Na ovoj stranici nalazi se popis svih izabranih članaka za 2016. godinu, od 1. siječnja2016. do 31. prosinca2016. godine. Sustav izbora ostao je nepromijenjen u odnosu na prethodnu godinu, tako da su se birala tri članka svaki mjesec. Izabrano je ukupno 36 članaka.
Pregled
1. siječnja/januara - 10. siječnja/januara
Drosera tokaiensis
Rosulja (Drosera), rod mesoždernih biljaka s najmanje 152 vrste iz porodice rosulja (Droseraceae), pretežito u izvantropskim područjima sjev. i juž. hemisfere, od nizina do planinskih područja. Karakteristične su po tome što primamljuju, love i proždiru kukce uz pomoć biljnih lijepaka koji pokrivaju površine njihovih listova. Kukce koriste kao nadomjestak u prehrani zbog siromašnih ili oskudnih minerala u tlu na kojem rastu. Razne vrste, koje se razlikuju po veličini i obliku, mogu se naći na svakom kontinentu, izuzev Antarktika, i koncentrisane su uglavnom na južnoj hemisferi. Smatra se da se rosulja prvi put pojavila u Australiji te da su australske vrste prvo proširile po Južnoj Americi, a potom na Afriku. Rosulja je višegodišnja, rijetko kada jednogodišnja, zeljasta biljka, koja u pojedinim iznimnim slučajevima može doseći starost i do 50 godina, tvoreći pritom uspravne rozete visine od 1 do 100 centimetara, ovisno o vrsti. Vrste penjačice mogu izrasti u puno duže stabljike, i do tri metara. Voli topliju i vlažnu klimu, ali se može naći i u umjerenijim krajevima Europe i Sjeverne Amerike. S obzirom na nadmorsku visinu, može se naći, ovisno o vrsti, u područjima od razine mora do 3500 metara. (Čitav članak...)
Kodeks proizvodnje filmova (Haysov kodeks), pravilnik o sadržaju igranih i drugih filmova nastalih u produkciji vodećih hollywoodskih studija udruženih u strukovnu organizaciju Filmski producenti i distributeri Amerike (MDPAA, sada MPAA), primjenjivan od 1934. do 1968., a danas poznat kao jedan od najrigoroznijih, ali i najuticajnijih sistema cenzure u historiji filma. Kodeks je MDPAA donijela 1930., pod vodstvom njenog prvog predsjednika Willa B. Haysa, pa se zbog toga također zove i »Haysov kodeks«. Njegova primjena je, međutim, otpočela tek 1934. kada je MDPAA osnovala poseban ured za nadzor sadržaja na čelu sa katoličkim aktivistom Josephom Breenom, koji je tamo, s određenim prekidima, ostao sljedećih dvadeset godina. Breen se tokom svog mandata, koji je uglavnom koincidirao s periodom tzv. klasičnog Hollywooda brinuo da u filmovima ne bude ni traga »problematičnih« sadržaja vezanih uz seks, nasilje, ali i političke i društvene kontroverze, odnosno da se promoviraju isključivo konzervativne i tradicionalne društvene vrijednosti. Standardi Kodeksa su počeli labaviti tek sa Breenovim odlaskom 1954., a dodatni poticaj su dali pojava konkurentskog medija televizije, uvoz stranih i Kodeksom »neopterećenih« filmova na američko tržište, sve veća nezavisnost američkih producenata, nestanak vertikalne integracije hollywoodskih studija, a od 1960-ih sve veća oslonjenost Hollywooda na mlađu publiku, koja je počela radikalno odbacivati vrijednosti ranijih generacija. Pokušaji da se Kodeks prilagođava novim okolnostima nisu uspjeli, pa je 1968. odbačen i zamijenjen MPAA-ovim sistemom filmskih rejtinga koji je, uz određene izmjene, i danas na snazi. (Čitav članak...)
Hackman se dugo nećkao prihvatiti ulogu Royala, te je Anderson razmišljao i o drugim kandidatima, sve dok glumac nije naposljetku pristao. The Royal Tenenbaums je sniman uglavnom u okolici New Yorka, od 26. veljače do svibnja 2001. Anderson je davao puno pozornosti detaljima vezanim uz rekvizite, scenografiju i kostime–odjeću iz djetinjstva troje djece Tenenbaum nosi gotovo tijekom cijeloga filma i dok su odrasli, uz manje preinake–kako bi dočarao emotivna i psihološka stanja likova, te je u tu svrhu angažirao brata, Erica Chasea, da napravi skice, kao i stanovita poduzeća da skroje nepostojeći dizajn odjeće. Film je dobio uglavnom pohvale kritičara te je nominiran za nekoliko nagrada: bio je to jedan od posljednjih nastupa Genea Hackmana, jedan od ostvarenja koja su potvrdila režiserov stil, ugled i filmski ukus, posljednja scenaristička suradnja režisera sa Owenom Wilsonom te je bio najkomercijalniji Andersonov film u američkim kinima sve dok ga nije 2014. svrgnuo The Grand Budapest Hotel. (Čitav članak...)
