UEFA Euro

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
UEFA Euro
UEFA European Championship
Općenito
Utemeljeno 1960.
Regija Europa (UEFA)
Broj momčadi 24 (završnica)
Aktualni prvak Flag of Spain.svg Španjolska (treći naslov)
Najuspješnija momčad Flag of Germany.svg Njemačka
Flag of Spain.svg Španjolska
(tri naslova)

UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjeranja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.

Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imaju pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada nisu obvezno to uraditi.[1]

Dosad je održano četrnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno devet različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska i Grčka. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.[2]

Posljednje prvenstvo održano je 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini, a pobjednik je bila Španjolska, koja je s 4:0 porazila Italiju u finalu u Kijevu. Treće mjesto podijelile su Njemačka i Portugal. Sljedeće prvenstvo održat će se 2016. godine u Francuskoj.[3]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Počeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Prikaz najboljih rezultata sudionica Eura na mapi

Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti;[4][5] trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast.[6] Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu.[7] Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1.[8] Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga.[9] Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.[10]

Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija;[11] Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu.[12] U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.[13]

Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija.[14][15] Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića;[16] a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1.[17] Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0.[18] Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.[19]

Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer.[20] Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.[21][22]

Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu,[23] Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.[24]

Proširenje na 8 momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto.[25] Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch.[26] Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.[27]

Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0.[28][29] Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.[30]

Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji.[31][32] Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu,[33] u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.[34]

UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu.[35][36] Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca,[37] da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake.[38] Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.

Proširenje na 16 momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16.[39] Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca,[40] koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff.[41][42] Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.

Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska.[43] Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.[44]

Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi.[45] Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku,[46] te Češku uz pomoć srebrnog gola,[47][48] pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.[49]

Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej.[50] Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska.[51][52] Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj.[53] Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.

Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni.[54] Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.).[55] Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.

Proširenje na 24 momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24;[56] odluka je donesena u rujnu 2008. godine,[57] a incirali su ju savezi Škotske i Irske.[58] Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura.

Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.

Trofej[uredi - уреди | uredi izvor]

Trofej UEFA Eura tokom turnira 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay preminuo pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja.[59] Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.

Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.[60]

Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja.[61] Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.

Format natjecanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Natjecanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.

Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine.[62] Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.[63]

Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.

Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.

Kvalifikacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.

Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:

  1. Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
  2. Prosječna gol razlika
  3. Prosječni broj postignutih golova
  4. Prosječni broj postignutih golova u gostima
  5. Izvlačenje

Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:

  1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
  2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
  3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
  4. Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
  5. Uspjeh u cijeloj grupi:
    1. Bolja gol razlika
    2. Veći broj postignutih golova
    3. Veći broj postignutih golova u gostima
    4. Fair play
  6. Izvlačenje

Završnica[uredi - уреди | uredi izvor]

Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.

S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.[64]

Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.

Maskote[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:

Godina Domaćin Maskota Lik
1980.  Italija Pinocchio drveni lutak iz djela Carla Collodija
1984.  Francuska Péno bijeli pijetao
1988.  Zapadna Njemačka Berni animirani antropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus)
1992.  Švedska Rabbit zec odjeven u nacionalne boje Švedske
1996.  Engleska Goliath lav odjeven u dres engleske reprezentacije (vidi World Cup Willie)
2000.  Belgija/ Nizozemska Benelucky lav šarene grive, đavoljeg repa i ljudskih ruku
2004.  Portugal Kinas animirani dječak u dresu portugalske reprezentacije
2008.  Austrija/ Švicarska Trix i Flix humanoidne maskote koje predstavljaju Austriju i Švicarsku
2012.  Poljska/ Ukrajina Slavek i Slavko humanoidne maskote koje predstavljaju Poljsku i Ukrajinu
2016.  Francuska Super Victor dječak-superheroj
2020. Evropska unija Europa TBA TBA

Rezultati[uredi - уреди | uredi izvor]

