja i drugih primarnih izvora u svojoj knjizi pokušava rekonstuirati sve relevantne lične motive, zavjere, rivalstva i političke spletke koje se kriju iza opisanih događaja.[39] Abu Bakra opisuje hladnokrvnim i proračunatim mekanskim trgovcem i političarom koji je još prije Muhamedove smrti planirao kako sebe postaviti na poziciju nasljednika i kako onemogućiti svaku potencijalnu opoziciju.[47] Prema Madelungu, Abu Bakr je bio svjestan činjenice da je Ali favorit, zbog čega je prvo kandidirao sebe zajedno s kontroverznim Omarom i Abu Ubajdom da sebi osigura nesmetan prolaz,[48] a potom su neutralizirali Aliju naklone ansarite.[49] Madelung ipak navodi da ova vrsta državnog udara orkestrirana od strane Abu Bakra i Omara nije presudan razlog za Alijev neuspjeh, već je to duboka zavist Kurejša koji nisu željeli objedinjavanje poslanstva i kalifata u jednom klanu (Banu Hašimu).[50] Stoga, praktički jedina šansa za učešće u ranoislamskom vodstvu bila mu je kooperacija s kurejškim vijećem kojeg je postavio Omar.[51] Sam Omar je, prema jednoj od predaja koju prenosi ibn Abas, opisao Alija kao najvrijednijeg kandidata za Muhamedovog nasljednika, međutim, naglasio je i dva razloga zbog kojih su se bojali takvog izbora – njegovu mladost i privrženost klanu Banu Hašimu.[51] Madelung odbacuje argument da Ali zbog svoje dobi nije bio ozbiljan kandidat (često korišten od strane sunitskih muslimana i starijih zapadnjačkih autora) i ističe da bi on bio validan samo u slučaju ignoriranja tradicionalno bitnijeg pravila nasljeđivanja prema krvnom srodstvu, te dodaje da bi dogovor o takvom izuzimanju bilo gotovo nemoguće postići šurom (glasovanjem) i da je Abu Bakr prilikom krojenja spletki toga bio itekako svjestan.[52]

Abu Bakrov i Omarov kalifat[uredi - уреди | uredi izvor]

U vrijeme Abu Bakrove vladavine Rašidunskim Kalifatom (632634), Ali je živio samačkim životom i uglavnom se bavio vjerskim aktivnostima, naročito proučavanjem i podučavanjem Kurana.[3] Aliju se pripisuje prva kronološki uređena verzija islamske svete knjige,[2] a rani muslimanski autori navode da je zbog izvrsnog poznavanja Kurana i sune služio kao cijenjeni savjetnik prvim kalifima.[53] Njegovi savjeti bili su prvenstveno pravnog[53] i političkog karaktera,[54] međutim, postoji dilema oko toga je li kalif Omar uvažavao potonje.[42] Na početku Abu Bakrove vladavine pojavila se kontroverza oko Muhamedove ostavštine njegovoj kćeri, vezana primarno uz imanja u Fadaku i Hajbaru, u kojoj su sudjelovali kalif s jedne strane odnosno Ali i Fatima s druge.[55] Fatima je od Abu Bakra zatražila da joj se predaju navedeni posjedi, no on je to odbio s obrazloženjem da "poslanici nemaju nasljednike" i da sve pripada muslimanskoj zajednici.[56] Abu Bakrova konfiskacija rasrdila je Fatimu i prestala je komunicirati s njim sve do svoje smrti šest mjeseci kasnije.[57]

Unatoč tome da je Ali za vrijeme Muhamedovog života učestvovao u gotovo svim događajima značajnim za ranoislamsku historiju, tokom vladavine prve trojice kalifa nije učestvovao u ratovima ride i osvajanjima,[26] što zajedno s kasnijom vladarskom politikom ukazuje da se nije slagao s potezima svojih prethodnika.[2] Jedan od primjera iskazivanja takvog neslaganja je izbjegavanje davanja preciznog odgovora Abdul-Rahmanu ibn Avfu na upit hoće li slijediti Kuran, sunu i sirat al-šajhajn (tj. politiku Abu Bakra i Omara).[53] Ali također u doba vladavine Omara (634644), kao i kasnije Osmana, nije obnašao nikakvu vojnu ili političku dužnost, s izuzetkom namjesništva u Medini zbog kojeg je bio odsutan sa sastanka u Džabiji na kojem je Omar okupio vojne zapovjednike i vodeće osobe s ciljem dobivanja potpore za važne mjere o regulaciji osvajanja i divana.[42] Ova Omarova politika naišla je na protivljenje kod Alija koji je predlagao je da se cjelokupni prihod od divana raspodijeli bez čuvanja rezervi.[53]

