Mahdi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Mahdi ili Mehdi (arap. ٱلْمَهْدِيّ‎, al-Mahdij, dosl. upućeni ili vođeni) je eshatološki spasitelj u islamu koji će se pojaviti i vladati pet, sedam, devet ili devetnaest godina (ovisno o različitim tumačenjima)[1] prije Sudnjeg dana, te osloboditi svijet od zla.[2]

Kuran ne sadrži direktne reference za Mahdija,[3] već samo hadisi odnosno izvještaji i predaje Muhamedovih učenja koji su prikupljeni nakon njegove smrti. U mnogim predajama stoji da će Mahdi doći s Isusom (Isa) kako bi zajedno porazili al-Masiha ad-Dadžala (dosl. lažni mesija ili Antikrist).[4] Iako koncept Mahdija nije esencijalna doktrina u sunitskom islamu, popularan je i među sunitima i šijitima.[5] Oba pravca se slažu da će on vladati muslimanima i uspostaviti pravdu, međutim, razlika u gledištima se u najvećoj mjeri tiče njegovih atributa i statusa.

Šijitski pravci imaju različita gledišta o Mahdiju kao potomku islamskog poslanika Muhameda. Imamiti, najveća šijitska grupa današnjice, smatraju da je Muhamed al-Mahdi (sin 11. imama Hasana al-Askarija) u okultaciji i iščekivani Mahdi. Tajibitski ismailiti, uključujući bohrite, vjeruju da je Abul-Kasim al-Tajib trenutni skriveni imam i Mahdi. Kroz historiju su razni pojedinci tvrdili da su Mahdi. Poznatiji primjeri među njima su osnivač mahdavitskog pravca Muhamed Džaunpuri, utemeljitelj babizma sajed Ali Muhamed (Bab), osnivač Mahdijske države Muhamed Ahmed i utemeljitelj ahmedijskog pokreta Mirza Gulam Ahmed.

Historijski razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Termin mahdi se ne pojavljuje u Kuranu. Izveden je iz arapskog korijena h-d-i (هدي‎), obično korištenog u značenju "božanske upute". Pojam al-Mahdi se upotrebljava od početaka islama, ali samo kao počasni epitet bez ikakvog mesijanskog značenja.[3] Kao počasni epitet se koristi u nekim slučajevima da bi se opisao Muhamed (od strane Hasana ibn Sabita), kao i Ibrahim, Husein i razni vladari dinastije Omejada (hudat mahdijun).[3] Tokom drugog građanskog rata (680692), nakon smrti Muavije, termin je poprimio novo značenje u smislu vladara koji bi vratio islam u njegov najsavršeniji oblik i ponovo uspostavio pravdu nakon opresije.[3] Za vrijeme pobune 680-ih u Kufi, al-Muhtar je Muhameda ibn al-Hanafiju proglasio Mahdijem u navedenom uzvišenom smislu. Među Omejadima, kalif Sulejman ibn Abdul-Malik je ohrabrivao vjerovanje da je on Mahdi, a drugim kalifima iz njihove dinastije (poput Omara II) obraćalo se na taj način u hvalospjevima Džarira i al-Farazdaka.[3]

Rane rasprave o identitetu Mahdija od strane vjerskih učenjaka se mogu pratiti do vremena nakon Druge fitne, a razvile su se u različitim pravcima i na njih su utjecale predaje (hadisi) koje su pripisivane Muhamedu. U omejadsko doba, učenjaci i muhadisi ne samo da su imali različita gledišta o tome koji kalif ili pobunjenički vođa treba biti proglašen Mahdijem, već su također raspravljali i o tome je li Mahdi mesijanska figura i jesu li znakovi i predviđanja njegovog vremena zadovoljeni.[3] Do vremena Abasidske revolucije 750. godine, Mahdi je već bio poznat koncept. Dokazi pokazuju da je prvi abasidski kalif al-Safah sebi pridodavao titulu Mahdija.[3]

U šijitskom islamu pridodavanje mesijanskih kvaliteta Mahdiju najvjerojatnije potječe od dvije grupe koje su podržavale al-Hanafiju, konkretno južnoarapskih doseljenika i ondašnjih lokalnih konvertita u Iraku. Oni su postali poznati kao kajsaniti i uveli su nešto što je kasnije preraslo u dva ključna aspekta šijitskog koncepta Mahdija. Prvi takav je ideja povratka mrtvih, posebno imama, a drugi da su nakon al-Hanafijine smrti vjerovali da se on zapravo skriva u planinama Razve pokraj Medine. Ovo se kasnije razvilo u doktrinu poznatu kao skrivenost ili okultacija.[6] Mahdi se pojavljuje u ranim šijitskim naracijama koje su se širile među šijitskim grupama i vremenom su postajale odvojene od historijske ličnosti al-Hanafije. Tokom 10. vijeka, na osnovi ranijih vjerovanja, doktrina mahdizma je uveliko raširena od strane al-Kulejnija, ibn Ibrahima al-Komija i ibn Babavajha.[7] Doktrina skrivenosti, kojom se tvrdi da dvanaesti imam nije umro odnosno da ga je Bog sakrio od ljudskih očiju, posebno je razložena u ranom 10. vijeku. Mahdi je tako postao sinonim za skrivenog imama za kojeg se smatra da je u okultaciji i da čeka vrijeme kada će Bog narediti njegov povratak, što se očekuje neposredno uoči Sudnjeg dana. Također, koncept skrivenog imama je dodjeljivan nekolicini imama.[8]