Pregled svih dosadašnjih prvenstava[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
 Francuska 2:1
(produžeci)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
Čehoslovačka
Čehoslovačka
2:0 Francuska
Francuska
 Španjolska Španija
Španjolska
2:1 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
Mađarska
Mađarska
3:1
(produžeci)
Danska
Danska
1968.  Italija Italija
Italija
1:1
(produžeci)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
Engleska
Engleska
2:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
2:0
(ponovljeno)
1972.  Belgija Njemačka
Zapadna Njemačka
3:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
Belgija
Belgija
2:1 Mađarska
Mađarska
1976.  SFR Jugoslavija Čehoslovačka
Čehoslovačka
2:2 (pr.)
(5:3 - 11m)
Njemačka
Zapadna Njemačka
Nizozemska
Nizozemska
3:2
(produžeci)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
1980.  Italija Njemačka
Zapadna Njemačka
2:1 Belgija
Belgija
Čehoslovačka
Čehoslovačka
1:1
(9:8 - 11m)
Italija
Italija
Godina Domaćin Finale Polufinalisti
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani
1984.  Francuska Francuska
Francuska
2:0 Španija
Španjolska
Flag of Denmark.svg DanskaFlag of Portugal.svg Portugal
1988.  Zapadna Njemačka Nizozemska
Nizozemska
2:0 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
Flag of Italy.svg ItalijaZapadna Njemačka Zapadna Njemačka
1992.  Švedska Danska
Danska
2:0 Njemačka
Njemačka
Flag of the Netherlands.svg NizozemskaFlag of Sweden.svg Švedska
1996.  Engleska Njemačka
Njemačka
2:1
(zlatni gol)
Češka Republika
Češka
Flag of England.svg EngleskaFlag of France.svg Francuska
2000.  Belgija
 Nizozemska
Francuska
Francuska
2:1
(zlatni gol)
Italija
Italija
Flag of the Netherlands.svg NizozemskaFlag of Portugal.svg Portugal
2004.  Portugal Grčka
Grčka
1:0 Portugal
Portugal
Flag of the Czech Republic.svg ČeškaFlag of the Netherlands.svg Nizozemska
2008.  Austrija
 Švicarska
Španija
Španjolska
1:0 Njemačka
Njemačka
Flag of Russia.svg RusijaFlag of Turkey.svg Turska
2012.  Poljska
 Ukrajina
Španija
Španjolska
4:0 Italija
Italija
Flag of Germany.svg NjemačkaFlag of Portugal.svg Portugal
2016.  Francuska
Evropska unija Europa

Uspješne reprezentacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.

Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i nikada nije bila treća. Slijedi Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno treće i jedno četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Italije, Nizozemske, Danske i Grčke.

Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Portugal, Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke) i Belgija.

Momčad Prvoplasirani Drugoplasirani Trećeplasirani Četvrtoplasirani
Flag of Germany.svg Njemačka^ 3 (1972., 1980., 1996.) 3 (1976., 1992., 2008.) 2 (1988.*, 2012.)
Flag of Spain.svg Španjolska 3 (1964.*, 2008., 2012.) 1 (1984.)
Flag of France.svg Francuska 2 (1984.*, 2000.) 1 (1996.) 1 (1960.*)
Sovjetski Savez Sovjetski Savez # 1 (1960.) 3 (1964., 1972., 1988.) 1 (1968.)
Flag of Italy.svg Italija 1 (1968.*) 2 (2000., 2012.) 1 (1988.) 1 (1980.*)
Čehoslovačka Čehoslovačka # 1 (1976.) 2 (1960., 1980.)
Flag of the Netherlands.svg Nizozemska 1 (1988.) 4 (1976., 1992., 2000.*, 2004.)
Flag of Denmark.svg Danska 1 (1992.) 1 (1984.) 1 (1964.)
Flag of Greece.svg Grčka 1 (2004.)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija # 2 (1960., 1968.) 1 (1976.*)
Flag of Belgium (civil).svg Belgija 1 (1980.) 1 (1972.*)
Flag of the Czech Republic.svg Češka 1 (1996.) 1 (2004.)
Flag of Portugal.svg Portugal 1 (2004.*) 3 (1984., 2000., 2012.)
Flag of England.svg Engleska 2 (1968., 1996.*)
Flag of Hungary.svg Mađarska 1 (1964.) 1 (1972.)
Flag of Sweden.svg Švedska 1 (1992.*)
Flag of Russia.svg Rusija 1 (2012.)
Flag of Turkey.svg Turska 1 (2012.)
* = domaćin
^ = uključuje rezultate koje je postigla Zapadna Njemačka od 1960. do 1990.
# = od tada se ta država raspala