Generalno, odnos Alija i Omara bio je kompleksan jer su usprkos tenzijama povremeno radili ustupke jedan drugom.[58] Takvi primjeri uključuju udaju Alijeve kćerke Um Kulsum za Omara,[59] te Omarovo dopuštenje Aliju da zadrži vlasništvo nad posjedima kod Janbua u blizini planine Radve.[60] Omar je naposljetku smrtno stradao 644. u atentatu roba Abu Lule[61] i na temelju tog događaja L. Caetani je početkom 20. vijeka špekulirao o potencijalnoj zavjeri Alija, Zubajra i Talhe, međutim, kasniji historičari kao G. Levi Della Vida i W. Madelung odbacili su takvu tezu kao neosnovanu.[62]

Izbor trećeg kalifa[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije Omarove smrti formirano je vijeće za izbor sljedećeg kalifa, ali detalji o ovom događaju su poznati samo površno s obzirom na to da su primarni izvori djelomično kontradiktorni i legendarni.[63] Članovi i ujedno izborni kandidati ovog vijeća bili su Ali, Osman, Talha, Zubajr, Abdul-Rahman ibn Avf i Sad ibn Abi Vakas,[64] s tim da je potonji zapravo zastupao odsutnog Talhu koji je stigao u Medinu tek nakon održanog izbora.[65] Ali i Osman profilirali su se kao dva konačna kandidata, ali su na kraju glasovi objavljeni u korist Osmana.[65] Prilikom isticanja svog zahtjeva za kalifat, Ali se oslanjao na bliskost s Muhamedom, dok je Osman u svojoj kandidaturi bio prilično pasivan.[65] Presudnu ulogu za izbor Osmana imao je Abdul-Rahman ibn Avf, njegov šogor i prvi među trojicom Omarovih favorita za nasljednika,[65] koji se uoči posljednjeg kruga glasovanja povukao s ciljem da služi kao arbitar.[66]

Osim razgovora s dva kandidata, Abdul-Rahman ibn Avf se noću konzultirao s poglavarima plemena Kurejša i bio obaviješten o njihovoj snažnoj podršci Osmanu.[65] Uz prisustvo Osmana kao porodičnog kandidata, kurejški klan Banu Abd-Šams više nije imao potrebu za potporom Aliju, protukandidatu koji je s njima bio u daljoj rodbinskoj vezi.[65] Banu Mahzum, drugi kurejški klan, također je pružio podršku Osmanu.[65] Abdulah ibn Abi Rabija, njihov poglavar i guverner jemenskog al-Džanada, upozorio je Abdul-Rahmana ibn Avfa da će se u slučaju izjašnjavanja povjerenja Aliju suočiti s neposlušnošti njegovog klana, odnosno da će isti biti lojalan ukoliko da prisegu Osmanu.[65] Osim što nije imao politički oslonac među klanovima, potpora Aliju izostala je i unutar samog izbornog vijeća.[67] Prema određenim predajama, uspio je uvjeriti Sada ibn Abi Vakasa da mu pruži podršku umjesto Osmanu, međutim, čak i u slučaju istinitosti takvih navoda u najboljem slučaju radilo se o slaboj potpori.[67] Snažniji pokazatelj Osmanove premoći je slučaj Zubajra, Alijevog rođaka koji ga je favorizirao za nasljednika nakon Muhamedove smrti, ali se na ovom izboru ipak odlučio za Osmana.[67] Veoma bitnom navodi se i podrška Osmanu od strane Omejada, moćne vladarske dinastije koja je u to doba upravljala Sirijom.[68]

Izbor za trećeg kalifa (Balamijeva Tarihnama, 14. vijek)

