Mongolsko Carstvo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Razvoj Mongolskog Carstva

Mongolsko Carstvo (Mongolыn Эzэnt Gүrэn) bilo je najveća kopnena država u povijesti i druga uopće po veličini poslije Britanskog Carstva (koje je bilo veće za 3 milijuna km²). Pokrivalo je teritorij od preko 33 milijuna km² na vrhuncu svoje moći i imalo je oko 100 milijuna stanovnika. Mongolsko Carstvo osnovao je Džingis Kan 1206. godine.

Mongolska vojska je najvjerojatnije brojila preko 200.000 vojnika. Sklapali su saveze sa nomadskim i drugim narodima u Aziji. Počela je kao mongolska nacija Mongola, Naimana, Uigura i Merkita. Osvojili su Kinu, Bliski istok i neke europske regije. Mongolskim carstvom vladao je Veliki Kan ili Kagan. Poslije smrti Monge Kana, Mongolsko Carstvo se podijelilo na: Juan dinastiju, Ilkanat, Čagatai Kanat i Zlatnu hordu. Stoljećima su Mongoli živjeli nomadskim životom na stepama ili travnjacima u Aziji. Iznenada su, tijekom 13. stoljeća, izbili na svjetsku scenu. Predvođeni Džingis- kanom, Mongoli su stvorili prostrano carstvo koje se protezalo Europom i Azijom. Bili su bezobzirni vojnici koji su svaki zaposjednuti grad pretvorili u prah i pepeo. Ipak je njihovo carstvo doživjelo cijelo stoljeće mira. Cvala je trgovina duž Puta svile između Kine i Europe, a Kina je ujedinjena nakon dugo godina razjedinjenosti. Njihovo carstvo je kratko trajalo i raspalo se smrću Kublaj Kana 1294. godine.

Osnivanje carstva[uredi | uredi kod]

Džingis-kan

Godine 1206. sastao se kuriltai (skupština) mongolskih plemena i proglasio Temujina, vođu mongolskih plemena, vrhovnim vladarom >> svih koji su lutali u pustanim šatorima <<. Nadjenuli su mu ime Džingis Kan, >> princ svega što leži između dva oceana <<. Godine 1279. vladali su carstvom koje se protezalo od srednje Europe duž starog Puta svile do Tihog oceana.

  • Jurte

Mongoli su živjeli u jurtama (šatorima). Bile su načinjene od kože i ručno tkane tkanine nategnute preko drvenog okvira i lako se rasklapale.

Mongolski ratnici[uredi | uredi kod]

Mongoli su bili vješti i okretni konjanici koji su dnevno mogli prevaliti više od 160 km. Jahali su malene konje koje su odabrali radi njihove sposobnosti da izdrže veliku hladnoću, a mogli su i brzo trčati na kratkim udaljenostima. Njihovi jahači imali su lagano oružje. Koristili su lukove i strijele što su mogle probiti neprijateljov oklop.

Borba[uredi | uredi kod]

Mongoli su u borbi bili zaplotnjački i lukavi, tjerajući konje bez jahača u neprijateljske linije radi zastrašivanja, te vezujući na konje napunjene vreće da bi njihove vojske izgledale veće. Omiljena taktika bila je hinjeno povlačenje kojim se neprijatelja mamilo u zasjedu. Pohod Džingis-kana na zapad 1219. godine pretvorio je središnju Aziju u gomilu zadimljenih ruševina. Buhara, Samarkand, Herat i Balkh, sve veliki gradovi, svaki s više od milijun stanovnika, bili su pretvoreni u pepeo. Godine 1258. Hulagu je osvojio Bagdad, tada jedno od žarišta svjetske uljudbe.[1]

Džingis-kan[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Džingis Kan

Džingis-kan, a bio je poznat i kao Temujin, rođen je u Mongoliji oko 1167. Kao mladić je postao neustrašivi poglavica. Nakon izbora za vrhovnog vladara Mongola, predvodio je svoju vojsku u pobjedama diljem Azije. Umro je u Kini 1227. godine, no njegova se smrt držala u tajnosti sve dok ga nije mogao naslijediti njegov sin.

  • Pljačkanje Kijeva

Godine 1240. mongolska vojska stigla je do velikog ruskog grada Kijeva. Spalili su grad do temelja i ubili ili osakatili sve ljude. Šest godina poslije, papin izaslanik je , posjetivši mongolske vođe, izvjestio da je u Kijevu preostalo samo 200 kuća.

  • Timur

U 14. stoljeću mongolska je moć slabila. No, 1369. g. Timur Lenk poznat i kao Tamerlan (1336 - 1405), proglasio se vladarom Samarkanda u srednjoj Aziji te započeo obnavljati Mongolsko Carstvo. Osvojio je najveći dio srednje Azije, no umro je prije nego što je uspio osvojiti Kinu.

Mongolska osvajanja[uredi | uredi kod]

Mongolska plemena najprije su pregazila sjevernu Kinu, zauzevši Beijing 1215. g. Zatim su osvojili srednju Aziju i Perziju. Kasniji pohodi odveli su ih na zapad u Mađarsku i Poljsku, na jug u Egipat i Indiju te na istok na Javu i u Japan.

Kronologija[uredi | uredi kod]

Galerija slika[uredi | uredi kod]

Bibliografija[uredi | uredi kod]

Primarna literatura[uredi | uredi kod]

Sekundarna literatura[uredi | uredi kod]

Literatura o temi[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Pandit Džavaharlal Nehru - Otkriće Indije, Rad, Beograd 1952., str. 241.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]