Mediteranska prehrana

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Mediteranska prehrana

Nematerijalna svjetska baština
Mediteranska prehrana
Španija Grčka Italija
Maroko Hrvatska Portugal Kipar
Regija: Evropa i Sjeverna Amerika
Sjeverna Afrika
Godina upisa: 2010.(prošireno 2013.)
ID: 00394
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Mediteranska prehrana ili sredozemna dijeta se sastoji od skupine vještina, znanja i običaja koji povezuju krajolik s trpezom, uključujući način uzgoja usjeva, žetve, ribolova, konzerviranja hrane, njezine obrade i priprave, a ponegdje i način njezine konzumacije[1].

Branje maslina, Montecolognola, Italija

Odlike[uredi | uredi kod]

Mediteransku prehranu odlikuje nutricionistički model koji se na području Sredozemlja sačuvao stoljećima[2], a koji sadrži uglavnom maslinovo ulje, žitarice i mahunarke, sveže ili sušeno povrće, umjerene količine ribe, mliječnih proizvoda i mesa, te razne priloge i začine, uz pratnju vina ili infuzija, uvijek poštujući uvjerenja svake zajednice (tako se u sjevernoj Italiji za kuhanje koristi svinjska mast i maslac dok se maslinovo ulje uglavnom koristi kao preljev za salate i kuhanje povrća[3], a u sjevernoj Africi se zbog vjerskih uvjerenja izbjegava uporaba vina). Danas je ovaj način prehrane prepoznat i od 1990-ih se preporučuje se kao način zdrave prehrane.

Grčka mediteranska predjela

Nematerijalna svjetska baština[uredi | uredi kod]

Mediteranska dijeta (od grčkog diaita, što znali „način života”) čini mnogo više od same hrane. Ona promovira društvenu interakciju jer je objed u društvu temelj društvenih običaja i svečanosti. Uz nju je nastalo i razvilo se raznoliko znanje, pjesme, uvjerenja, predaje i legende. Ovaj sustav je ukorijenjen u velikom poštivanju područja i njegove bioraznolikosti, te osigurava zaštitu i razvoj tradicionalnih aktivnosti i obrta povezanih s ribarstvom i poljoprivredom sredozemnih zajednica kao što su npr. Soria u Španjolskoj, Koroni u Grčkoj, Cilento u Italiji i Chefchaouen u Maroku, koji su tek neki od mnogih.[1].

Mediteranska prehrana uključuje skup vještina, znanja, rituala, simbola i tradicija koji se tiču usjeva, žetve, ribolova, stočarstva, konzerviranja, obrade, kuhanja, a posebno dijeljenja i konzumiranja hrane. Zbog toga je mediteranska prehrana upisana kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.[4]

Također, žene imaju posebno presudnu ulogu u prijenosu stručnosti i znanja određenih rituala, narodnih izričaja i slavlja, kao i u očuvanju mnogih tehnika[1].

Piramida mediteranske prehrane (ru)
Španjolski tapas od sredozemnih namirnica

Medicinska istraživanja[uredi | uredi kod]

Marokanska „brza hrana” se također temelji na mediteranskoj prehrani

Iako ju je prvi put opisala američka doktorica Ancel Keys u Salernu (Italija) još 1945. godine, mediteranska prehrana je postala općeprihvaćena i priznata tek 1990-ih nakon tzv. „Studije sedam zemalja”. Ova studija je dokazala svojevrstan paradoks jer su se stanovnici Sredozemlja, iako obilno konzumiraju masnoće, pokazali otporniji na kardiovaskularne bolesti, od recimo stanovnika SAD-a koji konzumiraju iste količine masnoća.

Ponajbolje objašnjenje mediteranske prehrane iznudio je Dr. Walter Willett s Harvardskog sveučilišta polovicom 1990-ih[5]. U svojoj knjizi koju je napisao za opću javnost on je opisao ovu prehranu kao „model prehrane tipičan za Kretu i ostatak Grčke, te južnu Italiju do ranih 1960-ih”, koja uz „redovitu fizičku aktivnost” podrazumjeva „obilne količine hrane biljnog podrijetla, svježe voće kao dnevni desert, maslinovo ulje kao osnovni izvor masnoća, mliječne proizvode (uglavnom sir i jogurt), te malenu do umjerenu konzumaciju ribe, peradi i vina, od nula do najviše četiri jajeta tjedno, te malu količinu crvenog mesa”[6]. Ukupan udio masti u ovakvoj prehrani je 25% do 35% kalorija, od čega zasićene masnoće iznose tek 8% kalorija[7].

Kasnija epidemiološka istraživanja su potvrdila kako su nezasićene masnoće u maslinovom ulju, posebice oleinska kiselina, povezane sa smanjivanjem opasnosti od srčanih bolesti[8]. Nadalje, antioksidansi u maslinovom ulju pospješuju regulaciju kolesterola i njegovu LDL redukciju, što ima za posljedicu antiupalne i anti-hipertenzivne učinke[9].

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 Mediterranean diet na službenim stranicama UNESCO-a (en) Preuzeto 12. studenog 2012.
  2. Alberto Capatti i dr., Italian Cuisine: A Cultural History, str. 106.
  3. Massimo Alberini i Giorgio Mistretta, Guida all'Italia gastronomica, Touring Club Italiano, 1984.
  4. UNESCO: Mediteranska prehrana - ich.unesco.org - Prijavljeno 17.11.2021(en)
  5. Marian Burros, Eating Well, The New York Times 29. ožujka 1995. (en) Preuzeto 12. studenog 2012.
  6. Walter C. Willett, Eat, Drink, and Be Healthy: The Harvard Medical School Guide to Healthy Eating, Free Press, 2005., ISBN 0-7432-6642-0
  7. Willett WC; Sacks, F; Trichopoulou, A; Drescher, G; Ferro-Luzzi, A; Helsing, E; Trichopoulos, D, Mediterranean diet pyramid: a cultural model for healthy eating, American Journal of Clinical Nutrition 61 (6): 1402S–6S. PMID 7754995
  8. A. Keys, A. Menotti, M.J. Karvonen i dr., The diet and 15-year death rate in the seven countries study, Am. J. Epidemiol 124 (6), prosinac 1986., str. 903.–915.
  9. M.I. Covas, Olive oil and the cardiovascular system, Pharmacol 55 (3), ožujak 2007., str. 175.–186.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]