Hasan ibn Ali

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Hasan
Kaligrafsko pisanje imena Hasan
Kalif Kufe
Vladavina 661. (40. – 41. AH)
Prethodnik Ali ibn Abi Talib
2. šijitski imam
(imamitsko i zejditsko gledište)
Prethodnik Ali ibn Abi Talib
Nasljednik Husein ibn Ali (3. imam)
1. šijitski imam
(mustalitsko gledište)
Nasljednik Husein ibn Ali (2. imam)
Supružnici 6 supruga i 3 konkubine
Potomstvo 15 sinova i 9 kćeri
Puno ime al-Ḥasan ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib
(arap. الحسن ابن علي ابن أبي طالب)
Posthumno ime al-Mudžtaba
Pleme Kurejš (Banu Hašim)
Otac Ali ibn Abi Talib
Majka Fatima bint Muhamed
Rođen/a 2. mart 625. (625-03-02)
(15. ramazana 3. AH)
Medina, Hidžaz, Arabija
Umro/la 2. april 670. (dob: 45)
(5. rabiul-avala 50. AH)
Medina, Omejadski Kalifat
Pogreb groblje al-Baki, Medina
Religija islam

Hasan (arap. حسن), punim imenom al-Hasan ibn Ali ibn Abi Talib (arap. الحسن ابن علي ابن أبي طالب‎‎, translit. al-Ḥasan ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib; Medina, 2. marta 625. – Medina, 2. aprila 670), najstariji sin Alija i Muhamedove kćerke Fatime, kratkotrajni vladar Iraka i drugi šijitski imam po imamitskom i zejditskom gledištu. Kalifom u Kufi imenovan je 661. nakon očeve smrti u atentatu, no pola godine kasnije sporazumno je abdicirao u korist Muavije, kasnijeg utemeljitelja omejadske dinastije, s ciljem da okonča Prvu fitnu. Ostatak života proveo je u rodnoj Medini i preminuo je 670. od posljedica trovanja, a sahranjen je na groblju al-Baki. Hasan je kao Muhamedov unuk cijenjen kod svih muslimana, posebno kod šijitskih pravaca koji ga svrstavaju u užu Muhamedovu porodicu (Ahl al-bajt) i tzv. ljude pod ogrtačem (Ahl al-kisa), te ga drže nositeljem imamata. Uz navedene imamite i zejdite, Hasana imamom smatraju još ismailitski mustaliti, ali prvim u nizu.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rani život do Muhamedove smrti[uredi - уреди | uredi izvor]

Hasan je rođen u Medini kao prvo dijete Alija ibn Abi Taliba i Fatime bint Muhamed,[1] odnosno kao najstariji unuk islamskog poslanika Muhameda.[2] Godina rođenja je pouzdano poznata kao 3. AH[1] (624/625. AD),[3] dok s datumom zbog variranja u primarnim izvorima to nije slučaj.[3] Iz ovih razloga, historičar W. Madelung kao datum navodi 2. marta 625. odnosno 15. ramazana 3. AH,[2] a L. Veccia Vaglieri samo sredinu ramazana, uz opasku da ni točan mjesec nije siguran.[3] Prema predajama, Ali je razmišljao da mu sin nosi ime Harb[1] ili neko drugo,[2] međutim, Muhamed mu je odabrao ime Hasan[1] (dosl. dobar). Muhamed je također povodom unukovog rođenja zaklao ovna (kurban) i meso podijelio siromasima, a Fatima je novorođenčetu obrijala glavu i izvagala mu kosu, te zatim u toj količini kupila srebro i udijelila ga potrebitima.[2] Isti slijed događaja vezan uz imenovanje, kurban i srebro zabilježen je i za Hasanovog mlađeg brata Huseina.[2]