Svemirski centar službeno je imenovan u junu 2012. po Ruholahu Homeiniju, revolucionaru i prvom vrhovnom vođi Islamske Republike Iran. Ranije, u doba vojnog korištenja i prije proširenja svemirskih instalacija, kompleks je bio poznat kao Semnanski raketodrom ili Lansirni centar Semnan. Upotreba tih starih naziva danas može biti zbunjujuća jer dolazi do miješanja s drugim novoizgrađenim svemirskim centrom kod Šahruda ili Avijacijsko-raketnom bazom Semnan, također smještenima u Semnanskoj pokrajini. Daljnja konfuzija oko imena i lokacije dolazi zbog opetovanih najava iranskih dužnosnika o izgradnji nove svemirske luke u Sistansko-balučistanskoj pokrajini, zbog čega brojni analitičari SC Imam Homeini pogrešno lociraju na jugoistok zemlje odnosno kod Čabahara. Nije poznato jesu li ove najave bile ciljana distrakcija stranih promatrača, na sličan način kao što su Sovjeti učinili s imenovanjem Bajkonura. (Čitav članak...)
Ova periodizacija primenjuje se prvenstveno na keramiku i predstavlja relativni sistem datiranja. Keramika nađena na bilo kojem lokalitetu obično se može okarakterisati kao "rana", "srednja" ili "pozna", na temelju stila i tehnike izrade. Zatim se čitav vremenski period, za koji se smatra da je taj lokalitet obuhvatao, proporcionalno razdeljuje na ove periode. Pokazuje se da širom Grčke postoji poklapanje za "rani" period itd. Takođe, neka "apsolutna datiranja" ili datiranja do kojih se došlo upotrebom drugačijih, nekomparativnih metoda mogu se koristiti za datiranje ovih perioda i njima se daje prednost gde god su dostupna. Međutum, struktura datiranja u odnosu na keramiku razvijena je pre doba radiokarbonskog datiranja, kada je većina materijala i iskopana. Obično se može dobiti samo relativno datiranje, na kome se temelji karakterizacija grčke preistorije. Predmeti se obično datiraju na osnovu keramike koja je na određenom lokalitetu pronađena u povezanom kontekstu. I drugi artefakti mogu se razvrstati kao rani, srednji ili pozni, ali se za marker uzima keramika. (Čitav članak...)
InuYasha (japanski 戦国御伽草子 犬夜叉, Sengoku Otogizōshi InuYasha) japanska je manga serija fantastike koju je napisala i ilustrirala Rumiko Takahashi. Prvi put je objavljena u časopisu Weekly Shonen Sunday 1996., a završena je 2008. Radnja se odvija oko polu demona, InuYashe, i tinejdžerice iz modernog Tokija, Kagome Higurashi, koja sazna da skokom u bunar u obiteljskom hramu može putovati u razdoblje Sengoku (15.-16. stoljeće) te ga tamo sretne i upozna. Kada čudovište iz tog razdoblja pokuša uzeti čarobni dragulj Četiri duše, utjelovljen u njoj, Kagome slučajno razbije dragulj na nekoliko dijelova koji se rasprše po Japanu. InuYasha i Kagome krenu putovati kako bi ih sve vratili prije nego oni završe u rukama demona Naraku. Tijekom tog procesa, InuYasha i Kagome steknu saveznike: Shippo, Miroku i Sango. Iako ima i humorističnih trenutaka karakterističnih za autoricu, InuYasha se više bavi mračnijim i dramatičnijim temama.
Mangu je u Sjevernoj Americi objavio Viz Media a adaptirana je u dvodijelnu istoimenu anime seriju: prvi dio te TV serije emitiran je od 2000. do 2004. te je obuhvatio 167 epizoda - od kojih je Masashi Ikeda režirao prve 44 epizode, a Yasunao Aoki preostale. Drugi dio anime serije, InuYasha: The Final Act, emitiran je pet godina nakon prve serije, 2009., te je pokrio ostatak mange koja je završena tek nakon kraja prve anime serije. (Čitav članak...)
Žene u antičkom Rimu, koje su bile rođene slobodne, smatrane su građankama(cives), ali nisu mogle glasati i obavljati političke funkcije. Zbog njihove ograničene uloge u javnom životu rimski historičari žene spominju ređe nego muškarce. Međutim, premda rimske žene nisu imale neposrednu političku moć, one koje su poticale iz bogatih ili moćnih porodica mogle su vršiti uticaj putem privatnih pregovora. Među Rimljankama koje su nesumnjivo ostavile traga u historiji nalaze se polulegendarne Lukrecija i Klaudija Kvinta, čiji su doživljaji poprimili mitski značaj; snažne žene iz doba republike kakve su bile Kornelija, majka braće Grakha, i Fulvija, koja je zapovedala vojskom i izdavala novac sa svojim likom; žene iz julijevsko-klaudijevske dinastije, pre svih Livija, koja je doprinela osnivanju carskih običaja (mores); te carica Helena, koja je značajno doprinela širenju hrišćanstva.
