Fudbalska ili nogometna reprezentacija Hrvatske

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Hrvatska Hrvatska
Croatia football federation.png
Boje          
Generalno
Konfederacija UEFA
Nadimci Vatreni
Stadion Maksimir, Zagreb
Kantrida, Rijeka
Poljud, Split
FIFA-in rang Red Arrow Down.svg 20. (5. lipnja 2018.)
Ličnosti
Izbornik Hrvatska Zlatko Dalić
Najviše nastupa Darijo Srna (134)
Najviše golova Davor Šuker (45)
Historija
Prva utakmica Flag of Croatia (1990).svg Hrvatska 2:1 SAD Sjedinjene Američke Države
(Zagreb; 17. listopada 1990.)
Najveća pobjeda Hrvatska Hrvatska 10:0 San Marino San Marino
(Rijeka; 4. lipnja 2016.)
Najveći poraz Engleska Engleska 5:1 Hrvatska Hrvatska
(London; 9. rujna 2009.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman
FIFA Svjetsko prvenstvo Drugo mjesto (2018.)
UEFA Euro Četvrtfinale (1996., 2008.)
Olimpijske igre bez nastupa
Dresovi
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Domaći
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Gostujući

Hrvatska nogometna reprezentacija predstavlja Hrvatsku na međunarodnim nogometnim ili fudbalskim natjecanjima. Vodi ju Hrvatski nogometni savez (HNS) kao vodeće tijelo hrvatskog nogometa. Članstvo u FIFA-i su dobile kratkovječna reprezentacija Banovine Hrvatske, a kasnije Nezavisne Države Hrvatske od 1940. do 1944., koja je rasformirana 1945. nakon što je Hrvatska postala državotvorna republika unutar druge Jugoslavije. Stoga su do 1991. hrvatski nogometaši nastupali za jugoslavensku reprezentaciju. Ipak, reprezentacija Hrvatske odigrala je i jednu utakmicu u okviru Jugoslavije, 12. rujna 1956. godine u Zagrebu protiv reprezentacije Indonezije na inzistiranje prvog indonezijskog predsjednika Sukarna.

Moderna hrvatska reprezentacija je oformljena 1990. godine uslijed nastajanja demokratske Hrvatske, a iako je iste godine odigrala službenu utakmicu s američkom reprezentacijom, u FIFA-u je primljena tek 1992., a u UEFA-u 1993. Prvo veliko natjecanje na koje se plasirala hrvatska reprezentacija je bilo Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996., gdje je došla do četvrtfinala. Dvije godine poslije, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., dolazi do svojeg prvog odličja, i to brončane medalje pod vodstvom izbornika Miroslava "Ćire" Blaževića. Dvadeset godina kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, nova "zlatna generacija" pod vodstvom Zlatka Dalića dolazi do svog drugog odličja, srebrne medalje, ne izgubivši ni jednu utakmicu turnira prije finala.

Hrvatska reprezentacija većinom igra na stadionu Maksimir u Zagrebu, a igrali su i na Poljudu u Splitu, na Kantridi u Rijeci, i Gradskom vrtu u Osijeku. Uz reprezentaciju se veže nadimak Vatreni.

Dobitnici su FIFA-ine nagrade Mover of the Year 1994. i 1998., što ih čini jedinom reprezentacijom pored Kolumbije koja je tu nagradu dobila više nego jednom. Po dolasku u FIFA-ino članstvo, na FIFA-inoj ljestvici su bili na 125. mjestu, da bi nakon Svjetskog prvenstva 1998. završili na 3. mjestu, što je bila najveća promjena u povijesti FIFA-e.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije nezavisnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Nogomet su u Hrvatsku doveli engleski državljani koji su radili na industrijskim projektima u Rijeci i Županji 1873.. Do 1907. su se pojavili prvi hrvatski nogometni klubovi, te su pravila modernog nogometa prevedena i objavljena. Prije dobivanja nezavisnosti, hrvatski su nogometaši igrali u sklopu Kraljevine Jugoslavije (1919. - 1939.) i SFR Jugoslavije (1945. - 1991.), iako su u nekoliko navrata ekipe sastavljene od etničkih Hrvata igrale neslužbene utakmice.

