Produkcijski kodeks MPAA

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Korice Kodeksa.

Kodeks proizvodnje filmova (engl. Motion Picture Production Code) bio je pravilnik o sadržaju igranih i drugih filmova nastalih u produkciji vodećih hollywoodskih studija udruženih u strukovnu organizaciju Filmski producenti i distributeri Amerike (MDPAA, današnja MPAA), primjenjivan od 1934. do 1968. godine, a danas poznat kao jedan od najrigoroznijih, ali i najuticajnijih sistema cenzure u historiji filma.

Kodeks je MDPAA donijela 1930. godine, pod vodstvom njenog prvog predsjednika Willa B. Haysa, pa se zbog toga također zove i Haysov kodeks. Njegova primjena je, međutim, otpočela tek 1934. godine kada je MDPAA osnovala poseban ured za nadzor sadržaja na čelu sa katoličkim aktivistom Josephom Breenom, koji je tamo, s određenim prekidima, ostao sljedećih dvadeset godina. Breen se tokom svog mandata, koji je uglavnom koincidirao s peridom tzv. klasičnog Hollywooda brinuo da u filmovima ne bude ni traga "problematičnih" sadržaja vezanih uz seks, nasilje, ali i političke i društvene kontroverze, odnosno promoviraju isključivo konzervativne i tradicionalne društvene vrijednosti. Standardi Kodeksa su počeli labaviti tek sa Breenovim odlaskom 1954. godine, a dodatni poticaj su dali pojava konkurentskog medija televizije, uvoz stranih i Kodeksom "neopterećenih" filmova na američko tržište, sve veća nezavisnost američkih producenata, nestanak vertikalne integracije hollywoodskih studija, a od 1960-ih sve veća oslonjenost Hollywooda na mlađu publiku, koja je počela radikalno odbacivati vrijednosti ranijih generacija. Pokušaji da se Kodeks prilagođava novim okolnostima nisu uspjeli, te je 1968. odbačen i zamijenjen MPAA-ovim sistemom filmskih rejtinga koji je, uz određene izmjene, i danas na snazi.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Filmska cenzura se u SAD, slično kao i u zapadnoevropskim državama, u svom formalnom obliku pojavila na prijelazu iz prve u drugu deceniju 20. vijeka. Prije toga je sadržaj filmova reguliran primjenom propisa koji su se odnosili na teatar i javne priredbe. Nakon određenog vremena je, pak, film postao izuzetno popularan oblik zabave u SAD, čemu su značajno pridonijelo to što su nijemi filmovi bili izuzetno pristupačni masama novopridošlih imigranata, od kojih većina nije znala engleski jezik. Sve veća popularnost filmova je, sa druge strane, često izazivala reakciju iz konzervativnih krugova koji su u njima vidjeli opasnost po javni moral i društveni poredak, te tražili njihovu zabranu, odnosno uklanjanje "problematičnih" sadržaja.

Specifičnost filmske cenzure u SAD je, pak, bila uvjetovana i federalnim ustrojstvom zemlje, odnosno time da temeljem tadašnjeg tumačenja Ustava i drugih propisa federalna vlast nije imala nadležnost nad kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom, odnosno one su bile ostavljene federalnim državama i nižim administrativnim jedinicama kao što su gradovi i okruzi. To je značilo da svaka od njih može osnovati vlastito tijelo uprave, odnosno donijeti zakone ili druge propise vezane uz cenzuru; oni su se u pravilu razlikovali s obzirom na različite ekonomske, demografske i druge okolnosti, pa je, tako, na primjer, Boston uživao percepciju daleko "zadrtijeg i uštogljenijeg" grada u odnosu na nešto "opuštenije" sredine kao što su Chicago ili San Francisco. U praksi su se proizvođači i distributeri filmova suočevali time da često ne znaju hoće li njihov film biti zabranjen u nekoj lokalnoj zajednici, gdje u nekim slučajevima rad cenzorskih odbora nije bio reguliran zakonima ili propisima, nego često opskurnim i teško dokučivim internim pravilnicima, pa ponekad i diskrecijskim ocjenama ili hirovima samih cenzora.

Prvi koji je nastojao riješiti ovaj problem bio je filmski pionir Thomas Edison, koji je kroz Motion Picture Patents Company (MPCC), trust osnovan 1908. godine, nastojao upostaviti nadzor nad cjelokupnom američkom kinematografijom. MPCC je svoju djelatnost pravdala brigom za kvalitetu filmova, te je, između ostalog, izdavala posebne certifikate koji su jamčili "primjereni" sadržaj. MPCC, doduše, ono što se smatra "primjerenim" sadržajem nije kodificirao, a nakon nekoliko godina se ispostavilo kako njegov uticaj ne seže dalje od Države New York, odnosno Istočne obale. Sineasti koji nisu htjeli prihvatiti MPCC su se preselili u Kaliforniju gdje će Hollywood postati novo središte američke kinematografije. Sam MPCC je, nakon uspješne antitrustovske parnice, prestao postojati 1918. godine.

Na djelatnost hollywoodskih i drugih američkih filmaša je, pak, tokom sljedećih nekoliko decenija značajan uticaj imala presuda kojom je 1915. godine Vrhovni sud u parnici Mutual Film Corp. v. Industrial Commission of Ohio ustanovio da se na filmsku djelatnost ne odnosi Prvi amandman, odnosno ustavne odredbe o slobodi izražavanja, pa su tako cenzorima na najvišoj mogućoj razini potvrđene njihove ovlasti u reguliranju i zabarni filmova.

