Bektaši

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bektašijska tekija u Vlori.

Bektašije su islamsko versko bratstvo koje sledi učenja hadži-Bektaša Velija, anatolijskog mistika i derviša iz 13. veka. Bektašije su pobornici islamskog misticizma (sufizma), bliski šiitskom ogranku islama.

Tokom osmanlijskog perioda, bektašizam se iz Anatolije raširio Balkanom, a bili su veoma uticajni među janičarima. Bektašije su gajile nepoštovanje prema društvenoj hijerarhiji i prema raširenim običajima i obredima, što je našlo izraza u bezbrojnim šalama o bektašijama.[1]

Danas se ovo učenje posebno sačuvalo među Albancima u Albaniji, Makedoniji i Kosovu.

Povijest[uredi | uredi kod]

Nastanak derviškog reda bektašija se veže za jesevije, s tim da zbog mnogo drugih utjecaja nije ga moguće jednostavno ocijeniti kao ogranak jesevijskoga derviškoga reda.[2] Posljednji snažan centar jesevija bio je Turkestan, nakon čijeg slabljenja derviši ovoga reda počinju lutati svijetom te dobivaju atribut “lutajući derviši”. Nakon određenoga perioda jedan broj ovih derviša se povezuje s turskom vojskom.[2]

„Držao hodža propoved u džamiji i opisivao Božju moć i svojstva. „Bog nije ni na zemlji ni na nebu, nije ni na desnoj ni na levoj strani, nije ni nad morem ni u moru. Ukratko, on se ne pokazuje u prostoru već postoji samo u srcu vernikovom“, govorio je hodža, na šta jedan bektašija ne mogaše više da se uzdrži pa reče: „O vernici, molim vas da me saslušate. Kad sam vam ja neki dan rekao da Bog nije ovde, vi ste mi rekli da sam postao nevernik, a sad kad vam hodža-efendija kaže da Bog ne postoji, vi ni reči.“[3]

Islamska heterodoksija, šale o bektašijama

Osnivač bektašija je hadži Bektaš iz Horosana. Pred najezdom Mongola na seldžučku državu dolazi u Anadoliju gdje i umire oko 1337. godine (Hadži Bektaš je umro u trinaestom vijeku, mislim 1227.). Bektašijski derviški red uglavnom se proširio po evropskim djelovima države. Neke od njihovih obeležja bile su: život izvan grada, ali u neposrednoj blizini, razlikovanje od drugih ljudi, te celibat posebne duhovne klase unutar reda.

U XIV stoljeću sultan Murat I u osmanlijsku vojsku uvodi novi vojni red – janičare (jeni – novi, čeri - četa). Janičari su prihvatili bektašije kao duhovne savjetnike. Zbog mnogih utjecaja bektašije nisu bili “ortodoksni”, nisu u potpunosti prihvaćali vjerovanje sunneta ali ih tadašnja ulema nije proganjala. Razlog tome je jaka veza sa janičarima, tadašnjim nosiocima turske osmanlijske države.[2]

Godine 1501., za starješinu središnje bektašijske tekije, tekije Pîr Evi, u gradu Koj, kod Kiršehira, imenovan je Bâlim Sultan (umro 1516.). Nazvan je “Drugi pîr” (Pîr Sânî). Bâlim Sultan uvodi neke novine. Neki članovi reda odbili su reforme Bâlim Sultana te se dotada jedinstvena zajednica bektašija podjelila na pristalice Bâlim Sultana, neki ih oslovljavaju babe, i sljedbenike učenja hadži bektaš Velija – ćelebije. Rezultat podjele bila je pobjeda ćelebija. Oni su zadržali starješinstvo nad tekijom Pîr Evi kao i vodeću ulogu u redu uopće. U XVI stoljeću, Sersam Ali-baba (umro 1589.) ustanovljava najviši položaj u hijerarhiji reda – dede-baba. Negdje do druge polovine 17. stoljeća mjesto vrhovnoga staranja redom bilo je pitanje izbora. Od oko 1750. godine, starješinstvo nad redom postaje nasljedno.[2]

Konačan sukob unutar bektašijskoga reda desio se za vrijeme Ahmeda Dželaluddina Ćelebija. Tada su nastale tri grupcije: prva koja se zvala pravim bektašijama i ona je dominantna; druga koja se zvala dede (neprijatelji su ih zvali “kadžars”, što znači “banditi”); treća je ćelebije (koju su zvali “murteti”, tj. osobe koje su izašle iz islama).[2]

Kada je 1826. godine ukinut janičarski red počeo je i veliki progon bektašija. Ubijani su, hapšeni, zatvarani, oduzimata im je imovina i uništavane ili oduzimane tekije. Preživjele grupe nastavile su djelovati u tajnosti i punoj izolaciji.[2]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. „Osmansko carstvo”. Arhivirano iz originala na datum 2010-02-15. Pristupljeno 2010-04-10. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Bektašije
  3. Osmansko carstvo

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Muhammed Seyfeddin Ibn Zulfikari Derviš Ali; Bektaşi İkrar Ayini, Kalan Publ. Prevedeno: Mahir Ünsal Eriş, Ankara, 2007 (Na turskom)

Vanjske veze[uredi | uredi kod]