Kusam ibn Abas

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kusam ibn Abas

Grobnica Kusama ibn Abasa u nekropoli
Šah-e Zindi u Samarkandu
Rođen/a Kusam ibn Abas ibn Abdul-Mutalib al-Hašemi
sredina 620-ih
Meka, Hidžaz, Arabija
Umro/la 676/677. (57. AH)
Širin-Kint ili Samarkand, Transoksijana, Omejadski Kalifat
Počivalište Šah-e Zinda, Samarkand, Uzbekistan
39°39′47″N66°59′17.5″E
Prebivalište Meka, Medina
Ostala imena Abu Džafar (kunja)
Etnicitet Arapin
Zanimanje guverner, vojskovođa
Titula Šah-e zinda ("živući princ")
Šah-e džavanan ("princ mladih")
Mandat Guverner Hidžaza
Prethodnik Haris ibn Rabi (Meka)
Sahl ibn Hunaif (Medina)
Nasljednik Abu Ajub al-Ansari (Medina)
Šajbah ibn Osman al-Abdari (Meka)
Utba ibn Abi Sufjan (Meka)
Suparnik/ci Muavija ibn Abi Sufjan, Jazid ibn Šadžara, Busr ibn Abi Artat
Vjeroispovjest islam
Suprug/a/zi/ge nepoznato
Djeca Halid?
Roditelji Abas ibn Abdul-Mutalib (otac)
Lubaba bint al-Haris (majka)
Rodbina Banu Hašim (pleme)
Muhamed (rođak)
Ali ibn Abi Talib (rođak)
Fazl ibn Abas (brat)
Abdulah ibn Abas (brat)
Ubajdulah ibn Abas (brat)
Mabad ibn Abas (brat)
Abdul-Rahman ibn Abas (brat)
Um Habib bint Abas (sestra)

Kusam ibn Abas (arap. قثم بن عباس; Meka, sredina 620-ih – Širin-Kint ili Samarkand, 676/677), mladi pratilac i rođak islamskog poslanika Muhameda, sin Abasa ibn Abdul-Mutaliba i Lubabe bint al-Haris. Obnašao je dužnost guvernera Hidžaza i upravitelja hadža tokom Alijeve vladavine kalifatom, a kasnije je učestvovao u osvajanju Transoksijane. Uz njegovu smrt vežu se brojne legende i danas je najpoznatiji po samarkandskoj grobnici oko koje se u abasidskom periodu razvio sakralni kompleks, a potom u timuridskom i nekropola Šah-e Zinda, jedna od najposjećenijih lokacija u Centralnoj Aziji.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Biografske informacije o Kusamu ibn Abasu pojavljuju se u primarnim izvorima kao što su Sirat Rasul Alah od ibn Ishaka,[1] al-Sira al-nabavija od ibn Hišama,[2] Kitab al-tabakat al-kubra od ibn Sada,[3] Kitab al-muhabar od Muhameda ibn Habiba al-Bagdadija,[2] Džamharat al-nasab Kurejš va ahbaruha od al-Zubajra ibn Bakra,[2] Ansab al-ašraf[4] i Futuh al-buldan od al-Balazurija,[5] al-Garat od Ibrahima al-Sakafija,[6] Kitab al-buldan od al-Jakubija,[7] Tarih al-rusul va al-muluk od al-Tabarija,[8] Tarih-e Buhara od Naršahija,[5] Nahdž al-balaga od Šarifa al-Razija,[9] Kandija-je hurt od nepoznatog autora[10] (ur. I. Afšar),[11] Kitab al-išarat ila marifat al-zijarat od Alija al-Haravija,[12] al-Kamil fi al-tarih od ibn al-Asira,[13] Vafajat al-ajan va anba al-zaman od ibn Halikana,[2] Tarih al-Džahangušaj od Ata-Malika Džuvajnija[14] i al-Rihla od ibn Batute.[15] Noviji historičari i drugi naučnici koji su rekonstruirali Kusamov život uključuju W. Bartholda,[16] H. al-Ziriklija,[2] G. A. Pugačenkovu,[17] C. E. Boswortha,[18] R. Marefat[19] i braću Özoguz.[20]

Rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Kusam je rođen u arabijskom gradu Meki,[20] kao sin Abasa ibn Abdul-Mutaliba[21] i Lubabe bint al-Haris.[22] Njegov otac Abas pripadao je kurejškom klanu Banu Hašimu[2] i bio je stric islamskog poslanika Muhameda.[18] S očeve strane, Kusam ibn Abas je dakle bio rođak Muhameda ibn Abdulaha[23] i Alija ibn Abi Taliba,[2] a sva trojica imali su zajedničkog djeda Abdul-Mutaliba.[24] Abasova supruga i Kusamova majka Lubaba, poznata i kao Um al-Fazl (dosl. Fazlova majka)[22] ili Lubaba al-Kubra (dosl. starija ili velika),[25] bila je kćer al-Harisa ibn Hazna[26] iz amirskog klana Banu Hilala,[27] sestra Muhamedove supruge Mejmune,[28] te druga žena koja je prihvatila islam (nakon Hatidže).[25] Prema pisanju historičara al-Tabarija,[11] Abas i Lubaba su imali sedmero djece – kćer Um Habib i šest sinova:[25] Kusama, Abdul-Rahmana, Mabada, Ubajdulaha,[25] Abdulaha[9] i Fazla.[29]

Precizan datum Kusamovog rođenja nije poznat,[20] no na temelju raspoloživih informacija može se približno datirati u sredinu 620-ih.[26] Naime, historičar ibn Sad prenosi razgovor Kusamove majke Lubabe i Muhameda u kojem ga ona obavještava da je saznala za trudnoću njegove kćerke Fatime, a on joj odgovara da je dobro informirana i da će uskoro dojiti novorođenče zajedno s Kusamom.[25] Sukladno ovim podacima, može se zaključiti da je Kusam rođen prvih godina poslije hidžre (622),[20] odnosno prije rođenja Fatiminog sina Hasana (625).[25] Ibn Sad također navodi da je Lubaba prema Muhamedovoj preporuci kasnije uistinu dojila Hasana zajedno s Kusamom.[25]

Drugi ranoislamski historičari bilježe Kusama kao mladog ashaba,[30] jednog od rijetkih prisutnih za vrijeme sahranjivanja Muhameda.[31] Skupa s bratom Fazlom, ocem Abasom,[32] slugama Usamom i Šukranom te Alijem,[33] Kusam je prvo učestvovao u obrednom pranju.[34] Prilikom gusula, Ali je privukao Muhamedovo tijelo grudima, Abas, Fazl i Kusam su mu pomagali da ga okrene, a Usama i Šukran su lijevali vodu na tijelo bez skidanja košulje.[33] Neposredno kasnije, Kusam, Fazl, Abas, Ali i Šukran su spustili Muhamedovo tijelo u grob.[35] Tokom ovih događaja Kusam je imao oko osam godina,[20] a o njegovom životu tokom vladavine prve trojice kalifa (Abu Bakra, Omara i Osmana) nikakvi detalji nisu poznati.[2] Njegov privatni život isto je nepoznanica i prema većini dostupnih genealogija nije imao potomstva, iako određeni izvori spominju sina Halida i kunju Abu Džafar ("otac Džafara").[20] Pojedini hadisi ističu Kusamovu fizičku sličnost s Muhamedom,[36] međutim, takve predaje muhadiski gledano nisu autentične (sahih)[37] i suvremeni historičari smatraju ih kasnijim abasidskim pokušajem pripisivanja vrlina svojim precima, zbog jačanja legitimiteta njihove vlasti.[38] Sam Kusam muslimanom je postao relativno kasno, slijedeći primjer svog oca nakon osvajanja Meke (630).[2]

Politička karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Usprkos tome što su podaci o Kusamovom životu za vrijeme vlasti prve trojice kalifa oskudni,[2] poznato je da je bio odan Aliju i da je odbijao prisegnuti Abu Bakru.[20] Nedugo nakon Alijevog preuzimanja kalifata, Kusam je postavljen na položaj guvernera (amira) Meke.[39] Historičar W. Madelung u svojoj opsežnoj monografiji navodi da je Ali najvjerojatnije ovlastio Kusama početkom decembra 656. (36. AH) prilikom boravka njegove vojske u Basri, neposredno nakon pobjede u bitki kamile i uoči putovanja u Kufu.[40] Ova pretpostavka temelji se na historijski ovjerenom imenovanju Abdulaha ibn Abasa za guvernera Basre odnosno Zijada ibn Abiha za njegovog zamjenika, zbog čega Madelung drži izglednim da je istovremeno postavio i Kusama za guvernera Meke odnosno Omara ibn Abi Salamu za guvernera Bahreina.[40] Još prije toga, Ali je na položaj guvernera jemenske Sane postavio Ubajdulaha ibn Abasa, Kusamovog i Abdulahovog brata.[41]

