Fudbalska reprezentacija Francuske

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Francuska nogometna reprezentacija)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Francuska Francuska
Boje               
Generalno
Konfederacija UEFA
Nadimci Les Bleus, Les Tricolores
Stadion Stade de France, Saint-Denis
FIFA-in rang 2.
Ličnosti
Izbornik Francuska Didier Deschamps
Najviše nastupa Lilian Thuram (142)
Najviše golova Thierry Henry (51)
Historija
Prva utakmica Belgija Belgija 3:3 Francuska
(Bruxelles; 1. svibnja 1904.)
Najveća pobjeda Francuska Francuska 10:0 Azerbajdžan Azerbejdžan
(Auxerre; 6. rujna 1995.)
Najveći poraz Danska Danska 17:1 Francuska Francuska
(London; 22. listopada 1908.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman
FIFA Svjetsko prvenstvo Prvaci (1998., 2018.)
UEFA Euro Prvaci (1984., 2000.)
Kup konfederacija Prvaci (2001., 2003.)
Olimpijske igre Zlato (1984.)
Dresovi
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Domaći
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Gostujući

Fudbalska ili nogometna reprezentacija Francuske predstavlja Francusku na međunarodnim nogometnim natjecanjima. Reprezentacija se nalazi pod upravom Francuskog nogometnog saveza (francuski: Fédération Française de Football), a natječe se kao članica UEFA-e. Tradicionalne reprezentativne boje su plava, bijela i crvena, derivirane iz nacionalne zastave, a znane kao drapeau tricolore, dok je coq gaulois simbol reprezentacije. Francuska reprezentacija kolokvijalno je znana kao Les Bleus, što je nadimak koji prati sve francuske reprezentacije, a nastao je zbog plavih dresova koje ima svaka reprezentacija.

Francuska je svoju prvu službenu utakmicu odigrala 1904. godine, a danas svoje domaće utakmice uglavnom igra na Stade de Franceu u Saint-Denisu, predgrađu Pariza. Reprezentacija je dosad osvojila jedno svjetsko i dva europska prvenstva, jedno olimpijsko zlato te dva Kupa konfederacija. Nakon osvajanja Kupa konfederacija 2001. godine, Francuska je postala druga reprezentacija nakon Argentine koja je osvojila sva tri velika natjecanja koja organizira FIFA. Francuska ima snažno rivalstvo sa susjednom Italijom, a tokom povijesti je imala i važna rivalstva s Belgijom, Brazilom, Engleskom, Njemačkom i Španjolskom.

Reprezentacija je svoje najveće uspjehe ostvarila tokom perioda svojih triju "zlatnih generacija" - one iz 50-ih, 80-ih i one s kraja 90-ih/početka 2000-ih. Francuska je bila jedna od samo četiri europske momčadi koje su sudjelovale na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. godine te je, iako je ispala u kvalifikacijama šest puta, jedna od samo tri momčadi koje su sudjelovale u svim ciklusima FIFA Svjetskih prvenstava.[1] Godine 1958., momčad koju su predvodili Raymond Kopa i Just Fontaine uzela je treće mjesto na svjetskom prvenstvu. Tokom 80-ih, generacija koju je predvodio Michel Platini postala je europski prvak 1984. godine. Zlatnu generaciju s kraja 90-ih predvodili su Didier Deschamps i Zinedine Zidane, a dominacija iste započela je osvajanjem Svjetskog prvenstva 1998. godine, čime je Francuska ušla među osam reprezentacija kojima je to uspjelo kada su bili domaćini. Dvije godine kasnije, tituli svjetskog prvaka dodana je i ona europskog, a 2001. i 2003., Francuska osvaja Kup konfederacija. Također, 2006. godine igraju finale Svjetskog prvenstva, no gube od Italije nakon jedanaesteraca. Nakon poraza u finalu Eura 2016. godine, Francuska je 2018. godine u Rusiji po drugi puta postala svjetski prvak, pobijedivši Hrvatsku 4:2; izbornik te reprezentacije bio je Deschamps, koji je tako ušao u elitno društvo onih koji su postali svjetski prvaci i kao igrači i kao izbornici.

Historija[uredi | uredi kod]

Fudbalska ili nogometna reprezentacija Francuske osnovana je 1904. godine, netom prije službenog osnivanja FIFA-e 21. svibnja 1904. godine, a svoju prvu službenu međunarodnu utakmicu odigrala je 1. svibnja 1904. godine u Bruxellesu protiv reprezentacije Belgije. Utakmica je završila rezultatom 3:3.[2] Sljedeće godine, 12. veljače 1905., Francuska je odigrala svoju prvu domaću utakmicu, protiv Švicarske. Utakmica je igra na stadionu Parc des Princes u Parizu pred 500 gledatelja, a pobjedu domaćinima od 1:0 donio je Gaston Cyprès. Francuska je imala značajnih problema u svom početnom stadiju zbog neslaganja između FIFA-e i USFSA, francuskog sportskog saveza. Dana 9. svibnja 1908., Francuski interfederalni komitet (CFI), koji je bio rival USFSA-a, donio je odluku kako će FIFA biti odgovorna za francuski nogomet na predstojećim Olimpijskim igrama, a ne USFSA. Godine 1919., CFI se pretvorio u Francuski nogometni savez, a 1921. godine USFSA se konačno spojio s FFF-om u jedinstvenu organizaciju.

U srpnju 1930., Francuska se pojavila na prvom Svjetskom prvenstvu, održanom u Urugvaju. U svojoj prvoj utakmici na Svjetskom prvenstvu, Francuska je pobijedila Meksiko 4:1 na stadionu Pocitos u Montevideu. Lucien Laurent je ostao zapamćen u povijesti ne samo zato što je postigao prvi francuski gol na Svjetskim prvenstvima već zato što je postigao prvi gol na Svjetskim prvenstvima uopće. Francuska je sljedeće dvije utakmice u skupini, protiv Argentine i Čilea, izgubila s 1:0 što je značilo ispadanje sa prvenstva. Sljedeća godina donijela je prvog crnog igrača u povijesti reprezentacije. Raoul Diagne, koji je bio senegalskog porijekla, debitirao je za reprezentaciju 15. veljače 1931. u porazi 2:1 od Čehoslovačke. Diagne je kasnije sudjelovao i na Svjetskom prvenstvu 1938., kao i Larbi Benbarek, koji je bio jedan od prvih igrača iz Sjeverne Afrike koji je nastupio za francusku reprezentaciju. Na prvenstvu 1934., Francuska je izgubila u prvom kolu od Austrije 3:2. Po povratku reprezentacije u Pariz, skupina od 4,000 navijača dočekala ih je kao junake. Francuska je bila domaćin sljedećeg prvenstva, na kojemu je ispala u četvrtfinalu od branitelja naslova, Italije, 3:1.