Određeni historičari navode da je sam termin vjerovatno uveden u islam od strane južnoarapskih plemena koja su se naselila u Siriji sredinom 7. vijeka. Oni su vjerovali da će Mahdi predvoditi povratak u njihovu domovinu i ponovo uspostaviti Himjarsko Kraljevstvo, odnosno da će on u konačnici osvojiti i Konstantinopol.[6] Također je sugerirano da je koncept Mahdija možda izveden iz judeokršćanskih vjerovanja o mesijanstvu.[7][9] U skladu s tim, uvedene su predaje koje su trebale podržati određene političke interese, posebno antiabasidske tendencije.[9][10] Ove predaje o Mahdiju su se pojavile u relativno kasnije vrijeme, u hadiskim zbirkama kao što su Džami al-Tirmizi i Sunan Abu Davud, dok se ne pojavljuju u ranijim djelima Buharije i Muslima.[2]

Sunitski islam[uredi - уреди | uredi izvor]

Medaljon s Mahdijevim imenom u Poslanikovoj džamiji (Medina)

S obzirom na to da sunizam nije usvojio ovu doktrinu, među sunitskim učenjacima variraju tumačenja o Mahdiju.[11] Dok neki učenjaci poput ibn Halduna čak osporavaju autentičnost referenci na temu Mahdija u hadiskoj literaturi, ostali učenjaci poput ibn Kasira elaboriraju cijeli apokaliptični scenario koji uključuje proročanstva o Mahdiju, Isusu i Dadžalu tokom kraja vremena.[12] Određena sunitska tumačenja osporavaju Mahdija kao odvojenu ličnost i u skladu s takvim gledištem Isus će upotpuniti opisanu ulogu i suditi čovječanstvu, dok se Mahdi smatra njegovom titulom prilikom povratka.[13] Ipak, uvrježeniji stav među sunitskim muslimanima jest da je Mahdi očekivani vladar kojeg će poslati Bog prije kraja vremena s ciljem da ponovo uspostavi pravednost,[6] kongruentno s drugim dolaskom Isusa Krista (Isa),[4] međutim, za razliku od mnogih šijitskih tradicija, u sunizmu se najčešće ne prihvaća da je Mahdi već rođen.[14] S druge strane, postoji i grupa istaknutih sunitskih učenjaka koji spominju da je Mahdi već rođen, poput al-Zahabija, ibn Hadžara al-Askalanija, ibn al-Imada, al-Kunduzija i još nekolicine. Šejh Nadžm al-Din al-Askari u svojoj knjizi navodi 40 sunitskih učenjaka u čijim je djelima spomenuto da je Mahdi već rođen.[15] Generalno, suniti odbacuju imamitsku doktrinu o skrivenosti Mahdija, no oslanjaju na tradicionalne kanonske zbirke predaja za izvođenje Mahdijevih atributa i porijekla. Prema Abu Davudovom Sunanu, jednoj od šest kanonskih zbirki hadisa u sunizmu, od Um Salame se prenosi: "Poslanik je rekao: Mahdi će biti od moje porodice, od Fatiminih potomaka".[16]

U jakom kontrastu sa šijitskim islamom, suniti na Mahdija gledaju više kao na običnog čovjeka i vjeruju da neće biti ništa više od najispravnijeg muslimana svog vremena, odnosno da će se pojaviti jedne noći (što se smatra da će odredbe za njegovo liderstvo i vladavinu biti napravljene u jednoj noći). Prema ibn Madžinom Sunanu, također jednoj od šest kanonskih zbirki hadisa u sunizmu, od Alija se prenosi: "Mahdi je jedan od nas, članova porodice. Bog će ga uzdići u jednoj noći".[17] Dok mu se u šijitskom vjerovanju pripisuju Bogom dane sposobnosti (u nekim krugovima čak se vjeruje da može mentalno kontrolirati vjetar i vegetaciju uz Božju dozvolu) i visok status, suniti vjeruju da je Mahdi u suštini čovjek, ali da ima mudrost, posebno po pitanju vođenja ljudi. Isto tako vjeruju da će se izdići i biti prepoznat po svom kontinuiranom čovjekoljublju, dobročinstvu, pobožnosti, crtama lica, imenu i smislu za pravdu, a ne kroz direktnu božansku intervenciju. Na osnovi svega toga, nije nerazumno pretpostavljati da Mahdi možda neće biti odmah prepoznat među ljudima, čak i nakon što jedno vrijeme bude živio bez titule Mahdija. Prema Abu Davudovom Sunanu, Poslanik je rekao: "Mahdi će biti od moje loze, imati će široko čelo i istaknut nos. Zemlju će napuniti jednakošću i pravdom kao što je bila napunjena ugnjetavanjem i tiranijom, a vladati će sedam godina".[18]