Imenovanje trojice braće iz Banu Hašima za guvernere izazvalo je negodovanje Malika al-Aštara i dijela pristaša koji su prigovorili Aliju zbog navodne kurejške privilegiranosti, no on im je objasnio da su mu ključni ljudi potrebni za nadolazeće bitke i da se većina njegove porodice bori skupa s njima.[42] Kusam je na navedenom položaju zamijenio Harisa ibn Rabija (Abu Katadu al-Numana), ansarita također postavljenog od strane Alija.[43] Tradicionalni izvori ne spominju Kusama kao učesnika bitke kamile, stoga Madelung ističe mogućnost da ga je Ali u grad poslao iz Medine ili Rabaze, nakon što su pobunjenici na čelu s Aišom, Talhom i Zubajrom napustili Meku.[40] Svejedno, Kusamova porodica odigrala je važnu ulogu u pomaganju Alija prilikom izbijanja građanskog rata – historičar al-Balazuri bilježi da je Kusamova majka Lubaba iz Meke obavještavala Alija o potezima pobunjenika.[44] Iako je izglednije da je Lubaba u to vrijeme već bila mrtva, ovi podaci prema Madelungu svjedoče o čvrstoj vezi Alija i Abasida.[44]

U proljeće 657. Ali je Kusamu dao namjesništvo nad Medinom, zajedno s postojećim nad Mekom.[45] Kusam je tako zamijenio Sahla ibn Hunaifa, dotadašnjeg guvernera Medine koji je napustio grad zbog priključenja Alijevoj vojsci uoči bitke kod Sifina,[45] a kojeg je Ali postavio na taj položaj u oktobru 656. kada je sam napuštao Medinu zbog pohoda na Basru.[46] Osim Meke i Medine, Kusamove ovlasti su istovremeno proširene i na Taif,[47] zbog čega ga se u historijskim djelima ponekad naziva i guvernerom Hidžaza.[48] U kontrastu spram Madelungovog tumačenja kronologije Kusamove političke karijere, historičar C. E. Bosworth u svojoj biografiji pruža obrnuti redoslijed preuzimanja namjestništva, navodeći kratko da je prvo postao guverner Medine neposredno nakon Alijevog stupanja na vlast (36. AH),[18] odnosno guverner Meke i Taifa godinu kasnije (37. AH) kada su Aiša, Talha i Zubajr pokrenuli pobunu.[2]

Upravljanje hadžom

Godine 38. AH (658/659. AD) Kusamu je povjeren i položaj upravitelja hadža (amir al-hadž).[49] U al-Razijevoj Nahdž al-balagi sačuvano je Alijevo pismo u kojem savjetuje Kusama da dobro postupa s ljudima, daje im pravne upute (fetve) i koristi novac iz pokrajinske riznice (bajt al-mal) u dobrotvorne svrhe:[20]

Wikiquote „Nakon veličanja Alaha i hvaljenja Božjeg poslanika, znajte da biste trebali obaviti sve potrebne pripreme za hadž i podsjetiti ljude na važnost blagdana, dana rezerviranih za posebne vjerske dužnosti poput Bajrama, hadža, Ramazana i drugih, te kako ih se treba pridržavati. Tokom ovih dana ujutro i navečer održavajte sastanke i audijencije, dajte relevantne odgovore i smjernice onima koji postavljaju pitanja o religiji i vjerskim pravilima i dužnostima. Educirajte one koji su u neznanju. Vodite rasprave i razmjenjujte mišljenja s obrazovanim i učenim ljudima. Nitko ne bi trebao prenositi vašu poruku puku osim vas samog i ne dopuštajte da itko stane na put onima koji vam žele prići, čak ni vratar ili stražar. Ne dopustite da zaslužni i potrebiti ljudi odu od vas praznih ruku, ako dođu tražiti vašu uslugu. Zapamtite da ako jednom osorno odbijete stvarno potrebitu osobu i pružite joj pomoć tek drugom prilikom, nećete dobiti zaslugu da ste bili suosjećajni i velikodušni. Pazite na javnu riznicu i potrošite taj novac na siromašne ljude iz vaše pokrajine. Ako vam ne pristupe, pronađite ih sami i udovoljite njihovim potrebama. Ukoliko nakon tih troškova ostane višak, pošaljite ga u prijestolnicu da se zadovolje potrebe siromašnih u cijeloj državi. Naredite građanima Meke da ne naplaćuju najam u četvrtima koje daju hodočasnicima, budući da je Alah odredio da u ovom svetom gradu stalni stanovnici i hodočasnici imaju jednak status i prava. Neka nam Alah omogući da radimo ono što On odobrava i voli.“
Muavijina zavjera