Tokom 1950-ih godina, Francuska je dobila svoju prvu Zlatnu generaciju, koju su, između ostalih, predvodili Just Fontaine, Raymond Kopa, Jean Vincent, Robert Jonquet, Maryan Wisnieski, Thadée Cisowski i Armand Penverne. Na Svjetskom prvenstvu 1958., Francuska je došla do polufinala, gdje ih je porazio Brazil. U utakmici za treće mjesto, Francuska je s uvjerljivih 6:2 pobijedila Zapadnu Njemačku i osvojila broncu. Fontaine je u toj utakmici postigao četiri gola te je prvenstvo završio s ukupno 13, što je rekord po broju golova postignutih na jednom prvenstvu. Dvije godine kasnije, Francuska je bila domaćin prvog UEFA Eura te je, drugi puta uzastopce, došla do polufinala. U polufinalu su ispali od SFR Jugoslavije, koja ih je iznenadila s 5:4 iako su Francuzi u 75. minuti utakmice imali prednost od 4:2. U utakmici za broncu, izgubili su od Čehoslovačke 2:0.

Francuski nogomet je tokom 60-ih i 70-ih godina doživio osjetan pad, a reprezentacija je pod velikim brojem izbornika prošla kroz nekoliko neuspjelih kvalifikacijskih ciklusa. Dana 25. travnja 1964., Henri Guérin je službeno imenovan izbornikom. Pod Guérinom, Francuska se nije uspjela kvalificirati ni na Svjetsko prvenstvo 1962. ni na Europski kup nacija 1964. godine. Guérin je ipak uspio odvesti reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 1966., ali je ispadanje u grupi značilo i kraj Guérinova mandata na klupi Francuske. Dobio je otkaz odmah po završetku prvenstva. Zamijenili su ga José Arribas i Jean Snella, mada kao vršitelji dužnosti. Njih su dvojica izdržali tek četiri utakmice, kada ih je zamijenio bivši reprezentativac, Just Fontaine, koji je izdržao samo dvije. Fontainea je zamijenio Louis Dugauguez, koji je dobio otkaz zbog slabih rezultata tokom kvalifkacija za Svjetsko prvenstvo 1970. godine. Zamijenio ga je Georges Boulogne, koji nije uspio odvestu Francusku na prvenstvo. Boulogne je dobio otkaz nakon što se nije uspio kvalificirati na Svjetsko prvenstvo 1974., a zamijenio ga je Rumunj Ștefan Kovács, koji je tako postao prvi i jedini stranac na klupi Francuske. No, i Kovács se ubrzo pokazao kao razočarenje te je, nakon dva neuspjela kvalifikacijska ciklusa, dobio otkaz. Naslijedio ga je Michel Hidalgo.

Michel Platini je, kao kapetan, predvodio Francusku do titule na UEFA Euru 1984. godine.

Pod Hidalgom, Francuska je doživjela svoj procvat, mahom zbog kvalitetnih igrača poput braniča Mariusa Trésora i Maximea Bossisa, napadača Dominiquea Rocheteaua i, naravno, veznog igrača Michela Platinija, koji je zajedno sa Jeanom Tiganom, Alainom Giresseom i Luisom Fernándezom sačinjavao tzv. carré magique (fr. Čarobni kvadrat), koji je proganjao protivničke obrane počevši sa Svjetskim prvenstvom 1982., gdje je Francuska došla do polufinala, u kojem ih je nakon jedanaesteraca izbacila Zapadne Njemačke. Taj se polufinalni ogled danas smatra jednom od najljepših utakmica u historiji svjetskih prvenstava, no ostaje činjenica kako je okaljana kontroverzom.[3] Dvije godine kasnije, Francuska je došla do svog prvog međunarodnog naslova, postavši prvak Europe na turniru kojemu su bili domaćini. Platini je s rekordnih devet golova bio najbolji strijelac turnira na kojemu je Francuska do naslova došla pobjedom od 2:0 nad Španjolskom. Golove u finalu postigli su Platini i Bruno Bellone. Nakon uspjeha na Euru, Hidalgo je otišao s mjesta izbornika, a zamijenio ga je bivši reprezentativac Henri Michel. Kasnije, tokom iste godine, Francuska osvaja zlato na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu, a sljedeće godine, pobijedivši Urugvaj 2:0, osvajaju i Trofej Artemio Franchi, koji se smatra ranom pretećom Kupa konfederacija. Golove su postigli Dominique Rocheteau i José Touré. U rasponu od samo godine dana, Francuska je imala tri od četiri velika međunarodna trofeja u svojim rukama. Na Svjetskom prvenstvu 1986., Francuska je bila prvi favorit za naslov, no, kao i četiri godine ranije, u polufinalu ih je zaustavila Zapadna Njemačka. Ipak, Francuska je nakon produžetaka s 4:2 porazila Belgiju i uzela treće mjesto, što im je u tom trenutku bio najveći uspjeh na FIFA Svjetskim prvenstvima.

Didier Deschamps je bio kapetan Francuske tokom osvajanja Svjetskog prvenstva 1998. i Eura 2000. godine.

Godine 1988., Francuski nogometni savez otvorio je Nogometni institut Clairefontaine, čijem je otvaranju prisustvovao i tadašnji predsjednik, François Mitterrand. Pet mjeseci nakon otvaranja instituta, Henri Michel je dobio otkaz, a zamijenio ga je Michel Platini, koji reprezentaciju nije uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo 1990. godine. Platini je uspio odvesti reprezentaciju na Euro 1992. godine, ali je, unatoč prethodnom nizu od 19 utakmica bez poraza, reprezentacija eliminirana u grupnoj fazi. Tjedan dana nakon natjecanja, Platini je podnio ostavku, a zamijenio ga je Gérard Houllier. Pod Houllierom, Francuska je doživjela vjerojatno najveći debakl u svojoj historiji. Dva kola prije kraja kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1994. godine, Francuska je imala praktički osiguran odlazak na prvenstvo. Ipak, u predzadnjem kolu doživjeli su iznenađujuć 3:2 poraz od Izraela. U zadnjem kolu su dočekali Bugarsku u Parizu, a za odlazak na prvenstvo im je trebao samo remi. Iako je golom Cantone Francuska povela, Bugari su do kraja uspjeli preokrenuti rezultat i tako izbaciti Francusku iz kvalifikacija. Subsekventna blamaža i nezadovoljstvo javnosti doveli su do Houllierovog otkaza te odlaska nekoliko igrača iz reprezentacije. Houlliera je na mjestu izbornika naslijedio njegov pomoćnik Aimé Jacquet.

Pod Jacquetovim vodstvom, Francuska je doživjela svoje trijumfalne godine. Generaciji veterana koji se nisu uspjeli plasirati na Svjetsko prvenstvo 1994. godine pridružila se skupina mladih igrača. Reprezentacija je počela izvanredno, došavši do polufinala Eura 1996., gdje su ispali od Češke nakon jedanaesteraca (6:5). Na Svjetskom prvenstvu 1998., održanom u Francuskoj, Jacquet je odveo Francusku do titule svjetskog prvaka, pobijedivši Brazil 3:0 pred prepunim Stade de Franceom. Nakon tog uspjeha, Jacquet je podnio ostavku na mjesto izbornika, a zamijenio ga je njegov pomoćnik Roger Lemerre, koji je Francuskoj donio drugi naslov prvaka Europe na Euru 2000. godine. Predvođena FIFA-inim igračem godine, Zinedineom Zidaneom, Francuska je pobijedila Italiju u finalu rezultatom 2:1. Zlatni gol u produžecima je postigao David Trezeguet. Ova pobjeda značila je da je Francuska postala prva reprezentacija, nakon Zapadne Njemačke 1974., koja je istovremeno bila svjetski i europski prvak te prva reprezentacija koja je kao aktualni prvak svijeta osvojila Euro. Nakon ovih uspjeha, Francuska se popela na prvo mjesto FIFA-ine ljestvice.