Sunitski hadisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Mahdi se u sunitskim hadisima često spominje u kontekstu uspostavljanja kalifata i kao običan čovjek. Citira se da je Muhamed rekao za Mahdija:

Wikiquote „Njegovo ime biti će isto kao moje ime, a ime njegovog oca isto kao ime mog oca.“
Wikiquote „Čak i da je iscrpljen cijeli vijek postojanja svijeta i da je ostao samo jedan dan prije Sudnjeg dana, Bog će produžiti taj dan toliko dugo koliko je potrebno da dođe kraljevstvo osobe iz mog Ahl al-bajta, one koja će se po meni zvati. On će ispuniti zemlju mirom i pravdom jer će do tada već biti prepuna nepravde i tiranije.“

Prenosi se da je Muhamedova supruga Um Salama rekla sljedeće:

Wikiquote „Njegov (Mahdijev) cilj je da uspostavi moralni sistem lišen svih praznovjerja. Na isti način kao što učeni prihvaćaju islam, tako će i nevjernici početi vjerovati.“
Wikiquote „Kada se Mahdi pojavi, Bog će učiniti da svi vjernici imaju takav vid i sluh da će ih Mahdi pozvati s onog mjesta na kojem se bude nalazio, bez posredovanja ikakvog glasnika, a oni će ga čuti, pa čak i vidjeti.“

Od Abu Saida al-Hudrija se prenosi:

Wikiquote „Božji poslanik je rekao: On (Mahdi) je jedan od nas.“
Wikiquote „Božji poslanik je rekao: Mahdi je od moga roda, s visokim čelom i dugim, uskim, zakrivljenim nosom. Ispunit će Zemlju poštenjem i pravdom baš kao što je bila ispunjena ugnjetavanjem i nepravdom, a vladat će sedam godina.“
Wikiquote „Božji poslanik je rekao: Na kraju vremena moje zajednice pojaviti će se Mahdi. Bog će mu podariti kišu, zemlja će obilovati plodovima, dat će mnogo novca, povećat će se broj stoke i zajednica će postati bolja. Vladat će sedam ili osam godina.“

Al-Tirmizi prenosi da je Muhamed rekao:

Wikiquote „Mahdi je iz moje zajednice, roditi će se i živjeti da vlada pet, sedam ili devet godina. (Ukoliko) netko dođe i kaže mu: Udijeli mi (milostinju), on će zadovoljiti potrebe te osobe.“
Wikiquote „Mahdijevo lice će sijati poput površine Mjeseca.“

Al-Tabarani prenosi sljedeće:

Wikiquote „Njegovo čelo bit će široko i nos će mu biti visok, njegovo lice će sijati poput zvijezde i imat će crni biljeg na lijevom obrazu.“

Amr ibn Šuajb prenosi od svoga djeda da je Muhamed rekao:

Wikiquote „U mjesecu zul-kadeu (po islamskom kalendaru), doći će do bitke među plemenima, muslimanski hodočasnici će biti pljačkani i doći će do bitke na Mini u kojoj će mnogi ljudi biti ubijeni i krv će teći dok ne pređe preko Džamarat al-Akaba (jednog od tri kamena stupa na Mini). Čovjek kojeg će tražiti će pobjeći i biti će pronađen između Rukna (ugla Kabe u kojem se nalazi Crni kamen) i Meke poslanika Ibrahima (blizu Kabe). Bit će prisiljen da prisegne ljudima (izabran za vođu tj. kalifa). Broj onih koji budu nudili prisegu biti će jednak broju ljudi s Bedra (muslimanskih boraca koji su učestvovali u bitki na Bedru u vrijeme poslanika Muhameda). Onda će stanovnici nebesa i zemlje biti zadovoljni njime.“

Moderna gledišta[uredi - уреди | uredi izvor]