Godine 1940., Jozo Jakopić je vodio reprezentaciju kratkovječne Banovine Hrvatske (koja je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije) u četiri prijateljske utakmice protiv Švicarske i Mađarske. Nakon okupacije sila Osovine 1941., Hrvatski nogometni savez je nakratko oformljen i primljen u FIFA-u iste godine. Reprezentaciju Nezavisne Države Hrvatske je vodio Rudolf Hitrec, i to na 15 utakmica, od čega 14 nakon primitka u članstvo FIFA-e. Prva službena utakmica priznata od FIFA-e je bila protiv Slovačke 8. rujna 1941. u Bratislavi s rezultatom 1:1. Nakon što je Nezavisna Država Hrvatska prestala postojati 1945., SR Hrvatska je bila dio druge Jugoslavije i nije imala svoj nogometni savez.

Od 1950. do 1956., nastupale su kratkotrajne, neslužbene hrvatske reprezentacije - protiv Indonezije i jugoslavenskog sastava koji je nastupao u ime Srbije. Jugoslavenska reprezentacija je na Olimpijadi 1956. imala i hrvatske igrače, kao i na svim drugim međunarodnim natjecanjima do 1991.

Službeni početak[uredi - уреди | uredi izvor]

Posljednja utakmica u kojoj je u sastavu jugoslavenske reprezentacije nastupio značajan broj hrvatskih igrača je bila protiv Farskih otoka, 16. svibnja 1991. nedugo prije hrvatskog referenduma o nezavisnosti. Neslužbena hrvatska reprezentacija je prije toga odigrala svoju prvu utakmicu 17. listopada 1990. na Maksimiru u Zagrebu, i to protiv Sjedinjenih Američkih Država, i koju je Hrvatska pobijedila 2:1. To je bila prva od tri utakmice pod vodstvom izbornika Dražana Jerkovića - druga je bila protiv Rumunjske u prosincu 1990., a treća protiv Slovenije u lipnju 1991. godine.

FIFA je ponovno priznala Hrvatski nogometni savez 3. srpnja 1992., te je hrvatska reprezentacija igrala svoje prve službene utakmice protiv Australije u Melbourneu, Adelaideu i Sydneyju u sklopu turneje prijateljskih utakmica pod vodstvom izbornika Stanka "Špace" Poklepovića, koji je u isto vrijeme bio trener splitskog Hajduka. U travnju 1993., izborničko mjesto preuzima Vlatko Marković, a u lipnju iste godine UEFA priznaje HNS, što je ipak bilo prekasno za pridruživanje Hrvatske u kvalifikacijski proces za Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994., koji je već bio počeo godinu dana ranije. Marković je vodio reprezentaciju samo u jednoj utakmici, i to u domaćoj pobjedi protiv Ukrajine u lipnju 1993., da bi bio otpušten u veljači 1994.. U ožujku iste godine je kao izbornik imenovan Miroslav "Ćiro" Blažević dok je Hrvatska bila na početnom 125. mjestu FIFA-ine ljestvice, jer FIFA nije priznavala rezultate hrvatske reprezentacije prije tog trenutka.

Blažević i "zlatna generacija" (1994. - 1999.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Davor Šuker, osvajač Zlatne kopačke 1998.

Blažević je vodio Hrvatsku kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996., pritom i u prvoj službenoj hrvatskoj pobjedi koja je bila protiv Estonije 4. rujna 1994. s rezultatom 2:0. Za vrijeme istih kvalifikacija, Hrvatska je zabilježila i prvi službeni poraz protiv Ukrajine 11. lipnja 1995. s rezultatom 1:0, u gostima. Unatoč tome, Hrvatska se kvalificirala za Europsko prvenstvo kao prva u skupini, čime je zaslužila svoju prvu FIFA-inu Mover of the Year nagradu, jer su skočili na 62. mjesto FIFA-ine ljestvice.