Abdul-Rahman ibn Avf u konačnici je imao uvjerljive argumente u korist Osmana i odluku je donio prilikom javnog okupljanja u džamiji, uz prisustvo dvojice kandidata.[67] Time je stvoren veliki pritisak na Alija da javno i bez odgode obznani prisegu Osmanu, što je nevoljko i učinio.[67] Madelung navodi da iako jest vjerojatno da je Omar bio zabrinut mogućnošću da Ali postane kalif, ipak ne postoje dokazi da je direktno pokušao okrenuti izborno vijeće protiv njega.[67] Takve indicije potkrepljuje Omarovim upozorenjem Abdul-Rahmanu ibn Avfu neposredno prije smrti u kojem izražava protivljenje ambicijama Banu Hašima u pogledu njihovog prava na kalifat, a to je prema Madelungu bitno doprinijelo izbornom porazu Alija.[67] Iako ovo upozorenje nije izrečeno javno, bilo je bez sumnje široko poznato, naročito u visokim političkim krugovima, a dodatne probleme za Alijeve pristaše kasnije je stvorio atentat na Omara.[67] Abdul-Rahman ibn Avf bio je svjestan Omarovih stavova i stoga je izgledno da se povukao iz izborne utrke s ciljem da osigura potpunu Osmanovu pobjedu, međutim, Madelung ističe da ipak izglednije da se radi o spontanoj inicijativi nego naredbi prijašnjeg kalifa.[67] Sam Abdul-Rahman ibn Avf je prilikom finalnog izbora dvojici kandidata postavio tri uslova: privrženost Kuranu, suni poslanika Muhameda i odlukama Abu Bakra i Omara, među kojima je Ali prihvatio samo prva dva, dok je Osman uvažio sva tri.[69] Ibn Abu al-Hadid u svojim komentarima Staze rječitosti tvrdi da je Ali tokom izbora bio siguran u vlastitu superiornost za vladavinu kalifatom, ali da je zbog općeg prihvaćanja Osmana na neki način bio prinuđen dati mu prisegu.[70]

Osmanov kalifat[uredi - уреди | uredi izvor]

Alijev odnos s Osmanom tokom njegove vladavine kalifatom (644656) bio je složenog karaktera i varirao je od vjerskog, pravnog i političkog suprostavljanja do zajedničkog otpora sabajitima i fizičke zaštite protiv pobunjenika.[42] Zbog svega toga, njihov odnos bio je predmetom različitih tumačenja kod historičara još od ranog srednjeg vijeka. Na prijelazu iz 9. u 10. vijek, historičar ibn Asam pisao je da je Ali djelovao sa svrhom ograničavanja Osmanovog utjecaja ali bez izravnog protivljenja, znajući da se Osman neće usuditi okrenuti protiv njega.[2] Među historičarima koji inzistiraju na animozitetu najdalje je otišao L. Caetani koji je početkom 20. vijeka razvio tezu da je Ali bio glavni konspirator u pobuni i atentatu na Osmana (kao u slučaju protiv Omara),[71] što pak kasniji historičari odbacuju zbog nedostatka primarnih dokaza i neusklađenosti s drugim događajima.[72] H. Nasr pojednostavljeno navodi da je Ali usvojio neutralan stav između Osmanovih pristalica i protivnika.[1] L. Veccia Vaglieri, W. Madelung i R. Gleave ističu Alija kao jednog od glavnih kritičara Osmanovih postupaka među ashabima (zajedno s Talhom i Zubajrom) i izdvajaju niz pojedinačnih primjera neslaganja, međutim, istovremeno navode da se njihov odnos nipošto ne može opisati neprijateljskim.[73]