Abul Ala Maududi (19031979), pakistanski islamski preporoditelj i tipični modernist u stavovima, rekao je da će Mahdi biti suvremeni muslimanski reformist i državnik koji će ujediniti zajednicu i revolucionirati svijet u skladu sa smjernicama islama, ali se lično nikada neće deklarirati kao Mahdi i umjesto toga će primiti posthumno priznanje.[26] Neki islamski učenjaci odbacuju doktrinu o Mahdiju, poput Tamane Imadija,[27] Habibura Rahmana Kandhalvija[28] i Džavida Ahmeda Gamidija koji u svom sveobuhvatnom djelu piše:

Wikiquote „Osim toga, dolazak Mahdija i dolazak Isusa s nebesa također se smatraju znacima Sudnjega dana. Nisam ih spomenuo. Razlog je taj što naracije o dolasku Mahdija nisu u skladu sa hadiskom kritikom koju su uspostavila četvorica muhadisa. Neki od njih su slabi i izmišljeni, bez ikakve sumnje, dok nas oni drugi, prihvatljivi u skladu s lancima prenosilaca, informiraju o dolasku darežljivog kalifa (Muslim, br. 7318), međutim, ukoliko se temeljito razmotre onda postaje evidentno da je kalif na kojeg se ovo odnosi zapravo Omar ibn Abdul-Aziz, posljednji kalif po sunitskom gledištu. Ovo Poslanikovo proročanstvo se materijaliziralo u njegovoj osobnosti, riječ za riječ. Ljudi danas ne trebaju čekati na novog Mahdija.“
(H. R. Kandhalvi: Mizan)

Ahmed Hulusi je interpretirao Mahdija kao dio unutrašnjeg "ja", koji se budi u osobi da bi pobijedila unutrašnjeg Dadžala. Mahdi je simbol za dostizanje nesebičnosti i shvaćanja vlastite egzistencije kao dijela Boga.[29]

Šijitski islam[uredi - уреди | uredi izvor]

Al-Askarijeva džamija u Samari, počivalište Alija al-Hadija i Hasana al-Askarija, djeda odnosno oca Muhameda al-Mahdija kojeg imamitski šijiti smatraju Mahdijem

Većina šijitskih muslimana smatra da je Mahdi rođen i potom nestao, odnosno da će ostati skriven od čovječanstva sve dok se ponovo ne pojavi uoči Sudnjeg dana (s Isusom) kako bi donio pravdu i jednakost na svijet, što je doktrina poznata kao skrivenost (okultacija).[30] Za imamitski pravac kojem pripada 85% svih šijita, skriveni imam je Muhamed al-Mahdi, dvanaesti imam po redu,[30] a nalazi se u okultaciji od oko 260. AH (873/874. AD). U šijitskom islamu često se spominje kao Imam al-Asr (dosl. imam perioda) i Sahib al-Zeman (dosl. gospodar doba), a nosio je isto osobno ime kao poslanik islama. Sin je jedanaestog imama Hasana al-Askarija, rođen je 868. u Samari i pod očevim skrbništvom živio je do 872. kada je Hasan ubijen. Bio je skriven od pogleda javnosti i samo je nekoliko uglednih šijita imalo priliku da ga upozna.[31]

Šijitski komentatori Kurana tvrde da se reference za Mahdija mogu naći u određenim ajetima.[32] Vjerovanje u mesijanskog imama nije samo dio, već temelj njihovog vjerovanja.[30] Šijiti drže da je Mahdi nakon mučeništva njegovog oca postao imam i po božanskoj zapovijedi otišao u skrivenost (gajb), nakon čega se ukazao samo svojim zamjenicima (naibima) i to samo u izuzetnim okolnostima.[31] Kao posebnog zamjenika imenovao je Osmana ibn Saida al-Amrija, jednog od pratitelja njegovog oca i djeda, ujedno pouzdanog prijatelja putem kojeg je odgovarao na zahtjeve i pitanja šijita.[31] Nakon Osmanove smrti, posebni zamjenik postao je njegov sin Muhamed ibn Osman, a zatim nakon njegove smrti Husein ibn Ruh al-Navbahti.[31] Konačno, četvrti i posljednji Mahdijev zamjenik bio je Ali ibn Muhamed al-Samari.[31] Godine 939. potonji umire, što je Mahdi prema šijitskom vjerovanju precizno predvidio šest dana ranije, čime dolazi do kraja tzv. male okultacije posredstvom zamjenika odnosno započinje velika okultacija (gajb al-kubra) koja će se nastaviti do dana kada Bog da dopuštenje imamu da se ponovo pojavi.[31]