Hrvatska je igrala svoju prvu utakmicu na međunarodnom natjecanju upravo na Europskom prvenstvu 1996., i to protiv Turske na stadionu City Ground u Nottinghamu, pobijedivši golom Gorana Vlaovića kao prvog strijelca samostalne Hrvatske na većem natjecanju. Nakon toga, Hrvatska je pobijedila branitelja europskog naslova Dansku s 3:0, ali i izgubila od Portugala s istim rezultatom. Ipak, prošla je dalje u četvrtfinale gdje je izgubila od nadolazećeg prvaka Njemačke s 1:2, sa sumnjama na sudačko namještanje.

Unatoč ispadanju iz četvrtfinala 1996., Blažević je ostao na izborničkoj klupi i vodio Hrvatsku kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998., a plasirala se nakon utakmica doigravanja s Ukrajinom. Na samom prvenstvu, Hrvatska je pobijedila Jamajku i Japan ali izgubila od Argentine. Prošavši dalje, pobijedila je Rumunjsku u osmini finala. U utakmici protiv Njemačke, Hrvatska je pobijedila s 3:0 golovima Roberta Jarnija, Gorana Vlaovića i Davora Šukera, sve nakon isključenja Christiana Wörnsa. U polufinalu su igrali utakmicu s Francuskom, domaćinom prvenstva, ali nakon vodstva u drugom poluvremenu, Hrvatska je izgubila 1:2 zbog golova Liliana Thurama, kojem su to bili jedini golovi za reprezentaciju u karijeri. U utakmici za treće mjesto, Hrvatska je pobijedila Nizozemsku s 2:1 i tako osvojila brončanu medalju, što im je bilo prvo odličje. Taj je sastav prozvan "zlatnom generacijom", a Davor Šuker je za svojih 6 golova na turniru osvojio i Zlatnu kopačku. Značajan dio sastava (Jarni, Štimac, Boban, Prosinečki i Šuker) je prethodno osvojio zlatno odličje s jugoslavenskom U-20 reprezentacijom na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Čileu 1987.

Unatoč dotadašnjim uspjesima, Hrvatska se nije uspjela kvalificirati na Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj 2000., jer je završila na trećem mjestu u skupini u kojoj su prošle Jugoslavija i Republika Irska. Oba okršaja protiv Jugoslavije su završila remijem, što je spriječilo kvalifikaciju Hrvatske.

Ere Jozića i Barića (2000. - 2004.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Blažević je ostao na hrvatskoj izborničkoj klupi unatoč neuspjehu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2000., ali ju je napustio u listopadu 2000. nakon remija s Belgijom i Škotskom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Koreji i Japanu 2002. Na tom mjestu ga je naslijedio Mirko Jozić, koji je prethodno osvojio zlatnu medalju s jugoslavenskom U-20 reprezentacijom na Svjetskom juniorskom prvenstvu 1987.. Iako su se mnogi igrači iz "zlatne generacije" oprostili od reprezentativne karijere, Hrvatska je u ostatku kvalifikacija bila neporažena. Samo Svjetsko prvenstvo 2002. Hrvatska je otvorila porazom 0:1 od Meksika, da bi nastavila iznenađujućom pobjedom nad Italijom s 2:1, i porazom 1:0 od Ekvadora, čime su ispali sa Svjetskog prvenstva. Jozić napušta reprezentaciju, a u srpnju 2002. ga mijenja hrvatsko-austrijski trener Otto Barić, koji je time postao prvi hrvatski izbornik rođen izvan Balkana.

Za vrijeme Barićevog vodstva, preostali članovi "zlatne generacije" su mahom zamijenjeni mlađim igračima. Hrvatska se kvalificirala na Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. nakon doigravanja sa Slovenijom, s ukupnim rezultatom 2:1 nakon odlučujućeg gola Dade Prše u uzvratnoj utakmici. Na samom Europskom prvenstvu, Hrvatska je odigrala 0:0 sa Švicarskom, 2:2 s dotadašnjim europskim prvacima Francuskom, i izgubila 2:4 protiv Engleske. Barićev ugovor je baš istjecao u lipnju 2004., te nije obnovljen nakon neuspjeha na prvenstvu.

Kranjčareva era (2004. - 2006.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatska protiv protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu 2006.