Uspjesi domaćina[uredi - уреди | uredi izvor]

Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1960.  Francuska 4. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1964.  Španjolska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1968.  Italija 1. mjesto (finale) 2. mjesto (finale)
1972.  Belgija 3. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1976.  SFR Jugoslavija 4. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1980.  Italija 4. mjesto (polufinale) 2. mjesto (finale)
1984.  Francuska 1. mjesto (finale) 1. mjesto (finale)
1988.  Zapadna Njemačka 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
1992.  Švedska 3. mjesto (polufinale) 7. mjesto (četvrtfinale)
1996.  Engleska 3. mjesto (polufinale) 3. mjesto (polufinale)
2000.  Belgija 12. mjesto (prvi krug) 2. mjesto (finale)
 Nizozemska 3. mjesto (polufinale) 1. mjesto (finale)
2004.  Portugal 2. mjesto (finale) 3. mjesto (polufinale)
2008.  Austrija 13. mjesto (prvi krug) TBD
 Švicarska 9. mjesto (prvi krug) 13. mjesto (prvi krug)
2012.  Poljska 14. mjesto (prvi krug) 14. mjesto (prvi krug)
 Ukrajina 13. mjesto (prvi krug) TBD
2016.  Francuska TBD 1. mjesto (finale)
2020. Evropska unija Europa TBD TBD

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Najbolji igrač[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:

Prvenstvo Najbolji igrač
Engleska Engleska 1996. Njemačka Matthias Sammer
BelgijaNizozemska Belgija i Nizozemska 2000. Francuska Zinedine Zidane
Portugal Portugal 2004. Grčka Theodoros Zagorakis
AustrijaŠvicarska Austrija i Švicarska 2008. Španija Xavi
PoljskaUkrajina Poljska i Ukrajina 2012. Španija Andrés Iniesta
Francuska Francuska 2016.
Evropska unija Europa 2020.

Najbolji strijelac[uredi - уреди | uredi izvor]

Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:

Prvenstvo Najbolji strijelci Golova
Francuska Francuska 1960. Francuska François Heutte
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Milan Galić
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dražan Jerković
Sovjetski Savez Valentin Ivanov
Sovjetski Savez Viktor Ponedeljnik
2
Španija Španjolska 1964. Mađarska Ferenc Bene
Mađarska Dezső Novák
Španija Jesús María Pereda
2
Italija Italija 1968. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić
2
Belgija Belgija 1972. Zapadna Njemačka Gerd Müller
4
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija 1976. Zapadna Njemačka Dieter Müller
4
Italija Italija 1980. Zapadna Njemačka Klaus Allofs
3
Francuska Francuska 1984. Francuska Michel Platini
9
Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka 1988. Nizozemska Marco van Basten
5
Švedska Švedska 1992. Danska Henrik Larsen
Nizozemska Dennis Bergkamp
Njemačka Karl-Heinz Riedle
Švedska Tomas Brolin
3
Engleska Engleska 1996. Engleska Alan Shearer
5
BelgijaNizozemska Belgija i Nizozemska 2000. Nizozemska Patrick Kluivert
Savezna Republika Jugoslavija Savo Milošević
5
Portugal Portugal 2004. Češka Republika Milan Baroš
5
AustrijaŠvicarska Austrija i Švicarska 2008. Španija David Villa
4
PoljskaUkrajina Poljska i Ukrajina 2012. Hrvatska Mario Mandžukić
Italija Mario Balotelli
Njemačka Mario Gómez
Portugal Cristiano Ronaldo
Rusija Alan Dzagojev
Španija Fernando Torres
3
Francuska Francuska 2016.
Evropska unija Europa 2020.