Krajem 39. AH odnosno tokom aprila i maja 660. AD,[50] Kusam je bio meta Muavijine zavjere da iskoristi hadž kao krinku za širenje propagande i skupljanje narodne podrške njegovom pravu na kalifat.[51] Muavija je razradio ovaj plan nakon raznih neuspjeha da proširi svoj utjecaj u Arabiji, a Meku je odabrao iz razloga što se radilo o gradu Kurejša koji su se među prvima usprotivili Alijevoj vlasti i stoga je očekivao da će biti skloniji suradnji s njim nego Medina i ostali dijelovi Arabije.[52] Potajno je pozvao Jazida ibn Šadžaru al-Rahavija,[53] jednog od zapovjednika sjeverne sirijske vojske i pobožnog muslimana, uputivši ga u Meku da okupi hodočasnike, zatraži od njih pokornost Muaviji i objavi im rat u slučaju neposlušnosti,[54] te naposljetku moli s njima i preuzme upravljanje hadžom.[53] Muavija je ovom prilikom optužio Kusama da je "jedan od onih koji su ubili Osmana i prolili njegovu krv", rekavši Jazidu da će njegovo svrgavanje biti zadovoljstvo za obojicu i samog Boga.[55] Historičar W. Madelung drži da su Muavijine optužbe neosnovane i u skladu sa službenom omejadskom propagandom kojom se sve pripadnike Banu Hašima kolektivno okrivljavalo za smrt Alijevog prethodnika.[55]

Unatoč tome što je Jazid ibn Šadžara nasjeo na Muavijinu podvalu, imao je prigovore u vezi s uporabom nasilja u Svetoj džamiji tokom mjeseca hodočašća, odgovorivši Muaviji da je spreman poći samo ako mu se daju odriješene ruke da za postizanje mirovnog sporazuma djeluje po vlastitom nahođenju.[55] Također, dao je Muaviji do znanja da ukoliko nije zadovoljan ničim drugim osim nasiljem (gašm), upotrebom mača i teroriziranjem nevinih, trebao bi potražiti nekog drugog.[55] Muavija se na to povukao i uvjerio ga da se u potpunosti uzda u njegova načela i postupke.[55] Jazidu je potom povjerio vojsku od tri hiljade ljudi, neobaviještenih o cilju misije sve do odlaska iz Sirije.[55] Prošavši kroz Vadi al-Kuru i al-Džuhfu, pritom zaobilazeći neprijateljsku Medinu, stigli su u Meku dana 27. aprila 660. (10. zul-hidžeta 39. AH).[55]

Saznavši da su Sirijci stigli do al-Džuhfe, Kusam se javno obratio stanovnicima Meke, obavijestio ih o prijetnji i pozvao da otvoreno kažu jesu li se skupa s njim spremni suprotstaviti neprijatelju.[54] Budući da isprva nitko nije progovorio, poručio im je da su svoje namjere razjasnili šutnjom i sišao s propovjedaonice, spreman da napusti grad.[54] Na ovo je reagirao vratar Šajbah ibn Osman al-Abdari iz Banu Abdul-Dara, klana tradicionalno zaduženog za čuvanje ulaza Kabe, pozivajući Kusama da ostane u Meki, uz uvjeravanje da narod stoji iza njega i Alija te da će se pokoravati njegovim naredbama.[56] Ipak, Kusam nije imao povjerenja u narod i inzistirao je na napuštanju grada odnosno sklanjanju u obližnjoj jaruzi,[57] tvrdeći da je to do dolaska pojačanja jedini način da spasi svoj život i pokrajinsku riznicu (bajt al-mal).[20] U Meku je iz Medine istovremeno stigao Abu Said al-Hudri, ansarit i Kusamov osobni prijatelj koji ga je također pozvao da ne odlazi iz grada,[58] objašnjavajući mu da je od iračkih hodočasnika u Medini saznao da mu Kufljani šalju pojačanje na čelu s Makilom ibn Kaisom al-Rijahijem.[57] Kusam je na to Abu Saidu pokazao Alijevo pismo u kojem ga na temelju obavještajnih podataka upozorava na neprijateljski pohod:[59]