Kao i u slučaju muškaraca, žene koje pripadaju eliti i njihova politički važna dela nadmašuju u historijskom pamćenju one nižeg društvenog statusa. Na natpisima i epitafima iz svih delova Rimskog carstva nalaze se imena mnogih žena, ali retko kad pružaju neke dodatne informacije o njima. (Čitav članak...)
Bend se raspao 1991. godine. Pjevač Mark Hollis je izdao jedan solo album prije nego se potpuno povukao iz muzičke industrije. Osnivači Paul Webb i Lee Harris su kasnije svirali zajedno u nekolicini bendova, dok je de facto četvrti član Tim Friese-Greene ostao u industriji kao producent. Njihova dva posljednja albuma, Spirit of Eden i Laughing Stock, ostaju i danas iznimno utjecajni među eksperimentalnim i alternativnim rock izvođačima. (Čitav članak...)
Žuta groznica je akutna bolest koju prouzrokuje virus žute groznice (YFV, iz roda Flavivirus). U većini slučajeva, simptomi su vrućica, drhtanje, gubitak aptetita, mučnina, bolest mišića, osobito leđnih, te glavobolje. Simptomi se uglavnom poboljšaju nakon pet dana. Kod nekih pacijenata, dan nakon što im je bolje, vrućica se vrati, pojavi se bol u želucu te započinje opasno oštećenje jetre koja se manifestira žuticom. Ako se to dogodi, povećava se i rizik krvarenja i zatajenja bubrega.
Bolest izaziva virus žute groznice koga prenose komarci, uglavnom vrste Aedes aegypti. Izaziva bolest jedino među ljudima, primatima i nekim vrstama komaraca. Ovi komarci ne mogu da se hrane i razvijaju na temperaturi nižoj od 23 °C i zbog toga je žuta groznica bolest tropskih predela. Međutim, u uslovima avionskog saobraćaja njihovo prenošenje je preko leta moguće i krajeve sa umerenom klimom, te su tako povremeno zabilježeni i slučajevi u Evropi. Virus je RNA virus roda Flavivirus. Ova bolest se katkad teško razlikuje od drugih bolesti, osobito u ranijoj fazi. Da bi se potvrdilo, potrebno je testiranje krvi polimeraznom lančanom reakcijom. (Čitav članak...)
Unatoč tim krizama 14. vijek je također bio vrijeme velikog napretka u umjetnosti i nauci. Nakon obnovljenog interesovanja za grčke i rimske tekstove koje se ukorijenilo u razvijenom srednjem vijeku, započela je talijanska renesansa. (Čitav članak...)
Komet Shoemaker–Levy 9 (formalno kategoriziran kao D/1993 F2) je bio komet koji se raspao i pao na Jupiter u srpnju 1994., što je bilo prvo izravno promatranje izvanzemaljskog sudara objekata sunčeva sustava. Taj astronomski događaj je bio medijski praćen a astronomi su ga promatrali diljem svijeta. Sudar je ponudio nove informacije o Jupiteru i naznačilo njegovu važnost u smanjivanju svemirskog otpada.
Komet su otkrili astronomi Carolyn i Eugene M. Shoemaker te David Levy. Shoemaker–Levy 9, u to vrijeme u orbiti oko Jupitera, je otkriven 24. ožujka 1993., na fotografiji zvjezdarnice Palomar u Kaliforniji. Bio je to prvi uočen komet koji je bio u orbiti planete, te ga je Jupiter vjerojatno ulovio u svoju putanju prije 20-30 godina.
Prema predviđanjima, komet se raspao u nekoliko djelića (najvećeg promjera od 2 km) prilikom sve većeg približavanja Jupiteru, te je pao na južnu hemisferu planete između 16. i 22. srpnja 1994., brzinom od 60 km/s, ili 216.000 km/h. Udar je ostavio "ožiljak" na Jupiteru u obliku velike crvene pjege koja je bila vidljiva mjesecima. (Čitav članak...)
Opsada Dubrovnika odvijala se od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i prpadnika Teritorijalne odbrane (TO) iz Crne Gore i Trebinja tijekom Rata u Hrvatskoj 1991. JNA je započela ofenzivu 1. 10. 1991. te je do kraja oktobra zauzela gotovo sav teritorij dubrovačkog zaleđa između poluotoka Pelješca i Prevlake duž Jadranske obale–izuzev samog Dubrovnika. Napadi i bombardiranje Dubrovnika od JNA, pa čak i na Stari grad koji je bio svjetska baština pod zaštitom UNESCO-a, su kulminirali 6. 12. 1991. Bombardiranje je izazvalo zgražanje i osuđivanje međunarodne zajednice te postala katastrofa odnosa sa javnošću za SR Srbiju i SR Crnu Goru, te doprinjelo njihovoj diplomatskoj i ekonomskoj izolaciji kao i međunarodnom priznanju neovisne Hrvatske. Nakon potpisivanja primirja u januaru 1992., JNA je prestala sa napadima, ali je ostala u okolici, dok je pljačkanje nastavljeno. Maja 1992., JNA se povukla sa Dubrovnika u susjednu Bosnu i Hercegovinu, čija je granica u nekim dijelovima bila tek jedan kilometar udaljena od obale, te predala cjeloukpnu opremu Vojsci Republike Srpske (VRS). Tijekom tog razdoblja, Hrvatska vojska (HV) je napala sa zapada i odgurnula JNA/VRS sa teritorija zapadno od Dubrovnika, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, te se do kraja maja spojila sa vodom HV-a koji je branio sam grad. Borbe između HV-a i JNA istočno od Dubrovnika su s vremenom jenjavale, te na kraju prestale. (Čitav članak...)