Najznačajnije razilaženje s Osmanom bilo je u pogledu izvršavanja pravnih propisa (hududa)[74] jer Ali se evidentno smatrao odgovornim za očuvanje i izvršenje normi Kurana i sune poslanika Muhameda,[75] zbog čega je otvoreno prozivao kalifa da se ne pridržava istih.[76] Na početku Osmanove vladavine, prosvjedovao je protiv oprosta Ubajdalahu ibn Omaru za ubojstvo al-Hurmuzana i zaprijetio da će lično provesti propisanu kaznu ukoliko ga se dočepa.[75] Također, inzistirao je na kažnjavanju kufanskog guvernera al-Valida ibn Ukbe zbog pijanstva i kada su se drugi to libili učiniti jer se radilo o kalifovom polubratu, Ali ga je (ovisno o predajama) ili išibao sam ili je to prepustio svom nećaku Abdulahu ibn Džafaru.[76] Ove Alijeve inicijative dovele su do stanovitog antagonizma kod dvojice prijestupnika.[75] Tokom hadža 650. (29. AH), Ali se zajedno s Abdul-Rahmanom ibn Avfom izravno suprotstavio Osmanu zbog promjene molitvenog rituala i optužio ga da uvodi novotarije (bidu).[76] Prigovarao mu je na temelju zabrane obavljanja vansezonskog hodočašća (umre) tokom sezone onog regularnog (hadža) ili kombiniranjem dva navedena, upozoravajući ga da ne odstupa od sune poslanika,[75] a protestirao je i zbog obavljanja četiri rekata na Arefatu i Mini umjesto dva.[42]

Ali se isto tako u više navrata suprotstavio Osmanovim političkim odlukama i predstavljao je jednog od glavnih opozicijskih vođa, barem u moralnom smislu.[42] Historičari Veccia Vaglieri i Madelung navode niz primjera u kojima je Ali nastojao zaštititi zaslužne muslimane (prema njegovom gledištu) od kalifovog zlostavljanja i represije.[77] Kada je Abu Zar al-Gifari prognan iz Medine zbog propovijedanja o zlodjelima moćnika, Ali ga je skupa sa svojim sinovima otišao pozdraviti pri odlasku iz grada usprkos kalifovoj zabrani,[78] čime je izazvao oštru svađu s Osmanom.[77] Ostali primjeri uključuju Alijevo stajanje u zaštitu Amara ibn Jasira koji mu se ranije pridružio u ekonomskom prosvjedu,[79] Džundaba ibn Kaba al-Azdija koji je pogubio samoproglašenog čarobnjaka,[80] Abdulaha ibn Masuda kojeg je primio u vlastitu kuću,[80] te kufanskog kurira koji je odbio otkriti imena autora pisma u kojem se kritizira kalif.[80] Ali je također služio kao posrednik delegaciji egipatskih pobunjenika koja je došla u Medinu na pregovore s Osmanom,[81] a kada su isti kasnije pokrenuli opsadu kalifove kuće Ali je odbio njihov zahtjev da im bude predvodnik, s ciljem izbjegavanja nereda i krvoprolića.[82] Značajna razilaženja zabilježena su i oko privrednih pitanja jer Ali se nije slagao s Osmanovom raspodjelom budžeta,[83] zbog čega je pokrenuo ekonomske reforme neposredno nakon kalifove smrti.[42]

Unatoč navedenim razilaženjima i sporovima, odnos Alija i Osmana nije bio posve antagonističan[80] i ne postoji niti jedna izjava na temelju koje se Alija može opisati ekstremistom.[42] Naprotiv, bio je neprijateljski nastrojen prema sabajitima, gulatskim sljedbenicima Abdulaha ibn Sabe, od kojih se ogradio kada su mu počeli prišivati božanske karakteristike.[42] Među članovima izbornog vijeća, Ali je bio najbliže rodbinski povezan s Osmanom i na dvoru mu je često dijelio savjete.[84] Dok Veccia Vaglieri na temelju njegove uloge u posredovanju egipatskim pobunjenicima tvrdi da postoji sumnja o mogućem tajnom dogovoru s ciljem zahtjevanja kalifove abdikacije,[42] Madelung nasuprot tome ističe da je Alijeva uloga zapravo dokaz njegove bliskosti s Osmanom.[85] Prilikom Osmanovih pregovora s Egipćanima, kalif je u početku uvažio Alijev savjet da se javno pokaje i time je doveo do smirivanja situacije, no poslije je na nagovor Marvana odbacio krivnju i time izazvao bijes naroda odnosno samog Alija.[85] Nakon što su pobunjenici presreli tajno pismo s kalifovim pečatom i opkolili Osmanovu kuću, Ali je skupa s Muhamedom ibn Maslamahom svjedočio u korist kalifa koji je inzistirao da nije potpisao naredbu o kažnjavanju egipatskih vođa.[86] Osmanovim odbijanjem egipatskih zahtjeva za ostavkom došlo je do ozbiljne eskalacije i Ali je napustio pregovore,[86] međutim, intervenirao je opet kada je čuo da su pobunjenici obustavili opskrbu vodom[87] i poslao je svoje sinove da zaštite kalifovu kuću.[1]

