Nacionalni park Paklenica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nacionalni park Paklenica
IUCN kategorija II (nacionalni park)
Velika Paklenica panorama.JPG
Lokacija Zadarska županija (64 km2), Ličko-senjska županija (31 km2)  Hrvatska
Najbliži grad Gospić, Starigrad, Lovinac
Koordinate 44°22′0″N 15°26′0″E / 44.36667°N 15.43333°E / 44.36667; 15.43333
Površina 95,08 km² (37 mi² )
Osnivanje 1929, 1949.[1]
Upravitelj Nacionalni park Paklenica - Stari-grad-Paklenica[2]
Paklenica
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Paklenica Buljma.jpg
 Hrvatska Zadar
Registriran: 2007. (31. zasjedanje) Prošireno 2011, 2017, 2021.
Vrsta: Prirodno dobro
Mjerilo: ix
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Nacionalni park Paklenica se nalazi na primorskoj (južnoj) strani Velebita između mjesta Tribanj - Šibuljina i mjesta Modrić, uključujući vršnu zonu Velebita između Golovrha i Svetog brda. Tu se nalaze i njegovi najviši vrhovi - Vaganski vrh (1757m/nv) i Sveto brdo (1753 m/nv). Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč - za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova.

Prepoznatljiva obilježja Nacionalnog parka Paklenica su autohtone šume crnog bora, nekoliko tipova bukovih šuma, duboki kanjoni s potocima – bujičnjacima Velika i Mala Paklenica, okomito urezani u južne padine Velebita. Širi prostor NP Paklenica odlikuje se i bogatom i raznolikom kulturnom baštinom.

Zaštićeno područje[uredi - уреди | uredi kôd]

Nacionalni park[uredi - уреди | uredi kôd]

Paklenica je prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo. Drugi put je proglašena za nacionalni park u Jugoslaviji 19. oktobra 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon Plitvica. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.[3] Godine 1997. predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman donio je odluku o proglašenju Zakona o izmjenama zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom.[4]

UNESCO-ova lista[uredi - уреди | uredi kôd]

Uz Nacionalni park Sjeverni Velebit (Hajdučki i Rožanski kukovi), dijelovi Paklenice upisani su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Evropi kao dio zajedničke svjetske baštine 18 zemalja pod nazivom „Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope”. Riječ je o 2031 hektaru šume na lokacijama Suva draga - Klimenta i Oglavinovac - Javornik. Posebnost proglašenih iskonskih bukovih šuma temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini[5].

Istorija[uredi - уреди | uredi kôd]

U posljednja dva milenijuma pne, u bronzanom dobu, područje su naseljavali pripadnici ilirskog plemena Liburna. Tada su nastale suhozidne građevine (gradine). Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Neke od njih služile su za nadziranje plovidbe. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze grobne gomile – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.

Tokom posljednja dva stoljeća pne., istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na početku 1. stoljeća naše ere uspostavlja se trajna rimska vlast. U to vrijeme osnovan je i Starigrad, rimski Argyruntum, koji se ubrzo razvio u važno trgovište. U četvrtom desetljeću prvog vijeka, car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati arheološki nalazi: nakit, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce) koja se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra.

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]