Homo floresiensis ("čovjek sa Floresa"; poznat i pod nadimcima "hobit" i "Flo") izumrla je vrsta roda Homo. Prvi pronađeni ostaci, koji su pripadali jedinci visine od oko 1,1 m, otkriveni su 2003. godine na ostrvu Flores u Indoneziji. Pronađeni su skeleti devet jedinki, uključujući i jednu potpunu lubanju. Ti ostaci postali su predmet intenzivnog istraživanja u svrhu saznanja da li predstavljaju vrstu zasebnu od današnjih ljudi. Taj hominin bio je poseban zbog svog malenog tijela i mozga i relativno nedavnog izumiranja, moguće prije samo 12 000 godina. Uz njihove ostatke pronađeni su kameni alati iz arheoloških horizonata u rasponu od prije 94 000 do 13 000 godina. Neki smatraju da je historijski H. floresiensis možda vezan za mitove o Ebu gogou, koji su česti na ostrvu Flores.
Otkrivači (arheolog Mike Morwood i kolege) su predložili da veliki broj osobina, i primitivnih i naprednih, identificira te jedinke kao pripadnike nove vrste, H. floresiensis, unutar taksonomskog tribusa Hominini, koji uključuje sve vrste koje su u bližem srodstvu sa ljudima nego čimpanzama. Otkrivači su također predložili da je H. floresiensis na Floresu živio u isto vrijeme kao i ljudi. (Čitav članak...)
Srednjovjekovna umjetnost, razdoblje u zapadnoj umjetnosti između antike i novog vijeka. Pokriva široko prostorno područje i vremenski period, više od hiljadu godina umjetnosti Evrope, a u nekim razdobljima i Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Obuhvaća glavne umjetničke pravce i periode onog doba, nacionalnu i regionalnu umjetnost, obnove prošlih umjetničkih karakteristika, umjetničke vještine i same umjetnike.
U paleoanthropologiji, nova hipoteza o jedinstvenom porijeklu (RSOH po engleskoj skraćenici za Recent single-origin hypothesis ili Model egzodusa iz Afrike, odnosno Hipoteza o zamjeni) je jedan od mogućih odgovora na pitanje o porijeklu anatomski suvremenih ljudskih bića, Homo sapiensa. Prema ovoj hipotezi, stvorenja koja anatomski odgovaraju suvremenim ljudima su evoluirala u Africi prije 200 000 do 100 000 godina, s time da su članovi jedne grupacije napustili Afriku prije otprilike 80 000 godina. Ti su se emigranti raširili po ostatku svijeta, zamijenivši ostale Homo vrste (a ne miješajući se s njima), kao što su neandertalci i javanski čovjek. Koncept je bio spekulativan do 80-ih, kada je potkrijepljen istraživanjem današnje mitohondrijske DNK, zajedno sa dokazima koji se zasnivaju na fizičkoj antropologiji arhajskih primjeraka.
Avanture Male Chihiro (Spirited Away; 千と千尋の神隠し (Sen to Chihiro no Kamikakushi),Spirited Away; 千と千尋の神隠し? "Produhovljenje Sen i Chihiro") japanski je animiranifilm fantastike iz 2001. koji je napisao i režirao Hayao Miyazaki a producirao studio Ghibli. Glasovne uloge tumače Rumi Hiiragi, Miyu Irino, Mari Natsuki, Takeshi Naito, Yasuko Sawaguchi, Tsunehiko Kamijō, Takehiko Ono i Bunta Sugawara, dok se radnja odvija oko 10-godišnje djevojčice Chihiro Ogino (Hiiragi) koja upadne u svijet duhova kada se sa roditeljima preseli u novi kvart. Nakon što se njeni roditelji transformišu u svinje od vještice Yubabe (Natsuki), Chihiro dobiva posao kod nje i radi u sauni kako bi oslobodila sebe i roditelje te se vratila u svijet ljudi.