Prvih sedam godina Hasan je proveo u domaćinstvu s Muhamedom i tokom kasnijeg života sjećao se i prepričavao djedova djela i govore,[1] primjerice njegovo podučavanje namaza[2] i događaj kada mu je izvadio datulju iz usta i vratio je natrag u košaru za sadaku, objašnjavajući mu da uzimanje od milostinje nije dozvoljeno za baš nikog.[1] Velik broj predaja,[1] sačuvan u sunitskim i šijitskim zbirkama hadisa,[3] svjedoče o velikoj ljubavi i nježnosti Muhameda prema svojim unucima (Hasanu i Huseinu),[1] pokazivanim i privatno i javno.[2] Takvi primjeri uključuju Muhamedovo nazivanje unuka bogatstvom,[3] nošenje Hasana na njegovim ramenima, držanje na koljenima, ljubljenje u trbuh,[2] dopuštanje da mu visi na leđima tokom obavljanja molitve, itd.[1]

Jednom prilikom Muhamed je prekinuo propovijed i sišao s minbera da pomogne malom Hasanu koji se zapleo u tuniku i pao.[1] Određene predaje sugeriraju da je Hasan dobivao nešto više Muhamedove pažnje u odnosu na Huseina i da je fizički više sličio djedu nego mlađi brat.[2] Muhamedova naklonost prema unucima od velikog je značaja za šijite u čijim se zbirkama javlja poslanikova izjava da će "Hasan i Husein biti sajedi među mladima u dženetu"[1] (Marvan ibn al-Hakam osporavao je autentičnost ovog hadisa)[3] i predviđanje da će Hasan uspostaviti mir između dvije muslimanske frakcije.[4] Također, od religijski najveće važnosti je predaja o događaju kada je Muhamed ogrnuo svojim ogrtačem Alija, Fatimu, Hasana i Huseina, nazvavši ih svojim Ahl al-bajtom i rekavši im da su očišćeni od svih grijeha i nečistoća.[5]

Od djetinjstva do vlasti[uredi - уреди | uredi izvor]

Ali sa sinovima Hasanom i Huseinom (kadžarski crtež, 19. vijek)

Nakon smrti djeda Muhameda i majke Fatime 632. godine, Hasan i njegov brat Husein nisu učestvovali u bitnijim događajima tokom vladavine prve trojice kalifa.[3] Primarni izvori navode da su bili u stanju poslušnosti svom ocu ili pak politički pasivni, što suvremeni historičari opisuju razumljivim s obzirom na to da su tada bili veoma mladi.[3] Prema pisanju srednjovjekovnog historičara ibn Isfandijara, za vrijeme Omarovog upravljanja kalifatom ranih 640-ih Hasan je zajedno sa starijim Abdulahom ibn Omarom i kufanskim jedinicama sudjelovao u vojnom pohodu na Amol u Tabaristanu, evidentno zbog Alijeve želje da mu sin stekne ratno iskustvo.[2] Nakon Omarovog ukidanja Abu Bakrove ravnomjerne raspodjele ratnog plijena i državnog budžeta odnosno uvođenja privilegija zasnovanih na plemenskom statusu i stažu u islamu, Hasan je na temelju Fatiminih prava dobivao veći iznos u odnosu na obične muslimane tj. isti kao i Husein, Ali i veterani bitke na Bedru, ali upola manji od Muhamedovih udovica.[6] Ove privredne reforme kasnije je poništio Ali.[7] Omar je također dozvolio Aliju da zadrži vlasništvo nad ranije oduzetim posjedima kod Janbua u blizini planine Radve, a isti su kasnije pripali Hasanu i njegovim potomcima.[8]