Bivši hrvatski reprezentativac Zlatko Kranjčar je preuzeo izborničku poziciju nakon Otta Barića, i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006., Hrvatska je prošla bez poraza. Međutim, lokalni mediji su ga optuživali za nepotizam nakon što je u sastav uveo svog sina Niku Kranjčara. Za vrijeme njegovog vodstva, Hrvatska je igrala svoju prvu ikad utakmicu protiv Brazila, i to kao prijateljsku utakmicu na Poljudu u Splitu 17. kolovoza 2005., koja je završila remijem 1:1 nakon golova Nike Kranjčara i Ricardinha.

Na Svjetskom prvenstvu 2006., Hrvatska je izgubila od Brazila s 1:0, a zatim odigrala remi (0:0) s Japanom nakon promašenog jedanaesterca Darija Srne. Utakmica protiv Australije su, osim rezultata 2:2 koji je izbacio Hrvatsku s turnira, obilježila tri isključenja, pri čemu je sudac Graham Poll greškom dao hrvatskom braniču Josipu Šimuniću tri žuta kartona, što je suprotno pravilima koja nalažu da se nakon drugog žutog kartona mora dati crveni karton za isključenje. Kasnije je Poll priznao da je želio dati žuti karton australskom igraču s brojem 3 (Craigu Mooreu), a ne Šimuniću, koji ga je zbunio svojim australskim naglaskom. Poll se nedugo nakon te utakmice povukao iz profesionalnog suđenja.

Bilićeva era (2006. - 2012.)[uredi - уреди | uredi izvor]

U srpnju 2006., HNS na mjesto izbornika hrvatske reprezentacije postavlja Slavena Bilića, bivšeg reprezentativaca iz "zlatne generacije", koji je prethodno vodio hrvatsku U-21 selekciju između 2004. i 2006. i uveo mlade igrače u "A" reprezentaciju, što se pokazalo uspješnim. Njegova prva utakmica na toj poziciji je bila pobjeda u gostima u prijateljskoj utakmici protiv tadašnjeg svjetskog prvaka Italije. Nakon što je izazvao kontroverze suspenzijom Darija Srne, Ivice Olića i Boška Balabana zbog kasnonoćnog provoda u turbofolk noćnom klubu, Bilić je vodio reprezentaciju kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008.. Hrvatska je završila kvalifikacije kao prva u skupini, izgubivši jedino od Makedonije i dvaput pobijedivši Englesku, zbog čega je Engleska propustila plasman na Europsko prvenstvo po prvi put od 1984.

Nedugo prije Europskog prvenstva, glavni napadač reprezentacije Eduardo da Silva dobiva lom noge u utakmici Arsenala u FA Premier ligi. Bilić je bio prisiljen izmijeniti postavu za prvenstvo, pa je pozvao Nikolu Kalinića i Nikolu Pokrivača, reprezentativne debitante. Sastav nailazi na kritike zbog loše igre u napadu na prijateljskim utakmicama protiv Škotske i Moldavije, ali na samom prvenstvu Hrvatska pobjeđuje Austriju, Njemačku i Poljsku te prolazi dalje kao prva u skupini, i po prvi put u međunarodnim natjecanjima, s najvećim brojem bodova. To je bilo posljednje prvenstvo na kojem je Niko Kovač bio kapetan, uz iznimku utakmice s Poljskom kad je kapetansku traku predao Dariju Šimiću. U četvrtfinalu, Hrvatska gubi od Turske na izvođenju jedanaesteraca zbog promašaja Luke Modrića, Mladena Petrića i Ivana Rakitića. Hrvatska je napustila turnir s najmanjim brojem primljenih pogodaka (2), najmanjim brojem izgubljenih utakmica (0; po pravilima, izvođenje jedanaesteraca se ne računa), i s najranijim pogotkom (u 4. minuti protiv Austrije, što je bio i najraniji jedanaestarac u povijesti Europskih prvenstava).