Najbolja momčad[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvenstvo[65] Golmani Braniči Vezni igrači Napadači
Francuska Francuska 1960. Sovjetski Savez Lav Jašin Čehoslovačka Ladislav Novák
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Vladimir Durković
Sovjetski Savez Igor Netto
Čehoslovačka Josef Masopust
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Bora Kostić
Sovjetski Savez Valentin Kozmič Ivanov
Sovjetski Savez Slava Metreveli
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Milan Galić
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragoslav Šekularac
Sovjetski Savez Viktor Ponedeljnik
Španija Španjolska 1964. Sovjetski Savez Lav Jašin Mađarska Dezső Novák
Španija Ferran Olivella
Španija Feliciano Rivilla
Španija Ignacio Zoco
Sovjetski Savez Valentin Kozmič Ivanov
Španija Amancio Amaro
Španija Luis Suárez
Mađarska Flórián Albert
Mađarska Ferenc Bene
Španija Jesús María Pereda
Italija Italija 1968. Italija Dino Zoff Engleska Bobby Moore
Italija Giacinto Facchetti
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Mirsad Fazlagić
Sovjetski Savez Albert Šesternjov
Italija Angelo Domenghini
Italija Sandro Mazzola
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Ivica Osim
Engleska Geoff Hurst
Italija Luigi Riva
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić
Belgija Belgija 1972. Sovjetski Savez Evgenij Rudakov Sovjetski Savez Revaz Dzodzuašvili
Sovjetski Savez Murtaz Hurcilava
Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer
Zapadna Njemačka Paul Breitner
Zapadna Njemačka Uli Hoeneß
Zapadna Njemačka Gunter Netzer
Zapadna Njemačka Herbert Wimmer
Belgija Raoul Lambert
Zapadna Njemačka Jupp Heynckes
Zapadna Njemačka Gerd Müller
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija 1976. Čehoslovačka Ivo Viktor Čehoslovačka Anton Ondruš
Čehoslovačka Ján Pivarník
Nizozemska Ruud Krol
Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer
Čehoslovačka Antonín Panenka
Čehoslovačka Jaroslav Pollák
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dragan Džajić
Zapadna Njemačka Rainer Bonhof
Čehoslovačka Zdeněk Nehoda
Zapadna Njemačka Dieter Müller
Italija Italija 1980. Italija Dino Zoff Italija Claudio Gentile
Italija Gaetano Scirea
Zapadna Njemačka Hans-Peter Briegel
Zapadna Njemačka Karlheinz Forster
Belgija Jan Ceulemans
Italija Marco Tardelli
Zapadna Njemačka Hansi Müller
Zapadna Njemačka Bernd Schuster
Zapadna Njemačka Horst Hrubesch
Zapadna Njemačka Karl-Heinz Rummenigge
Francuska Francuska 1984. Zapadna Njemačka Harald Schumacher Danska Morten Olsen
Portugal João Pinto
Zapadna Njemačka Andreas Brehme
Zapadna Njemačka Karlheinz Förster
Danska Frank Arnesen
Francuska Alain Giresse
Francuska Michel Platini
Francuska Jean Tigana
Portugal Fernando Chalana
Zapadna Njemačka Rudi Völler
Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka 1988. Nizozemska Hans van Breukelen Italija Giuseppe Bergomi
Italija Paolo Maldini
Nizozemska Ronald Koeman
Nizozemska Frank Rijkaard
Italija Giuseppe Giannini
Nizozemska Jan Wouters
Zapadna Njemačka Lothar Matthäus
Italija Gianluca Vialli
Nizozemska Marco van Basten