Wikiquote „Dobio sam povjerljive izvještaje iz zapadnih pokrajina u kojima se navodi da su određeni ljudi poslani iz Sirije da se u Meki pretvaraju kao hodočasnici na hadžu, no zapravo imaju zadatak da šire propagandu i potiču nelojalnost protiv mene. Ovi ljudi nemaju oči za istinu, niti imaju uši za Alahove naredbe i propovijedi Božjeg poslanika. Njima je religija samo krinka jer pod izgovorom vjerskih aktivnosti pokušavaju steći ovozemaljsko bogatstvo i zadovoljstvo. I ne samo to, oni također na razne načine pokušavaju nagovoriti plemenite i pobožne osobe da prodaju svoje spasenje u zamjenu za užitke ovozemaljskog života. Oni služe svom zlobnom vladaru, griješeći protiv Alaha i čovjeka. Zapamtite da je Božja nagrada za one koji je zaslužuju svojim iskrenim i dobrim djelima, a kazna za iskvarene ljude koji to zaslužuju svojim zlim aktivnostima. Stoga biste trebali obavljati svoje dužnosti poput iskusnog, mudrog i vjernog oficira, poput oficira koji se pokorava svom vladaru, čuva njegov interes i dobro se informira o državnim poslovima. Ne ponašajte se na način da u budućnosti možete požaliti zbog vaših postupaka te nuditi izgovore i izvinjenja. Ne budite arogantni kad vam se vremena pokažu povoljnim i ne pokazujte slabost kada vaše dužnosti zahtijevaju da budete snažni i odlučni.“

Ali je istovremeno naredio Makilu ibn Kaisu da istjera Muavijinu ekspediciju iz Hidžaza,[58] zbog čega je pismom savjetovao Kusama da ostane nepokolebljiv dok mu pojačanje ne stigne.[57] Nakon što je Abu Said al-Hudri pročitao pismo, Kusam mu je rekao da mu Alijeva obavijest nije od koristi jer je saznao da će sirijska konjica stići u Meku prije Makila, odnosno da trupe potonjeg neće doprijeti prije svršetka hadža.[57] Abu Said je svejedno nastavio nagovarati Kusama da ostane u gradu i tako osvjetla obraz pred svojim imamom i narodom, argumentirajući da će se neprijatelj zasigurno ustručavati napasti svetište čija je nepovredivost na snazi ne samo u islamu, već je to bila i ranije u tzv. dobu neznanja (džahilija).[57] Kusam je naposljetku odlučio ostati u gradu.[58] Kada je Jazid ibn Šadžara stigao u Meku, naredio je glasniku da poruči puku da će svi biti sigurni, osim onih koji se pokušaju miješati u "njihove aktivnosti i ovlasti".[57] Kurejši, ansariti, ashabi i pobožni muslimani smjesta su pohitali da postignu mirovni sporazum između dviju strana.[57] Na ruku im je išlo to da su obje strane izbjegavale sukob – Kusam zato što nije vjerovao stanovništvu Meke, a Jazid zato što je bio čovjek sklon asketskoj pobožnosti i gnušao se mogućnosti oskrnavljenja Kabe.[57]

Jazid ibn Šadžara se uskoro sam obratio narodu Meke, sugerirajući da je poslan u grad da moli s ljudima, naređuje dobro i odvraća od zla.[57] Shvatio je da se Kusamu ne sviđa ono zbog čega je došao jer nerado se molio s njim, dok su on i njegovi Sirijci također mrzili da se mole s guvernerom.[57] Kada bi se Kusam složio, obojica su se trebala odreći vođenja molitve i izbor propovjednika prepustiti narodu Meke, a kada bi to Kusam to odbio, onda bi se izboru usprotivio i Jazid, zlobno dobacujući da je u poziciji da ga zarobljenog odvede u Siriju jer nema nikog tko bi ga zaštitio.[57] Jazid je zatražio od Abu Saida al-Hudrija da djeluje kao posrednik, na što je Kusam spremno pristao.[57] Narod je naposljetku za imama izabrao Šajbaha ibn Osmana al-Abdarija i molio se s njim,[60] dok je Jazid shvatio da nema željenu potporu i stoga je odlučio brzo napustiti Meku.[57] Konjanici Makila ibn Kaisa stigli su u grad neposredno nakon hadža gdje su ih informirali o odlasku Sirijaca,[57] stoga su krenuli u potjeru i kod Vadi al-Kure zarobili desetoricu koji su zaostajali za glavninom.[58] Jazid je obaviješten o zarobljavanju njegovih trupa, no nije se usudio vratiti i upustiti se u bitku.[61] Makil je zatim nesmetano prošao kroz Dumat al-Džandal[62] i odveo zarobljenike u Kufu.[63]

