Islamska umjetnost

Izvor: Wikipedia

Islamska umjetnost podrazumjeva umjetnost područja Srednjeg Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske, koja su pala pod vladavinu muslimana na samom početku 7. st.

Podrijetlo i osobitosti[uredi - уреди]

Kalež iz Iraka, 9. stoljeće

Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.

Poslanik Muhamed je bio bogati trgovac iz Meke koji je u 40-toj godini života iskusio duboki niz objavljenja te je počeo javno propovijedati novi zakon. Njegova učenja, ili objavljenja, su sadržana u Qur'anu (Kuran), jednoj od najvećih knjiga religijskog nadahnuća. Središnje mjesto te knjige u islamskoj kulturi, i gracioznost arapskog pisma, su doveli do širenja pisane riječi, posebice putem odlomaka Kur'ana, natpisa na džamijama i razvoja kaliografskih stilova i ornamenta u svim granama islamske umjetnosti.

622. godine od koje počinje islamski kalendar, Muhamed preseli u grad Jatrib (kasnije Medina). U svojoj složenoj kući okuplja skupinu vjernika koji oblikuju džamiju, sastavljenu od pravokutnog zatvorenog dvorišta s barakama (kućama za Muhamedove žene), zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromašnije sljedbenike. Zato skoro sve džamije prate plan Muhamedove kuće, koja je u suštini sastavljena od zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu na jednom kraju, i arkada sa strane.

Prvi sljedbenici Muhameda, koji dolaze s Arapskog poulotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva koja su kasnije pokorili, i uzeli kao svoja uporišta. Kako se islam širio, njegova umjetnost se razvijala, tako da su na nju utjecali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođavala urođeničke stilove umjetnosti. Motivi iz jednog područja uskoro postaju univerzalni u cjelokupnom muslimanskom svijetu.

Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti—arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima je bila iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su donešeni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje. Danas sa sigurnošću znamo da su mnogi gotički oblici kršćanske Evrope nastali u islamskoj arhitekturi te prenešeni posredstvom sve češćih provala križara.

Povijest[uredi - уреди]

Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti ndash; od 7. do 18. stoljeća ndash; se može podijeliti na tri perioda. Period formiranja islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, umajadskih kalifa (661.-750.), koji su proširili islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750.-1258.), koji su islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongloskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom periodu osnažio utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. Period od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti.

Dekorativna umjetnost[uredi - уреди]

Perzijski manuskript Mansur-ibn Muhamada Ahmadiza s prikazom anatomije iz 17. stoljeća

Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti su slični onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima.

Drugi važni propis koji je uvjetovao razvoj islamskih dekorativnih umjetnosti bio je zabrana upotrebe skupocjenih materijala. Tako je, za razliku od drugih kultura u kojoj su prevladavali plemeniti metali, islamska umjetnost bila usmjerena na keramiku, ukrašavanje brončanih vaza, i rezbarije u drvetu.

Lončarstvo[uredi - уреди]

Boca iz Irana, 12. stoljeće

Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako lončarstvo, koje pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period u lončarstvu započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdadu, koje je potaklo rad abasidskih lončara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje.

Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaliografskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na monumantale natpise s malim dekorativnim motivima.

Staklarstvo[uredi - уреди]

Muslimanski su umjetnici također radili sa staklom, ispočetka u tehnikama koje su zatekli u Bizantu i sasanskom Iranu, a kasnije korištenjem novih načina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena stakla su bila iznimno visoke kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. st. bilo je vrlo cijenjeno i uglavnom uključuje pehare i urešene voštane svjetiljke koje često nalazimo u džamijama.

Rad s broncom[uredi - уреди]

Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najviše korišteni materijal. Neki od najboljih uradaka su očuvani u europskim ckvenim zbirkama. Ispočetka su prihvaćeni isključivo dekorativni sasanski oblici, ali kasnije se izrađuju figuativni predmeti: posude u liku životinja, svijećnjaci i tanjuri. Važne primjerke, ukrašene bakrom i srebrom, nalazimo u Iranu i Iraku.

Slikarstvo[uredi - уреди]

Basmala.svg

Slikarstvo je, kao i u većini islamskih umjetnosti, služilo za jasne svrhe. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije 13. stoljeća, a obožavali su je i otomanski (turski) vladari za kojih se uvodi portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne figure. Perzijski utjecaj predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvođenje emocija, a kompleksnost kompozicije je značajka nove škole.

Oblik dekorativne umjetnosti je bila i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. stoljeća i pocakljeni.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]