Bilić je obnovio ugovor nakon prvenstva, postavši prvim izbornikom nakon Blaževića koji je vodio reprezentaciju na više turnira. Na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010., Hrvatska je ponovno bila u grupi s Engleskom, što je bio najiščekivaniji okršaj prema mišljenju službene web-stranice FIFA-e. Nakon pobjede kod kuće protiv Kazahstana, Hrvatska je poražena kod kuće od Engleske, prekidajući 14-godišnji niz bez poraza na domaćem terenu. Nanizale su se ozljede igrača, pa je oslabljena hrvatska reprezentacija doživjela svoj dotad najveći poraz, 5:1 protiv Engleske na Wembleyju. Unatoč ponovnoj pobjedi nad Kazahstanom, Hrvatska se nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo, jer je Ukrajina, koja je pobijedila vodeću Englesku, porazila Andoru kako bi završila druga u skupini. Iako se očekivalo da će Bilić napustiti mjesto izbornika, obnovio je ugovor.

Hrvatska protiv Italije na Europskom prvenstvu 2012.

Unatoč gubitku forme i padu s prvih 10 mjesta na FIFA-inoj ljestvici, Hrvatska je bila smještena u najjaču jakosnu skupinu na ždrijebu za kvalifikacije na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini 2012.. Hrvatska se natjecala za sudomaćinstvo prvenstva zajedno s Mađarskom, što bi ih automatski kvalificiralo na prvenstvo, ali su na kraju odabrane Poljska i Ukrajina. Hrvatska je reprezentacija završila kvalifikacije kao druga u skupini, iza Grčke, zbog čega je ušla u doigravanje s Turskom, koju je pobijedila s ukupno 3:0 (sa sva tri pogotka postignuta u gostima u Istanbulu) i time se kvalificirala.

Potpisavši za mjesto trenera Lokomotiva Moskve prije početka prvenstva, Bilić je najavio odlazak s izborničke klupe nakon završetka prvenstva. Hrvatska je započela turnir pobjedom nad Republikom Irskom s 3:1, s dva gola Marija Mandžukića. Mandžukić je zabio i u remiju s Italijom (1:1), koji je ostao u drugom planu zbog izgreda navijača i odluka engleskog suca Howarda Webba. U posljednjoj utakmici grupne faze, Hrvatsku je porazila Španjolska s 0:1 golom Jesúsa Navasa. Kako je Italija pobijedila Republiku Irsku, Hrvatska je ponovno ispala s prvenstva u grupnoj fazi. Bilić je na odlasku iz reprezentacije dobio pohvale za dugogodišnje doprinose nacionalnoj selekciji. Jutarnji list ga je oslovio jedinim hrvatskim izbornikom koji je otišao u tako pozitivnom svjetlu i pohvalio za jačanje reprezentacije za vrijeme svog šestogodišnjeg mandata.

Ere Štimca, Kovača i Čačića (2012. - 2017.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatska protiv Brazila na Svjetskom prvenstvu 2014.

Nakon odlaska Bilića, na izborničko mjesto je došao bivši reprezentativac i komentator Igor Štimac. U tom je razdoblju bivši reprezentativac Davor Šuker preuzeo mjesto predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza nakon 14-godišnjeg mandata Vlatka Markovića, koji je godinu dana kasnije preminuo. Štimac je nanizao seriju loših rezultata i s Hrvatskom jedva završio drugi u skupini u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014.. Nakon samo godinu dana na klupi, Štimac biva zamijenjen 2013. bivšim kapetanom Nikom Kovačem, koji je dotad vodio hrvatsku U-21 reprezentaciju. Kovač je odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo nakon doigravanja s Islandom s ukupnim rezultatom 2:0, od čega su oba gola bila postignuta u domaćoj utakmici u Zagrebu.

Na Svjetskom prvenstvu, Hrvatska je bila u skupini s domaćinom Brazilom, Meksikom i Kamerunom. Na samom otvaranju prvenstva protiv Brazila, Hrvatska je izgubila 3:1, a utakmica je privukla veliku medijsku pozornost zbog višestrukih kontroverznih odluka japanskog suca Yuichija Nishimure. Nakon toga, Hrvatska je pobijedila Kamerun s 4:0, ali je izgubila od Meksika s 3:1 i ispala s prvenstva.

U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016., Hrvatska je bila u skupini H s Italijom, Bugarskom, Norveškom, Azerbajdžanom i Maltom. Nakon remija bez pogodaka s Norveškom i poraza u gostima od Norveške, Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza je u rujnu 2015. donio jednoglasnu odluku o raskidu ugovora s izbornikom Kovačem. Na njegovo mjesto je 21. rujna 2015. imenovan Ante Čačić, koji je uspješno kvalificirao Hrvatsku na Europsko prvenstvo. Pod njegovim vodstvom, Hrvatska je 4. lipnja 2016. zabilježila svoju dotad statistički najveću pobjedu - 10:0 protiv San Marina u pripremnoj prijateljskoj utakmici.

