Nematerijalna svjetska baština
Od 1990-ih UNESCO-v odbor za zaštitu svjetske baštine počeo je oblikovati pojam nematerijalna svjetska baština kao dijela svjetske baštine koja će se koncentrirati na nematerijalnu baštinu. God. 2001. UNESCO je napravio analizu[1] među zemljama članicama kako bi uobličio definiciju, a od rujna 2003. godine konvencijom u Abu Dhabiju, svjetska baština UNESCO-a postala je i nematerijalna svjetska baština o čijemu pisu i upravljanju vodi računa "Mađudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine", čiji je član od 2008. do 2010. bila i Hrvatska.
Nematerijalnu svjetsku baštinu čini nematerijalna kulturna baština kao što je: usmena tradicija, umjetničke izvedbe, društveni običaji, rituali, festivali, znanja i običaji vezani za prirodu i svemir, te znanja i umijeća tradicionalnih obrta.
Za upis na popis nematerijalne svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti:
- tradicionalna, ali još uvijek živa. Ne samo naslijeđeni običaji, nego suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine;
- inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, te doprinosi društvenom jedinstvu, ohrabruje osjećaj identiteta i pripadnosti različitim društvima i društva općenito;
- reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama;
- temeljena na zajednici koja se s njom identificira, koja ju stvara, održava i prenosi[2].
Popis nematerijalne svjetske baštine sadrži 166 upisa od kojih su 12 na "popisu za hitnu zaštitu", a 3 na "popisu definiranom člankom 18" o programu zaštite, planiranja projekata i aktivnosti:
- Popis nematerijalne svjetske baštine u Africi
- Popis nematerijalne svjetske baštine u Americi
- Popis nematerijalne svjetske baštine u Aziji i Oceaniji
- Popis nematerijalne svjetske baštine u Evropi
- Popis nematerijalne svjetske baštine za hitnu zaštitu