Miyazaki je napisao scenario kada je odlučio da će se film temeljiti na 10-godišnjoj kćeri njegova prijatelja, producenta Seijija Okude, koja je dolazila u posjetu u njegovu kuću svakog ljeta. U to vrijeme, Miyazaki je planirao dva osobna projekta, ali su oni odbačeni. Sa proračunom od 19 milijuna $, produkcija Avanture male Chihiro započela je 2000. Tokom produkcije, Miyazaki je shvatio da bi film mogao trajati preko tri sata, te je stoga izrezao nekoliko podzapleta. Film je dočekao premijeru u Japanu 20. jula 2001. te postao najkomercijalniji film u historiji te države sa zaradom od preko 330 milijuna $ diljem svijeta, a uz to je dobio pohvale kritičara. U matičnoj državi, bio je uspješniji i od Titanica, gdje je zaradio 30,4 milijarde ¥. Avanture male Chihiro se često nalazi na raznim rang listama najboljih animiranih filmova kinematgorafije. (Čitav članak...)
Narodna ili usmena književnost, poznata i kao tradicijska, najstarija je forma kulturnog stvaralaštva materijalizirana jezičnim sredstvima i u svojem se najkarakterističnijem obliku, premda ne i najrazvijenijem, javlja u društvima koja još ne posjeduju pismenost. Tada služi uobličavanju cjelokupnog ljudskog iskustva, uključujući razumijevanje života i historijskih zbivanja, prirode, magije, religije, običajno-pravnih normi, medicine itd. Prenošenje usmenih tvorevina i stvaranje novih nastavlja se i nakon stvaranja pismenosti, no uz razvijanje pisane književnosti istodobno dolazi do sužavanja funkcija usmene književnosti, pa tako postupno otpada potreba da se njome formuliraju religijska učenja, medicinska i slična znanja, pa donekle i historijska zbivanja, a ostaju uglavnom emotivna reagiranja na svakidašnju životnu stvarnost.
Usmena i pisana književnost međusobno se razlikuju prvenstveno po procesu uobličavanja književnog djela. U obje je književnosti izvorni oblik jednog djela produkt individualnog uma, ali dok u pisanoj književnosti pojedinac daje svom djelu i njegov konačan oblik, dotle je u usmenoj predaji prvobitni oblik podložan stalnim promjenama i nikad nije konačan. U tome sudjeluje veći broj manje ili više darovitih ljudi te se tako umjesto individualnog dobija kolektivno književno djelo. I izvorni tvorac takvog djela i oni koji potom sudjeluju u njegovom daljnjem uobličavanju ostaju po pravilu anonimni i uglavnom nikad ne izlaze iz idejnog okvira kolektiva u kojem stvaraju. Kolektivnost usmene književnosti ne ogleda se samo u sadržaju, nego i u stilu, budući da se narodni pjevač ili pripovjedač nastoji pridržavati starih, oprobanih izražajnih sredstava, koja primjenjuju i drugi bezimeni stvaraoci. (Čitav članak...)
Liturgija je u staroj Grčkoj bila javna obaveza najimućnijih ljudi u jednom polisu, kako građana tako i stalno nastanjenih stranaca, da na sebe preuzmu finansiranje određenih državnih potreba. Sama reč λειτουργία ili λῃτουργία potiče od grčke imenice λαός "narod" i korena ἔργο- "rad", pa bi se ta složenica mogla prevesti kao "rad za narod". Legitimitet liturgije zasnivao se na ideji da "lično bogatstvo postoji samo kao imovina delegirana od polisa". Sistem liturgije nastao je u najstarijoj fazi
atinske demokratije, ali je do kraja 4. veka pne. postepeno napušten. Donekle ga je zamenio euergetizam karakterističan za helenističko razdoblje.
Liturgija je bio omiljeni način finansiranja grčkoga polisa, jer je građanima omogućavao da se svaki javni rashod poveže sa sasvim određenim izvorom prihoda. Ta fleksibilnost činila je ovaj sistem naročito pogodnim za neizvesne ekonomske prilike tog perioda. To objašnjava i široku rasprostranjenenost sistema liturgije, uključujući i u nedemokratskim polisima kakav je npr. bio Rodos. Međutim, u specifičnim realizacijama liturgije ne nalazi se nikakva uniformnost, bilo geografska (od jednoga grada do drugog) bilo vremenska (tj. u odnosu na promene kroz koje grčke države prolaze tokom istorije). (Čitav članak...)
Bitka se zbila tokom Austrijsko-pruskog rata, pošto je Italija bila pruski sveznik u ratu protiv Austro-ugarske. Osnovni cilj Kraljevine Italije bio je osvajanje Veneta na štetu Austro-ugarske i potkopavanje austrijske pomorske hegemonije na Jadranskom moru.
Brodovi u obje flote bili su kombinacija drvenih brodova jedrenjaka s dodatnim parnim pogonom i oklopnjača koje su također imale i jedra i motore na paru. Italijanska flota, sa 12 oklopnjača i 17 drvenih brodova, brojčano je nadmašivala austrougarsku flotu sa 5 oklopnjača i 11 drvenih brodova. (Čitav članak...)
Deportacija krimskih Tatara (ruskiДепортация крымских татар; krimskotatarskiQırımtatar sürgünligi; ukrajinskiДепортація кримських татар) odnosi se na 'etničko čišćenje' te nacije sa Krima 18. 5. 1944. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tijekom njemačke okupacije Krima u drugom svjetskom ratu — usprkos činjenici da se zapravo više krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne fronte ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je nesrazmjerno obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova. (Čitav članak...)