Alijev kalifat[uredi - уреди | uredi izvor]

Izbor za kalifa[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak kalifata[uredi - уреди | uredi izvor]

Način vladavine[uredi - уреди | uredi izvor]

Bitka kod Džamala[uredi - уреди | uredi izvor]

Od Džamala do bitke kod Sifina[uredi - уреди | uredi izvor]

Bitka kod Sifina[uredi - уреди | uredi izvor]

Kuran na kopljima i primirje[uredi - уреди | uredi izvor]

Pojava grupe haridžita[uredi - уреди | uredi izvor]

Arbitraža[uredi - уреди | uredi izvor]

Bitka kod Nahravana[uredi - уреди | uredi izvor]

Pobune[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednja godina kalifata[uredi - уреди | uredi izvor]

Atentat na Alija[uredi - уреди | uredi izvor]

Sahrana i mauzolej[uredi - уреди | uredi izvor]

Žene i djeca[uredi - уреди | uredi izvor]

Alijev položaj u islamskoj misli[uredi - уреди | uredi izvor]

Sunizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Šijitizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Sufizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Islamska filozofija i irfan[uredi - уреди | uredi izvor]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Nahdž al-Balaga[uredi - уреди | uredi izvor]

Gurar al-Hikam va Durar al-Kalim[uredi - уреди | uredi izvor]

Alijev mushaf[uredi - уреди | uredi izvor]

Alijeva knjiga[uredi - уреди | uredi izvor]

Drugi radovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Fizičke i moralne karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Imena i titule[uredi - уреди | uredi izvor]

Stavovi o Aliju[uredi - уреди | uredi izvor]

Sunitsko gledište[uredi - уреди | uredi izvor]

Šijitsko gledište[uredi - уреди | uredi izvor]

