Imamizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Imamizam (arap. إمامية‎) je islamski pravac i glavna podgrupa šijitizma. Njeni sljedbenici imamiti (poznati i kao imamije, duodecimalisti, džaferije, dvanaesterci, dvanaestnici ili isna ašarije) su najbrojnija šijitska skupina i stoga se pod terminom šijiti najčešće podrazumijevaju upravo oni. S druge strane, u određenim izdanjima imamiti se koriste kao sveobuhvatan termin za sve šijitske muslimane. Termin duodecimalisti je izveden iz doktrine vjerovanja u dvanaest imama, odabranih od strane Alaha, dok termin džaferije (ili džafarije) potječe od imena šestog imama Džafara es-Sadika koji je razradio imamitsku sudsku praksu. Imamiti čine većinu među muslimanima u Iranu (90%), Azerbajdžanu (85%), Bahreinu (70%), Iraku (65%) i Libanonu (65%).

Doktrina[uredi - уреди | uredi izvor]

Imena svih dvanaest imama stilizirana u obliku imena Ali (arap. على)

Imamitska doktrina se temelji na pet principa, poznatih kao Usul al-Din (dosl. načela vjerovanja):[1]

  • Tavhid (monoteizam): Bog je jedan i jedini
  • Nubuvet (poslanička misija): Božje slanje poslanika radi upute ljudskog roda
  • Imamat: ciklus imama koji slijedi poslije ciklusa poslanika radi upute ljudima, imame kao upućivače kao i poslanike bira jedino Alah
  • Adl (Božja pravda): koncept moralne ispravnosti koji je zasnovan na etici, pravdi i jednakosti, te koji nalaže kažnjavanje za kršenje iste etike
  • Mead (eshatologija): događaji povezani za proživljenjem nakon smrti, sudnji dan i Božji sud

Ovi principi su drugačiji od onih koji su neophodni da bi se netko smatrao muslimanom. Imamat nije uključen u nužnosti vjere. Prema ajatolahu Hojiju, osnovni principi vjerovanja svih muslimana su tavhid, nubuvet i mead koji podrazumijeva druge nužnosti poput meleka. Stoga, šijitska ulema pravi distinkciju kad su u pitanju principi vjerovanja imamitskih šijita u odnosu na ostale.

Knjige[uredi - уреди | uredi izvor]

Šijitizam ima bogatu i raznoliku literaturu koja pokriva sve aspekte islamske učenosti. Neki od najvažnijih naslova su:

Dvanaest imama[uredi - уреди | uredi izvor]

Dvanaest imama za imamite predstavljaju duhovne i političke nasljednike poslanika Muhameda. Prema imamitskoj teologiji, nasljednik Muhameda je određena nepogrešiva ljudska individua koja pravedno upravlja ljudskom zajednicom, održava i tumači Božji zakon, uključujući i njegovo ezoteričko značenje. Riječi i djela Muhameda odnosno imama su vodič i model za zajednicu u pogledu slijeđenja. Svaki od dvanaest imama je bio sin onog prethodnog, s izuzetkom Huseina ibn Alija koji je bio brat Hasana ibn Alija. Dvanaesti i posljednji imam je Mahdi, za kojeg imamiti vjeruju da je trenutno živ i da se nalazi u skrivenosti.

Pravo[uredi - уреди | uredi izvor]

Islamska pravna škola (mezheb) kod šijita naziva se džaferijskom. Prema njoj, suna se smatra usmenom tradicijom Muhameda kao i njena implementacija i tumačenje od strane imama. Postoje tri škole džaferijskog prava: usulitska, ahbaritska i šejhitska. Među njima, daleko najveća i najutjecajnija je usulitska škola. Imamiti koji ne slijede džaferijsko pravo su aleviti, bektaši i kizilbaši.

Džaferijski fikh se temelji na deset stupova koji su poznati kao Furu al-Din (dosl. pomoćnici vjere):

Prema imamitima, definiranje i tumačenje islamskog prava je odgovornost Muhameda i dvanaest imama. Budući da je dvanaesti imam u skrivenosti, dužnost islamske uleme je da kroz upućivanje na islamske izvore, kao što su Kuran i hadis, izvedu pravne odluke unutar granica islamskog zakona kako bi osigurala sredstva za rješavanje aktualnih pitanja iz islamske perspektive. Drugim riječima, ulema pruža starateljstvo nad islamskim pravom koje je definirano od strane Muhameda i dvanaest imama. Ovaj proces je poznat kao idžtihad, a mudžtehidi su poznati kao mardže i predstavljaju osobe zadužene za uputu. Druge titule koje rabi šijitska ulema su alame, ajatolah, hodžatoleslam, itd.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]