Osnivanje MPDPAA[uredi - уреди | uredi izvor]

Početak rada Kodeksa je bio potaknut slijedom događaja koji se nisu neposredno ticali sadržaja hollywoodskih filmova. 9. septembra 1921. je mlada hollywoodska glumica Virginia Rappe preminula nedugo nakon što je sudjelovala u razuzdanoj zabavi čiji je sudionik također bio tada izuzetno popularni filmski komičar Roscoe Arbuckle, kasnije optužen za njeno silovanje i ubistvo. Iako je Arbuckle nakon nekoliko mjeseci oslobođen optužbe, cijeli je slučaj, detaljno praćen od senzacionalistički orijentirane štampe, u velikom dijelu javnosti stvorio percepciju o Hollywoodu kao "leglu razvrata i nemorala". Sličan je efekt početkom sljedeće godine izazvalo ubistvo hollywoodskog režisera Williama Desmonda Taylora, koje je, iako nikada riješeno, prilikom istrage razotkrilo niz kompromitirajućih detalja o privatnim životima nekih od najpopularnijih glumaca, kao što je komičarka Mabel Normand. To se odrazilo i na politički establishment, koji je reagirao zakonskim mjerama čiji je cilj bio spriječiti da se "neprihvatljivi" svjetonazor i životni stil filmskih radnika prenese na sadržaj njihovih filmova. Godine 1921. su u 37 od tadašnjih 48 američkih federalnih država doneseni ili predlagani zakoni za osnivanje državnih cenzorskih odbora. Pri tome je najvažnija bila država New York, koja je predstavljala najveće i najlukrativnije tržište u zemlji. Vodeći hollywoodski studiji, tada labavo u organizirani tzv. Nacionalno udruženje filmske industrije, su donošenje zakona pokušali spriječiti, ali u tome nisu imali uspjeha.

Kao alternativno rješenje se nametnula samo-regulacija, odnosno plan da se Hollywood sam "očisti". Kao uzor je u tu svrhu poslužio Major League Baseball, nacionalna bejzbolska liga dvije godine prije pogođena velikim skandalom oko namještanja utakmica; kako bi povratila povjerenje javnosti, uglednog federalnog suca Kenesawa Landisa je imenovala za svog prvog "komesara" i dala mu diktatorske ovlasti da "očisti sport", a što je on učinio doživotnim zabranama nastupa čak i najpopularnijih igrača. Vodstva hollywoodskih studija su u tu svrhu odabrali Wila H. Haysa, tadašnjeg upravnika pošta u administraciji predsjednika Hardinga; osim što je, kao voditelj izuzetno uspješne predsjedničke kampanje, stvorio mrežu političkih veza širom zemlje, Hays je kao prezbiterijanski crkveni starješina uživao i besprijekornu reputaciju konzervativca. Nakon što mu je ponuđena godišnja plaća od 100.000 dolara godišnje (što je za početak 1920-ih bila izuzetno visoka suma), Hays je početkom 1922. godine napustio mjesto u federalnoj administraciji i postao prvi predsjednik noovosnovane hollywoodske strukovne organizacije Filmski producenti i distributeri Amerike (engl. Motion Pictures Producrers and Distributors of America; MPPDA), koja će kasnije promijeniti ime u MPAA.

Hays se tokom prvih godina svog mandata javno suprotstavljao cenzuri i djelovao prije svega kao lobist filmske industrije, odnosno preko svojih političkih veza nastojao "progurati" različite filmove kroz cenzorske odbore različitih država. Ta su ga iskustva, međutim, potakla da svoju djelatnost okrene i u suprotnom smjeru, odnosno da sve više počne prenositi zamjerke političara na sadržaj hollywoodskih filmova. Hays je sa vremenom počeo dolaziti na ideju da bi se Hollywood mogao "očistiti" jedino ako sam preuzme posao državnih cenzora. Godine 1924. je vodećim hollywoodskim studijima donio nacrt pravila o sadržaju zvan "Formula"[1] i predložio da mu dostavljaju scenarije filmova pred početak snimanja radi odobrenja; taj prijedlog, međutim, nije bio prihvaćen, iako su neki od studija ponekad slali scenarije u njegov ured prije svega kako bi doznali njegovo stručno mišljenje.

Tri godine kasnije je Hays poslao dopis samim studijima tražeći od njih da predlože vlastite standarde filmskog sadržaja koga smatraju neprihvatljivijim. Hollywood je ovog puta imao više razumijevanja za Haysove prijedloge jer su njegovi filmovi postali daleko skuplji, pa samim time i osjetljiviji na financijske posljedice cenzorskih zabrana. Hays je za svoj projekt uspio pridobiti Irvinga Thalberga iz MGM-a, Saula Wurtzela iz Foxa te H. Allena iz Paramounta. Oni su sastavili i službeno objavili dokument kojim se označava 11 sadržaja koji se nikako ne smiju pojaviti u hollyowdskim filmovima, te 25 koji su zahtijevali "poseban oprez". Hays je za popis uspio dobiti formalno odobrenje Federalne komisije za trgovinu i potom osnovao Odbor za odnose studija[2], odnosno ured koji je trebao provoditi njegove odredbe. Time su postavljeni temelji budućeg Kodeksa.

Nemojte i Budite oprezni[uredi - уреди | uredi izvor]

Kodeks je propisao nekoliko ključnih odredbi poznatih kao "Nemojte" i "Budite oprezni":[3]

Odlučeno je da se one stvari koje su imenovane u dolje navedenoj listi neće pojaviti u filmovima produciranim od strane članova ovog Udruženja, bez obzira na način na koji se tretiraju:
  1. Oštra psovka – bilo slovima ili riječima – koja uključuje riječi "Bog," "Gospod," "Isus," "Krist" (osim ako se koriste na pobožan način u vezi sa ispravnim religijskim ceremonijama), "pakao," "proklestvo," "Bogh" [4] i svaki druga opsceni ili vulgarni izraz bez obzira kako bio ispisan;
  2. Svaka eksplicitna ili sugestivna golotinja – činjenična ili u silutei; i svaka pohotna ili razvratna primjedba drugih likova u filmu;
  3. Ilegalna trgovina drogama;
  4. Svaka referenca na seksualne pervezije;
  5. Bijelo roblje;
  6. Miscegenacija (seksualni odnosi između bijele i crnih rasa);
  7. Seksualno zdravlje i venerične bolesti;
  8. Scene stvarnog rađanja djeteta – činjenično ili u silueti;
  9. Dječji seksualni organi;
  10. Izrugivanje svećenstvu;
  11. Namjerno vrijeđanje svake nacije, rase ili vjere;

Nadalje je određeno da će posebna pažnja biti posvećena dolje načinu na koji se tretiraju dolje navedene teme , kako bi se uklonila vulgarnost i sklonost sugestijama i naglasio dobar ukus:

  1. Korištenje zastave;
  2. Međunarodni odnosi (izbjegavanje prikazivanja religije, historije, institucija, znamenitih ličnosti i građana drugih zemalja u nepovoljnom svjetlu);
  3. Palež
  4. Korištenje vatrenog oružja;
  5. Krađa, pljačka, obijanje sefova i postavljanje dinamita u vlakove, zgrade itd. (uzimajući u obzir efekt koji previše detaljan opis takvih aktivnosti može imati na imbecila);
  6. Brutalnost i moguća jeza;
  7. Tehnika počinjenja ubistva svakom metodom;
  8. Metode krijumčarenja;
  9. Metode trećeg stepena;
  10. Stvarna vješanja ili elektrokucije kao zakonska kazna za zločin;
  11. Simpatije prema kriminalcima;
  12. Odnos prema javnim ličnostima i institucijama;
  13. Poticanje na pobunu;
  14. Očigledna okrutnost prema djeci i životinjama;
  15. Žigosanje ljudi i životinja;
  16. Prodaja žena ili žene koje prodaju svoju vrlinu;
  17. Silovanje ili pokušaj silovanja;
  18. Scene prve bračne noći;
  19. Muškarac i žena zajedno u krevetu;
  20. Namjerno zavođenje djevojaka;
  21. Institucija braka;
  22. Kirurške operacije;
  23. Korištenje lijekova;
  24. Naslovi ili scene koje se tiču sprovođenja zakona ili policijskih službenika;
  25. Pretjerano ili strastveno ljubljenje, posebno kada je jedan od likova "težak".

Donošenje Kodeksa[uredi - уреди | uredi izvor]

Haysova načela za sadržaj filmova se i dalje nisu univerzalno primjenjivala. Nakon samo dvije godine je, međutim, dodatni poticaj za jačanje i kodifikaciju cenzure u Hollywoodu dalo uvođenje zvučnog filma. Ne samo da je uvođenje nove tehnologije filmove učinilo daleko skupljima, pa samim time i osjetljivijima na probleme sa cenzurom, nego je i uklanjanje "problematičnih" sadržaja postalo teže, prije svega onih vezanih uz dijaloge likova. Za razliku od tvoraca nijemih filmova, koji su takve probleme rješavali jednostavnim ubacivanjem "neproblematičnih" međutitlova, tvorci zvučnih filmova su na njih morali paziti prije samog početka snimanja.

Taj je problem posebno počeo brinuti dvije javne ličnosti vezanih uz američku Katoličku crkvu - Williama Quigleya, čikaškog izdavača strukovnog časopisa Exhibitors Herald te jezuitskog svećenika Daniela A. Lorda. Njih dvojica su držali kako je zvučni film kao medij još uticajniji od nijemog, a što se posebno odnosi na djecu i omladinu. Stoga su godine 1929. sastavili vlastiti kodeks filmskih sadržaja koji je bio u skladu s naukom Katoličke crkve te ga poslali vodećim hollywoodskim studijama.

U februaru 1930. su se direktori hollywoodskih studija na čelu sa Irvingom Thalbergom sreli sa Quiglyem i Goldbergom, te su razgovarali o tome koliko se njihov kodeks može uskladiti sa ranijim Haysovim načelima. Vrlo brzo se ispostavilo da između obje strane postoje male razlike, odnosno kako su studiji spremni gotovo u potpunosti prihvatiti Quiglyjeve i Lordove prijedloge te na njima temeljiti vlastiti Kodeks. Kao glavni razlog za to se navodi strah vodećih hollywoodskih studija od mogućeg uvođenja federalne filmske cenzure[5], ali i delikatna financijska situacija u kojoj su se počeli nalaziti nakon nedavnog burzovnog kraha; Kodeks, iza koga bi, makar posredno, stajala Crkva, je njihove proizvode trebao učiniti prihvatljivim i najkonzervativnijem dijelu publike, odnosno političkog establishmenta.

Tada utanačeni tekst Kodeksa je bio podijeljen u dva dijela - opća načela kojima je cilj bio spriječiti filmove "da snize moralne standarde onih koji ih gledaju", te obavezivao njihove autore da prikazuju "ispravne standarde života", te izričito zabranjivao "izvrgavanje ruglu zakona" i "veličanje onih koji ih krše"; tekst je također utvrdio kako cenzura filma u obliku sadržaja primjerenih različitim životnim dobima, odnosno zabrana pojedinih sadržaja za djecu "nema smisla", jer se djeca "uvijek mogu prokrijumčariti u kino", te je propisivao da se sadržaj čak i filmova namijenjenih odraslima prilagodi mogućnosti da ih mogu vdijeti djeca i na osnovu njih "počiniti zločin u mislima". Drugi dio se odnosio na posebne odredbe koji su se ticali različitih oblika sadržaja; to se prije svega odnosilo na prikaz ili reference na različite oblike ljudske seksualnosti izvan monogamnog braka, od kojih su neke bile izrijekom, a neke implicitno zabranjene (to se prije svega odnosilo na homoseksualnost); vanbračne ljubavne veze su se trebale namjerno prikazivati "neatraktivnim", odnosno kada bi ih tumačili atraktivni glumci, trebale su imati nesretan kraj; u svim filmovima je "ispravno" ponašanje trebalo biti simbolički ili stvarno nagrađeno, a "neispravno" ponašanje kažnjeno. Kodeks je, također, izričito zabranjivao prikaz međurasnih ljubavnih veza.

Nakon što je dogovoren tekst, odlučeno je da se primjena Kodeksa povjeri pukovniku Jasonu J. Joyu, dotadašnjem izvršnom sekretaru Američkog crvenog križa, koji je stao na čelu Odbora za odnose sa studijima i koji je trebao odobravati scenarije. Tekst Kodeksa je objavljen 19. februara u Varietyju. Uticaj Quigleya i Lorda na njegov sadržaj, odnosno njegova usklađenost sa katoličkim naukom je, međutim, neko vrijeme ostala tajna[6].

Odredbe Kodeksa[uredi - уреди | uredi izvor]

Dolje je naveden sažetak originalne verzije Kodeksa, koji se sastoji od tri "opća načela", te odredbi koje se odnose na posebne restrikcije vezane uz specifične oblike sadržaja.