Tokom spora oko izbora trećeg kalifa 644. godine, Hasan i Husein imali su manju ulogu u Alijevom prosvjedovanju protiv Osmana.[3] Sljedeći događaj u kojem je Hasan učestvovao bio je kažnjavanje kufanskog guvernera al-Valida ibn Ukbe zbog pijanstva, a odigrao se 651. u vrijeme Osmanove vladavine.[2] Ali je inzistirao na provođenju kazne (hudud) i predložio Hasanu da lično izvrši šibanje,[2] no on se zajedno s drugima ustručavao to napraviti jer se radilo o kalifovom polubratu,[9] zbog čega ga je Ali prekorio[2] i ovisno o predajama ili išibao osuđenika sam ili je to prepustio svom nećaku Abdulahu ibn Džafaru.[9] Pet godina kasnije, Hasan je poslan od strane Alija da štiti opkoljenu Osmanovu kuću,[1] u čemu su još sudjelovali njegov brat Husein[3] i drugi sinovi istaknutih ashaba poput Abdulaha ibn al-Zubajra i Abdulaha ibn Omara.[10] Mladići su isprva donosili vodu kalifu, iznemoglom od žeđi, a bilo im je naređeno da ga brane od prosvjednika u slučaju eskalacije.[11] Na dan Osmanove smrti u junu 656. Hasan je ovisno o historijskim izvorima ili položio oružje na kalifov zahtjev i potom bio blaže ranjen u metežu,[12] ili je ušao u kuću neposredno nakon što je Osman već bio mrtav.[13] Kasnije je zbog neuspješne obrane prigovarao i Aliju[14] i Muhamedu ibn Abu Bakru.[13]

Nakon Alijevog preuzimanja kalifata i izbijanja Prve fitne u drugoj polovini 656. godine, Hasan je povremeno izražavao negodovanje prema očevoj ratnoj politici i pokušavao je ublažiti međumuslimanske tenzije.[2] Primjerice, tokom marša Alijeve vojske kroz al-Rabazu u Arabijskoj pustinji, došlo je do Hasanovih prigovora ocu da je trud preopasan i da je možda bolje privremeno odgađanje sukoba, što je Ali odbio s objašnjenjem da nema drugog izbora nego boriti se protiv neprijatelja ukoliko se želi držati Muhamedove poruke.[15] Kod mjesta Fajda, sljedećoj stanici prema Iraku, Ali je zadužio Hasana i Amara ibn Jasira da pođu u Kufu i okupe vojsku za borbu protiv grupe basranskih pobunjenika na čelu s Talhom, Zubajrom i Aišom.[16] Hasan je naposljetku sam uspio mobilizirati između šest i sedam hiljada Kufljana koji su se priključili glavnoj Alijevoj vojsci kod nasipa Zukara pokraj Kufe.[17] Učestvovao je u bitki kamile (decembar 656), kao i kasnije u bitki kod Sifina (juli 657),[18] no njegova ratna uloga bila je od sporednog značaja.[2] Historičar W. Madelung navodi da je Aliju, razočaranom zbog ishoda potonje bitke, jedina olakotna okolnost bila da su mu sinovi preživjeli jer se pribojavao da njihovom smrću Muhamedova loza bude ugašena.[19] U proljeće 658. Hasan je zajedno s Alijem, Huseinom, ibn Abasom i al-Aštarom postao predmetom proklinjanja s minbera u omejadskim džamijama, uvedenim od strane Muavije.[20] Nakon što je Ali krajem januara 661. ubijen u atentatu, Hasan je skupa s bratom Huseinom, polubratom Muhamedom i rođakom Abdulahom obavio obredno pranje očevog tijela, te su ga kasnije s Ubajdulahom ibn Abasom sahranili na tajnoj lokaciji.[21]

Hasanov kalifat[uredi - уреди | uredi izvor]

Izbor za kalifa[uredi - уреди | uredi izvor]

Osmanski medaljon s Hasanovim imenom u Aja Sofiji (Istanbul)