Nizozemska Ruud Gullit
Švedska Švedska 1992. Danska Peter Schmeichel Francuska Jocelyn Angloma
Francuska Laurent Blanc
Njemačka Andreas Brehme
Njemačka Jürgen Kohler
Danska Brian Laudrup
Nizozemska Ruud Gullit
Njemačka Stefan Effenberg
Njemačka Thomas Häßler
Nizozemska Marco van Basten
Nizozemska Dennis Bergkamp
Engleska Engleska 1996. Engleska David Seaman
Njemačka Andreas Köpke
Češka Republika Radoslav Látal
Francuska Laurent Blanc
Francuska Marcel Desailly
Italija Paolo Maldini
Njemačka Matthias Sammer
Češka Republika Karel Poborský
Engleska Paul Gascoigne
Engleska Steve McManaman
Francuska Didier Deschamps
Njemačka Dieter Eilts
Portugal Rui Costa
Bugarska Hristo Stoičkov
Češka Republika Pavel Kuka
Engleska Alan Shearer
Francuska Youri Djorkaeff
Hrvatska Davor Šuker
BelgijaNizozemska Belgija/Nizozemska 2000. Francuska Fabien Barthez
Italija Francesco Toldo
Francuska Laurent Blanc
Francuska Marcel Desailly
Francuska Lilian Thuram
Italija Fabio Cannavaro
Italija Paolo Maldini
Italija Alessandro Nesta
Nizozemska Frank de Boer
Francuska Patrick Vieira
Francuska Zinedine Zidane
Italija Demetrio Albertini
Nizozemska Edgar Davids
Portugal Luís Figo
Portugal Rui Costa
Španija Pep Guardiola
Francuska Thierry Henry
Italija Francesco Totti
Nizozemska Patrick Kluivert
Portugal Nuno Gomes
Savezna Republika Jugoslavija Savo Milošević
Španija Raúl González
Portugal Portugal 2004. Češka Republika Petr Čech
Grčka Antonios Nikopolidis
Engleska Ashley Cole
Engleska Sol Campbell
Grčka Traianos Dellas
Grčka Giourkas Seitaridis
Italija Gianluca Zambrotta
Portugal Ricardo Carvalho
Švedska Olof Mellberg
Češka Republika Pavel Nedvěd
Engleska Frank Lampard
Francuska Zinedine Zidane
Grčka Theodoros Zagorakis
Njemačka Michael Ballack
Portugal Luís Figo
Portugal Maniche
Češka Republika Milan Baroš
Danska Jon Dahl Tomasson
Engleska Wayne Rooney
Grčka Angelos Charisteas
Nizozemska Ruud van Nistelrooij
Portugal Cristiano Ronaldo
Švedska Henrik Larsson
AustrijaŠvicarska Austrija/Švicarska 2008. Italija Gianluigi Buffon
Nizozemska Edwin van der Sar
Španija Iker Casillas
Njemačka Philipp Lahm
Portugal José Bosingwa
Portugal Pepe
Rusija Jurij Žirkov
Španija Carlos Marchena
Španija Carles Puyol
Hrvatska Luka Modrić
Nizozemska Wesley Sneijder
Njemačka Michael Ballack
Njemačka Lukas Podolski
Rusija Konstantin Zirjanov
Španija Cesc Fàbregas
Španija Andrés Iniesta
Španija Marcos Senna
Španija Xavi
Turska Hamit Altıntop
Rusija Andrej Aršavin
Rusija Roman Pavljučenko
Španija Fernando Torres
Španija David Villa
PoljskaUkrajina Poljska/Ukrajina 2012. Italija Gianluigi Buffon
Njemačka Manuel Neuer
Španija Iker Casillas
Njemačka Philipp Lahm
Portugal Fábio Coentrão
Portugal Pepe
Španija Jordi Alba
Španija Gerard Piqué
Španija Sergio Ramos
Engleska Steven Gerrard
Italija Daniele De Rossi
Italija Andrea Pirlo
Njemačka Sami Khedira
Njemačka Mesut Özil
Španija Xabi Alonso
Španija Sergio Busquets
Španija Andrés Iniesta
Španija Xavi
Italija Mario Balotelli
Portugal Cristiano Ronaldo
Španija Cesc Fàbregas
Španija David Silva
Švedska Zlatan Ibrahimović
Francuska Francuska 2016.
Evropska unija Europa 2020.

