Opera dei Pupi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Opera dei Pupi

UNESCO logo.svg Nematerijalna svjetska baština
Opera dei Pupi
 Italija
Regija: Evropa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2001.(prošireno 2008.)
ID: 00011
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Opera dei Pupi (sicilijanski: Òpira dî Pupi) je marionetski teatar specifičan za Siciliju koji je 2008. uvršten na UNESCO-v Popis nematerijalne svjetske baštine u Evropi.[1][2]

Historija i karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Opera dei Pupi pojavila se na Siciliji početkom 19. vijeka i postala neobično popularna među otočkim radništvom.[1]

Tradicionala Opera dei Pupi bila je teatarska predstava srednjovjekovnih viteških poema kao što su Pjesma o Rolandu ili Bijesni Orlando, priča o borbi između Maura i vitezova u kojima su marionete uzimane kao simboli želje za osvetom i pravdom između društvenih klasa.[3] Lutkari su se koristili i drugim temama, kao što su talijanske renesanse poeme, hagiografije i narodske priče o zloglasnim razbojnicima.[1]

Tipični likovi; Rinaldo, Orlando i Lauretta

Opera dei Pupi usko je povezana sa lokalnom tradicijom Cantastorie (pjevača priča) u kojima se avanture viteških junaka pripovijedaju u epizodama.[3] Karakteristika Opere dei Pupi je oslanjanje na čitav niz prilično starih moralnih normi, koje uključuju čast, viteštvo, obranu pravde i vjere, i želju za isticanjem.[3]

Lutkari su se slično kao i njihove kolege u Commediji dell'arte koristili - Canovacciom (sažetom fabulom). Nekad im je većina predstava završavala urnebesnom burleskom, uz mnoštvo nepristojnih riječi, što je i inače sicilijanska tradicija.[3] Dijalozi u tim predstavama najčešće su bile improvizacije samih lutkara.[1]

Ponekad kad su htjeli prikazati nešto što nije bilo po volji vlastima, koristili su šatrovački jezik mafije- Baccagghju.[3]

I sicilijanske marionete imaju genezu iz klasične evropske marionete ali se razlikuju po tome što se klasična evropske marionete pokreću dugim užadima dok se sicilijanske marionete pomiču pomoću dvije šipke, od kojih je jedna povezana sa rukom, dok druga ide u glavu. Uz to imaju i četiri užeta pomoću kojih marioneta može izvući mač, ili pokrenuti lijevu ruku, tako da podigne vizir na kacigi.[3]

Sicilijanske marionete imaju precizno izrezbarene devet osnovnih drvenih dijelova konstrukcije (ruke, šake, noge, trup) i minuciozno izrađena odijela, pa čak i iskovan i zavaren metalni oklop.[3]

Dvije glavne sicilijanske lutkarske škole su Palermo i Catania koje se razlikuju veličinom i oblikom marioneta, operativnim tehnikama (načinom pokretanja) i šarenilom scenografije.[1]

Marionete palermske škole visoke su oko 80 cm, prilično lagane, pa im se stavlja željezna cijevčica kroz torzo i glavu da stoje uspravno. Druga cijevčica provlači se kroz desnu ruku ruku, pa lutkar pomoću nje i žice u njoj može izvoditi razne kretnje, pa marioneta može baratati mačem. I lijevo koljeno spojeno je žicom pa zahvaljući njoj marioneta može kleknuti ili zakoračiti.[3]

Za razliku od tog marionete katanijske škole su teže (do 16 kg, imaju fiksne ekstremitete, visoke su oko 120 do 130 cm. Zbog tog katanijski lutkari iza pozadinskog platna imaju most za manevriranje.[3]

Teatri[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveći dio tih teatara bila su porodična poduzeća[1] u kom je svaki član radio po nekoliko poslova, pravio (ili oslikavao) marionete -kulise, ujutro izvikivao pozive na predstave, zatim sudjelovao u njima bilo kao lutkar, svirač, glumac ili samo kao biljeter-blagajnik, a kasno uveče postao skladištar i vozar zaprežnih kola da se stigne do drugog sajma.

Ti mali teatri u borbi za publiku stalno su nastojali nadmašiti konkurenciju, i postajali toliko izvrsni da su imali veliki utjecaj na publiku. Ponekad bi svoje predstave davali u nekoliko nastavaka po nekoliko večeri za redom, pa se to pretvaralo u društveni događaj prvog reda, naročito za mala mjesta - gdje su ljudi bili željni zabave.[1]

Ekonomski boom 1950-ih uz razvoj novih formi komunikacija izazvao je smanjen interes publike za tu vrst zabave, pa su mnoge porodice odustale od tog posla i preorjentirale se na nešto profitabilnije. U to vrijeme ugasli su slični tipovi teatara i po drugim krajevima Italije, od kojih su poneki zaživjeli nakon dvadesetak godina kasnije.[1] Tako je - Opera dei Pupi ostala jedini primjer neprekinute tradicije tog tipa teatra, iako i ona doživljava krizu zbog sve manjeg broja onih koji se žele baviti tim poslom.[1]

Dobar dio današnje publike su turisti (koji spašavaju stvar) ali se zbog njih srozala kvaliteta predstava koje su nekad bile namjenjene isključivo lokalnom stanovništvu.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 "Opera dei Pupi, Sicilian puppet theatre" (engleski). UNESCO. https://ich.unesco.org/en/RL/opera-dei-pupi-sicilian-puppet-theatre-00011. pristupljeno 21. 1. 2019. 
  2. dei Pupi_%28Enciclopedia-dell%27-Arte-Antica%29/ "Opera dei Pupi" (talijanski). Treccani. http://www.treccani.it/enciclopedia/Opera dei Pupi_%28Enciclopedia-dell%27-Arte-Antica%29/. pristupljeno 21. 1. 2019. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 "Puppet Opera" (engleski). Visit Sicily. http://www.visitsicily.info/en/puppet-opera/. pristupljeno 20.1.2019. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]