U drugoj polovini ramazana 40. AH (koncem januara 661),[22] Hasan je odabran za novog kalifa i njegov izbor protekao je bez sporova.[23] Sam Ali nije izravno imenovao nasljednika tj. Zapovjednika vjernika,[23] što prema historičaru W. Madelungu nipošto ne implicira da Hasan nije bio njegov izbor za tu poziciju,[24] uzimajući u obzir da je ranije u više navrata isticao uvjerenje da samo Muhamedov Ahl al-bajt ima pravo vladati muslimanskom zajednicom.[25] Usto, Madelung dodaje da o Hasanu kao očiglednom odabiru između dva sina svjedoči Alijev testament datiran 2. novembra 658. (10. džumade-l-ule 39. AH) u kojem privatne posjede u Arabiji ostavlja u nasljedstvo starijem sinu, dok mlađem Huseinu pripadaju samo u slučaju ako ga nadživi.[24]

Hasan je povodom Alijeve smrti održao govor u Velikoj džamiji u Kufi,[25] obznanio narodu tužnu vijest i potom prisjetio okupljene na zasluge i vrline svoje porodice, njegovog oca i, konačno, samog sebe.[26] Alija je opisao kao čovjeka čija su djela bez premca i koja će zauvijek takvima ostati, opisujući pritom njegove vojne podvige kada se borio s poslanikom Muhamedom i braneći ga riskirao vlastiti život.[25] Dodao je da je na Muhamedovu naredbu jurišao s Mikailom zdesna i Džibrilom slijeva, nosio zastavu, te nije posustajao sve dok mu Bog nije podario pobjedu.[25] Noć očevog preseljenja na ahiret usporedio je s Isusovim uzašašćem i Jošuovom smrću, dodajući da Ali iza sebe nije ostavio nikakvo zlato ili srebro osim 700 dirhama od plaće koje je uštedio za porodične potrebe.[25] Govor je bio efektivan i emotivan jer narod je naricao zajedno s Hasanom, a onda im se obratio riječima:[25]

Wikiquote „O ljudi, tko me poznaje, zna me, a tko me ne poznaje, ja sam Hasan, potomak Muhameda. Ja sam potomak onoga koji donosi dobru vijest, potomak onoga koji donosi upozorenja, potomak zazivača Boga, moćnog i uzvišenog, i s njegovim dopuštenjem, ja sam blješteća svjetiljka. Ja sam iz Poslanikove porodice kojoj je Bog uklonio sve nečistoće i koju je pročistio, prema kojoj je obavezao ljubav u svojoj knjizi kada je rekao: 'umnogostručiti ćemo nagradu onom tko učini dobro djelo' (42:23). Činjenje dobrog djela je ljubav za nas, Poslanikovu porodicu.“
(Hasan[27])

Prisegu na vjernost Hasanu ovisno o primarnim izvorima prvi je dao Kais ibn Sad ibn Ubada[13] ili Ubajdulah ibn Abas,[28] guverner jemenske Sane koji je pred omejadskom invazijom netom pobjegao u Kufu, pozivajući narod da učini isto.[28] Ubrzo su uslijedile prisege ostatka okupljenih, uz priznanje da se radi o najboljem i najomiljenijem kandidatu.[28]

Ratna politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi izazov s kojim se Hasan kao vladar suočio bio je nastavak očeve ratne politike.[29] Naime, vojska koju je Ali okupio za pohod protiv Muavije u Siriji čekala je u stanju pripravnosti i svi su bili u atmosferi iščekivanja Hasanovih poteza.[30] U svom govoru Kufljanima otvoreno je veličao Alijeve vojne uspjehe, međutim, to ne mijenja činjenicu da je bio izrazito pacifističkog i pomirljivog karaktera,[28] o čemu vlada konsenzus i među srednjovjekovnim i suvremenim historičarima.[31] Prema W. Madelungu, takvi stavovi plod su njegovog ličnog iskustva jer je ranije svjedočio nizu krvavih događaja koje je pokušavao primiriti pod svaku cijenu, uključujući ubojstvo Osmana, bitku kamile i nastavak građanskog rata.[28] Na temelju toga ponekad je prigovarao ocu, no usprkos razilaženju u metodama nije sumnjao u pravičnost njegovih političkih ciljeva.[28] S druge strane, Hasan je osjećao obavezu prema Alijevim sljedbenicima okupljenim u Kufi i shvaćao je da bi učinio neoprostivu pogrešku okretanjem leđa vlastitoj vojsci, dok je samog Muaviju istovremeno smatrao podlacem i bio je upoznat s recentnim brutalnim napadima njegovog zapovjednika Busra ibn Abi Artata.[28] Madelung zaključuje da je Hasan u ovoj dilemi pokušavao slijediti primjer svog djeda Muhameda, tražeći časni mir i generalnu amnestiju.[32]