Rekordi i statistike[uredi - уреди | uredi izvor]

Najbolji strijelci[uredi - уреди | uredi izvor]

9 golova
7 golova
6 golova
5 golova

Najbrži golovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Vrijeme[66]
(u sekundama)
Igrač Reprezentacija Protivnik Prvenstvo
67 Dmitrij Kiričenko Flag of Russia.svg Rusija Flag of Greece.svg Grčka Portugal – 2004.
127 Sergeij Aleijnikov Sovjetski Savez Sovjetski Savez Flag of England.svg Engleska Zapadna Njemačka – 1988.
134 Petr Jiráček Flag of the Czech Republic.svg Češka Flag of Greece.svg Grčka Poljska i Ukrajina – 2012.
Alan Shearer Flag of England.svg Engleska Flag of Germany.svg Njemačka Engleska – 1996.
145 Michael Owen Flag of England.svg Engleska Flag of Portugal.svg Portugal Portugal – 2004.
147 Hristo Stoičkov Flag of Bulgaria.svg Bugarska Flag of Romania.svg Rumunjska Engleska – 1996.

Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Kapetan Izbornik Reprezentacija
1960. Igor Netto Sovjetski Savez Gavril Kačalin Sovjetski Savez Sovjetski Savez
1964. Ferran Olivella Španija José Villalonga Llorente Španija Španjolska
1968. Giacinto Facchetti Italija Ferruccio Valcareggi Flag of Italy.svg Italija
1972. Franz Beckenbauer Zapadna Njemačka Helmut Schön Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka
1976. Anton Ondruš Čehoslovačka Václav Ježek Čehoslovačka Čehoslovačka
1980. Bernard Dietz Zapadna Njemačka Jupp Derwall Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka
1984. Michel Platini Francuska Michel Hidalgo Flag of France.svg Francuska
1988. Ruud Gullit Nizozemska Rinus Michels Flag of the Netherlands.svg Nizozemska
1992. Lars Olsen Danska Richard Møller Nielsen Flag of Denmark.svg Danska
1996. Jürgen Klinsmann Njemačka Berti Vogts Flag of Germany.svg Njemačka
2000. Didier Deschamps Francuska Roger Lemerre Flag of France.svg Francuska
2004. Theodoros Zagorakis Njemačka Otto Rehhagel Flag of Greece.svg Grčka
2008. Iker Casillas Španija Luis Aragonés Flag of Spain.svg Španjolska
2012. Iker Casillas Španija Vicente del Bosque Flag of Spain.svg Španjolska
2016.
2020.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "2005/2006 season: final worldwide matchday to be 14 May 2006". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 19 December 2004. http://www.fifa.com/aboutfifa/organisation/news/newsid=95756/index.html. pristupljeno 13 January 2012. 
  2. "EBU buys Euro 2016 rights". http://www.hollywoodreporter.com/news/ebu-buys-euro-2016-rights-804720. 
  3. "Focus turns to France in 2016". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 July 2012. http://www.uefa.com/uefa/footballfirst/newsid=1837508.html. pristupljeno 15 August 2012. 
  4. "UEFA European Football Championship origins". UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/finals/history/background/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  5. "Delaunay's dream realised in France". UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1960/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  6. "The Henri Delaunay Cup". UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 January 2012. http://www.uefa.com/uefaeuro/history/background/the-trophy/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  7. "1960 UEFA European Championship - Teams". UEFA.com. Union of European Football Associations. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1960/teams/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  8. "Ponedelnik heads Soviet Union to glory". UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1960/matches/round=164/match=4025/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  9. Rostance, Tom (21 May 2012). "Euro 1960: Lev Yashin leads Soviets to glory in France". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 11 June 2012. 
  10. "France 1960". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  11. "Spain savour home comforts". UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1964/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  12. "Spain 1964". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  13. "Spain's Marcelino stoops to conquer Europe". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1964/matches/round=172/match=3996/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  14. "Italy make most of good fortune". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1968/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  15. "Italy 1968". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  16. "Italy through to final after coin toss". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1968/matches/round=175/match=3938/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  17. "Italy earn final replay against Yugoslavia". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1968/matches/round=179/match=73910/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  18. "Riva return sparks Italy triumph". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1968/matches/round=179/match=73911/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  19. "1968 UEFA European Championship - Teams". UEFA.com. Union of European Football Associations. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1968/teams/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  20. "Müller the menace in German masterclass". UEFA.com. Union of European Football Associations. 3 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1972/matches/round=186/match=3838/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  21. "West Germany make their mark". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1972/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  22. "Belgium 1972". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  23. Dunbar, Graham (2 July 2010). "Abreu's 'Panenka' penalty revives 1976 classic". USA Today. Associated Press. Pristupljeno 9 June 2012. 
  24. "Panenka the hero for Czechoslovakia". UEFA.com. Union of European Football Associations. 27 February 2008. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1976/overview/index.html. pristupljeno 9 June 2012. 
  25. "Italy 1980". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  26. "Hrubesch turns West Germany's unlikely hero". UEFA.com. Union of European Football Associations. 4 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1980/matches/round=198/match=3585/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  27. "Hrubesch crowns West German win". UEFA.com. Union of European Football Associations. 21 June 2008. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1980/overview/index.html. pristupljeno 9 June 2012. 
  28. "Platini shines for flamboyant France". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1984/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  29. "Platini reflects on France's first success in 1984". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1984/history-maker/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  30. "France 1984". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 11 June 2012. 
  31. "Van Basten sparks Netherlands joy". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1988/overview/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  32. "West Germany 1988". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 24 February 2012. 
  33. "Van Basten ends Dutch wait". UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1988/matches/round=210/match=22/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  34. "Van Basten remembers 'fantastic' EURO '88". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1988/history-maker/index.html. pristupljeno 24 February 2012. 
  35. "Denmark late show steals spotlight". UEFA.com. Union of European Football Associations. 30 January 2012. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1992/overview/index.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  36. "Sweden 1992". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  37. "Schmeichel helps Denmark down Netherlands". UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1992/matches/round=216/match=6097/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  38. "Gatecrashing Denmark down Germany". UEFA.com. Union of European Football Associations. 5 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1992/matches/round=217/match=6098/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  39. "Football comes home for Germany". UEFA.com. Union of European Football Associations. 1 February 2012. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1996/overview/index.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  40. "Hosts denied by Germany in epic semi-final". UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1996/matches/round=224/match=52916/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  41. "Bierhoff hero of Germany's EURO '96 win". UEFA.com. Union of European Football Associations. 6 October 2003. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=1996/matches/round=225/match=52917/postmatch/report/index.html. pristupljeno 26 February 2012. 