Opća načela[uredi - уреди | uredi izvor]

Opća načela navode da nijedan film koji "snižava moralnu razinu gledatelja" neće biti odobren za produkciju. Nijedan film ne smije voditi gledatelja da se okrene zločinu, zlu ili grijehu. Načini života prikazani u filmu moraju biti ispravni, uzimajući u obzir specifične zahtjeve drame i razonode. Zakon, bilo da je riječ o ljudskom ili prirodnom, ne smije biti ismijavan niti se kod publike smije izaziva sućut prema onima koji ga krše.

Zločini[uredi - уреди | uredi izvor]

Tehnike počinjenja ubistva ne smiju biti prikazane na način koji bi izazvao oponašanje u stvarnom životu. Detalji brutalnih ubistava se ne smiju prikazivati. Osveta se ne smije opravdati. Metode kriminalaca se ne smiju prikazivati na autentičan način. Tehnike krađe, bušenja sefova ili dizanja vlakova, rudnika i zgrada u zrak se ne smiju prikazivati. Isti obziri se moraju iskazivati prilikom prikazivanja paleža. Korištenje vatrenog oružja se mora svesti na elementarni minimum. Krijumčarenje ili korištenje narkotika se ne smije prikazivati ni u jednom filmu. Izvan specifičnog zapleta ili karkaterizacije likova, ne smije se promovirati alkohol u životu Amerikanaca.

Vulgarnost[uredi - уреди | uredi izvor]

U prikazu tema koje su grube, odvratne ili neugodne, ali ne uvijek loše, mora se uvijek voditi računa o dobrom ukusu i osjetljivosti gledatelja.

Alkohol[uredi - уреди | uredi izvor]

Alkohol se nikada ne smije prikazivati prekomjerno. U scenama koje prikazuju život suvremene Amerike, opravdan je jedino kada to zahtjeva zaplet ili nužna karakterizacija likova. Čak i u takvim slučajevima, producenti moraju iskazati umjerenost.

Religija[uredi - уреди | uredi izvor]

Svećenici pojedinačnih religija se nikada ne smiju prikazivati na komičan način ili kao pijanci. Svećenici i vjernici nikada ne smiju biti prikazani kao članovima zločinačke ili "nečiste" grupe.

Psovke i bogohuljenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Namjerne psovke i bogohuljenje koje se smatra nečasnim ili vulgarnim je zabranjeno u svim oblicima. Lik Krista se mora prikazivati sa poštovanjem. Krist se ne smije pojavljivati kao tema komedije. Slična pravila se odnose na Djevicu Mariju..

Kodeks ne daje dozvolu da se u filmovima koriste riječi sa ove liste, iako se ona može naknadno nadopuniti:

  • Bog: Gospod, Isus, Krist (kada se izgovara bez štovanja);
  • sranje, jebačina; jebač, "vruća" (kada se odnosi na ženu); djevica; kurva: peder; rogonja; kučkin sin; nosonja;
  • zahodski izrazi; eufemizmi ili asocijacije na nemoralno ponašanje pojedinih grupa ljudi (trgovački putnici ili seljačke kćeri);
  • prokletstvo; pakao (osim kada je riječ o nužnim izazima i specifičnom historijskom kontekstu, odnosno citiranju Biblije ili književnih izraza, te pri čemu se mora iskazazi posebna pažnja i briga o dobrom ukusu).

Seksualnost[uredi - уреди | uredi izvor]

Svetost institucije braka i doma se mora održavati. Filmovi neće pretpostavljati da su nepristojni oblici spolnih odnosa uobičajena ili prihvaćena stvar. Preljub i svo nedozvoljeno seksualno ponašanje, iako je ponekad nužno radi spletki u zapletu, se ne smije precizno prikazivati, biti opravdano ili prikazano na privlačan način.

Scene ljubavne strasti se ne smiju ubacivati ukoliko nisu nužne za zaplet. Ne smijeuse prikazivati poljupci i zagrljaji sa pretjeranom lascivnošću, sugestivnim pozama ili gestama. Općeinto, tema strasti se mora postaviti tako da ne izazove emocije ili grubo izopačeno zavođenje.

Silovanje se ne smije prikazivati niti spominjati, osim kroz aluzije, i to jedino ako to zahtjeva zaplet. Silovanje ne smije nikada biti autentično prikazan. Čak i opisi žrtve kako se opiru silovanju su zabranjeni.

Teme seksualnosti nisu opravdane za komediju. Ni u kakvom obliku se ne smiju prikazivati seksualne anomalije. Također se ne smije prikazivati niti spominjati trgovina bijelim robljem.

Specifične odredbe o seksualnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

"Iz poštovanja prema svetosti braka", izraz "trokut" se koristi jedino u slučajevima kada je treća osoba već u braku, te se prikazuje sa izuzetnim oprezom. Brak se nikada ne smije prikazivati negativno.

Scene strasti se moraju tretirati bez da se zaboravi što je ljudska priroda, i što je svima zajedničko. Scene se ne smiju prikazivati na način da izazivaju opasne emocije kod mladih, retardiranih ili kriminalaca.

Čak i unutar okvira čiste ljubavi, to su činjenice čiji je prikaz od strane pravnika smatran opasnim.

Kada je u pitanju nečista ljubav, odnosno ljubav koje je društvo smatralo lošim ili božansko pravo osuđivalo, nužno je pratiti ova pravila: Nečista ljubav nikada ne smije izgledati atraktivno li lijepo. Nikada se ne smije koristiti za komediju ili farsu kako bi izazivala smijeh. Nikada ne smije rezultirati time da kod gledatelja izazove čežnju ili nezdravu radoznalnost. Nikada ne smije izgledati pošteno niti dozvoljeno. Uopćeno, ne smije biti detalja koji prikazuju njene metode ili običaje.

