Dioniz

Izvor: Wikipedia

Dioniz (grč. Διώνυσος, Diốnysos) grčki je bog plodnosti Zemlje, bog vegetacije, vina, žena, bog-bik. Etimologija imena izvodi se od riječi Dio i nysos - tračka riječ za sina. Također poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej. U početku je Dioniz smatran zrelim, bradatim muškarcem, a poslije se počinje smatrati lijepim mladićem.

Kult[uredi - уреди]

Dioniz je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim misterijima on nosi bossoris, lisičje krzno, koje simbolizira novi život.

Dionizijski misteriji ostali su jedni od najtajnijih mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi povjesničari vjeruju da je Dioniz sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i mnogo jačeg božanstva iz Trakije ili Frigije, kao što je Sabozios.

Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja Zeus odnosi Dioniza u zemlju Nisa. Grčki koncept gdje se zemlja Nisa nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija. Sve u svemu to nam sugerira da je namjerno postavljen u magičnu, daleku zemlju.

Tragovi istih ili vrlo sličnih božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi. Dioniz je u kulturi Grčke i njezinih prethodnika prisutan dugo vremena (prije 1500. pne.), no uvijek ostaje donekle stran.

Tipična dionizijska obilježja jesu bik, zmija, bršljan i vino. Dioniz ima snažnu povezanost sa satirima, kentaurima i silenima. Satiri su po grčkoj mitologiji poluljudi, poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici Dioniza, njegove su sljedbenice menade. Satiri nisu besmrtni, nego mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri.

U grčkim je gradovima ulica spajala kazalište i Dionizov hram, što je omogućavalo održavanje svečanih procesija koje su objedinjavale kult u hramu i proslavu u kazalištu.

Dinoz u grčkoj mitologiji[uredi - уреди]

Dolazak Dioniza na svijet donekle je čudan, čak i za grčku mitologiju, te izaziva teškoće u njegovu smještanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova je majka Selema, kći Kodmusa, sina kralja Fenikije i Europina brata. Selema je smrtnica, ljudskog je roda, a Dionizov je otac Zeus, kralj bogova.

Postoji nekoliko inačica priče o Dionizovu dolasku u postojanje, no zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje jest i glavni razlog njegova štovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće bili su elementi mističkog otkrivenja.

Jedna od priča o Dionizu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njezino poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće, te gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u utrobu Semele i Dioniz biva ponovno rođen.

Legenda kaže da je Zeus uzeo malog Dioniza i povjerio ga na čuvanje kišnim nimfama Nisama, koje su ga njegovale kroz djetinjstvo, za što ih je Zeus nagradio stavljajući ih kao Hejade među zvijezde. Nimfe spadaju u veliku obitelj ženskih duhova prirode. Ponekad su vezane uz određeno mjesto. Također nimfe prate razna božanstva te su česta meta pohotnih satira. One su personifikacija kreativne i njegovateljske aktivnosti u prirodi.

Kad je Dioniz odrastao, otkrio je kulturu vina i način vađenja tog dragocjenog soka, ali ga je ljubomorna Hera pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim djelovima svijeta. U Frigiji božica Kibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izliječila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja njegova je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg). Kao mladić Dioniz je bio posebno atraktivan. Kad je jednom prigodom prerušen u smrtnika putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema njima te ih je pretvorio u dupine, ali je sačuvao kapetana, koji ga je jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.

Dioniz je gospodar živih i mrtvih, na Olimpu je zdesna Zeusu, a pridaju mu se mnogi epiteti:

  • Megapenthes ("onaj od velike patnje"),
  • Kissos ("bršljan"),
  • Oinops ("vino")

Dioniz i kršćanstvo[uredi - уреди]

Dionizijska mitologija poslije će naći svoje mjesto unutar kršćanstva. Postoje mnoge paralele između legenda o Dionizu i Isusu. Obojici je majka smrtna žena, a otac vrhovno božanstvo. Oboje su se vratili iz mrtvih i pretvorili vodu u vino. Također postoje tvrdnje da kršćanska tradicija jedenja i pijenja tijela i krvi Kristove, da bi mogli osjetiti Isusa u sebi, također potječe od dionizijskog kulta. Dioniz je također poseban u odnosu na sva druga božanstva s Olimpa po tome što je on božanstvo koje su pojedini sljedbenici osjećali unutar sebe (u manje benignom primjeru utjecaja Dioniza na kršćanstvo, za Dionizove sljedbenike kao i za sljedbenike Pana govori se da su imali utjecaj na moderno viđenje Sotone).