  42. "England 1996". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 17 May 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  43. Lister, Graham (1 December 2011). "Euro 2012 History: The 2000 finals". Goal.com. Pristupljeno 11 June 2012. 
  44. "Golden boy Trezeguet relives France's 2000 glory". UEFA.com. Union of European Football Associations. 20 December 2011. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=2000/history-maker/index.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  45. McNulty, Phil (20 December 2004). "Greece defy the odds at Euro 2004". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  46. "France 0-1 Greece". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 25 June 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  47. "Greece 1-0 Czech Rep". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 1 July 2004. Pristupljeno 25 February 2012. 
  48. "Dellas delight stuns Czech Republic". UEFA.com. Union of European Football Associations. 2 July 2004. http://www.uefa.com/uefaeuro/season=2004/matches/round=1583/match=1059193/postmatch/report/index.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  49. "Limit on international substitutions". UEFA.com. Union of European Football Associations. 28 February 2004. http://www.uefa.com/worldcup/news/newsid=149550.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  50. "All New Supersized Trophy for Euro 2008". worldcupblog.org. 2 May 2008. http://euro2008.worldcupblog.org/news/all-new-supersized-trophy-for-euro-2008.html. pristupljeno 25 February 2012. 
  51. "UEFA EURO 2008 - Match Schedule" (PDF). UEFA.com. Union of European Football Associations. http://www.uefa.com/multimediafiles/download/competitions/euro/360459_download.pdf. pristupljeno 25 February 2012. 
  52. "Euro 2008 venues". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 27 May 2008. Pristupljeno 25 February 2012. 
  53. McNulty, Phil (29 June 2008). "Germany 0-1 Spain". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). Pristupljeno 25 February 2012. 
  54. "EURO joy for Poland and Ukraine". UEFA.com. Union of European Football Associations. 19 April 2007. http://www.uefa.com/uefaeuro/news/newsid=528963.html. pristupljeno 10 January 2012. 
  55. 4 - 0 FT. "Spain v Italy live football scores | Soccer scores and live video". ESPNFC.com. http://espnfc.com/en/report/346764/report.html?=dsf. pristupljeno 2 July 2012. 
  56. "France chosen to host EURO 2016". UEFA.com (Union of European Football Associations). 28 May 2010. Pristupljeno 22 June 2012. 
  57. "EURO expands to 24". UEFA.com. Union of European Football Associations. 26 September 2008. http://www.uefa.com/news/newsid=754239.html. pristupljeno 23 February 2014. 
  58. "Michel Platini annoyed at England after they opposed expansion of Euro 2016". The Guardian. 22 February 2014. http://www.theguardian.com/football/2014/feb/22/michel-platini-england-germany-european-championships. pristupljeno 23 February 2014. 
  59. Harrold, Michael (27 January 2006). "You won't find a superior trophy". UEFA.com. London: Union of European Football Associations. http://www.uefa.com/news/newsid=389177.html. pristupljeno 13 January 2012. 
  60. "New trophy for UEFA EURO 2008". UEFA.com. Union of European Football Associations. 24 January 2006. http://www.uefa.com/news/newsid=387580.html. pristupljeno 13 January 2012. 
  61. "Regulations of the UEFA European Football Championship" (PDF). 3.08: UEFA. str. 10. http://www.uefa.com/multimediafiles/download/competitions/euro/91/87/57/918757_download.pdf. pristupljeno 4 July 2012. 
  62. "Uefa sets deadline over Euro 2012". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 28 June 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  63. "Uefa to expand Euro Championship". BBC Sport (British Broadcasting Corporation). 26 September 2008. Pristupljeno 13 May 2011. 
  64. Format
  65. "European Championships - UEFA Teams of Tournament". RSSSF. 14 August 2004. http://rsssf.com/miscellaneous/euro-uefatot.html. pristupljeno 8 June 2012. 
  66. "EURO's quickest goals – 67 seconds and counting". Uefa.com. 30.05.2016. http://www.uefa.com/uefaeuro/history/memories/newsid=1748905.html. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]