Sumirano, skrivenost Mahdija je prema šijitskom gledištu podijeljena u dva dijela: prvi je mala skrivenost od 873. do 939. godine (približnog trajanja od sedamdeset lunarnih godina), a drugi je velika skrivenost koja traje od svršetka male i nastavit će se sve dok je Božje volje da bude tako.[31] U hadisu oko čije se autentičnosti slažu i šijiti i suniti, Muhamed je rekao: "Da dođe do situacije da ostane samo jedan dan na svijetu, Bog bi ga produžio dok ne pošalje čovjeka iz moje zajednice i mog potomstva. Njegovo ime bit će isto kao moje ime. On će ispuniti svijet pravednošću i jednakošću onako kako je bila ispunjena ugnjetavanjem i tiranijom".[31] Šijiti vjeruju da će dolazak Mahdija biti nagovješten sljedećim događajima:

  • Velika većina deklariranih muslimana biti će muslimani samo po imenu, lišeni prakticiranja islamskih rituala i u ratu s Mahdijem.
  • Prije njegovog dolaska nastupit će vrijeme crvene smrti i bijele smrti, koje će odnijeti živote dvije trećine svjetskog stanovništva. Crvena smrt signalizira nasilje, a bijela smrt je kuga. Prva trećina će umrijeti od crvene smrti, a druga trećina od bijele smrti.
  • Nekoliko ličnosti koje će se pojaviti su: al-Hars, al-Mansur, Šuajb ibn Salih i Sufjani.
  • Doći će do velikog sukoba u Siriji i njenog uništenja.
  • Smrt i strah će pogoditi ljude u Bagdadu i Iraku. Pojavit će se vatra na nebu i prekrit će ga crvenilo.

U šijitskim predajama također stoji da će Mahdi biti "mlad čovjek srednje visine, lijepog lica te crne kose i brade", odnosno da "neće doći u neparnoj godini i pojaviti će se u Meki između ugla Kabe i Ibrahimovog kamena, a ljudi će posvjedočiti da su ga tu vidjeli".

Šijitski hadisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prenosi se da je Muhamed rekao sljedeće:

Wikiquote „Mahdi je zaštitnik znanja, nasljednik znanja svih poslanika i svjestan je svih stvari.“
Wikiquote „Vlast Mahdija je jedan od dokaza da je Bog stvorio sve stvari, a oni su toliko brojni da će njegovi (Mahdijevi) dokazi prevagnuti nad svime (postati utjecajni ili dominantni) i nitko neće imati kontraargument protiv njega.“
Wikiquote „Ljudi će bježati od njega (Mahdija) kao što ovce bježe od pastira. Kasnije će ljudi početi tražiti pročišćenje, ali s obzirom da neće moći naći nikog osim njega da im pomogne, početi će mu se okretati.“
Wikiquote „Kada se stvari povjere stručnom (Mahdiju), svemogući Bog će podići najniži dio svijeta za njega te uniziti najviša mjesta, toliko da će on moći vidjeti cijeli svijet kao da mu je na dlanu. Koji od vas ne vide niti jednu nit na njegovom dlanu?“
Wikiquote „U doba Mahdija muslimani na Istoku će biti u mogućnosti da vide svoju muslimansku braću na Zapadu, a oni sa Zapada će moći vidjeti ove na Istoku.“

Muhamed al-Bakir, peti od dvanaest imama, o Mahdiju je rekao:

Wikiquote „Gospodar zapovijedi je nazvan Mahdijem jer on će iskopati Toru i druge božanske knjige iz pećine u Antiohiji. On će suditi među ljudima Tore u skladu s Torom, među ljudima Evanđelja u skladu s Evanđeljem, među ljudima Psalma u skladu sa Psalmima, a među ljudima Kurana u skladu s Kuranom.“

Džafar al-Sadik, šesti imam, izrekao je sljedeća proročanstva:

Wikiquote „Abu Bašir je rekao: Kada sam upitao imama Džafara al-Sadika: O sine Božjeg poslanika, tko je Mahdi (ka'im) iz tvog plemena (ahl al-bajt), on je odgovorio: Mahdi će osvojiti svijet, u to doba svijet će biti osvijetljen Božjom svjetlošću i sva ona mjesta u kojima se obožava nešto drugo osim Boga će postati mjesta gdje će se obožavati Bog, a čak ako i mnogobošci to ne budu željeli, jedina vjera tog dana bit će Božja vjera.“
Wikiquote „Sadir al-Sajrafi je rekao: Čuo sam imama Abu Abdulaha Džafara al-Sadika kako govori: Naš skromni imam, kojem pripada skrivenost (Mahdi) i kojem su uskraćena njegova prava, poći će među njih i lutati njihovim pijacama i mjestima gdje borave, ali ga oni neće prepoznati.“
Wikiquote „Abu Bašir je rekao: Čuo sam imama Muhameda al-Bakira kako kaže: Kada se Mahdi pojavi, on će pratiti put Božjeg poslanika. Samo on (Mahdi) može objasniti djela Božjeg poslanika.“
Wikiquote „Lice Mahdijevo će sijati poput površine Mjeseca.“