Zinedine Zidane i danas ostaje zapisan kao jedan od najboljih igrača u historiji francuskog i svjetskog nogometa.

Ipak, Francuska nije uspjela održati nivo kvalitete kojega je imala u tom trenutku. Iako će 2001. godine osvojiti Kup konfederacija, Francuska će 2002. godine doživjeti šokantno ispadanje sa Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji u skupini, bez ijednog postignutog gola. U jednom od najvećih šokova u historiji Svjetskih prvenstava, Francuska je na otvaranju skupine izgubila 1:0 od debitanata Senegala. Lemerre je nakon katastrofalnog rezultata dobio otkaz, a zamijenio ga je Jacques Santini. Iako je snažna reprezentacija dobro otvorila Euro 2004., ispadanje u četvrtfinalu od kasnijih prvaka, Grčke, smatrano je neuspjehom tako da je Santini nakon prvenstva podnio ostavku. Kao njegova zamjena doveden je Raymond Domenech. Nakon što se u početnoj fazi kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2006. Francuska mučila sa svojim protivnicima, Domenech je uspio nagovoriti neke od veterana da se vrate u reprezentaciju i pomognu u kvalifikacijama. Upravo to se i dogodilo te je Francuska, nakon uvjerljive 4:0 pobjede nad Ciprom, uspjela izboriti nastup na prvenstvu. Na samom prvenstvu, Francuska je završila skupinu bez poraza te se probila sve do finala, izbacivši na tom putu Španjolsku, Brazil i Portugal. Francusku je u finalu čekala Italija. U utakmici čiji su produžeci okaljani kontroverzom, Italija je s 5:3 bila bolja nakon izvođenja jedanaesteraca i osvojila još jedan naslov svjetskog prvaka.

Nakon što je povremeno bio kapetan još od 2010., Hugo Lloris je od veljače 2012. trajno izabran za kapetana reprezentacije.

Francuska je kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2008. godine započela prilično uvjerljivo te je izborila nastup na prvenstvu unatoč dva poraza od Škotske. Ipak, Francuska je na Euru ispala već u skupini, skupivši samo jedan bod u skupini smrti, u kojoj su bile još i Italija i Nizozemska. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. odigrale su se za Francusku isto kao i one za prethodno svjetsko prvenstvo - Francuska je doživjela nekoliko katastrofalnih poraza i ostvarivala mehaničke pobjede bez pretjerano dobre igre. Drugo mjesto u kvalifikacijskoj skupini omogućilo im je odlazak u play-off gdje su igrali protiv Irske. Nakon pobjede od 1:0 u prvoj utakmici, Francuska je na skandalozan način izborila 1:1 u uzvratu i tako izborila nastup na prvenstvu.

Serija loših nastupa nastavila se i na samom prvenstvu, gdje je ispodprosječna Francuska ispala u već u grupnoj fazi, dok je negativni publicitet povezan uz nastup reprezentacije u Francuskoj doveo do teških reprekusija u Francuskoj. Napadač Nicolas Anelka je usred turnira izbačen iz reprezentacije nakon navodnog sukoba, u kojem su pale teške riječi, s izbornikom Domenechom tokom poluvremena utakmice s Meksikom.[4][5] Izbacivanje Anelke dovelo je do novog sukoba među igračima, stožerom, ali i članovima saveza što je dovelo do toga da je reprezentacija odbila trenirati prije posljednje utakmice.[6][7][8] Bojkot treninga potaknuo je i reakciju ministrice sporta, Roselyne Bachelot, koja je održala kratki govor igračima.[9] Francuska je u posljednjoj utakmici izgubila od Južne Afrike 2:1 i tako ispala s turnira. Dan nakon ispadanja reprezentacije objavljeno je kako će predsjednik Nicolas Sarkozy održati sastanak s kapetanom Thierryjem Henryjem oko razloga raspada reprezentacije na prvenstvu; sastanak je zatražio sam Henry.[10] Skandal kojega je izazvao nastup na prvenstvo doveo je i do ostavke predsjednika saveza Jean-Pierrea Escalettesa.

Domenecha, kojemu je ugovor ionako istekao, zamijenio je bivši reprezentativac, Laurent Blanc. Dana 23. srpnja 2010., na Blancov zahtjev, savez je suspendirao svih 23 igrača koji su sudjelovali na Svjetskom prvenstvu 2010. za prijateljsku utakmicu protiv Norveške.[11] Dana 6. kolovoza, petorica igrača za koje je savez zaključio da su imali veliku ulogu u razvoju situacije u Južnoj Africi su kažnjeni od strane saveza.[12][13] Blancova Francuska doživjela je rekonstrukciju, zadržavši tek nekoliko igrača koji su sudjelovali i na prethodnom svjetskom prvenstvu. Sa samo jednim porazom, Francuska je izborila nastup na Europskom prvenstvu 2012. godine gdje uspijevaju proći skupinu, ali ispadaju od Španjolske u četvrtfinalu. Iako definitivno stabilnija i uigranija, Blancova je reprezentacija pokazala prilično mlaku i bezopasnu igru koja nije mogla parirati snažnijim protivnicima. Dio problema i dalje su bili sukobi među igračima, iako u manjoj mjeri nego ranije, što je dovelo do toga da Blanc nije htio produžiti ugovor tako da je nakon turnira prestao biti izbornik.[14]

Francuska reprezentacija je 2018. godine po drugi puta postala svjetski prvak.

Kao njegova zamjena doveden je bivši reprezentativni kapetan, Didier Deschamps. Deschamps je u snažnoj kvalifikacijskoj skupini osvojio drugo mjesto, iza Španjolske, te je izborio play-off protiv Ukrajine. Nakon poraza od 2:0 u Kijevu, Francuska je s uvjerljivih 3:0 u uzvratu izborila nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine. Deschamps je iz momčadi izbacio Samira Nasrija,[15] što je bio potez koji je postavio brojna pitanja, ali se pokazao važnim za momčadski duh kojega je Francuska ponovo imala. Deschamps je uspio obnoviti kult reprezentacije te popraviti probleme s igračima s kojima se reprezentacija borila posljednje četiri godine, zbog čega je dobio niz pohvala za svoj rad.[16] Na prvenstvu, Francuska je pokazala kvalitetnu igru te je uspjela doći do četvrtfinala, gdje ih je s 1:0, u tijesnoj utakmici, izbacila Njemačka. Paul Pogba je na prvenstvu proglašen za najboljeg mladog igrača.

Na Euru 2016. godine, kojemu su bili domaćini i glavni favoriti, reprezentativci Francuske su došli do finala, gdje su nakon produžetakla poraženi od Portugala 1:0; bio je to prvi međunarodni naslov za portugalsku reprezentaciju. Antoine Griezmann je bio najbolji igrač i strijelac tog turnira, dok je Dimitri Payet uz njega uvršten u idealnu momčad turnira. Reprezentacija je izborila i nastup na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, gdje su došli kao jedni od favorita. Nakon uvodnih pobjeda protiv Australije i Perua, Francuska je osigurala plasman u osminu finala, tako da je u posljednjem kolu protiv Danske igrala (0:0) igrala u nešto promijenjenom sastavu. U osmini finala, Francuska je pobijedila Argentinu 4:3, a u četvrtfinalu je s 2:0 izbacila još jednu južnoameričku reprezentaciju, Urugvaj.