Na Europskom prvenstvu, Hrvatska je bila u skupini D s Turskom, Češkom i braniteljem dvostrukog uzastopnog naslova Španjolskom. Hrvatska je započela pobjedom 1:0 nad Turskom, pri čemu je Luka Modrić zabio senzacionalan gol volejem, što se smatrao jednim od najljepših golova prvenstva. U idućoj utakmici protiv Češke, Hrvatska je povela golovima Ivana Perišića i Ivana Rakitića, ali nakon toga su zabili Milan Škoda i, jedanaestercem u posljednjoj minuti, Tomáš Necid. Utakmicu su obilježili i huliganski neredi kad su baklje bačene na teren, od kojih je jedna ozlijedila redara u sudačkoj nadoknadi. Posljednju utakmicu u skupini, onu protiv Španjolske koja je povela pogotkom Álvara Morate, Hrvatska je dobila pogotcima Nikole Kalinića i Ivana Perišića, čime su po prvi put završili prvi u skupini na Europskom prvenstvu. Zbog toga je Hrvatska smatrana jednim od favorita, a u osmini finala je izvukla Portugal, koji je u tu fazu ušao tek kao treće-najbolje plasirana treća reprezentacija u skupinama. Ta je utakmica bila ocijenjena kao vrlo loša, pri čemu ju je BBC Sport proglasio "očajnom", jer nije bilo ozbiljnih pokušaja. Utakmicu je presudio gol Ricarda Quaresme u 117. minuti, čime je Hrvatska ispala s natjecanja.

Nedugo nakon prvenstva, kapetan Darijo Srna se povukao iz reprezentacije nakon 134 utakmice, a naslijedio ga je Luka Modrić.

Dalić i druga "zlatna generacija" (2017. - danas)[uredi - уреди | uredi izvor]

Pod vodstvom Luke Modrića (na slici lijevo) i stilom igranja Ivana Rakitića i Marija Mandžukića, hrvatska selekcija iz 2017./18. je imenovana drugom "zlatnom generacijom".

Hrvatska je započela kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. neporažena u prvih nekoliko utakmica. Međutim, nakon poraza od Islanda i Turske, te nakon što je poraz od nisko rangirane Finske ugrozio šanse za plasman, izazvan je bijes javnosti na izbornika Čačića. Zamijenjen je na poziciji izbornika 7. listopada 2017. Zlatkom Dalićem, koji je osigurao važnu pobjedu s 2:0 nad Ukrajinom i izborio doigravanje s Grčkom, koju je pobijedila s ukupno 4:1, od čega su svi golovi postignuti u prvoj utakmici u Zagrebu, plasirajući se na Svjetsko prvenstvo.