Edvard Beneš rođen je 28. svibnja1884. godine u seoskoj obitelji u mjestu Kožlany, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, kao Eduard Beneš. Nadimak u djetinjstvu bio mu je Edek, a kasnije je promijenio ime u Edvard. Po rođenju, Edvard je bio deseto i najmlađe dijete Matěja Beneša (1843. – 1910.) i njegove supruge Anny, rođ. Petronily (1840. – 1909.). Jedan od njegove braće bio je i Vojta Beneš, kasniji čehoslovački političar, dok je sin drugog brata, Václava, bio Bohuš Beneš, čehoslovački diplomat. (Čitav članak...)
UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjeranja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.
Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imaju pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada nisu obvezno to uraditi.
Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije (ruskiДепортации народов в СССР, ukrajinskiДепортація народів у СРСР, bjeloruskiДэпартацыі ў СССР tj. Deportacije naroda u SSSR-u; poljskiZesłania w ZSRR, tj. Egzil u SSSR-u; litvanskiSovietiniai trėmimai; latvijskiPadomju deportācijas, tj. Sovjetske deportacije) odnosi se na razdoblje tijekom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952., kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" skupina, tzv. "neprijatelja radnika"; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili Sibir, ovisno o svakoj skupini. (Čitav članak...)
Hesiod (starogrčki: Ἡσίοδος / Ēsíodos) bio je jedan od najstarijih grčkih pesnika, za koga se smatra da je živeo negde između 750. i 650. pne., otprilike kad i Homer ili nešto posle njega. On je prvi pisac u istoriji evropske književnosti koji se u svom delu predstavlja kao pojedinac i o sebi daje autobiografske podatke, prvi koji se jasno izdvaja kao pojedinac, a ne tek kao polulegendarni izdanak tradicije usmene književnosti. Antički autori pripisivali su mu, zajedno s Homerom, oblikovanje grčkih mitskih priča i religijskih običaja. Danas ispitivači smatraju Hesioda važnim izvorom informacija o najstarijoj grčkoj mitologiji, zemljoradnji, privredi i astronomiji.
Uobičajeni epskinarativ, kakav je Homerov, ne dopušta pesnicima da pišu o sebi, no dela sačuvana pod Hesiodovim imenom predstavljaju didaktičke pesme i pesnik u njima iznosi neke detalje o vlastitom životu. U epu Poslovi i dani Hesiod navodi da mu je otac zbog teškog siromaštva napustio bavljenje pomorskom trgovinom i "u crnom brodu" se preselio iz eolskeKime u Maloj Aziji u bedno beotsko selo Askru podno Helikona, "koje je zimi strašno, leti mučno, nikad ugodno". (Čitav članak...)
Srednjovekovna latinska književnost naziv je za književna dela pisana latinskim jezikom od kraja antike na prelazu između 5. i 6 veka, kad se konačno raspada Zapadno rimsko carstvo, do polovine 14. veka, kad se u velikom delu Evrope razvilo bogato stvaralaštvo na narodnim jezicima. No, cvetanje književnosti na narodnim jezicima, koje je započelo već u 12. i 13. veku, ne znači i prestanak književnog stvaralaštva na latinskom jeziku; naprotiv, u ova dva veka latinsko pesništvo i naučna književnost dostižu svoj vrhunac, a cela latinska književnost tada se prostire na širokom prostoru od južne i srednje Evrope do Islanda i Skandinavije na severu i do Palestine na jugoistoku. Latinski je još vekovima ostao živ kao jezik škole, nauke, prava, uprave i diplomatije, a i dela izvorno pisana narodnim jezicima ponekad se prevode na latinski, no od polovine 14. veka, s jačanjem humanističkog zanimanja za antičku kulturu, s nastojanjem pisaca da što bliže oponašaju klasične uzore i, naposletku, s prerastanjem humanizma u renesansni pokret, govori se o novovekovnoj latinskoj književnosti. (Čitav članak...)
Dekreti predsjednika Republike (češki: Dekrety presidenta republiky; slovački: Dekréty prezidenta republiky) i Ustavni dekreti predsjednika Republike (češki: Ústavní dekrety presidenta republiky; slovački: Ústavné dekréty prezidenta republiky), poznatiji pod skupnim nazivom Benešovi dekreti, zapravo su skupina zakona koje je Čehoslovačka vlada u egzilu izradila tokom Drugog svjetskog rata, kada čehoslovački parlament nije zasjedao. Dekrete je u razdoblju od 21. srpnja1940. do 27. listopada1945. izdao predsjednik Edvard Beneš, a retroaktivno ih je, 6. ožujka1945., ratificirala prijelazna Narodna skupština Čehoslovačke.