U polufinalu ih je čekala snažna Belgija, koju su Francuzi pobijedili s minimalnih 1:0, golom Samuela Umtitija s početka drugog poluvremena. Francuska je tako izborila svoje drugo uzastopno finale, gdje ih je ovoga puta čekala Hrvatska, senzacija turnira. U reprizi polufinala iz 1998. godine, Francuska je uvjerljivo pobijedila s 4:2, osvojivši tako svoj drugi naslov svjetskog prvaka, dvadeset godina nakon prvoga. Francuska je tako opravdala status favorita i odnijela pobjedu s najvećim rezultatom u finalu nakon 1970. godine. Antoine Griezmann je dobio Brončanu loptu i Srebrnu kopačku, dok je nagradu za najboljeg mladića drugi turnir za redom odnio francuski reprezentativac, ovoga puta devetnaestogodišnji Kylian Mbappé, koji je ujedno postao i drugi tinejdžer, nakon Peléa 1958. godine, koji je postigao gol u finalu Svjetskog prvenstva; Mbappé je postigao ukupno četiri gola na ovom prvenstvu. Francuska je svjetsku titulu osvojila sa šest pobjeda iz sedam utakmica te jednim remijem.

Domaći stadion[uredi | uredi kod]

Stade de France u Saint-Denisu je od 1998. nacionalni stadion francuske reprezentacije.

Tokom rane historije francuske reprezentacije, nacionalni stadion se mijenjao između stadiona Parc des Princes u Parizu i stadiona Stade Olympique Yves-du-Manoir u Colombesu. Francuska je dio domaćih utakmica odigrala i na stadionima Stade Pershing, Stade de Paris i Stade Buffalo, ali njihov je broj zanemariv. Kako su godine prolazile, Francuska je domaće utakmice počela igrati i na stadionima izvan Pariza, poput stadiona Stade Marcel Saupin u Nantesu, Stade Vélodrome u Marseilleu, Stade de Gerland u Lyonu i Stade de la Meinau u Strasbourgu.

Nakon što je 1972. godine renoviran Parc des Princes, čime je postao najveći stadion u zemlji, reprezentacija se trajno preselila u Pariz. Drugi gradovi bi i dalje dobivali neke utakmice, ali to bi bile isključivo prijateljske utakmice i manje važne kvalifikacijske utakmice za međunarodna natjecanja. Francuska je samo dva puta odigrala domaće utakmice u nekom od prekomorskih teritorija - 2005. godine protiv Kostarike u Fort-de-Franceu na Martiniqueu te 2010. godine protiv Kine u Saint-Denisu na Réunionu. Obje utakmice bile su prijateljske.

Godine 1998., Stade de France u Saint-Denisu je inaugiriran kao novi nacionalni stadion neposredno pred Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Ukupni kapacitet stadiona iznosio je 81,338 mjesta. Prva utakmica odigrana na stadionu bila je prijateljska utakmica protiv Španjolske odigrana 28. siječnja 1998. godine. Francuska je pobijedila s 1:0, a jedini gol postigao je Zinedine Zidane. Od tog dana, Francuska je ovaj stadion koristila za gotovo sve važne domaće utakmice.

Prije utakmica, domaćih ili gostujućih, reprezentacija pripreme odrađuje u akademiji Clairefontaine u mjestu Clairefontaine-en-Yvelines. Clairefontaine je nogometni centar francuske reprezentacije i jedna od dvanaest elitnih akademija u zemlji. Centar je 1976. inaugirirao bivši predsjednik saveza Fernand Sastre, a službeno je otvoren 1988. godine.

Medijska slika reprezentacije[uredi | uredi kod]

Medijska popraćenost[uredi | uredi kod]

Reprezentacija trenutno ima ugovor o emitiranju s Grupom TF1, u čijem je vlasništvu glavni nacionalni program, TF1. Aktualni ugovor isticao je nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine. Dana 18. prosinca 2009., Savezno vijeće Francuskog nogometnog saveza odlučilo je produljiti svoj ekskluzivni ugovor s TF1. Novi ugovor dao je programu ekskluzivno pravo prijenosa reprezentativnih utakmica, kako službenih tako i prijateljskih, kroz četverogodišnje razdoblje, zaključno s lipnjem 2014. godine. TF1 je dobio i proširena prava, specifično - ona vezana za Internet, kao i objavljivanje materijala o reprezentaciji u svojoj tjednoj emisiji Téléfoot.[17] Zarada saveza po sezoni iznosi €45,000,000, što je €10,000,000 manje u odnosu na prethodni ugovor iz 2006. godine.[18]

Dresovi[uredi | uredi kod]

Domaći dres Zinedinea Zidanea s brojem 10.
Jedna od starih varijanti reprezentativnog grba

Francuska reprezentacija u dizajnu svojih dresova koristi tri boje - plavu, bijelu i crvenu. Trobojni sustav dresova izveden je iz nacionalne trobojnice, znane kao drapeau tricolore. Francuske je ove tri boje koristila još od svoje prve međunarodne utakmice, protiv Belgije, 1904. godine. Od samih početaka, Francuska na domaćim utakmica uglavnom ima plave majice, bijele hlače i crvene čarape, dok u gostima koristi ili potpuno bijelu kombinaciju ili crvene majice, plave hlače i plave čarape. Između 1909. i 1914. godine, Francuska je imala bijele majice s plavim prugama, bijele hlače i crvene čarape. Tokom utakmice s Mađarskom u Mar del Plati tokom Svjetskog prvenstva 1978., obje su momčadi na Estadio José María Minella stigle u bijelim dresovima pa je Francuska morala posuditi zeleno-bijele dresove kluba Club Atlético Kimberley.[19]

Od 1966. do 1971., francuske dresove dizajnirala je i izrađivala kompanija Le Coq Sportif. Godine 1972., savez je postigao ugovor s njemačkom kompanijom Adidas, s kojom je imao plodnu 38-gododišnju suradnju.[20] Dana 22. veljače 2008., Francuski nogometni savez objavio je kako raskida suradnju s Adidasom te da će od 1. siječnja 2011. dresove proizvoditi Nike. Izvorni sedmogodišnji ugovor iznosio je ukupno €320,000,000 čime je francuski dres postao najskuplji u historiji nogometa.[21][22] Prvo natjecanje s Nikeovim dresovia Francuska je igrala 2012. godine, Euro u Poljskoj i Ukrajini.[23]

Period Izrađivač
1966–1971 Francuska Le Coq Sportif
1972–2010 Njemačka Adidas
2011–barem do 2018 Sjedinjene Američke Države Nike

Historija dresova[uredi | uredi kod]

Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1958.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1962.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1966./1970.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
1972.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1978.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1978. (*)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1982.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 1984.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1986.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
1990. - 1991.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 1992.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 1992. (gost)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
1994.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 1996.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 1996. (gost)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1998.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 1998. (gost)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 2000.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 2000. (gost)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 2002.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 2006.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 2006. (gost)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 2008.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
2008. – 2009.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 2010.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Euro 2012.
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
2013 (gosti)
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
SP 2014.