Odjeća[uredi - уреди | uredi izvor]

Potpuna golotinja je zabranjena u svim slučajevima. Ova zabrana se odnosi i na golotinju kroz siluete ili posredno kroz reakcije osoba koje gledaju golotinja. Prikaz genitalija djece, čak i kada su u pitanju novorođene bebe, je zabranjen. Genitalije muškaraca ne smiju biti istaknute niti prikazane kroz sugestivnu odjeću. Ako historijska tema zahtjjeva korištenje tajica, muške genitalije se svejedno ne smiju isticati, ukoliko je to moguće.

Ni ženske genitalije se ne smiju sugerirati kroz korištenje kratkih suknji, čak ni pod sjenom. Bilo kakve reference na ženske dlake, čak i ispod pazuha, sui zabranjene. Scene u kojima se žene skidaju valja izbjegavati, osim ako nisu nužne za zaplet. Tako se zabranjuje da žene skidaju čarape.

Također se zabranjuje skidanje žena pred muškarcima. Muškarcima nije dozvoljeno skidati hlače. Ako je nužno da se muškarac pojavljuje bez hlača, mora biti odjeven u prikladno donje rublje.

Bilo kakvo namjerno pokazivanje je zabranjeno. Također je zabranjeno prikazivanje pupka. Plesni kostimi koji imaju duboke izreze i koji sugeriraju nepristojne pokrete pri plesu su zabranjeni.

Specifične odredbe o odjeći[uredi - уреди | uredi izvor]

Odlučeno je da e odredbe Kodeksa vezane uz odijevanje, odnosno golotinju i nepristojnje kostime neće tumačiti na način koji isključuje snimke autentičnog života u stranim zemljama koje uključuje domorodačke običaje u njima, ako su scene integralni dio filma koji isključivo prikazuje domorodački život, odnosno nemaju u sebi ništa odbijajuće, nisu ni na koji način snimljene u studijima, niti na koji način ističu tjelesa ili kostime domorodaca. Odluke koje se tiču efekta prikazivanja golih ili polugolih muških tijela na normalne muškarce i žene, a pogotovo na adolescente i slaboumne, je iskreno priznat kakood tvoraca zakona i javnog morala. Dakle, to da ljepota golog ili polugolog tijela ne spriječava nemoral ako je prikazana u filmu predstavlja činjeniciu. Zbog toga se privlačnost golog i polugolog tijela se mora uzeti u obzir prilikom pravljenja. filma. Golotinja je po svom efektu nemoralna za prosječnog gledatelja. Golotinja u ni u kojem slučaju ne smije biti važna za zaplet. Golotinja ne smije rezultirati negativnim posljedicama ili opscenim prikazom. Često su posebne tkanine i siluete sugestivnije nego golotinja sama.

Ples[uredi - уреди | uredi izvor]

Plesni pokreti koji prikazaju ili sugeriraju seksualnu ili nepristojnu aktivnost su zabranjeni. Plesovi koji ističu nepristojne pokrete su zabranjeni. Plesovi koji koriste micanje bokovima ili trbuha se moraju pažljivo koristiti.

Specifične odredbe o plesu[uredi - уреди | uredi izvor]

Ples se smatra umjetnošću i izrazom ljudskih emocija koje se smatraju posebno lijepima. Ali ples koji sugerira seksualne odnose, bilo od jedne ,dvije ili više osoba, odnosno čiji je smisao izazivanje emocionalnih reakcija publike, odnosno plesovi koji izazivaju pomicanje grudi, pretjerano drhtanje tijela dok se stoji, se smatra nepristojnim i lošim.

Namještaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Spavaće sobe se trebaju prikazivati sa delikatnošću i ukrasima u skladu sa dobrim ukusom. Valja se izbjegavati davanje prevelike važnosti krevetu. Preferira se da vjenčani parovi spavaju u odvojenim krevetima. Ako je nemoguće izbjeći zajednički krevet, nije pod bilo kakvim okolnostima dozvoljeno da parovi budu u isto vrijeme u istom krevetu.

Neprihvatljive teme[uredi - уреди | uredi izvor]

Sljedeće teme se trebaju prikazivati bez da se prijeđe granica dobrog ukusa:

  • Vješanje ili elektrokucija kao zakonska kazna za zločin.
  • Davljenje.
  • Bilo što brutalno ili mračno.
  • Bilo kakva referenca na odnos čovjeka i leša je zabranjena, a ako se mrtvaci pokazuju, valja izbjegavati to učiniti na zavodljiv način.
  • Žigosanje živitinja i ljudi.
  • Okrutnost prema životinjama i djeci.
  • Tapšanje po leđima je dozvoljeno jedino ako je nužno za zaplet. Nikada se ne smije koristiti za guzove.
  • Prodaja žena ili žene koje prodaju svoju vrlinu.
  • Kirurške operacije. Svaki pogled na skalpel ili hipodermičku iglu koja prodiru kroz kožu i izazivaju krvarenje je zabranjen.
  • Rane moraju prikazivati minimum gubitka krvi, čak i u ratnim filmovima.

Počeci primjene Kodeksa (1930 - 1934)[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Predkodovski Hollywood
Gola djevojka u sceni filma The Sign of the Cross iz 1932. godine, hollywoodskog spektakla koji je "paprenim" sadržajem otvoreno prkosio odredbama nedavno usvojenog Kodeksa.

U članku kojim je popratio objavljivanje Kodeks, Variety je iznio mišljenje kako je njime Hollywood dobio vlastiti efikasni sistem autocenzure, odnosno kako će "nestati potrebe" za državnim cenzorskim odborima. Kodeks je, međutim, odmah izazvao i kritike, ali i sumnje u efikasnost. Ljevičarski časopis The Nation [7] je, tako, smatrao da bi dosljedna primjena odredbi o nužnosti "poštovanja zakona" u filmovima dovela do toga da se Bostonska čajanka, koju su Amerikanci tada slavili kao patriotsko djelo, mora prikazivati "kao zločin". Sumnje da će Kodeks ostati "mrtvo slovo na papiru" je iznio i uticajni njujorški tjednik Outlook. Takve je stavove dijelio i veliki broj tadašnjih hollywoodskih glumaca, sineasta, pa i samih hollywoodskih producenata. Dijelom je to bila posljedica još uvijek dominanantog hedonizma i slobodarskih stavova koji je obilježio Burne dvadesete, odnosno stava o prevladanosti strogog viktorijanskog morala, a dijelom su u pitanju bile poslovne računice izazvane posljedicama Velike depresije. Nagli rast nezaposlenosti i siromaštva je doveo do toga da publika ima sve manje novaca za odlazak u kino-dvorane, te ih se tamo moglo privlačiti jedino preko njihovih "masnih" sadržaja vezanih uz seks i nasilje. U praksi je to značilo da su se od početka 1930-ih u hollywoodskim filmovima počeli prikazivati scene i sadržaji sa eksplicitnim prikazom prostitucije, preljuba, vanbračnih veza, pa čak i implicitnim referencama na homoseksualnost; u nekim filmovima se čak eksplicitno koristila ženska golotinja.

