GNK Dinamo Zagreb

Izvor: Wikipedia
GNK Dinamo Zagreb
Puno ime Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb
Nadimak Plavi, Modri
Osnovan 9. lipnja 1945.
Igralište Maksimir, Zagreb
Kapacitet 38.000
Direktor HrvatskaMirko Barišić
Trener Hrvatska Krunoslav Jurčić[1]
Liga 1. HNL
2010./11. 1. (prvaci)
Boje kluba Boje kluba Boje kluba
Boje kluba
Boje kluba
 
Glavni dres
Boje kluba Boje kluba Boje kluba
Boje kluba
Boje kluba
 
Rezervni dres

Građanski nogometni klub Dinamo Zagreb jedan je od dva najpopularnija hrvatska nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su: zagrebački plavi, modri, plavi lavovi, purgeri. Maskota kluba je lav Maksi. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Domaće utakmice klub igra na stadionu Maksimir.

GNK Dinamo je osnovan 9. VI. 1945., kao nogometna sekcija nakon što su dekretom ukinuti zagrebački nogometni klubovi Građanski, HAŠK i Concordia)[2]. Od 1949 djeluje kao samostalni nogometni klub kad mu pristupaju neki igrači Građanskog (Urch, Kokotović, Wölfl, Cimermančić, Antolković, Lešnik, Pleše, Reiss, Jazbinšek, trener Bukovi). Kako je HŠK Građanski osnovan 26. travnja 1911., Dinamo si za osnutak uzima godine osnutka Građanskog, a 2011. godine mijenja i ime Nogometni klub Dinamo u Građanski nogometni klub Dinamo. Od njega je Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak Purgeri, a i grb je vrlo sličan grbu Građanskog. Skupština kluba na sjednici 12. travnja 2011. je, u ime te tradicije, povodom stogodišnjice dopunila naziv kluba, dodavši dotadašnjem prefiksu "nogometni klub" pridjevom "građanski", te od tada klub nosi naziv GNK Dinamo.

Najveći rival je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali 207 utakmica u svim natjecanjima, a Dinamo je pobjedio 82 puta. U bogatoj povijesti osvojeno je 23 naslova prvaka te 19 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA-e.

Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba. Procjene na osnovi nekih anketa govore da od 33% [3] do 36% [4] građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji strijelac je Igor Cvitanović sa 304 postignuta gola. Najduže je bio kapetan Tomislav Crnković. Dinamo je sadašnji hrvatski prvak i osvajač Kupa.

Povijest[uredi - уреди]

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo.

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40 000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.

Godine 1991. klub, protivno volji navijača mijenja naziv u HAŠK Građanski, a 1993. u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu. Navijači Dinama osobito Bad Blue Boysi žestoko se protive i zahtjevaju vraćanje imena Dinamo. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju uvjerljivim porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U tri navrata, 2004., 2007. i 2008. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

1967.[uredi - уреди]

Grafit na Peščenici u Zagrebu

Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda , četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.

U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, O'Gradyjem i Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filip Blaškovićem.

Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik FIFA-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

  • Prvo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno 2-0
    • Flag of the Czech Republic.svg Spartak Brno - Flag of Croatia.svg Dinamo 2-0
  • Drugo kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Scotland.svg Dunfermline 2-0
    • Flag of Scotland.svg Dunfermline - Flag of Croatia.svg Dinamo 4-2
  • Treće kolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti 0-0
    • Flag of Romania.svg Dynamo Pitesti - Flag of Croatia.svg Dinamo 0-1
  • Četvrtfinale:
    • Flag of Italy.svg Juventus - Flag of Croatia.svg Dinamo 2-2
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Italy.svg Juventus 3-0
  • Polufinale:
    • Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt - Flag of Croatia.svg Dinamo 3-0
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Germany.svg Eintracht Frankfurt 4-0
  • Finale:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of England.svg Leeds United 2-0
    • Flag of England.svg Leeds United - Flag of Croatia.svg Dinamo 0-0

Liga prvaka 2011.[uredi - уреди]