Dionizijski misteriji[uredi - уреди]

Glavni članak: Dionizijske misterije

Može se primijetiti da dionizijski mitovi u sebi sadrže veliku dozu kanibalizma. Zančajno mjesto u mitovima Grčke zauzimaju dionizijski kult i dionizijski misteriji. U originalnom se obliku na dionizijski kult gleda kao na kult zadužen za uzgajanje vinove loze te dobivanje vina, a u praktičnom smislu za razumijevanje životnog ciklusa vina – utjelovljenje živućeg boga – pravljenje i fermentacija vina – mrtvi bog u podzemlju – opijajući učinak samog pića za koje se smatra da posjeduje božanski duh. U svom početku kult nije bio zaokupljen samo učenjima o vinu i njegovom tradicijom, već i jednako svim ostalim vidovima vina. Ne treba zaboraviti da je vino nekoć uključivalo mnoge druge sastojke, začine, razne biljke, koji su pridonosili okusu, kvaliteti, medicinskom učinku samog pića. Uzgajanje svog tog bilja orginalno podpada pod dionizijsko učenje tvoreći ga općim kultom vegetacije i travarskom školom.

Da Vinci: Bakho (Dioniz)
Silen s malenim Dionizom

Med i pčelinji vosak također su dodavani ranim vinima, dovodeći ga u vezu s još starijim kultom medovine i pčela u neolitskoj Europi. Rojevi pčela unutar dionizijske tradicije predstavljaju čistu životnu silu. Kako je rečeno, kultu su dodavane biljke koje su bile povezane s vinom, pa tako i bršljan, za koji se smatralo da potiskuje učinke pijanstva i da je suprotnost vinu, te fikus i šišarke. Mjesto nastanka dionizijskih misterija nepoznato je. Gotovo je sigurno da su nastali izvan Grčke, u koju ulaze s dolaskom vina, za koje se smatra da je nastalo 6000 godina prije Krista. Odatle motiv Dionizova odrastanja u nepoznatoj zemlji daleko od Grčke. Mjesto mogućeg nastanka moglo bi biti planina Argos na granici Mezopotamije i Perzije, ili drevne divlje loze na padinama libijskih planina. Stanovnici Krete preuzimaju vino iz Egipta i Fenicije i prenose ga u Grčku do 1600. prije Krista. Vino je također vjerojatno ušlo u Grčku i kopnenim putem kroz Malu Aziju, no vjerojatno su iz minojske Krete došla prva učenja iz kojih će nastati dionizijski kult. Osnovno načelo iz izvornih inicijacija jest tema smrti i ponovnog rođenja prema godišnjim dobima te opsjednutost duhom. Opsjednutost uključuje zazivanje duhova, što je popraćeno zajedničkim plesom, obično uz bubnjeve i frule te karakteristične pokrete tijelom, pokrete kakvi su nađeni unutar svih kultova izazivanja stanja transa. Za razliku od većine kultova transa, unutar dionizijskih obreda sudionici su bili opsjednuti životinjskim duhovima i entitetima te su se mogli i pretvoriti u životinje. No, najpoželjinja je opsjednutost ona samog Dioniza. Razlog postojanja takvog kulta je kontroverzan. Neki ga vide kao ritualizirano otpuštanje potisnutih elemenata civilizirane psihologije i privremenu inverziju, da bi se isti sačuvali. Drugi ga vide kao povratak kaotičnim elementima postojanja i reakcijom protiv civilizacije, dok pak treći u njemu vide njegovu magičnu povezanost s kaotičnim moćima. Moguće je da su sve ove teorije primjenjive u raznim manifestacijama kulta. Kao i vino, i Dioniz je imao različite okuse u različitim regijama. Odražavajući mitsko i kulturno tlo, također se pojavljuje pod različitim imenima u susjednim zemljama. Činjenica da su Grci u svoja vina dodavali razne druge sastojke navela je mnoge, uključujući Roberta Grovesa, na zaključak kako neki od tih sastojaka imaju halucinogeno djelovanje. To donekle potvrđuje i “čarobni napitak”, tadašnje začinjeno vino, koje se povezuje s dionizijskim ritualima, za koji se govori da sadržava otrovni bršljan. Također znamo da su šamani tog područja upotrebljavali daturu i buniku.

Vanjske veze[uredi - уреди]