Bilješke:
(*) Ovaj dres korišten je tokom prve utakmice protiv Mađarske odigrane u mjestu Mar del Plata, jer je Francuska na utakmicu stigla samo s bijelim gostujućim dresovima (istu boju donijela je i Mađarska). Problem je konačno razriješio lokalni klub Kimberley, koji je Francuskoj posudio svoj zeleno-bijeli dres za tu utakmicu.[24][25]

Nadimci[uredi | uredi kod]

Mediji i navijači francusku reprezentaciju uglavnom nazivaju Les Bleus, što je nadimak koje, zbog plave boje na dresovima, ima svaka nacionalna reprezentacija Francuske. Neki često korišteni nadimci su i Les Tricolores ili L'Equipe Tricolore, koji su nastali zbog korištenja nacionalne trobojnice na dresovima. Tokom 80-ih godina, Francuska je bila poznata pod nadimkom Brésiliens de l'Europe, mahom zbog uspjeha tzv. carré magiquea kojega je predvodio Michel Platini. Predvođena izbornikom Hidalgom, Francuska je pokazala inspirativnu, elegantnu, vještu i tehnički naprednu ofenzivnu igru koja je podsjećala na onu južnoameričke reprezentacije.[26]

Aktualni kadar[uredi | uredi kod]

Trenerski kadar[uredi | uredi kod]

Didier Deschamps, aktualni izbornik francuske reprezentacije.
Od 12. kolovoza 2012.[27]
Uloga Ime
Izbornik Didier Deschamps
Pomoćnik Guy Stéphan
Trener golmana Franck Raviot
Doktor Franck Le Gall
Osteopat Jean-Yves Vandewalle
Fizioterapeut Christophe Geoffroy
Thierry Laurent

Igrači[uredi | uredi kod]

Napomena: Nastupi i golovi su aktualni zaključno s 13. srpnjem 2018.

Sastav reprezentacije za FIFA Svjetsko prvenstvo 2018.:

Br. Poz. Igrač Datum/Godine Utakmica Golova Klub
1 GK Hugo Lloris (c) 26. 12. 1986. (1986-12-26) (dob: 37) 103 0 Engleska Tottenham Hotspur
16 GK Steve Mandanda 28. 3. 1985. (1985-03-28) (dob: 38) 28 0 Francuska Marseille
23 GK Alphonse Areola 27. 2. 1993. (1993-02-27) (dob: 31) 0 0 Francuska Paris Saint-Germain
2 DF Benjamin Pavard 28. 3. 1996. (1996-03-28) (dob: 27) 11 1 Njemačka VfB Stuttgart
3 DF Presnel Kimpembe 13. 8. 1995. (1995-08-13) (dob: 28) 3 0 Francuska Paris Saint-Germain
4 DF Raphaël Varane 25. 4. 1993. (1993-04-25) (dob: 30) 48 3 Španija Real Madrid
5 DF Samuel Umtiti 14. 11. 1993. (1993-11-14) (dob: 30) 24 3 Španija Barcelona
17 DF Adil Rami 27. 12. 1985. (1985-12-27) (dob: 38) 35 1 Francuska Marseille
19 DF Djibril Sidibé 29. 7. 1992. (1992-07-29) (dob: 31) 18 1 Francuska Monaco
21 DF Lucas Hernández 14. 2. 1996. (1996-02-14) (dob: 28) 11 0 Španija Atlético Madrid
22 DF Benjamin Mendy 17. 7. 1994. (1994-07-17) (dob: 29) 8 0 Engleska Manchester City
6 MF Paul Pogba 15. 3. 1993. (1993-03-15) (dob: 31) 59 9 Engleska Manchester United
8 MF Thomas Lemar 12. 11. 1995. (1995-11-12) (dob: 28) 13 3 Španija Atlético Madrid
12 MF Corentin Tolisso 3. 8. 1994. (1994-08-03) (dob: 29) 13 0 Njemačka Bayern München
13 MF N'Golo Kanté 29. 3. 1991. (1991-03-29) (dob: 32) 30 1 Engleska Chelsea
14 MF Blaise Matuidi 9. 4. 1987. (1987-04-09) (dob: 36) 71 9 Italija Juventus
15 MF Steven Nzonzi 15. 12. 1988. (1988-12-15) (dob: 35) 8 0 Španija Sevilla
18 MF Nabil Fekir 18. 7. 1993. (1993-07-18) (dob: 30) 17 2 Francuska Lyon
7 FW Antoine Griezmann 21. 3. 1991. (1991-03-21) (dob: 32) 60 23 Španija Atlético Madrid
9 FW Olivier Giroud 30. 9. 1986. (1986-09-30) (dob: 37) 80 31 Engleska Chelsea
10 FW Kylian Mbappé 20. 12. 1998. (1998-12-20) (dob: 25) 21 7 Francuska Paris Saint-Germain
11 FW Ousmane Dembélé 15. 5. 1997. (1997-05-15) (dob: 26) 16 2 Španija Barcelona
20 FW Florian Thauvin 26. 1. 1993. (1993-01-26) (dob: 31) 5 0 Francuska Marseille

Nedavno pozvani[uredi | uredi kod]

Sljedeći igrači su dobili poziv za reprezetnaciju u posljednjih 12 mjeseci (stanje zaključno s 13. srpnja 2018.):

Br. Poz. Igrač Datum/Godine Utakmica Golova Klub
GK Benoît Costil 3. 7. 1987. (1987-07-03) (dob: 36) 1 0 Francuska Bordeaux
DF Mamadou Sakho 13. 7. 1990. (1990-07-13) (dob: 33) 28 2 Engleska Crystal Palace
DF Mathieu Debuchy 28. 7. 1985. (1985-07-28) (dob: 38) 27 2 Francuska Saint-Étienne
DF Lucas Digne 20. 7. 1993. (1993-07-20) (dob: 30) 21 0 Španija Barcelona
DF Kurt Zouma 27. 10. 1994. (1994-10-27) (dob: 29) 2 0 Engleska Chelsea
DF Laurent Koscielny 10. 9. 1985. (1985-09-10) (dob: 38) 51 1 Engleska Arsenal
DF Christophe Jallet 31. 10. 1983. (1983-10-31) (dob: 40) 16 1 Engleska Nice
DF Layvin Kurzawa 4. 9. 1992. (1992-09-04) (dob: 31) 11 1 Francuska Paris Saint-Germain
DF Jordan Amavi 9. 3. 1994. (1994-03-09) (dob: 30) 0 0 Francuska Marseille
MF Moussa Sissoko 16. 8. 1989. (1989-08-16) (dob: 34) 53 2 Engleska Tottenham Hotspur
MF Kingsley Coman 13. 6. 1996. (1996-06-13) (dob: 27) 15 1 Njemačka Bayern München
MF Adrien Rabiot 3. 4. 1995. (1995-04-03) (dob: 28) 6 0 Francuska Paris Saint-Germain
FW Anthony Martial 5. 12. 1995. (1995-12-05) (dob: 28) 18 1 Engleska Manchester United F.C.
FW Alexandre Lacazette 28. 5. 1991. (1991-05-28) (dob: 32) 16 3 Engleska Arsenal
FW Wissam Ben Yedder 12. 8. 1990. (1990-08-12) (dob: 33) 1 0 Španija Sevilla
MF Dimitri Payet 29. 3. 1987. (1987-03-29) (dob: 36) 37 8 Francuska Marseille
Bilješke

INJ Odustao zbog ozljede
RET Oprostio se od reprezentativnog nogometa

Uspjeh na natjecanjima[uredi | uredi kod]

FIFA Svjetsko prvenstvo[uredi | uredi kod]

Francuska je bila jedna od četiri europske zemlje koje su sudjelovale na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. godine te je ukupno sudjelovala na 14 prvenstava, što je peti najbolji rezultat u historiji. Francuska je jedna od osam reprezentacija koje su osvojile naslov prvaka svijeta, a taj je podvig ostvaren 1998. i 2018. godine. Finale prvenstva igrali su i 2006., ali su izgubili od Italije. Njihov najgori rezultat na prvenstvima je ispadanje u grupama 2002. i 2010. godine.