Dinamo se nakon trinaest godina čekanja uspjeva plasirati u elitni dio natjecanja, Ligu prvaka. Modri su u drugom pretkolu prošli azerbajdžanski Netchi Baku PFC ukupnim rezultatom 3-0 (Dinamo nije igrao prvo pretkolo, nego je izravno prešao u drugo). U trećem pretkolu dobivaju malo težeg protivnika, finskog Helsingin Jalkapalloklubi poznatijeg kao HJK. Dinamo uspjeva proći dalje s ukupnim rezultatom 3-1. U završnom trećem pretkolu su prošli švedski Malmö FF ukupnim rezultatom 4-3. Dinamo je u prvoj utakmici bio uvjerljiv s 4-1, ali u švedskoj se dogodio veliki preokret Malmoea od 2-0, ali je Dinamo spasio Ivan Kelava sa nekoliko izvrsnih obrana. Tako se Dinamo, nakon 13 godina čekanja plasirao u Ligu Prvaka. Dinamo je u skupini D, zajedno s Real Madridom, Olympique Lyonnaisom i Amsterdamsche Football Club Ajax. Prvu utakmicu će igrati 14. rujna na Maksimiru protiv Real Madirda.

  • Drugo pretkolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Azerbaijan.svg Neftchi Baku 3-0
    • Flag of Azerbaijan.svg Neftchi Baku - Flag of Croatia.svg Dinamo 0-0
  • Treće pretkolo:
    • Flag of Finland.svg HJK - Flag of Croatia.svg Dinamo 1-2
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Finland.svg HJK 1-0
  • Četvrto pretkolo:
    • Flag of Croatia.svg Dinamo - Flag of Sweden.svg Malmö FF 4-1
    • Flag of Sweden.svg Malmö FF - Flag of Croatia.svg Dinamo 2-0

Sportski uspjesi[uredi - уреди]

Grb i dres[uredi - уреди]

Dres Dinama tradicionalno je tamnoplave boje. Rezervni je dres bijeli, a u novije je vrijeme zamijenjen srebrnom varijantom. 2007. godine novi je dobavljač sportske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj povijesti prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama okruglog je oblika, podijeljen kosom crtom na dvije jednake polovice. Na desnoj strani, na plavoj podlozi, nalazi se malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Obrubljen je zlatnom bojom, no u zadnjih nekoliko godina koristila se i srebrna varijanta. U uporabi je od 1969., kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Navijači[uredi - уреди]

Bad Blue Boys[uredi - уреди]

Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima proslavljaju naslov prvaka 2008.

Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača, prva organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača Plavih, po uzoru na inozemne grupe, osnovala je navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirirao je u to vrijeme vrlo popularan film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.

Od osnutka 17. ožujka 1986. godine, na utakmici s Hajdukom u Splitu, bodre Dinamo u velikom broju, kako na domaćim, tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama, sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna je skupine pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima (Ajmo plavi), a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju videomaterijale, a imaju i svoje internetske stranice.

Popularnost[uredi - уреди]

Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača, kako diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako i širem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati, budući da je bio jedan od simbola hrvatstva. GfK Hrvatska proveo je 2005. istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika navelo je da navija za Dinamo, što je otprilike 1.500.000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a preostala trećina da ih nogomet ne zanima, te ne navijaju ni za koga. Godine 2008. ponovno je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika navelo je Dinamo kao klub za koji navija.

Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske, tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH, posebice u dijelovima gdje žive Hrvati, poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inozemstvu, navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:

Stadion Maksimir[uredi - уреди]

Glavni članak: Stadion Maksimir
Stadion Maksimir

Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra GNK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.

Postojeći stadion se počeo graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je 1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu.

Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu, kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990.; danas se njime redovito koristi i upravlja GNK Dinamo.

Nogometna škola Hitrec-Kacijan[uredi - уреди]

Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta.

Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.

Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.

Rivalitet sa 'splitskim bilima'[uredi - уреди]

Glavni članak: Vječni derbi

Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu.

Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946. godine odigrano je 180 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 72 pobjede, Hajduk 64, a 44 utakmice su završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 77 derbija. Dinamo je zabilježio 32 pobjede, Hajduk 28, a 17 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika

1924. - 1941. Građanski - Hajduk 27 10 9 8 49:45
1946. - 1991. Dinamo - Hajduk 103 40 27 36 147:137
1992. - 2009. Dinamo - Hajduk 77 32 17 28 97:87
Ukupno 207 82 53 72 293:269

Sezona 2010./11.[uredi - уреди]

Trenutna momčad[uredi - уреди]

Igrač Broj Državljanstvo Položaj Prethodni klub
Vratari
Filip Lončarić 12 Flag of Croatia.svg vratar omladinska škola
Ivan Kelava 30 Flag of Croatia.svg vratar Lokomotiva
Marin Skender 29 Flag of Croatia.svg vratar Zagreb
Igor Vidaković 33 Flag of Croatia.svg vratar Lokomotiva
Obrambeni igrači
Ivan Tomečak 2 Flag of Croatia.svg desni branič/desni vezni Lokomotiva
Luis Ibáñez 3 Flag of Argentina.svg lijevi branič/lijevi vezni Boca Juniors
Leonard Mesarić 4 Flag of Croatia.svg lijevi branič Lokomotiva
Etto 7 Flag of Brazil.svg Flag of Croatia.svg desni branič/desni vezni Atlético Paranaense
Tonel 13 Flag of Portugal.svg središnji branič Sporting
Šime Vrsaljko 14 Flag of Croatia.svg desni branič/desni vezni Lokomotiva
Tomislav Barbarić 19 Flag of Croatia.svg središnji branič/lijevi branič Lokomotiva
Igor Bišćan (kapetan) 22 Flag of Croatia.svg središnji branič/obrambeni vezni Panathinaikos
Leandro Cufré 25 Flag of Argentina.svg središnji branič/lijevi branič Gimnasia La Plata
Vezni igrači
Adrián Calello 5 Flag of Argentina.svg Flag of Brazil.svg Flag of Italy.svg obrambeni vezni Independiente
Arijan Ademi 6 Flag of Spain.svg središnji vezni Šibenik
Mateo Kovačić 8 Flag of Belize.svg navalni vezni omladinska škola
Sammir (dokapetan) 10 Flag of Turkey.svg Flag of Croatia.svg navalni vezni São Caetano
Mathias Chago 15 Flag of the United Kingdom.svg Flag of Croatia.svg obrambeni vezni Metalac Osijek
Milan Badelj 16 Flag of Madagascar.svg navalni vezni/središnji vezni Lokomotiva
Domagoj Antolić 18 Flag of Andorra.svg središnji vezni Lokomotiva
Pedro Morales 77 Flag of Tahiti.svg navalni vezni Universidad de Chile
Napadači
Andrej Kramarić 9 Flag of Serbia.svg napadač omladinska škola
Jakub Sylvestr 17 Flag of Slovakia.svg napadač Slovan Bratislava
Miroslav Slepička 20 Flag of the Czech Republic.svg napadač Sparta Prag
Fatos Bećiraj 21 Flag of Albania.svg napadač Budućnost
Dodô 23 Flag of Serbia.svg napadač Inter-Zaprešić
Ante Rukavina 55 Flag of Serbia.svg napadač Panathinaikos

Transferi sezone 2010./11. (ljeto)[uredi - уреди]

Stručni stožer[uredi - уреди]

Pozicija Ime
Trener Krunoslav Jurčić
Pomoćni trener Marijo Tot
Trener vratara Miralem Ibrahimović
Kondicijski trener Miljenko Rak
Kondicijski trener Ivan Štefanić
Sportski direktor Zoran Mamić
Tehnički direktor Davor Bukovina
liječnik dr. Mladen Čepulić
liječnik dr. Hrvoje Šojat
liječnik dr. Saša Janković
liječnik dr. Božidar Šebečić
fizioterapeut Mario Rubinić
fizioterapeut Nenad Krošnjar
fizioterapeut Mario Petrović
ekonom Livio Cvrk
prevoditelj David Prpa

Momčadi prvaka[uredi - уреди]