Nesuglasice oko ratne politike i sumnje u Hasanov nastavak priprema za vojni pohod pojavile su se još prilikom davanja prisege na vjernost.[29] Kais ibn Sad, možebitno prvi davatelj zakletve, prema pisanju al-Tabarija uvjetovao je davanje iste zahtjevom da ona bude na temelju Kurana, sune i borbe (kital) protiv onih koji nedozvoljeno proglašavaju dozvoljenim (al-muhilun), međutim, Hasan je odbacio potonju obavezu uz obrazloženje da je već sadržana u prvoj.[13] Prema al-Balazuriju, prisega je naposljetku osim uobičajene forme o Kuranu i suni uključivala i dodatak o obavezi borbe protiv onih koji su s Hasanom u ratu odnosno suživotu s onima koji su s njim u miru.[29] Iako se ova formulacija nije razlikovala od prisege o prijateljima i neprijateljima koju je ranije Ali zahtijevao od sljedbenika i koju su haridžiti oštro kritizirali,[33] svejedno je među narodom poticala opravdane sumnje da Hasan ne želi nastaviti očevim ratnim putem nego sklopiti mir.[34] Najzabrinutiji bili su iz redova 40.000 okupljenih vojnika, bilo zato što su se čvrsto držali svojih političkih ideja ili su pak strahovali od Muavijine odmazde, znajući da dotični aktivno nastavlja sa svojom agresivnom politikom prema Iraku.[13]

Prvih 50 ili 60 dana nakon stupanja na vlast, Hasan je bio vojno pasivan, nije otpremio nikog protiv Muavije i čak nije ni spominjao pohod ili rat, dok je vojska istovremeno postajala sve nestrpljivija.[35] Tada je primio pismo od Abdulaha ibn Abasa iz Basre koji ga je poticao na akciju.[36] Ibn Abas obratio mu se kao potomku Božjeg poslanika i rekao mu da su muslimani koji su ga imenovali za svog vođu i Alijevog nasljednika sada razočarani njegovom pasivnošću prema Muaviji i traženju svojih prava.[35]

Wikiquote „Pripremi se za rat, bori se protiv svojih neprijatelja, nagovori svoje drugove, postavi ugledne ljude i plemiće na čelna mjesta, osvoji im srca na taj način. Slijedi praksu pravednih imama, nagradi utjecajne ljude i vrati slogu među narodom. I znaj da je rat lukavstvo i da si slobodan tako postupati tokom rata, sve dok muslimane ne lišavaš onog što im pripada. Dobro znaš da su ljudi okretali leđa tvom ocu Aliju i prelazili na Muavijinu stranu samo zato što ih je sve tretirao jednako i davao im ista primanja. To izaziva razdor.“
(Abdulah ibn Abas[35])

Ibn Abas dodatno ga je podsjetio da su njegovi neprijatelji (Omejadi) oni koji su već ratovali protiv Božjeg poslanika i nakon poraza samo načelno prihvatili islam, privatno se izrugivali stihovima Kurana i nevoljko izvršavali vjerske dužosti, te da njihova oholost iz dana u dan samo raste.[35] Od Hasana je zatražio da se bori protiv njih i da nipošto ne prihvaća kompromise, upozoravajući ga na primjer njegovog oca koji je izigran arbitražom i lažnim obećanjima, uz zaključnu poruku da brani svoja prava čak i pod cijenu vlastitog života.[37] Ipak, Hasan je ibn Abasovo pismo protumačio više kao izražavanje bespogovorne odanosti nego kao ozbiljan poziv na rat.[38]