Dekreti su se bavili različitim aspektima obnove Čehoslovačke i njezinog pravnog sustava, denacifikacijom i obnovom zemlje. U novinarstvu i političkoj historiji, termin "Benešovi dekreti" ima nešto uže značenje i odnosi se samo na one dekrete koji su se ticali statusa Nijemaca i Mađara u poslijeratnoj Čehoslovačkoj, odnosno koji su služili kao pravna osnova za protjerivanje Nijemaca iz Čehoslovačke. Kao rezultat tih dekreta, mnogi Nijemci i Mađari koji su se nastanili u Čehoslovačkoj prije ili tokom rata su izgubili državljanstvo i imovinu, a neki su i umrli tokom procesa protjerivanja koji je proveden krajem 40-ih godina. Benešovi dekreti su imali različito teritorijalno važenje tako da su se neki primjenjivali samo u Bohemiji i Moravskoj, dok su dekreti Slovačkog nacionalnog vijeća vrijedili za Slovačkoj. (Čitav članak...)
Neoklasicizam (o grčkog: νέος nèos-"novi" i κλασσικός klassikòs-"klasičan") je naziv za pokret u likovnoj umjetnosti, književnosti, pozorištu, muzici i arhitekturi u Zapadnom svijetu, koja se crpila inspiraciju iz "klasične" umjetnosti Antičke Grčke i Starog Rima. Neoklasicizam je rođen u Rimu sredinom 1700-ih, ali njegova je popularnost vrlo brzo rasla diljem Evrope, nakon što je generacija evropskih studenata likovnih umjetnosti završila svoj Grand Tour u Italiji i vratila se u matične zemlje s ponovo otkrivenim grčko-rimskim idealima. Pokret neoklasicizma uvelike se preklopio s prosvjetiteljstvom u 18. vijeku i trajao je do ranog 19. vijeka, te je pri kraju ušao u konkurenciju s romantizmom. Ovaj se stil u arhitekturi nastavio kroz cijeli 19., 20., sve do 21. vijeka.
Neoklasicizam je ponovno oživljenje stilova i duha klasične antike direktno inspirirano samim antičkim periodom, koja se podudarala i koja je reflektirala nova saznanja u filozofiji i drugim područjima tokom prosvjetiteljstva. Započeo je kao reakcija na pretjeranost prethodnog rokoko stila. Mada se ovaj pokret često opisuje kao suprotnost periodu romantizma, to je pretjerano pojednostavljenje i kao teza postaje neobranjivo ako se analiziraju različiti autori i njihova djela. Posebno je vidljivo na primjeru glavnog predstavnika kasnog neoklasicizma Jeana-Augustea-Dominiquea Ingresa. Buđenje interesa za antičku umjetnost može se povezati s osnivanjem formalne arheologije kao naučne discipline. (Čitav članak...)
Rimska komedija obuhvatala je niz scenskih vrsta, uključujući palijatu, togatu, trabeatu, atelanu, mim i fescenine. No po umetničkoj vrednosti i uticaju na kasniju evropsku književnost daleko iznad drugih, delimično folklornih formi izdvaja se rimska palijata, naročito s obzirom na to da su Plautove i Terencijeve palijate jedine rimske komedije koje su u celini sačuvane. Kao razvijena književna vrsta, palijata je, zajedno s tragedijom, došla u rimsku književnost iz grčke, oko 240. pne. To su zapravo slobodni prevodi i prerade grčkih dela nastalih većinom u okviru nove atičke komedije. U Rimu je nazvana palijatom zbog toga što su i te rimske prerade prikazivale Grke u njihovoj sredini i odeći, a pallium je naziv ogrtača karakterističnog za Grke. Premda se u samom Rimu palijata prestala izvoditi još u 1. veku pne. ― Plautova komedija poslednji je put prikazana u Ciceronovo doba ― i za nekoliko narednih vekova bila zamenjena popularnijim mimom, uticaj Plautove i Terencijeve komedije na kasniju evropsku književnost i teatarsku produkciju bio je vrlo snažan i dugotrajan.
Postoji nekoliko verzija o poreklu i počecima dramskih prikazivanja u Rimu, od kojih posebnu pažnju zavređuju antički izveštaji o fesceninima i prikaz Tita Livija o dramskoj saturi. U najstarije su doba tokom svadbenih i žetvenih svečanosti pevane šaljive i raskalašne pesme, fescenini (fescennini versus), od kojih nije sačuvano ništa, osim jedne Katulove svadbene pesme, koja predstavlja jezičko-književnu stilizaciju sastavljenu po grčkom uzoru i ne pruža nikakvu pomoć za rekonstrukciju drevnih rimskih fescenina. (Čitav članak...)
Lelantski rat je moderni naziv za vojni sukob između Halkide i Eretrije, dva starogrčkapolisa na ostrvu Eubeji, do koga je došlo tokom ranog arhajskog razdoblja, negde između 710. i 650. pne. Prema antičkoj predaji, uzrok rata bio je sukob oko plodne Lelantske doline na ostrvu Eubeji. Zbog velike ekonomske važnosti Halkide i Eretrije sukob se proširio i na druge grčke države, pa su se brojni polisi pridruživali jednoj ili drugoj zaraćenoj strani te se veliki deo Grčke našao u ratu. Grčki istoričar Tukidid kaže da je Lelantski rat bio poseban po tome što je to bio jedini vojni sukob u razdoblju između trojanskog rata i grčko-persijskih ratova u kome su međusobno ratovali gradovi udruženi u koalicije, a ne tek pojedinačni polisi. Antički autori ovaj sukob obično nazivaju "ratom između Halkiđana i Eretrijaca" (starogrčki: πόλεμος Χαλκιδέων καὶ Ἐρετριῶν).