FIFA Svjetsko prvenstvo Kvalifikacije
Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G- Uta. P R* I G+ G-
Urugvaj 1930 Grupna faza 7. 3 1 0 2 4 3 Kvalificirani temeljem pozivnice
Italija 1934 1. krug 9. 1 0 0 1 2 3 1 1 0 0 6 1
Francuska 1938 Četvrtfinale 6. 2 1 0 1 4 4 Kvalificirani kao domaćini
Brazil 1950 Odustali 3 0 2 1 4 5
Švicarska 1954 Grupna faza 11. 2 1 0 1 3 3 4 4 0 0 20 4
Švedska 1958 Treće mjesto 3. 6 4 0 2 23 15 4 3 1 0 19 4
Čile 1962 Nisu se kvalificirali 5 3 0 2 10 4
Engleska 1966 Grupna faza 13. 3 0 1 2 2 5 6 5 0 1 9 2
Meksiko 1970 Nisu se kvalificirali 4 2 0 2 6 4
Zapadna Njemačka 1974 4 1 1 2 3 5
Argentina 1978 Grupna faza 12. 3 1 0 2 5 5 4 2 1 1 7 4
Španija 1982 Četvrto mjesto 4. 7 3 2 2 16 12 8 5 0 3 20 8
Meksiko 1986 Treće mjesto 3. 7 4 2 1 12 6 8 5 1 2 15 4
Italija 1990 Nisu se kvalificirali 8 3 3 2 10 7
Sjedinjene Američke Države 1994 10 6 1 3 17 10
Francuska 1998 Prvaci 1. 7 6 1 0 15 2 Kvalificirani kao domaćini
Južna Koreja Japan 2002 Grupna faza 28. 3 0 1 2 0 3 Kvalificirani kao branitelji naslova
Njemačka 2006 Drugoplasirani 2. 7 4 3 0 9 3 10 5 5 0 14 2
Južnoafrička Republika 2010 Grupna faza 29. 3 0 1 2 1 4 12 7 4 1 20 10
Brazil 2014 Četvrtfinale 7. 5 3 1 1 10 3 10 6 2 2 18 8
Rusija 2018 Prvaci 1. 7 6 1 0 14 6 10 7 2 1 18 6
Katar 2022 TBD 0 0 0 0 0 0
Kanada Meksiko Sjedinjene Američke Države 2026 TBD 0 0 0 0 0 0
Ukupno 2 naslova 15/23 66 34 13 19 120 77 101 58 21 22 198 82

UEFA Euro[uredi | uredi kod]

S dva naslova prvaka, osvojena 1984. i 2000. godine, Francuska je treća najuspješnija reprezentacija u povijesti UEFA Eura. Ispred nje su samo Španjolska i Njemačka, koje imaju po tri naslova svaka. Francuska je bila domaćin prvog UEFA Eura 1960. godine, a ukupno je nastupila na sedam natjecanja, što je četvrti najbolji rezultat u historiji. Najlošije rezultate ostvarila je ispadanjem u prvom krugu 1992. i 2008. godine.

UEFA Euro Kvalifikacije
Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G- Uta. P R* I G+ G-
Francuska 1960 Četvrto mjesto 4. 2 0 0 2 4 7 4 3 1 0 17 6
Španija 1964 Nisu se kvalificirali 6 2 1 3 11 10
Italija 1968 8 4 2 2 16 12
Belgija 1972 6 3 1 2 10 8
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija 1976 6 1 3 2 7 6
Italija 1980 8 4 1 1 13 7
Francuska 1984 Prvaci 1. 5 5 0 0 14 4 Kvalificirani kao domaćini
Zapadna Njemačka 1988 Nisu se kvalificirali 8 1 4 3 4 7
Švedska 1992 Grupna faza 6. 3 0 2 1 2 3 8 8 0 0 20 6
Engleska 1996 Polufinale 4. 5 2 3 0 5 2 10 5 5 0 22 2
Belgija Nizozemska 2000 Prvaci 1. 6 5 0 1 13 7 10 6 3 1 17 10
Portugal 2004 Četvrtfinale 6. 4 2 1 1 7 5 8 8 0 0 29 2
Austrija Švicarska 2008 Grupna faza 15. 3 0 1 2 1 6 12 8 2 2 25 5
Poljska Ukrajina 2012 Četvrtfinale 8. 4 1 1 2 3 5 10 6 3 1 15 4
Francuska 2016 Drugoplasirani 2. 7 5 1 1 13 6 Kvalificirani kao domaćini
Evropska unija 2020 TBD 0 0 0 0 0 0
Ukupno 2 naslova 8/16 39 20 9 10 62 45 102 59 26 17 206 85

FIFA Kup konfederacija[uredi | uredi kod]

Francuska je sudjelovala na ukupno dva Kupa konfederacija te je u oba navrata osvojila natjecanje. Prvi put su prvaci postali 2001. godine, kada su na turniru nastupili kao aktualni svjetski prvaci. Sljedeći nastup imaju već 2003., kao domaćini i aktualni europski prvaci. Francuska je s dva naslova druga najuspješnija zemlja u historiji natjecanja, iza Brazila, koji ima četiri naslova.

FIFA Kup konfederacija
Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G-
Saudijska Arabija 1992 Nisu se kvalificirali
Saudijska Arabija 1995
Saudijska Arabija 1997
Meksiko 1999 Nisu sudjelovali[28]
Južna Koreja Japan 2001 Prvaci 1. 5 4 0 1 12 2
Francuska 2003 Prvaci 1. 5 5 0 0 12 3
Njemačka 2005 Nisu se kvalificirali
Južnoafrička Republika 2009
Brazil 2013
Rusija 2017
2021 Kvalificirani
Ukupno 2 naslova 3/11 10 9 0 1 24 5
*Među remije su uračunate utakmice odlučene nakon izvoođenja jedanaesteraca.
**Zlatna pozadina znači da je reprezentacija osvojila turnir. Crvena boja okvira znači da je zemlja bila domaćin prvenstva.