Hollywoodski studiji kršenje Kodeksa mogli sebi priuštiti prije svega zbog toga što pukovnik Joy, isto kao i njegov nasljednik dr. James Wingate, jednostavno nije raspolagao financijskim sredstvima niti osobljem da pregledava na stotine filmskih scenarija koje su tada dostavljali studiji, ali i zbog toga što su obojica pokazivali malo interesa i entuzijazma za primjenu Kodeksa i njegove stroge standarde. Tako je, na primjer, znameniti njemački film Plavi anđeo, jedan od prvih dostavljenih Joyevom uredu, uredno dobio certifikat samo da bi ga potom zabranila kalifornijska državna cenzura[8].

Breenova era (1934 - 1954)[uredi - уреди | uredi izvor]

Betty Boop, popularni lik animiranih filmova; lijevo: u filmu Snow White, napravljenom 1933. godine, prije početka primjene Kodeksa; desno: u filmu Musical Mountaineers, napravljenom 1939. godine, nakon uvođenja Kodeksa; primjetna je promjena imidža od slobodoumne i zavodljive flapper djevojke u "krotku" i "čednu" domaćicu.

Početni neuspjeh Hollywooda da provede vlastiti Kodeks, međutim, nije izazvao prestanak pritisaka da se "pročisti" sadržaj njihovih filmova. U tome je posebno prednjačila Katolička crkva, kojoj je na ruku išao dolazak demokrata na čelu sa Rooseveltom na vlast, posebno s obzirom na to da su ga oni nemalim dijelom dugovali katoličkim glasovima u velikim gradovima. Uz intenziviranje političkog pritiska, Crkva je protiv Hollywooda primijenila još efikasnije oružje u obliku Nacionalne legije za pristojnost, katoličke organizacije za koju se ubrzo ispostavilo da predstavlja jednu od najbolje organiziranih i vođenih grupa za pritisak. Ona je stvorila vlastiti sistem rejtinga kojima se pojedini filmovi proglašavaju "neprihvatljivima", te je od svojih članova i simpatizera - teoretski svih katolika u SAD - tražila da se obavežu takve naslove bojkotirati. S obzirom da je bila riječ o milionima potencijalnih gledatelja, u pitanju je bila prijetnja koja tadašnji hollywoodski moguli više nisu smjeli ignorirati.

13. juna 1934. godine je tako MPDPAA donijela amandman na Kodeks kojim pri sebi osniva Ured za Produkcijski kod (engl. Production Code Administration, PCA), a kome su dana ne samo adekvatni financijski i kadrovski resursi za pregledavanje stotina filmova godišnje, nego je i na njegovo čelo postavljen Joseph I. Breen, novinar i katolički aktivist koji je Kodeks počeo ne samo striktno primjenjivati, nego se i brinuti da odražava krajnje konzervativne vrijednosti Crkve i njenog nauka. Nova pravila su na snagu stupila 1. jula 1934. godine; otada je svaki hollywoodski film smio biti distribuiran jedino sa certifikatom PCA. Prvi koji je dobio takav certifikat je bila drama The World Moves On Johna Forda. Pravila su se primjenjivala retroaktivno, odnosno režimu Breenove cenzure su izložena i ostvarenja koja su bili "propustili" njegovi prethodnici. Tako su brojna ostvarenja iz ranije, tzv. predkodovske ere, ali i neka klasična nijema ostvarenja, bila uništena, djelomično isječena ili povučena u bunkere; zbog toga je relativno velik hollywoodskih ostvarenja iz tog doba postao izgubljen ili publici dostupan tek nakon nekoliko decenija.

Breen je tokom sljedećih godina Kodeks primjenjivao tako što bi od studija prije samog početka produkcije svakog filma tražio kopiju scenarija; ona je bila pregledavana te bi se, u slučaju da sadrži "problematične" elemente bila vraćana studiju, uz eventualne sugestije ili zahtjeve za promjenama. Ako bi studio ili autor filma odbili promjene, film ne bi mogao dobiti certifikat. To bi u praksi značilo obustavljanje produkcije, jer se film bez certifikata nije mogao prikazivati u američkim kino-dvoranama koje su tada u pravilu bile u vlasništvu velikih hollywoodskih studija koji su sami primjenjivali Kodeks. Cenzura je u nekim slučajevima imala i političku komponentu, prije svega kroz Breenovo tumačenje odredbi kojima se "druge zemlje ne smiju prikazivati u lošem svjetlu", a što je u godinama neposredno pred Drugi svjetski rat značilo da se ne smiju prikazivati filmovi u kojima su kao negativci prikazana nacistička Njemačka. Zbog takvog stava je Breen došao u sukob sa Jackom Warnerom, antifašistički raspoloženim šefom studija Warner Bros. koji je odoborenje za antinacistički film Confessions of a Nazy Spy 1939. godine dobio tek zahvaljujući tome što se radnja temeljila na stvarnim događajima.

Breenove rezerve prema eksplicitnom političkom angažmanu hollywoodskih filmova je, s druge strane, sa vremenom uklonilo izbijanje rata, odnosno službeni stav Rooseveltove administracije da se podrže Saveznici; tako su se već 1940. godine, prije službenog ulaska SAD u rat, počeli snimati eksplicitno antinacistički filmovi. Režim stroge cenzure je, međutim, ostao, i Breen se nije ustručavao pri njegovoj primjeni sukobljavati čak i sa najsvojeglavijim hollywoodskim mogulima. Godine 1943. je tako izbio spor sa Howardom Hughesom, revoltiranim time što je glavni ženski lik u njegovom filmu The Outlaw, a koji je tumačila Jane Russell, prema Breenovom tumačenju Kodeksa nije smio koristiti duboki dekolte. Iako je spor značajno doprinio publicitetu filma, Hughes je na kraju morao kapitulirati, odnosno film distribuirati u "čednom" izdanju. Breen je nakratko godine 1944. napustio PCA, ali je nakon povratka nastavio sa strogom primjenom Kodeksa.