Kraj namjesništva

Kusam je prema svemu sudeći zadržao položaj guvernera tokom cijelog ili većeg dijela Alijeve vladavine.[64] Posljednje mjesece njegovog namjestništva obilježio je vrhunac vojnog sraza Alija i Muavije,[65] zbog čega je makar nakratko gubio mandat nad Mekom.[66] Na ljeto 660. Muavijin zapovjednik Busr ibn Abi Artat pokrenuo je pohod protiv Hidžaza i Jemena, sa zadatkom da osvoji Medinu, Meku, Sanu i al-Džanad.[67] Za razliku od pobožnog i miroljubivog Jazida ibn Šadžare čija misija ranije nije urodila plodom, Muavija je ovog puta odabrao Busra jer je pokazivao izrazitu beskrupuloznost i brutalnost.[68] Busr je prvo zauzeo Medinu, zaprijetio stanovnicima masakrom ukoliko se ne pokore Muaviji i na poziciju guvernera postavio Abu Hurajru.[69] Alijev guverner Abu Ajub al-Ansari je nešto prije toga napustio grad i sklonio se u Kufu,[69] a precizan datum kada je na tom položaju prethodno zamijenio Kusama nije poznat. Nakon što se osigurao kontrolu nad Medinom, Busr i njegova vojska od 2600[68] do 3000 ljudi[11] krenuli su prema Meki,[70] usput ubijajući i pljačkajući.[71]

Saznavši da se Busrove trupe približavaju Meki, Kusam se ovog puta smjesta sklonio iz grada,[70] zajedno s brojnim stanovnicima.[71] Oni koji se nisu priključili masovnom egzodusu za novog guvernera izabrali su Šajbaha ibn Osmana, čovjeka prihvatljivog Jazidu ibn Šadžari.[71] Pred Busra je izišla kurejška delegacija i on im je poručio da ukoliko bude djelovao po vlastitom nahođenju, neće ostaviti živu dušu u gradu.[71] Stanovnici su ga potom preklinjali da se smiluje svom narodu i plemenu, a on je odgovorio šutnjom i na taj način ih je držao u neizvjesnosti.[71] Ranoislamski historičar al-Sakafi navodi da je Busr ponovo prošao Mekom prilikom povratka iz Jemena, što W. Madelung smatra evidentno pogrešnim i dodaje da je Kusam najvjerojatnije brzo vratio kontrolu nad gradom nakon Busrovog izlaska iz Meke.[66] Prema određenim izvorima, Kusama je 660. zamijenio Omejad Utba ibn Abi Sufjan, postavši osamnaesti guverner Meke.[43]

Kasni život i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Mauzolej[uredi - уреди | uredi izvor]

Lokacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Arhitektura[uredi - уреди | uredi izvor]

Umjetnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Madelung (1997), str. 358-359.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 Bosworth (1986), str. 551.
  3. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Redha (1999), str. 14.
  4. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 192.
    Marefat (1997), str. 71.
  5. 5,0 5,1 Vidi:
    Barthold (1928), str. 91.
    Bosworth (1986), str. 551.
  6. Madelung (1997), str. 291. i 307.
  7. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 9. i 71.
  8. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 9. i 70.
  9. 9,0 9,1 Vidi:
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  10. Marefat (1997), str. 61. i 69-71.
  11. 11,0 11,1 11,2 Marefat (1997), str. 70.
  12. Marefat (1997), str. 71.
  13. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91.
    Marefat (1997), str. 9. i 70-71.
  14. Marefat (1997), str. 9.
  15. Vidi:
    Barthold (1928), str. 92.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 7, 39, 72-73, 100, 187, 192-193. i 206.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  16. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91-92.
    Bosworth (1986), str. 551.
  17. Vidi:
    Pugačenkova (1972), str. 36-52.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 21-22, 69. i 110.
  18. 18,0 18,1 18,2 Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 70.
  19. Marefat (1997), str. 1-3. i 69-73.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 20,5 20,6 20,7 20,8 Özoguz; Özoguz (2006)
  21. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91-92.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Schaeder; Bosworth (1995), str. 1032.
    Crowe (1995), str. 1034.
    Madelung (1997), str. 27.
    Marefat (1997), str. 70.
    Redha (1999), str. 14.
    Bennigsen; Bryan (2002), str. 240.
    Özoguz; Özoguz (2006)
    Petersen (2018), str. 23.
  22. 22,0 22,1 Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 70.
    Redha (1999), str. 14.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  23. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Adshead (1993), str. 111.
    Schaeder; Bosworth (1995), str. 1032.
    Marefat (1997), str. 1, 61. i 69-70.
    Redha (1999), str. 14.
    Bennigsen; Bryan (2002), str. 240.
    Petersen (2018), str. 23.
  24. Vidi:
    Barthold (1928), str. 92.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 72.
    Redha (1999), str. 14.
    Özoguz; Özoguz (2006)
    Petersen (2018), str. 23.
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 25,6 Redha (1999), str. 14.
  26. 26,0 26,1 Vidi:
    Redha (1999), str. 14.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  27. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 70.
    Redha (1999), str. 14.
  28. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Redha (1999), str. 14.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  29. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 27.
    Marefat (1997), str. 70.
    Redha (1999), str. 14.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  30. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 27. i 358-359.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  31. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 27. i 358-359.
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  32. Vidi:
    Madelung (1997), str. 27.
    Marefat (1997), str. 70.
  33. 33,0 33,1 Madelung (1997), str. 27.
  34. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 27.
    Marefat (1997), str. 70.
  35. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 358-359.
    Marefat (1997), str. 70.
  36. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 112, 145. i 156-157.
  37. Marefat (1997), str. 156.
  38. Vidi:
    Barthold (1928), str. 91.
    Bosworth (1986), str. 551.
    Schaeder; Bosworth (1995), str. 1032.
    Bennigsen; Bryan (2002), str. 240.
  39. Vidi:
    Madelung (1997), str. 182.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  40. 40,0 40,1 40,2 Madelung (1997), str. 182.
  41. Madelung (1997), str. 155. i 277.
  42. Madelung (1997), str. 182-183.
  43. 43,0 43,1 al-Quaiti (2007), str. 563.
  44. 44,0 44,1 Madelung (1997), str. 164.
  45. 45,0 45,1 Madelung (1997), str. 192.
  46. Madelung (1997), str. 165.
  47. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  48. Madelung (1997), str. 277.
  49. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  50. Madelung (1997), str. 290.
  51. Vidi:
    Madelung (1997), str. 290-292.
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  52. Madelung (1997), str. 290-291.
  53. 53,0 53,1 Vidi:
    Madelung (1997), str. 291.
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  54. 54,0 54,1 54,2 Vidi:
    Madelung (1997), str. 291.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  55. 55,0 55,1 55,2 55,3 55,4 55,5 55,6 Madelung (1997), str. 291.
  56. Madelung (1997), str. 291-292.
  57. 57,00 57,01 57,02 57,03 57,04 57,05 57,06 57,07 57,08 57,09 57,10 57,11 57,12 57,13 Madelung (1997), str. 292.
  58. 58,0 58,1 58,2 58,3 Vidi:
    Madelung (1997), str. 292.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  59. Vidi:
    Madelung (1997), str. 292.
    Marefat (1997), str. 70.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  60. Vidi:
    Madelung (1997), str. 292.
    Marefat (1997), str. 70.
  61. Madelung (1997), str. 292-293.
  62. Madelung (1997), str. 293.
  63. Vidi:
    Madelung (1997), str. 293.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  64. Vidi:
    Bosworth (1986), str. 551.
    Madelung (1997), str. 307.
    Özoguz; Özoguz (2006)
  65. Vidi:
    Madelung (1997), str. 301. i 307.
    Marefat (1997), str. 70.
  66. 66,0 66,1 Madelung (1997), str. 307.
  67. Madelung (1997), str. 299.
  68. 68,0 68,1 Madelung (1997), str. 300.
  69. 69,0 69,1 Madelung (1997), str. 300-301.
  70. 70,0 70,1 Vidi:
    Madelung (1997), str. 301.
    Marefat (1997), str. 70.
  71. 71,0 71,1 71,2 71,3 71,4 Madelung (1997), str. 301.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]