Prepiska s Muavijom[uredi - уреди | uredi izvor]

Keramika s Hasanovim imenom

U rano proljeće 661. Hasan je poslao svoje prvo pismo Muaviji i zatražio od njega prisegu na vjernost:[39]

Wikiquote „Od Hasana, Božjeg sluge i Zapovjednika vjernika, za Muaviju ibn Sahra. Muhamed je poslan od Boga kao znak milosti svim svjetovima i kao upozoritelj svim živućima, on je prenio Božju poruku i svetu istinu, uništio politeizam, podržavao vjernike, proslavio Arape i svoje Kurejše. Kada je umro, Arapi su se međusobno svađali i borili za prevlast, no Kurejši su im rekli: 'Mi smo njegovo pleme, njegova porodica, njegovi najbliži sljedbenici, stoga nije dozvoljeno da osporavate naš autoritet i naša prava stečena preko Muhameda'. Arapi su uvažili ove argumente i prepustili im vlast. Zatim su uslijedile svađe među nama Kurejšima, nalik međuarapskim prepirkama, ali drugi Kurejši nisu nas tretirali pravedno, kao Arapi njih. (...) Kada smo mi, Muhamedova porodica (Ahl al-bajt) i njegovi najbliži sljedbenici, raspravljali s njima i tražili pravednost, odstranili su se i udružili u nepravdi i bojkotu protiv nas. (...) Bili smo šokirani onima koji su kočili naša prava i Poslanikov autoritet, iako se radilo o vrlim ljudima i ranim muslimanima. Ipak, suzdržavali smo se od međumuslimanskog sukoba, strahujući da time ne otvorimo prostor licemjerima i konfederatima (ahzab) koji će narušavati islam. Neka ti se ljudi danas dive, Muavijo, tvojem traženju prava kojih nisi dostojan, ni po ikakvoj vrlini niti po bilo kojem hvalevrijednom djelu u islamu. Ti si prije sin jednog konfederata, sin Kurejša koji je bio najveći neprijatelj Božjem poslaniku, ali Bog je iznevjerio vaše nade. Nakon što je Ali preminuo, muslimani su me izabrali za nasljednika i molim se Bogu da mi ne uvećava nagradu u dunjaluku nauštrb one u ahiretu. Odustani od ustrajavanja u lažima i prisegni mi na vjernost kao što su učinili drugi, sam dobro znaš da polažem veće pravo na poziciju pred Bogom. On cijeni sve one koji su spremni vratiti se poslušnosti i imaju pokajničko srce. Boj se Boga, odustani od pobune i poštedi muslimane prolijevanja krvi, jer nije dobro da ideš pred Boga krvavijih ruku nego što već jesu. Pođi putem mira i poslušnosti, ne osporavaj vlast onima kojima to pravo pripada, (...) tako ćeš vratiti jedinstvo. Međutim, ako budeš odbijao sve to i nastaviš ustrajati u oholim prijestupima, dignuti ću muslimane protiv tebe i tražiti od Boga da nam sudi, jer on je najbolji sudija.“
(Hasan[40])