U antičkim izvorima ne postoje neposredna obaveštenja koja bi pomogla u datiranju ovog rata. Tukididova posredna obaveštenja ukazuju na vreme oko 705. pne., što bi taj rat smeštalo u sferu polulegende. Upravo u to doba dolazi do postepenog napuštanja lokaliteta Lefkandija, možda upravo zbog komešanja prouzrokovanih ratnim sukobom. Priče o osnivanju zajedničke eubejske kolonije na Ishiji navode na zaključak da su sredinom 8. veka pne. Halkida i Eretrija još uvek sarađivale. (Čitav članak...)
Prostitucija je u antičkom Rimu bila dozvoljena i zakonita. U starom Rimu čak su i ljudi iz najviših slojeva mogli slobodno uživati u uslugama prostitutki oba pola, bez straha od moralnog prezira društva, pod uslovom da su iskazivali određeni stepen samokontrole i umerenosti u pogledu učestalosti i uživanja takvih seksualnih odnosa. Istovremeno, na same prostitutke gledalo se s dozom srama: većina njih bile su robinje ili oslobođenice, a ako su bile slobodne, bile su uvrštene među infames, tj. u klasu "sramotnih", koji se nalaze na samom dnu društvene lestvice i koji ne uživaju većinu mehanizama pravne zaštite kakva je pripadala rimskim građanima, a u koje su spadali i glumci i gladijatori, od kojih su svi, s druge strane, uživali određenu seksualnu privlačnost. Čini se da su u 4. veku nove ere, kad se Rimsko carstvohristijanizovalo, neki bordeli predstavljali svojevrsne turističke atrakcije i da su se nalazili u vlasništvu države.
Grčki epski ciklus ili kikličke epopeje (starogrčki: ἐπικὸς κύκλος) naziv je za skup drevnih starogrčkihepskih pesama koje su u neprekinutom krugu (κύκλος = krug) izlagale mitske događaje od ženidbe Urana i Geje pa sve do smrti Odisejeve i ženidbe njegova dva sina, Telegona za Penelopu i Telemaha za Kirku. One su, dakle, izlagale događaje koji su se desili pre onih koji su obrađeni u HomerovojIlijadi, zatim ono što se dogodilo između događaja u Ilijadi i onih u Odiseji te, naposletku, ono što se dogodilo posle događaja obrađenih u Odiseji. Ciklus je počinjao mitskim pričama o bogovima, obrađenim u Teogoniji i Titanomahiji, i nastavljao se legendama o Tebi i trojanskom ratu. Da li je na početku stajala HesiodovaTeogonija ili se radi o nekoj drugoj pesmi istoga naslova, nije moguće utvrditi.
Od kikličkih su pesama sačuvani samo oskudni fragmenti, oko 120 stihova, no njihov je sadržaj poznat iz proznih sažetaka u Gramatičkoj hrestomatiji (Χρηστομάθεια γραμματική), u 4 knjige, koja je sačuvana delom u FotijevojBiblioteci, a delom u uvodu sholijama uz Ilijadu u rukopisu Venetus A. Te informacije dopunjuju podaci iz Pseudo-ApolodoroveBiblioteke, kao i ilustracije na tzv. Ilijskim pločama s prizorima iz Ilijade i kikličkih epova. (Čitav članak...)
FIFA Svjetsko prvenstvo 1998 je bilo 16. izdanje FIFA Svjetskog prvenstva, koje se održalo od 10. lipnja do 12. srpnja1998. godine u Francuskoj. Francuska je dobila domaćinstvo ispred Maroka, a bio je to drugi puta da je FIFA održavanje natjecanja povjerila upravo toj zemlji.
Kvalifikacijski turniri započelu su u ožujku 1996., a završili su u studenom 1997. godine. Po prvi puta u povijesti, u grupnoj fazi su sudjelovale 32 reprezentacije, za razliku od dotadašnje 24. Ukupno 64 utakmice odigrane su na 10 stadiona u 10 različitih gradova, s tim da su se prva i finalna utakmica igrale na stadionu Stade de France.
Prvak je, nakon pobjede od 3:0 nad Brazilom, postala Francuska. Francuskoj je to bila prva titula svjetskog prvaka, a postala je tako sedma zemlja kojoj je to pošlo za rukom te ukupno šesta koja je prvenstvo osvojila kao domaćin. Svoje debitantske nastupe na finalnom dijelu turnira imale su Hrvatska, Japan, Jamajka i Južna Afrika. (Čitav članak...)
,_f.132_-_BL_Cotton_MS_Vitellius_A_XV.jpg)
.jpg)