U skladu s vjerovanjem imamitskih šijita, Mahdijev glavni cilj biti će uspostava islamske države i primjena islamskih zakona koji su otkriveni Muhamedu.[41] Oni vjeruju da će se dvanaesti imam Muhamed al-Mahdi vratiti iz skrivenosti kao obećani Mahdi s društvom odabranih i da će njegovi neprijatelji biti predvođeni Antikristom i Sufjanijem. Dvije vojske će se boriti u jednoj apokaliptičnoj bitki u kojoj će Mahdi i njegova vojska pobijediti zlo. Nakon što Mahdi bude vladao Zemljom određen broj godina, vratit će se Isa.[31]

Kuran[uredi - уреди | uredi izvor]

Sukladno određenim interpretacijama Kurana, kroz historiju ljudskog postojanja Zemlja nikada nije bila bez božanskih vođa i Bog je za svaki narod odabrao odgovarajućeg čovjeka. Postoje dvije vrste kuranskih ajeta u koje šijiti tumače kao dokaze za postojanje imama Mahdija i njegov dolazak:

1. Džafar al-Sadik u sljedećem ajetu pronalazi neophodnost postojanja imama odnosno vođe iz njegove porodice:
Wikiquote „A oni koji ne vjeruju govore: 'Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?' Tvoje je da opominješ, a svaki narod je imao onog tko ga je na Pravi put upućivao.“
2. Neki ajeti nagovještavaju dobre vijesti prema kojima će biti stvorene vlade vjernika:
Wikiquote „Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju naslijediti Moji čestiti robovi.“

Doktrina o dugovječnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Šijiti snažno vjeruju da je Mahdijeva dugovječnost u potpunosti opravdana i u skladu s kuranskim, hadiskim i historijskim izvještajima. Dva takva primjera su:

  1. U 14. ajetu sure al-Ankabut spominje se da je poslanik Nuh pozivao svoj narod u vjeru 950 godina, a određeni hadisi navode da je živio 2500 godina.[42] Usto, u 25. ajetu sure al-Kahf stoji da su sedam spavača proveli 309 godina spavajući u pećini.
  2. Predaje od imama isto ukazuju na dugovječnost nekih ljudi, npr. kod Hidra, za kojeg se također navodi da se susreo s Alijem.[43]

Istovjetna sunitska i sufijska gledišta[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1250/1251. sirijski šafijski autor Muhamed ibn Jusuf al-Gandži napisao je al-Bajan fi ahbar sahib al-zaman u kojem dokazuje mahdijstvo dvanaestog imama na temelju sunitskih hadisa. Oko godinu dana kasnije, šafijski učenjak Kamal al-Din Muhamed ibn Talha al-Halabi sastavio je Matalib al-su'ul fi manakib al al-rasul, odgovarajući na sunitske prigovore oko vjerovanja da je dvanaesti imam bio odnosno jest Mahdi. Prikupljajući hadise iz sunitskih izvora o vrlinama Alija i njegovih potomaka, Sibt ibn al-Džavzi je napisao Tazkirat al-havas i na kraju potvrdio da je dvanaesti imam očekivani Kaim i Mahdi. Glede sufijskih krugova, Abu Bakr Ahmed al-Bajhaki je još u 11. vijeku primijetio da se određeni sufijski gnostici slažu s imamitskom doktrinom o identitetu Mahdija i njegovoj skrivenosti. Kasnije, u 13. vijeku iranski sufija Ibrahim ibn Muhamed al-Džuvajni u svom djelu Faraid al-simtajn također je podržavao imamitsku doktrinu o Mahdiju. Al-Šarani, egipatski sufija iz 16. vijeka koji generalno nije pokazivao nikakve simpatije prema šijitizmu, u svom djelu Kitab al-javakit va al-džavahir potvrdio je da je Mahdi bio sin imama Hasana al-Askarija i da će ostati živ do svog susreta s Isusom.[3]

Ismailizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Za septimalne ismailite, imamat je okončan s Ismailom ibn Džafarom čiji je sin Muhamed ibn Ismail bio očekivani Mahdi o kojem je propovijedao Džafar al-Sadik. Današnja prevladavajuća ismailitska zajednica nizarita smatra da Mahdi nije jedna ličnost nego zapravo funkcija koju su dosad obnašale brojne vođe iz njihove imamske linije, uključujući trenutnog tzv. živog imama.