Pismo u Damask dostavili su Džundab ibn Abdulah al-Azdi (Alijev rani sljedbenik) i al-Haris ibn Suvajd al-Tajmi iz plemena Tajm al-Ribab,[41] a sadržaj pisma kao i daljnje prepiske dvaju vladara poznat je iz djela historičara Abu al-Faradža al-Isfahanija.[42] Muavija je bio svjestan Hasanovih pacifističkih inklinacija i znao je da ne priprema vojni napad,[43] o čemu su ga izvještavali špijuni stacionirani u Kufi i Basri.[44] Kao i Hasanu, Muaviji je također bilo u interesu da izbjegne sukob velikih razmjera i stoga isprva nije vidio smisao u prijetnjama ili zastrašivanju Muhamedovog unuka.[41] Isto tako je znao da mu uobičajena i provjereno uspješna taktika svaljivanja krivice za Osmanovu smrt na svoje protivnike u ovom slučaju neće biti od koristi jer je Hasanova uloga u obrani Osmanove kuće bila široko poznata čak i u Siriji.[41] Zbog svega toga, historičar W. Madelung navodi da se Muavija s namjerom pridobivanja Hasana ovog puta okrenuo snishodljivosti i davanju lažnih obećanja.[41]

U svom pisanom odgovoru Hasanu, Muavija je obrnuo njegov uvodni pozdrav, nazivajući sebe Božjim slugom i Zapovjednikom vjernika.[41] Poručio mu je da uvažava njegovo pismo i da dijele isti stav oko izvrsnosti Muhameda, ali mu je uputio i prigovore zbog kritiziranja Abu Bakra, Omara, Abu Ubajde i Zubajra, odnosno muhadžira i ansarita, dodavši da u njegovim očima Hasan zasigurno nije krivac za vezane nemile događaje.[41] Nadalje se dotaknuo teme nasljedstva Muhameda i tvrdio da muslimanska zajednica prilikom prve šure nije ignorirala kvalitete i zasluge njegove porodice, već je Abu Bakr izabran na temelju niza neprikosnovenih vrlina.[45] Na polemiku o nasljedstvu i superiornosti prvog Rašiduna nadovezao je njihov međusobni odnos, stavljajući sebe u ulogu Abu Bakra i ističući da je učinkovitiji od Hasana u upravljanju subjektima, prikupljanju novca i zavaravanju neprijatelja,[45] te da kao iskusniji, sposobniji i stariji traži od njega da mu preda vlast.[46] Muavija ga je na kraju uvjeravao da bi to bilo samo privremeno rješenje i da bi ga Hasan naslijedio nakon njegove smrti, obećavši mu da u međuvremenu ima pravo zadržati cijelu iračku riznicu, zatim godišnji prihod od bilo koje iračke pokrajine koju sam izabere i da ga uvijek može konzultirati u svim političkim pitanjima.[46]

Muavijino pismo Hasanu je uručio Džundab ibn Abdulah, upozorivši ga da se dotični sprema za napad i da je stoga najbolje preuzeti inicijativu udarom na njegov teritorij.[45] Dodatno ga je hrabrio i govorio mu da ga se neprijatelj ne može dočepati bez da iskusi bitku veću od one kod Sifina.[45] Hasan mu je odgovorio da će postupiti u skladu s njegovom preporukom, međutim, ipak je ignorirao ratne pripreme i suzdržavao se od daljnjeg savjetovanja s Džundabom.[45] Hasan također nije odgovorio ni na Muavijino pismo,[46] shvaćajući da su njegova ekstravagantna obećanja zapravo lažna i da nema smisla pridavati im pozornost.[47] Otprije upoznat s ličnim kukavičlukom Omejada, Hasan se prema svemu sudeći nadao da će ignoriranjem Muavije i on njega pustiti na miru.[48] Ipak, Muavija je na Hasanovu šutnju odgovorio slanjem novog, ovog puta prijetećeg pisma.[49] Upozorio je Hasana da ne polaže očajničke nade u traženje slabih točaka njegovog oklopa, ponovivši da će mu u slučaju davanja prisege ispuniti ranija obećanja i da će kalifat nakon njega postati Hasanov.[48] Hasanova reakcija opet je bila indiferentna i poručio mu je pismom da je primio ponudu, ali nema namjeru odgovarati da ne počini grijeh.[48] Naposljetku je rekao da jedino utočište koje traži jest ono Božje i ponovo je pozvao Muaviju da preispita svoje stavove.[48]