The Guardian je nazvao hrvatsku generaciju 2017./18. "drugim dolaskom zlatne generacije iz 1998.". Općenito, mediji su smatrali ključne igrače poput Luke Modrića, Marija Mandžukića i Ivana Rakitića "drugom zlatnom generacijom" ili "novom zlatnom generacijom". Unatoč lošim rezultatima na pripremnim utakmicama, Hrvatska je započela natjecanje pobjedom od 2:0 protiv Nigerije, kad je Modrić zabio prvi hrvatski gol na tom turniru. Modrić je zabio i u hvaljenoj pobjedi od 3:0 nad Argentinom, što je bila i 100. utakmica Vedrana Ćorluke za reprezentaciju. Pobijedivši Island nakon izvođenja jedanaesteraca, Hrvatska je završila grupnu fazu kao prva u skupini i s najvećim brojem bodova, što im je bio dotad najbolji rezultat u grupnim fazama na svjetskim prvenstvima. U osmini finala su izvukli Dansku, što se smatralo najboljom prilikom Hrvatske za pobjedu u nokaut fazi velikog natjecanja, što nisu postigli još od 1998.. Unatoč vodstvu Danske već u prvoj minuti susreta, Hrvatska je izjednačila kako bi igrala na produžetke. Luka Modrić je promašio jedanaesterac u produžetcima koji je mogao zaključiti utakmicu, jer ga je obranio Kasper Schmeichel. Na kraju je Hrvatska pobijedila na izvođenju jedanaesteraca trima obranama Danijela Subašića i odlučujućim pogotkom Ivana Rakitića, unatoč promašajima Milana Badelja i Josipa Pivarića. To je hrvatskoj reprezentaciji bila prvo uspješno izvođenje jedanaesteraca, što je naišlo na veliko slavlje u medijima i javnosti. U četvrtfinalu 7. srpnja, Hrvatska je igrala protiv domaćina Rusije. Rusija je povela u 31. minuti, ali je Hrvatska izjednačila u 39. minuti, što je uzrokovalo još jedne produžetke, u koje je hrvatski vratar Subašić ušao s grčevima, ali je odbio zamjenu s Lovrom Kalinićem. Hrvatska je prešla u vodstvo u 100. minuti, ali je Rusija izjednačila u 115., čime se i ova utakmica morala odlučiti izvođenjem jedanaesteraca. Odlučujući pogodak je ponovno zabio Ivan Rakitić, čime je odveo Hrvatsku na svoje prvo polufinale od 1998.. Polufinale protiv Engleske se igralo 11. srpnja, gdje je Hrvatska bila neuvjerljiva u prvih 30 minuta, primivši gol Kierana Trippiera u 5. minuti, ali je ojačala u drugom poluvremenu, izjednačivši golom Perišića u 68. minuti, te je regularni dio utakmice završio s 1:1. U produžetcima, Mandžukić je zabio pobjednički gol u 109. minuti, i po prvi put u svojoj povijesti, hrvatska je reprezentacija izborila finale nekog velikog natjecanja. Time je postigla svoj najveći rezultat u povijesti, te je postala druga najmanja zemlja po broju stanovnika koja je izborila finale svjetskog prvenstva nakon Urugvaja 1930. i 1950., kao i druga najmanja zemlja po površini koja je izborila finale svjetskog prvenstva nakon Nizozemske koja je to učinila u tri navrata. Uslijedilo je slavlje u Hrvatskoj i privučena je velika medijska pažnja. U finalnoj utakmici protiv Francuske 15. srpnja 2018., Hrvatska je izgubila 4:2, ali je time osvojila svoje dosad najveće odličje, srebrnu medalju. Kapetan Luka Modrić je dobio Zlatnu loptu. Idućeg dana, cijela je hrvatska reprezentacija sa stožerom i stručnim timom dočekana u Zagrebu pred više od 550.000 ljudi.

Poslije Svjetskog prvenstva 2018., Hrvatska će igrati u skupini s Engleskom i Španjolskom u inauguralnoj sezoni UEFA Lige nacija, međunarodnog turnira u koji su uključene sve reprezentacije članice UEFA-e.

Izbornici[uredi - уреди | uredi izvor]

Dosadašnji nastupi na SP[uredi - уреди | uredi izvor]

FIFA Svjetsko prvenstvo Kvalifikacije
Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G- Plasman u grupi Uta. P R* I G+ G-
1930.1990. Nastupali kao dio Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavije
Sjedinjene Američke Države 1994. Nisu se mogli kvalificirati
Francuska 1998. Treće mjesto 3. 7 5 0 2 11 5 Squad 2. 10 5 4 1 20 13
Južna Koreja Japan 2002. Grupna faza 23. 3 1 0 2 2 3 Sastav 1. 8 5 3 0 15 2
Njemačka 2006. 22. 3 0 2 1 2 3 Sastav 1. 10 7 3 0 21 5
Južna Afrika 2010. Nisu se kvalificirali 3. 10 6 2 2 19 13
Brazil 2014. Grupna faza 19. 3 1 0 2 6 6 Sastav 2. 12 6 3 3 14 9
Rusija 2018. Drugo mjesto 2. 7 4 2 1 14 9 Sastav 2. 12 7 3 2 19 5
Katar 2022. TBD TBD
Total Finale 5/6 22 11 4 7 33 22 62 36 18 8 108 47
*Remiji uključuju utakmice odlučene izvođenjem jedanaesteraca


