Epidaur

Izvor: Wikipedia
Svetište Asklepija u Epidauru
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Epidaurus Theater.jpg
 Grčka (Evropa i Sjeverna Amerika)
Koordinate: 37°35′46″N 23°4′45″E / 37.59611, 23.07917
Registriran: 1988 (12. zasjedanje)
Vrsta: kulturni
Mjerilo: i, ii, iii, iv, vi
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO
Epidaur je jugoistočno od Delfa, na poluotoku udaljenomod Argos.

Epidaur (novogrčki: Ἐπίδαυρος, Epidavros ili latinski: Epidaurus)) bio je starogrčki grad (polis) smešten na obali Saronskog zaljev. Suvremeni grčki grad Epidavros (Επίδαυρος), deo prefekture Argolis, sagrađen je kraj starog lokaliteta.

Kazalište[uredi - уреди]

Kazalište u Epidauru

Kazalište u Epidauru je najveće grčko kazalište , promera 114 m, koje je moglo primiti 12,000 gledalaca. Kao deo Asklepijevog svetišta, od 1988. je na UNESCOvom popisu svetske kulturne baštine.

Kazalište[uredi - уреди]

Plan kazališta

Grčko kazalište u Epidauru (grčki: Ἐπίδαυρος), delo arhitekta Polikleta mlađeg, iz 350. pne. je savršeno sačuvano. Ono je bilo predviđeno za dramu koja se razvila iz izvedbi zbornih oda za vreme Dionizijskih svečanosti. Za te su svečanosti bila potrebna mesta okupljanja za zbor i gledaoce. Zbor, koji je pevao i plesao, izvodio je na orkestri (kružnom plesnom podiju sa žrtvenikom u sredini) jedan sastav koji je odredio velik deo kasnijeg razvoja grčkog kazališta.

Izvorna 34 reda klupa, Rimljani su proširili s još 21.

Osobitosti[uredi - уреди]

Pogled sa klupa

Razumljivo je da je njihovo shvaćanje arhitekture dalo rešenje kazališta isključivo na otvorenom prostoru. Izabrala bi se padina brega u koji su se usecali pravilni stepenici koji su činili sedišta za gledaoce(kaveje).

Iz početka su gledaoci sedeli na improvizovanim drvenim klupama, ali je nakon jedne nesreće u Ateni 499. pne., uvedeno sigurnije i stalno sedenje – klinasti blokovi kamenih klupa, otprilike koncentrični s orkestrom, uklesani u prirodan obranak brega.

U Epidauru se klupe protežu na više od pola kruga oko orkestre i nisu građene prema standardnom polumeru, širok prolaz (parados) ih deli vodoravno, a gornje su klupe strmije od donjih. Ovakav položaj poboljšavao je akustičnost. Otkriće potvrđeno znanstvenom studijom iz 2007. godine znanstvenika Nica F. Declercqa i Cindy Dekeyser s Univerziteta tehnologije u Georgiji, SAD.

U kasnijim projektima kazališta naglašavala se povišena pozornica na račun orkestre, odražavajući pripadanje zbora i uspon glumca pojedinca. Pozornica (skena) je u početku bila zaklon u obliku šatora koji je služio glumcima, a kasnije se razvila u pravokutni oblik okružen stupovima i koristila se isključivo za potrebe radnje.

Izvori[uredi - уреди]

  • Laurie Schneider Adams, A History of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001. ISBN 0-7-231717-5
  • Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
  • Marilyn Stokstad, Art History (Wolume One), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529

Poveznice[uredi - уреди]