Sučeljavanje vojski[uredi - уреди | uredi izvor]

Karta Iraka u ranoislamskom periodu na kojoj su označeni Mosul, Harba, Maskin, Faludža, Sabat, Madain i Kufa, ključne lokacije tokom Hasanovog i Muavijinog pohoda

Mirovni sporazum[uredi - уреди | uredi izvor]

Život poslije abdikacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Smrt i sahrana[uredi - уреди | uredi izvor]

Porodica[uredi - уреди | uredi izvor]

Supruge[uredi - уреди | uredi izvor]

Djeca[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 240.
    Madelung (20.3.2012)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 Madelung (20.3.2012)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 3,9 Veccia Vaglieri (1986), str. 240.
  4. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 242.
    Madelung (20.3.2012)
  5. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 240.
    Madelung (1997), str. 14-16.
  6. Madelung (1997), str. 58-59.
  7. Madelung (1997), str. 149-150.
  8. Madelung (1997), str. 67.
  9. 9,0 9,1 Vidi:
    Madelung (1997), str. 108.
    Madelung (20.3.2012)
  10. Vidi:
    Madelung (1997), str. 133-134.
    Madelung (20.3.2012)
  11. Veccia Vaglieri (1986), str. 240-241.
  12. Vidi:
    Madelung (1997), str. 138.
    Madelung (20.3.2012)
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
  14. Vidi:
    Madelung (1997), str. 134. i 312.
    Madelung (20.3.2012)
  15. Vidi:
    Madelung (1997), str. 165-166.
    Madelung (20.3.2012)
  16. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 166.
    Madelung (20.3.2012)
  17. Vidi:
    Madelung (1997), str. 167.
    Madelung (20.3.2012)
  18. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (20.3.2012)
  19. Madelung (1997), str. 244.
  20. Madelung (1997), str. 258.
  21. Madelung (1997), str. 309.
  22. Madelung (1997), str. xvi.
  23. 23,0 23,1 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 311.
    Madelung (20.3.2012)
  24. 24,0 24,1 Vidi:
    Madelung (1997), str. 311.
    Madelung (20.3.2012)
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 Madelung (1997), str. 311.
  26. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 311-312.
  27. Madelung (1997), str. 311-312.
  28. 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 28,5 28,6 Madelung (1997), str. 312.
  29. 29,0 29,1 29,2 Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 312.
  30. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 309. i 311.
  31. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 242.
    Madelung (1997), str. 312.
    Madelung (20.3.2012)
  32. Vidi:
    Madelung (1997), str. 312.
    Madelung (20.3.2012)
  33. Madelung (1997), str. 253. i 312.
  34. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 312.
    Madelung (20.3.2012)
  35. 35,0 35,1 35,2 35,3 Madelung (1997), str. 313.
  36. Madelung (1997), str. 19. i 313.
  37. Madelung (1997), str. 313-314.
  38. Madelung (1997), str. 314.
  39. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 314-315.
    Madelung (20.3.2012)
  40. Madelung (1997), str. 314-315.
  41. 41,0 41,1 41,2 41,3 41,4 41,5 Madelung (1997), str. 315.
  42. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 315-325.
    Madelung (20.3.2012)
  43. Vidi:
    Madelung (1997), str. 315.
    Madelung (20.3.2012)
  44. Vidi:
    Veccia Vaglieri (1986), str. 241.
    Madelung (1997), str. 315.
  45. 45,0 45,1 45,2 45,3 45,4 Madelung (1997), str. 316.
  46. 46,0 46,1 46,2 Vidi:
    Madelung (1997), str. 316.
    Madelung (20.3.2012)
  47. Madelung (1997), str. 316-317.
  48. 48,0 48,1 48,2 48,3 Madelung (1997), str. 317.
  49. Vidi:
    Madelung (1997), str. 317.
    Madelung (20.3.2012)

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Hasan ibn Ali
Wiktionary-logo-en.pngPotražite izraz Hasan u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.