Ostali pravci[uredi - уреди | uredi izvor]

Ahmadizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema ahmedijskom vjerovanju, termini Mesija i Mahdi su sinonimi za jednu te istu osobu. Baš kao što Mesija u doslovnom prijevodu znači "biti postavljen od Boga", tako i Mahdi znači "onaj kojeg upućuje Bog" te stoga prema njihovom gledištu oba termina impliciraju direktno namjesništvo ili duhovno vodstvo, božanskim proviđenjem odabranog pojedinca. Mesija i Mahdi, proročanske eshatološke ličnosti kršćanstva i islama, prema ahmedijama zapravo trebaju biti upotpunjene u jednoj osobi koja će predstavljati sve prethodne vjerovjesnike. Proročanstva o Mahdiju ili drugom dolasku Isusa smatraju metaforičkim i predmetom su raznih interpretacija.[44]

Navedena ahmedijska proročanstva ispunjena su u liku Mirze Gulama Ahmeda, utemeljitelja ahmedijskog pokreta koji je za sebe tvrdio da je božanski određen za drugi dolazak Isusa i Mahdija 1891. godine, trinaest vjekova nakon Muhameda odnosno otprilike u jednakom vremenskom razmaku kao Isus nakon Mojsija. U suprotnosti s matičnim vjerovanjima u islamu, ahmedije ne vjeruju da je Isus živ na nebu već tvrde da je preživio raspeće i potom pobjegao na Istok gdje je umro prirodnom smrću, te da je Gulam Ahmed bio jedini obećani duhovni dolazak u liku Isusa, ujedno i Mahdija.[45]

Mahdavizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Muhamed Džaunpuri, znan i kao Nur Pak, godine 1496. proglasio je sebe Mahdijem ispred Kabe u Meki. Rođen je u Džaunpuru, putovao je po Indiji, Arabiji i Horasanu, a umro je u Farahu u 63. godini. Tokom života okupio je sljedbenike i njegov mahdavitski pokret održao se do današnjeg dana. Mahdavije smatraju Džaunpurija imamom Mahdijem, Alahovim kalifom i drugom najznačajnijom ličnosti nakon poslanika Muhameda.

Ostale religije[uredi - уреди | uredi izvor]

Babizam i bahaizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Ali-Muhamed Širazi se 1844. proglasio Mahdijem, uzevši ime Bab (dosl. vrata) i postavivši time temelj za religijski pokret babizam. Kasnije je pogubljen od strane kadžarskog streljačkog voda u Tabrizu, a njegovi ostaci su pokopani u grobnici u Haifi. Bab je inspirirao sljedbenika Bahaulaha koji je za sebe tvrdio da je ostvarenje njegovih proročanstava i manifestacija Boga. Bahaisti su godinu Babovog proglašenja Mahdijem uzeli kao početak njihovog kalendara.[46]

Ličnosti proglašene za Mahdija[uredi - уреди | uredi izvor]

Muhamed Ahmed, sudanski sufijski šejh, utemeljio je Mahdijsku državu na osnovi tvrdnje da je Mahdi

Sljedeći pojedinci (ili pristaše u njihovo ime) su tvrdili da su Mahdi:

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Martin (2004), str. 421.
  2. 2,0 2,1 Glassé, Cyril, ur. (2001). "Mahdi". The new encyclopedia of Islam. Walnut Creek, CA: AltaMira (Rowman & Littlefield), str. 280. ISBN 0-7591-0190-6
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Madelung, Wilferd (1986). "al-Mahdī". Encyclopaedia of Islam. 5 (2. iz.). Brill, str. 1230-8. ISBN 90-04-09419-9
  4. 4,0 4,1 Sonn (2004), str. 209.
  5. Bashir, Shahzad (2003). Messianic Hopes and Mystical Visions: The Nūrbakhshīya Between Medieval and Modern Islam. University of South Carolina Press, str. 24. ISBN 978-1-570-03495-4
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Arjomand, Said Amir (decembar 2007). "Islam in Iran vi., the Concept of Mahdi in Sunni Islam". Encyclopaedia Iranica. XIV (Fasc. 2), str. 134-136.
  7. 7,0 7,1 Kohlberg, Etan (24. decembra 2009). "From Imamiyya to Ithna-ashariyya". Bulletin of the School of Oriental and African Studies. 39 (3), str. 521-534. DOI:10.1017/S0041977X00050989
  8. Henry, Corbin (1993). History of Islamic philosophy. Kegan Paul International, str. 68. ISBN 9780710304162
  9. 9,0 9,1 Arjomand, Amir (2000). "Origins and Development of Apocalypticism and Messianism in Early Islam: 610-750 CE". Oslo: Congress of the International Committee of the Historical Sciences
  10. Reza, Saiyed Jafar. The essence of Islam. Concept Pub. Co., str. 57. ISBN 9788180698323
  11. Rhee, Hong Beom (2006). Asian Millenarianism: An Interdisciplinary Study of the Taiping and Tonghak Rebellions in a Global Context. Cambria Press, str. 230. ISBN 978-1-934-04342-4
  12. Leirvik, Oddbjørn (2010). Images of Jesus Christ in Islam (2. izd.). A&C Black, str. 41. ISBN 978-1-441-18160-2
  13. Esposito, John L. (2004). Oxford Dictionary of Islam. Oxford University Press, str. 75. ISBN 978-0-195-12559-7
  14. "Comparison of Shias and Sunnis", Religionfacts.com, pristupljeno 4. maja 2011.
  15. Najm al-Din al-Askari. Al-Mahdi Al-Mawood Al-Montazar Enda, 1, str. 220.
  16. Sunan Abu Davud, "Kitab Al-Mahdi" 38:6, Sunnah.com
  17. 36:160, Sunan Ibn Majah, Sunnah.com
  18. Sunan Abu Davud, "Kitab Al-Mahdi" 38:7, Sunnah.com
  19. Vidi:
    Sahih al-Tirmizi, II, str. 86; IX, str. 74-75.
    Sunan Abu Davud, II, str. 7.
    Musnad Ahmad ibn Hanbal, I, str. 84. i 376; III, str. 63.
    al-Mustadrak ala al-Sahihainbi al-Hakim, IV, str. 557.
    al-Džami al-Sagir (al-Sujuti), str. 2. i 160.
    al-Urful Vardi (al-Sujuti), str. 2.
    Kanz al-Umal, VII, str. 186.
    Šarh al-Mavahib al-Ladunijah (al-Zurkani), V, str. 348.
    Fath al-Muges (al-Sahavi), III, str. 41.
  20. Vizier Mustafa, Emergence of Islam, str. 171.
  21. Muntakab al-Azhar, str. 483.
  22. Ahbar al-Mahdi (ibn Naim), v. al-Džami al-Sagir (al-Sujuti), V, str. 219, br. 5796.
  23. Vidi:
    Sunan Abu Davud, "Kitab Al-Mahdi" 11:375, br. 4265.
    Mustadrak al-Hakim 4:557
    Sahih al-Džami, br. 6736.
  24. Vidi:
    Mustadrak al-Hakim 4:557-558
    Silsilat al-ahadis al-sahihah 2:336, br. 771.
  25. Kitab al-Fitan (Naim ibn Hamad), br. 8584.
  26. Maududi, Abul Ala (1999). "Imam Mahdi" u: Tajdeed-o-Ahyaa-e-Deen. Lahore: Islamic Publications
  27. Imadi, Tamanna. Intezar-e-Mahdi wa Maseeh (urdu). Karachi: Al-Rahman Publishing Trust
  28. Kandhalvi, Habibur Rahman. Mehdaviyyat nay Islam ko Kiya Diya. Karachi: Anjuman Uswa-e-Hasna
  29. Hulusi, Ahmed (1995). The Observing One, str. 48-49. ISBN 978-0-615-63664-1
  30. 30,0 30,1 30,2 Sachedina, Abdulaziz (1978). "A Treatise on the Occultation of the Twelfth Imāmite Imam". Studia Islamica (48): 109–124. JSTOR JSTOR 4099480
  31. 31,0 31,1 31,2 31,3 31,4 31,5 31,6 31,7 31,8 Tabatabai, Muhammad Husayn (1975). Nasr, Seyyed Hossein. ur. Shi'ite Islam. Persian Studies Series. 5. Albany, New York: State University of New York Press. ISBN 9780873952729. OCLC 901099. 
  32. Toussi, A.; Vasram, N. (2008). Mahdi in the Quran According to Shi'ite Quran Commentators. Qum: Ansariyan Publications
  33. Vidi:
    Bihar al-Anvar 95:378; 102:67, 117
    Mikjal al-Makarim 1:49
  34. Bihar al-Anvar 70:14
  35. Bihar al-Anvar 52:326
  36. Bihar al-Anvar 5:328
  37. Bihar al-Anvar 52:391
  38. Bihar al-Anvar 51:146
  39. al-Gajbah al-Numani, str. 189.
  40. al-Gajbah al-Numani, str. 191.
  41. Nasr, Hossein (1989). Expectation of the Millennium Shiʻism in History. Albany: State University of New York Press. ISBN 9780887068430. 
  42. Kamal al-din va tamam al-nima, str. 523.
  43. al-Gajbah al-Tusi, str. 155.
  44. Friedmann, Yohanan (2003). Prophecy Continuous: Aspects of Ahmadi Religious Thought and its Medieval Background. Oxford University Press
  45. Robinson, Francis (1990). "Prophets without honour? Ahmad and the Ahmadiyya". History Today 40:46
  46. Smith, P. (1999). A Concise Encyclopedia of the Bahá'í Faith. Oxford: Oneworld Publications. ISBN 1-85168-184-1
  47. Bennett, Clinton (2008). Understanding Christian-Muslim Relations: Past and Present. A&C Black. ISBN 9780826487827

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]