Ostali turniri[uredi | uredi kod]

Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G-
Belgija Trofej Évence Coppée 1904 Ko-prvaci 1. 1 0 1 0 3 3
Brazil Kup brazilske nezavisnosti 1972 Grupna faza 8. 4 3 1 0 10 2
Francuska Trofej Artemio Franchi 1985 Pobjednici 1 1 0 0 2 0
Francuska Tournoi de France 1988 Pobjednici 1. 2 2 0 0 4 2
Kuvajt Kuvajtski turnir 1990 Pobjednici 1. 2 2 0 0 4 0
Japan Kirin kup 1994 Pobjednici 1. 2 2 0 0 5 1
Francuska Tournoi de France 1997 Grupna faza 3. 3 0 2 1 3 4
Maroko Trofej Hassana II. 1998 Prvaci 1. 2 1 1 0 3 2
Maroko Trofej Hassana II. 2000 Prvaci 1. 2 1 1 0 7 3
Južnoafrička Republika Challenge Cup Nelsona Mandele 2000 Ko-prvaci 1 0 1 0 0 0
Ukupno 8 naslova 20 12 7 1 41 17
*Među remije su uračunate utakmice odlučene nakon izvoođenja jedanaesteraca.
**Zlatna pozadina znači da je reprezentacija osvojila turnir. Crvena boja okvira znači da je zemlja bila domaćin prvenstva.

Statistike[uredi | uredi kod]

Igrači s najviše nastupa[uredi | uredi kod]

Lilian Thuram je sa 142 nastupa rekorder po broju nastupa za reprezentaciju.
  Plava pozadina označava da igrač još uvijek igra za reprezentaciju
# Igrač Karijera Nastupa Golova
1 Lilian Thuram 1994–2008 142 2
2 Thierry Henry 1997–2010 123 51
3 Marcel Desailly 1993–2004 116 3
4 Zinedine Zidane 1994–2006 108 31
5 Patrick Vieira 1997–2009 107 6
6 Hugo Lloris 2008–0000 104 0
7 Didier Deschamps 1989–2000 103 4
8 Laurent Blanc 1989–2000 97 16
Bixente Lizarazu 1992–2004 97 2
10 Sylvain Wiltord 1999–2006 92 26

Ažurirano: 15. srpnja 2018.
Izvor: FFF

Najbolji strijelci[uredi | uredi kod]

S 51 golom, Thierry Henry je najbolji strijelac u povijesti francuske reprezentacije
# Igrač Karijera Nastupa Golova Prosjek
1 Thierry Henry 1997–2010 51 123 0.41
2 Michel Platini 1976–1987 41 72 0.57
3 David Trezeguet 1998–2008 34 71 0.48
4 Olivier Giroud 2011–0000 31 81 0.38
Zinedine Zidane 1994–2006 31 108 0.29
6 Just Fontaine 1953–1960 30 21 1.43
Jean-Pierre Papin 1986–1995 30 54 0.56
8 Youri Djorkaeff 1993–2002 28 82 0.34
9 Karim Benzema 2007–0000 27 81 0.33
10 Sylvain Wiltord 1999–2006 26 92 0.28

Ažurirano: 15. srpnja 2018.
Izvor: FFF

Kapetani[uredi | uredi kod]

Gledajući historiju francuske reprezentacije od prve međunarodne utakmice 1904. godine pa do danas, preko 800 igrača je skupilo barem jedan nastup na reprezentativnom nivou. Od tog broja, nešto više od 100 njih je nosilo kapetansku traku. Sljedeća tablica donosi pregled igrača koji su bili kapetani reprezentacije, s tim da su uvršteni samo igrači koji su službeno imali taj status.

Period Prvi kapetan Ostali igrači koji su bili kapetani
1904–1905 Fernand Canelle
1905–1908 Pierre Allemane Marius Royet, André François
1910–1914 Jean Ducret Étienne Jourde, Louis Mesnier, Gaston Barreau
1920–1922 Lucien Gamblin Henri Bard
1922–1925 Raymond Dubly François Hugues
1925–1930 Paul Nicolas Jules Dewaquez, Marcel Domergue
1930 Alexandre Villaplane
1930–1931 Henri Pavillard
1931–1933 Alex Thépot Marcel Langiller
1933–1938 Edmond Delfour Étienne Mattler, Jules Vandooren
1938–1940 Étienne Mattler
1944–1946 Alfred Aston
1946–1948 Oscar Heisserer Julien Darui
1949–1952 Jean Baratte Roger Marche
1952–1959 Roger Marche Robert Jonquet, Armand Penverne, Raymond Kopa
1960–1961 Jean-Jacques Marcel
1961–1963 André Lerond
1965–1966 Marcel Artelesa
1967–1969 Bernard Bosquier
1969–1972 Jean Djorkaeff
1972–1973 Claude Quittet
1973–1975 Georges Bereta
1975–1976 Henri Michel
1976–1979 Marius Trésor Christian Lopez
1979–1987 Michel Platini Marius Trésor, Maxime Bossis, Patrick Battiston
1987-1988 Luis Fernández Manuel Amoros
1988–1992 Manuel Amoros Luis Fernández, Franck Sauzée
1992–1993 Jean-Pierre Papin
1993–1995 Eric Cantona
1995–2000 Didier Deschamps Marcel Desailly, Laurent Blanc
2000–2004 Marcel Desailly Zinedine Zidane
2004–2005 Patrick Vieira
2005–2006 Zinedine Zidane Patrick Vieira, Lilian Thuram
2006–2008 Patrick Vieira Lilian Thuram
2008 Lilian Thuram
2008–2010 Thierry Henry
2010 Patrice Evra
2010–2012 Rotacija Alou Diarra, Hugo Lloris
2012–danas Hugo Lloris

Izbornici[uredi | uredi kod]

Prvi službeni izbornik francuske fudbalske ili nogometne reprezentacije imenovan je 25. travnja 1964. godine; bio je to Henri Guérin. Do 1964., izborničku dužnost obavljao je Izbornički komitet, koji je imenovao igrače i trenere koji bi nastupali, odnosno vodili pripreme za pojedine funkcije. Iako je tako izabrani kadar imao određenu autonomiju, na koncu je sve ovisilo o Izborničkom komitetu. Iako je od 1919. godine komitet bio peteročlano tijelo, neslužbeno se predsjednici tijela smatraju izbornicima za trajanja njihova mandata.

Povijest i statistike izbornika su sljedeće:

Neslužbeni izbornici
Izbornik Karijera Uta. Pob. Rem. Por. % pob. Natjecanja
Engleska Sid Kimpton1 1934-1936
Francuska Gaston Barreau1 1919–1945 124 39 13 72 31.5 Olimpijada 1920 – 4. mjesto
Olimpijada 1924 – četvrtfinale
Olimpijada 1928 – prvi krug
Svjetsko prvenstvo 1930 – grupna faza
Svjetsko prvenstvo 1934 – prvi krug
Svjetsko prvenstvo 1938 – četvrtfinale
Francuska Gabriel Hanot2 1945–1949 21 10 2 9 47.6 Olimpijada 1948 – četvrtfinale
Francuska Paul Baron i Francuska Pierre Pibarot 1949–1953 30 13 7 10 43.3 Olimpijada 1952 – preliminarni krug
Francuska Pierre Pibarot 1953–1954 4 1 1 2 25.0
Francuska Jules Bigot i Francuska Albert Batteux 1954–1956 11 5 3 3 45.5 Svjetsko prvenstvo 1954 – grupna faza
Francuska Albert Batteux3 1956–1960 36 18 9 9 50.0 Svjetsko prvenstvo 1958 – 3. mjesto
UEFA Euro 1960 – 4. mjesto
Francuska Albert Batteux i Francuska Henri Guérin 1960–1964 22 4 6 12 18.2
Službeni izbornici
Izbornik Karijera Uta. Pob. Rem. Por. % pob. Natjecanja
Francuska Henri Guérin 1964–1966 15 5 4 6 33.3 Svjetsko prvenstvo 1966 – grupna faza
FrancuskaŠpanija José Arribas i Francuska Jean Snella 1966 4 2 0 2 50.0
Francuska Just Fontaine 1967 2 0 0 2 0.0
Francuska Louis Dugauguez 1967–1968 9 2 3 4 22.2
Francuska Georges Boulogne 1969–1973 31 15 5 11 48.4
Francuska Ștefan Kovács 1973–1975 15 6 4 5 40.0
Francuska Michel Hidalgo 1976–1984 75 41 16 18 54.7 Svjetsko prvenstvo 1978 – grupna faza
Svjetsko prvenstvo 1982 – 4. mjesto
UEFA Euro 1984Prvaci
Francuska Henri Michel 1984–1988 36 16 12 8 44.4 Svjetsko prvenstvo 1986 – 3. mjesto
Francuska Michel Platini 1988–1992 29 16 8 5 55.2 UEFA Euro 1992 – grupna faza
Francuska Gérard Houllier 1992–1993 12 7 1 4 58.3
Francuska Aimé Jacquet 1994–1998 53 34 16 3 64.2 UEFA Euro 1996 – polufinale
Svjetsko prvenstvo 1998Prvaci
Francuska Roger Lemerre 1998–2002 53 34 11 8 64.2 UEFA Euro 2000Prvaci
Kup konfederacija 2001Prvaci
Svjetsko prvenstvo 2002 – grupna faza
Francuska Jacques Santini 2002–2004 28 22 4 2 78.6 Kup konfederacija 2003Prvaci
UEFA Euro 2004 – četvrtfinale
Francuska Raymond Domenech 2004–2010 79 41 24 14 51.9 Svjetsko prvenstvo 2006 – 2. mjesto
UEFA Euro 2008 – grupna faza
Svjetsko prvenstvo 2010 – grupna faza
Francuska Laurent Blanc 2010–2012 27 16 7 4 59.3 UEFA Euro 2012 – četvrtfinale
Francuska Didier Deschamps 2012–0000 66 41 11 14 62.1 Svjetsko prvenstvo 2014 - četvrtfinale
UEFA Euro 2016 - 2. mjesto
Svjetsko prvenstvo 2018 - Prvaci
Izbornici u italiku bili su vršitelji dužnosti.

1Izbornik kao predsjednik Izborničkog komiteta. Momčad su ponekad vodili fizioterapeuti i pomoćnici. Thomas Griffiths je vodio momčad 1924. godine, dok je Englez Peter Farmer vodio momčad na Olimpijadi 1928. Njegov sunarodnjak Sid Kimpton vodio je momčad tokom 1934 i 1935–36.
2Izbornik kao predsjednik Izborničkog komiteta. Momčad su trenirali fizioterapeuti Bacquet, Helenio Herrera i Paul Baron.
3Batteux je vodio neslužbenu momčad sastavljenu od mladih igrača, u Francuskoj znanu kao Espoirs, do 8:0 pobjede nad Luksemburgom 1953. godine. Radilo se o kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo 1954. godine. Pobjeda je navedena u sklopu njegova izborničkog mandata 1956–1960.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Druge dvije su Sjedinjene Države (koje su se 1938. godine povukle bez ijedne odigrane utakmice) i Brazil (koji je svaki puta igrao završnicu turnira).
  2. „France v. Belgium 1904 Match Report”. French Football Federation. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-18. Pristupljeno 4 June 2010. 
  3. „France v. Germany 1982 Match Report”. French Football Federation. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-07. Pristupljeno 4 June 2010. 
  4. „Communiqué de la Fédération”. French Football Federation (fff.fr). 19 June 2010. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-22. Pristupljeno 21 June 2010. 
  5. „World Cup 2010: Nicolas Anelka sent home after bust-up”. The Guardian (UK). 19 June 2010. Pristupljeno 19 June 2010. 
  6. „French football in chaos after players' mutiny”. Agence France Press (Google). 20 June 2010. Pristupljeno 21 June 2010. 
  7. „Brazil advances, Italy held to another WCup draw”. Associated Press. Google. 20 June 2010. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-25. Pristupljeno 21 June 2010. 
  8. „Communiqué de la FFF”. French Football Federation (France Football Federation). 20 June 2010. Pristupljeno 21 June 2010. 
  9. [1]
  10. Kim Willsher (23 June 2010). „Sarkozy to quiz Thierry Henry over French World Cup fiasco”. The Guardian (UK). 
  11. „France World Cup squad suspended for Norway friendly”. BBC Sport. 23 July 2010. Pristupljeno 24 July 2010. 
  12. „Nicolas Anelka laughs at 'nonsense' 18-match French ban”. BBC Sport. 18 August 2010. Pristupljeno 18 August 2010. 
  13. Davies, Lizzy (17 August 2010). „Nicolas Anelka suspended for 18 matches by France over World Cup revolt”. The Guardian (UK). Pristupljeno 18 August 2010. 
  14. Laurent Blanc leaves job as France boss after Euro 2012 exit
  15. World Cup 2014: Didier Deschamps left out Samir Nasri because he believes team spirit is key to winning
  16. 'Didier Deschamps can't quit France'
  17. „TF1, diffuseur exclusif des matches de l’Equi...”. Investegate. 18 December 2009. Pristupljeno 4 June 2010. 
  18. „TF1 restera le diffuseur de l’équipe de France de football entre 2010 et 2014.”. Sport24. 18 December 2009. Arhivirano iz originala na datum 2012-02-14. Pristupljeno 4 June 2010. 
  19. Murray, Scott (21 May 2010). „The Joy of Six: Things we miss about the World Cup”. The Guardian (UK). Pristupljeno 21 May 2010. 
  20. „FIFA World Cup 2006 Knock Out Stages”. Historical Football Kits. Pristupljeno 19 April 2013. 
  21. „Nike prochain équipementier”. L'Equipe. 22 February 2008. Arhivirano iz originala na datum 2010-02-21. Pristupljeno 4 June 2010. 
  22. „You Are All Invited to the France-Nike Wedding, the Couple is Registered for €320m”. Soccer Lens. 22 February 2008. Pristupljeno 4 June 2010. 
  23. „2012 UEFA European Football Championship”. Historical Football Kits. Pristupljeno 19 April 2013. 
  24. „El día que Kimberley jugó para Francia”. Kimberleyeldragon.blogspot.com.ar. Pristupljeno 2013-09-09. 
  25. „"Cuando Kimberley le ganó a Hungría"”. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-02. Pristupljeno 2014-08-30. 
  26. „One-On-One: Michel Platini”. FourFourTwo. Pristupljeno 4 June 2010. 
  27. „Le staff des Bleus” (French). French Football Federation. 5 August 2010. Pristupljeno 5 August 2010. 
  28. Kao svjetski prvaci

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]