Dosadašnji nastupi na EP[uredi - уреди | uredi izvor]

UEFA Euro Kvalifikacije
Godina Faza Plasman Uta. P R* I G+ G- Plasman u grupi Uta. P R* I G+ G-
1960.1992. Nastupali kao dio Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavije
Engleska 1996. Četvrtfinale 7. 4 2 0 2 5 5 Sastav 1. 10 7 2 1 22 5
Belgija Nizozemska 2000. Nisu se kvalificirali 3. 8 4 3 1 13 9
Portugal 2004. Grupna faza 13. 3 0 2 1 4 6 Sastav 2. 10 6 2 2 14 5
Austrija Švicarska 2008. Četvrtfinale 5. 4 3 1 0 5 2 Sastav 1. 12 9 2 1 28 8
Poljska Ukrajina 2012. Grupna faza 10. 3 1 1 1 4 3 Sastav 2. 12 8 2 2 21 7
Francuska 2016. Osmina finala 9. 4 2 1 1 5 4 Sastav 2. 10 6 3 1 20 5
Flag of Europe.svg 2020. TBD TBD
Total Četvrtfinale 5/6 18 8 5 5 23 20 62 40 14 8 118 39
*Remiji uključuju utakmice odlučene izvođenjem jedanaesteraca

1Nakon velike medijske akcije i pritisaka hrvatskih igrača i trenera u inozemstvu i hrvatske nogometne diplomacije; Hrvatska je skoro i s Eura 1996. (nakon SP 1994.) ostala izolirana

2Na ključnom gostovanju protiv izravnog takmaca Jugoslavije, Hrvatska je bila prva inozemna momčad uopće koja je došla igrati, nepuni tjedan nakon NATO-vih bombardiranja; na utakmici je bačen suzavac, a sudac nije prekinuo susret, dovevši u opasnost osoblje svih sudionika susreta (uz to, dogodio se "čudni" nestanak struje) - za iste nogometni savez Jugoslavije nije snosio nikakve kazne

Trenutni sastav momčadi (SP 2018.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Broj Ime i prezime igrača Nogometni klub Rođen
Vratari
1 Dominik Livaković Hrvatska GNK Dinamo Zagreb 09. siječnja 1995.
12 Lovre Kalinić Belgija K.A.A. Gent 03. travnja 1990.
23 Danijel Subašić Francuska AS Monaco 27. listopada 1984.
Obrana
2 Šime Vrsaljko Španija Atlético Madrid 10. siječnja 1992.
3 Ivan Strinić Italija A.C. Milan 17. srpnja 1987.
5 Vedran Ćorluka Rusija Lokomotiv Moskva 05. veljače 1986.
6 Dejan Lovren Engleska Liverpool FC 05. srpnja 1989.
13 Tin Jedvaj Njemačka Bayer Leverkusen 28. studenog 1995.
15 Duje Ćaleta-Car Austrija Red Bull Salzburg 17. rujna 1996.
21 Domagoj Vida Turska Beşiktaş J.K. 29. travnja 1989.
22 Josip Pivarić Ukrajina FK Dinamo Kijev 30. siječnja 1989.
Vezni red
4 Ivan Perišić Italija Inter Milan 02. veljače 1989.
7 Ivan Rakitić Španija FC Barcelona 10. ožujka 1988.
8 Mateo Kovačić Španija Real Madrid C.F. 06. svibnja 1994.
10 Luka Modrić kapetan Španija Real Madrid C.F. 09. rujna 1985.
11 Marcelo Brozović Italija Inter Milan 16. studeni 1992.
14 Filip Bradarić Hrvatska HNK Rijeka 11. siječnja 1992.
19 Milan Badelj bez kluba 25. veljače 1989.
Napadači
9 Andrej Kramarić Njemačka 1899 Hoffenheim 19. lipnja 1991.
17 Mario Mandžukić Italija Juventus F.C. 21. svibnja 1986.
18 Ante Rebić Njemačka Eintracht Frankfurt 21. rujna 1993.
20 Marko Pjaca Italija Juventus F.C. 6. svibnja 1995.

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]