Predaje[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 Poonawala (1.8.2011), i.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 3,9 Vidi:
    Poonawala (1.8.2011), i.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 4,9 Gleave (2008)
  5. Tabatabai (1975), str. 39.
  6. Vidi:
    Shah-Kazemi (2006), str. 37.
    Gleave (2008)
    Poonawala (1.8.2011), i.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  7. Vidi:
    Tabatabai (1975), str. 40.
    Dakake (2007), str. 34-40.
    Dakake (2.2.2012), i.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  8. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1977), str. 57.
    Madelung (1997), str. 26-27, 30-43. i 356-360.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
  10. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Labaf (2002), str. 177-190.
  11. Veccia Vaglieri (1986), str. 385.
  12. Madelung (1997), str. 310.
  13. Kohlberg (1.8.2011), ii.
  14. Madelung (1997), str. xi. i 19-20.
  15. Robinson (2003), str. 28. i 34.
  16. 16,0 16,1 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  17. 17,0 17,1 17,2 Watt (1953), str. 86.
  18. Esposito (2003), str. 15.
  19. Watt (1961), str. 34-35.
  20. Vidi:
    Watt (1961), str. 34.
    Esposito (2003), str. 15.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  21. Vidi:
    Watt (1953), str. 86.
    Watt (1961), str. 35.
    Watt (1986), str. 109.
  22. 22,0 22,1 Vidi:
    Watt (1961), str. 34-36.
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
  23. Tabatabai (1975), str. 39.
  24. Tabatabai (1982), str. 125-131.
  25. Madelung (1997), str. 14-15.
  26. 26,0 26,1 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  27. 27,0 27,1 27,2 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
    Poonawala (1.8.2011), i.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  28. Vidi:
    Madelung (1997), str. 253.
    Madelung (1997), str. 420.
  29. Madelung (1997), str. 23.
  30. Madelung (1997), str. 23. i 27.
  31. 31,0 31,1 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1977), str. 57.
    Madelung (1997), str. 26-27, 30-43. i 356-360.
  32. 32,0 32,1 Madelung (1997), str. 43.
  33. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
    Madelung (1997), str. 43.
  34. Vidi:
    Madelung (1997), str. 44.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  35. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381.
    Madelung (1997), str. 40-41.
  36. Vidi:
    Madelung (1997), str. 41.
    Poonawala (1.8.2011), i.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  37. Vidi:
    Madelung (1997), str. 40-41.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  38. Madelung (1997), str. 41.
  39. 39,0 39,1 39,2 Vidi:
    Newman (1999), str. 403.
    Lewinstein (2001), str. 326.
  40. Lewinstein (2001), str. 326.
  41. 41,0 41,1 Newman (1999), str. 403.
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 42,4 42,5 42,6 42,7 42,8 42,9 Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
  43. Vidi:
    Newman (1999), str. 403-404.
    Lewinstein (2001), str. 326.
  44. 44,0 44,1 44,2 44,3 Madelung (1997), str. 141.
  45. Madelung (1997), str. 40-41.
  46. Vidi:
    Madelung (1997), str. 17. i 40-42.
    Madelung (1997), str. 420.
    Newman (1999), str. 403.
  47. Vidi:
    Madelung (1997), str. 39.
    Newman (1999), str. 403-404.
  48. Vidi:
    Madelung (1997), str. 39.
    Newman (1999), str. 403.
  49. Vidi:
    Madelung (1997), str. 40.
    Newman (1999), str. 404.
  50. Madelung (1997), str. 67-68.
  51. 51,0 51,1 Madelung (1997), str. 68.
  52. Madelung (1997), str. 42.
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  54. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  55. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 381-382.
    Madelung (1997), str. 50-52.
  56. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 50-51.
  57. Madelung (1997), str. 50-51.
  58. Madelung (1997), str. 66-67.
  59. Vidi:
    Madelung (1997), str. 67. i 79.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  60. Madelung (1997), str. 67.
  61. Vidi:
    Madelung (1997), str. 68-69. i 75.
    Levi Della Vida; Bonner (2000), str. 820.
  62. Vidi:
    Madelung (1997), str. 69-70.
    Levi Della Vida; Bonner (2000), str. 820.
  63. Vidi:
    Madelung (1997), str. 70-71.
    Levi Della Vida; Khoury (2000), str. 946.
  64. Vidi:
    Madelung (1997), str. 71.
    Levi Della Vida; Khoury (2000), str. 946.
  65. 65,0 65,1 65,2 65,3 65,4 65,5 65,6 65,7 Madelung (1997), str. 71.
  66. Vidi:
    Madelung (1997), str. 71.
    Nasr; Afsaruddin (8.3.2018)
  67. 67,0 67,1 67,2 67,3 67,4 67,5 67,6 67,7 67,8 Madelung (1997), str. 72.
  68. Levi Della Vida; Khoury (2000), str. 946.
  69. Madelung (1997), str. 81.
  70. Dakake (2007), str. 41.
  71. Madelung (1997), str. 106-107.
  72. Madelung (1997), str. 107. i 113.
  73. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 109.
    Gleave (2008)
  74. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 108.
    Gleave (2008)
    Poonawala (1.8.2011), i.
  75. 75,0 75,1 75,2 75,3 Madelung (1997), str. 108.
  76. 76,0 76,1 76,2 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 108.
  77. 77,0 77,1 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 109.
  78. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 109.
    Gleave (2008)
    Poonawala (1.8.2011), i.
  79. Vidi:
    Madelung (1997), str. 96.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  80. 80,0 80,1 80,2 80,3 Madelung (1997), str. 109.
  81. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 95. i 111-112.
    Poonawala (1.8.2011), i.
  82. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 96. i 112.
  83. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 382.
    Madelung (1997), str. 108-109.
  84. Madelung (1997), str. 109-111.
  85. 85,0 85,1 Madelung (1997), str. 111-112.
  86. 86,0 86,1 Madelung (1997), str. 112.
  87. Vidi:
    Madelung (1997), str. 112.
    Poonawala (1.8.2011), i.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Monografije
Periodika
Enciklopedije

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Ali
Wiktionary-logo-en.pngPotražite izraz Ali u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.
Wiktionary-logo-en.pngPotražite izraz Alija u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.