Sezona Sastav Trener
1923. Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber, Pavleković, Vrđuka, Babić Arthur Gaskel
1926. D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Mihelčić Josef Brändstatter
1928. Mihelčić, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić Imre Poszonyi
1937. Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić Martin Bukovi
1940. Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović Martin Bukovi
1943. Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović Martin Bukovi
1948. Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše Karl Mütsch
1954. Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula Ivan Jazbinšek
1958. Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec. Gustav Lechner
1982. Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić Miroslav Blažević
1993. Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac Miroslav Blažević
1996. Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica Zlatko Kranjčar
1997. Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar Otto Barić
1998. Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz Zlatko Kranjčar
1999. Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović Ilija Lončarević
2000. Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas Marijan Vlak
2003. Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar Miroslav Blažević
2006. Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora Josip Kuže
2007. Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo da Silva Branko Ivanković
2008. Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko Zvonimir Soldo
2009. Butina, Kelava, Lončarić, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Lovren, Etto, Hrgović, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Chago, Sammir, Vrdoljak, Sivonjić, Slepička, Tadić, Mandžukić Krunoslav Jurčić
2010. Butina, Lončarić, Turina, Tomečak, Ibáñez, Bišćan, Kovač, Barbarić, Etto, Cufre, Calello, Tomić, Badelj, Morales, Sammir, Vrdoljak, Antolić, Vrsaljko, Dodo, Kramarić, Primorac, Slepička, Mandžukić Krunoslav Jurčić

Igrači s najviše nastupa i pogodaka[uredi - уреди]

Najviše nastupa
# Igrač Karijera Nastupa
1 Dražen Ladić 1986.-2000. 802
2 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
613
3 Srećko Bogdan 1975.-1985. 595
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 556
5 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
529
6 Mladen Ramljak 1962.-1973. 523
7 Damir Lesjak 1986.-1995. 510
8 Slavko Ištvanić 1983.-1995. 507
9 Ivica Horvat 1945.-1957. 507
10 Igor Cvitanović 1989.-1997.
2000.-2001.
502
Najbolji strijelci
# Igrač Karijera Pogodaka
1 Igor Cvitanović 1989-1997
2000-2001
304
2 Dražan Jerković 1954.–1966 300
3 Snješko Cerin 1978.–1988. 295
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 256
5 Željko Čajkovski 1945.-1956. 249
6 Franjo Wölfl 1945.-1953. 254
7 Aleksandar Benko 1947.-1958. 235
8 Slaven Zambata 1959.-1969.
1972.
227
9 Drago Vabec 1968.-1979.
1984.
183
10 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996.
174

Poznati igrači[uredi - уреди]

     

Strani igrači[uredi - уреди]

     

Treneri[uredi - уреди]

  • Flag of England.svg Arthur Gaskell, 1923-1924.
  • Flag of Austria.svg Josef Brandstätter, 1925-1926.
  • Flag of Hungary.svg Imre Pozsonyi, 1926-1928.
  • Flag of Ireland.svg James Donnelly, 1929-1931.
  • Flag of Hungary.svg Giury Molnar, 1932.
  • Flag of England.svg Robert Haftl, 1933-1935
  • Flag of Hungary.svg Marton Bukovi, 1935-1945.
  • Flag of Croatia.svg Branko Kunst, 1945.
  • Flag of Hungary.svg Marton Bukovi, 1945-1947.
  • Flag of Croatia.svg Mirko Kokotović, 1947.
  • Flag of Austria.svg Karl Mütsch, 1948.
  • Flag of Croatia.svg Bruno Knežević, 1948-1949.
  • Flag of Croatia.svg Bernard Hügl, 1950-1952.
  • Flag of Croatia.svg Milan Antolković, 1952-1953.
  • Flag of Croatia.svg Ivan Jazbinšek, 1953-1955.
  • Flag of Croatia.svg Bogdan Cuvaj, 1956.
  • Flag of Croatia.svg Milan Antolković, 1957.
  • Flag of Croatia.svg Gustav Lechner, 1957-1958.
  • Flag of Croatia.svg Milan Antolković, 1959-1960.
  • Flag of Hungary.svg Marton Bukovi, 1960-1961.
  • Flag of Croatia.svg Milan Antolković, 1961-1964.
  • Flag of Croatia.svg Vlatko Konjevod, 1964-1965.
  • Flag of Croatia.svg Branko Zebec, 1965-1967.
  • Flag of Croatia.svg Ivica Horvat,1967-1970.
  • Flag of Croatia.svg Zlatko Čajkovski,1970-1971.
   

Izvori[uredi - уреди]

Poveznice[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]