Breen i njegovi suradnici su svoje naloge slali službenim dopisima, a što je, zajedno sa pismenim odgovorima studija i sineasta, ostavilo bogatu građu za historiju Hollywooda, odnosno pružilo dragocjen uvid kako u Breenov svjetonazor, tako i način rada u klasičnom Hollywoodu. Breenova djelatnost je, sa jedne strane, primjetno ograničila slobodu izražavanja u tadašnjem Hollywoodu, ali je, sa druge strane, potakla kreativnost, prije svega kod autora koji su smišljali različite načine kako prikazati "problematične" sadržaje a da se eksplicitno ne krši slovo Kodeksa ili izaziva Breenova pažnja. Kao jedan od klasičnih primjera se navodi film Notorious iz 1946. godine, prilikom koga je Alfred Hitchcock odredbe o tome da poljubac ne smije trajati duže od tri sekunde "zaobišao" tako što su dvoje glumaca u ljubavnoj sceni poljupce prekidali svake dvije sekunde, a što je omogućilo antologijsku ljubavnu scenu koja traje dvije i pol minute. Filmski historičari su također skloni stavu da je Kodeks potakao izuzetnu inventivnost kod scenarista, koji su razvili cijeli niz double entendrea i raznih retoričkih trikova kojima su "problematične" sadržaje i teme izlagali kroz dijaloge među likovima. Breen je na to, pak, reagirao vlastitim, sve strožim i rigoroznijim tumačenja odredaba Kodeksa, a što je kulminiralo donošenjem amandmana 1951. godine, kojima je Kodeks dobio svoju najrestriktivniju verziju.

Ublažavanje i gašenje Kodeksa (1954 - 1968)[uredi - уреди | uredi izvor]

Ublažavanje i konačni nestanak Kodeksa je bio dugotrajni i postepeni proces koji je bio uvjetovan istim onim faktorima koji su u isto vrijeme doveli do nestanka tzv. klasičnog Hollywooda. Oni se uglavnom vezuju uz događaje sa kraja 1940-ih i početka 1950-ih. To se prije svega odnosi na dolazak televizije, koja se relativno brzo zamijenila odlazak u kino-dvorane kao najpopularniji oblik zabave, i to pogotovo među starijom i konzervativnijom populacijom. Drugi važan faktor je bila presuda Vrhovnog suda u antitrustovnoj parnici United States v. Paramount Pictures iz 1948. godine, kojom je naloženo razdvajanje filmskih studija od lanaca kino-dvorana; potonji su po prvi put dobili priliku prikazivati ne-hollywoodske filmove iz nezavisne produkcije ili inozemstva, dakle ostvarenja čiji sadržaj nije bio ograničena Kodeksom, a što je dovelo do buma eksploatacijskih ostvarenja, čija je popualrnost Hollywoodu stvarala sve veću konkurenciju. Prilike je još više izmijenila presuda Vrhovnog suda u parnici Joseph Burstyn, Inc. v. Wilson iz 1952. godine kojom je oborena ranija presuda Mutual Film Corp v. Industrial Commission of Ohio, odnosno utvređeno kako se na filmsku djelatnost ipak odnose odredbe Prvog amandmana; ona je stvorila presedan temeljem koga su sineasti i distributeri mogli uspješno suprotstavljati filmskoj cenzuri.

Prva ličnost koja je, svjesno ili nesvjesno, iskoristila te trendove bio je austrijski sineast Otto Preminger. Kada je 1953. godine Breenovom uredu dostavio scenario za romantičnu komediju The Moon Is Blue, adaptaciju predstave koju je bez ikakvih zamjerki ili kontroverzi bio postavio na Broadwayu, on je odbijen uz zahtjeve zbog drastične izmjene teksta zbog "nemoralnih" sadržaja. Preminger je time bio toliko ogorčen da je odlučio snimiti film bez odobrenja; na njegovu stranu su, pak, stali i producenti i matična kuća United Artists, koja je odlučila film distribuirati bez certifikata, računajući da će ostvariti profit prikazivanjem u velikim gradovima. Ta se računica ispostavila ispravnom, te se tako prvi put pokazalo da hollywoodski studio može bez negativnih posljedica prkositi Kodeksu. Sljedeće godine je Breen otišao u mirovinu, a 1955. godine je Preminger sličan postupak ponovio sa filmom The Man with the Golden Arm, koji je koristio dotada zabranjeni motiv ovisnosti o narkoticima. Komercijalni uspjeh filma je uvjerio čelništvo MPAA da se mora prilagoditi novim okolnostima, te je Kodeks sljedeće godine prvi put izmijenjen tako da su određeni sadržaji, uključujući narkomaniju, ponovno dozvoljeni kao dio sadržaja. Preminger je tokom sljedećih nekoliko godina nastavio kršiti dotadašnje tabue - u sudskoj drami Anatomy of a Murder iz 1959. je koristio motiv silovanja, a u Advise & Consent iz 1962. prikazivao homoseksualce.

Čak i tako "opušteni" Kodeks se, međutim, pokazao neadekvatnim za društvene i kulturne promjene do kojih je došlo sredinom 1960-ih, odnosno sa sazrijevanjem generacije tzv. babyboomera i njenom spremnošću da, često na dramatičan način, odbaci konzervativne vrijednosti starijih generacija, a što se, između ostalog, odrazilo i kroz seksualnu revoluciju. Ta je generacija svojom brojnošću postala sve važniji segment publike, te su vodeći hollywoodski studiji počeli voditi daleko više računa o njenim stavovima i svjetonazoru, nasuprot Katoličke crkve i konzervativaca, koji su nakon više decenija ponovno počeli kritizirati sadržaj vodećih američkih filmova. Taj je proces svoju kulminaciju 1965. godine dobio u sporu oko hvaljene drame The Pawnbroker, koja je koristila scene ženske golotinje kako bi na autentičan način prikazala Holokaust; producenti su od MPAA tražili da filmu bez obzira na zabranu golotinje da certifikat. Višemjesečna debata u javnosti je vodstvo MPAA natjerala da stane na stranu sineasta, odnosno dozvoli sporne scene, iako je u svojoj odluci izričito navedeno da je riječ "o izuzetku od pravila" i da ono na ni na koji način ne smije predstavljati presedan.

Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da Hollywood, koji se našao pred sve većim pritiskom nezavisnih i stranih filmova, mora pokazati dodatnu fleksibilnost u tumačenju Kodeksa. 1966. godine je na čelo MPAA došao Jack Valenti, koji je bio pobornik reformi u Hollywoodu, odnosno zalagao se za napuštanje Kodeksa i njegovu zamjenu novim sistemom klasifikacije filmova temeljenim na dobi publike. Prvu priliku za njegovu intervenciju je pružila Who's Afraid of Virginia Woolf?, ekranizacija popularne drame Edwarda Albeeja koja je sadržavala eksplicitnu psovku. Jack Warner, šef studija Warner Bros., odbio je izmijeniti tekst, a Valenti se sa time složio, te umjesto toga dozvolio da se film prikaže, ali uz posebnu oznaku kojom se "sugerira za odraslu publiku". Time je napušteno dotadašnje načelo Kodeksa o tome da filmovi moraju imati univerzalnu publiku. Krajem iste godine je MGM osnovao posebnu distributersku kuću kako bi distribuirao znameniti film Blowup, čije su scene eksplicitne golotinje bile nespojive s Kodeksom; to je bio prvi slučaj da veliki studio otvoreno prkosi Kodeksu. Iste godine je Valenti Kodeks zamijenio privremenim pravilnikom od tzv. "11 točaka" koja je umjesto detaljnih opisa neprihvatljivih sadržaja sinestima dala općenitije sugestije da prate "standarde zajednice" i "dobar ukus", odnosno navela da će se filmovi za odraslu publiku posebno označavati.

Kodeks, odnosno svaki pokušaj detaljnog pravilnika, je konačno prestao važiti kada je 1. novembra 1968. na snagu stupio sistem dobrovoljnih filmskih rejtinga, odnosno prema kome su se novi filmovi počeli klasificirati u četiri kategorije - G (za svu publiku), M (odrasli; djeci se sugerira pratnja roditelja), R (ograničeni; mlađi od 16 jedino uz pratnju roditelja) i X (mlađim od 16 godina ulaz zabranjen). Taj je sistem, uz određene modifikacije, ostao na snazi do današnjih dana.

Naslijeđe Kodeksa[uredi - уреди | uredi izvor]

Novi sistem cenzure je hollywoodskim sineastima i studijima omogućio daleko više slobode, a koja je posebno došla do izražaja krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. No, to, sa druge strane, nije značilo kraj cenzure niti pritisaka da se filmovi "očiste" od "problematičnih" sadržaja. Hollywood se, nakon perioda izuzetne kreativne slobode u doba tzv. Novog Hollywooda od druge polovice 1970-ih počeo sve više okretati "pristojnom" sadržaju. Razlozi za to su dijelom bili svjetonazorske promjene američkog društva, gdje se počela bilježiti renesansa konzervativizma i porast uticaja kršćanske desnice, a dijelom i promjene gledateljskih navika, odnosno poslovni model tzv. ljetnih blockbustera, odnosno izuzetno skupih filmova koji su ovisili o porodičnoj, tj. najširoj mogućoj publici. Sa druge strane, publika koju su zanimali "problematični" sadržaji poput eksplicitnog seksa i nasilja, se od početka 1980-ih od kino-dvorana okrenula novim medijima kao što su videokasete, kablovska televizija, a od početka 21. vijeka i Internet. Zbog toga su američki sineasti dan-danas pod velikim pritiskom da sadržaj svojih filmova učine što manje "problematičnim" kako bi dobili što niži rejting, a što je, iako u značajno manjoj mjeri, nije bitno različito od pritisaka kojima su bili izloženi u doba Kodeksa.

Kodeks je, pak, ostavio nasljedstvo i izvan američkih granica. To se prvenstveno odnosi na današnju Njemačku, gdje je sistem dobrovoljne filmske i televizijske cenzure poznat kao Freiwilige Selbskontrole der Filmwirtschaft (FSK) u svom originalnom obliku bio temeljen na odredbama o filmskoj djelatnosti koje je Erich Pommer uveo u američkoj okupacijskoj zoni nakon Drugog svjetskog rata; Pommeru , koji je ratne godine bio proveo u Hollywoodu, je kao uzor poslužio upravo Haysov kodeks.

Haysov kodeks kao model koji bi trebao poslužiti za uklanjanje neprihvatljivih i potencijalno štetnih sadržaja iz filmova i drugih medija se ponekad navodi i kod današnjih konzervativaca. Jedan od novijih primjera je pružio ruski premijer Vladimir Putin 2011. godine, kada je, u razgovoru sa filmskim radnicima ustvrdio da je "Haysov kodeks 36 godina čuvao moralni integritet američke nacije" te je predložio da se i u Rusiji uvede nešto slično.[9]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Prince. pg. 20
  2. Vieira. pg. 8
  3. Lewis, Jon (2000). Hollywood v. Hard Core: How the Struggle Over Censorship Created the Modern Film Industry. NYU Press. str. 301–02. ISBN 978-0-8147-5142-8. http://books.google.com/books?id=4OBepfVJOeEC&pg=PA301&lpg=PA301&dq=%22The%20Don%27ts%20and%20Be%20Carefuls%22#v=onepage&q=%22The%20Don%27ts%20and%20Be%20Carefuls%22&f=false. 
  4. "Gawd" u originalnom tekstu.
  5. Prince. pg. 21
  6. Black. pg. 43
  7. Black. pp. 44-45
  8. Black. pp 50-51
  9. "Владимир Путин увидел в кино лишнее". Komersant. 22. 11. 2011. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Black, Gregory D. Hollywood Censored: Morality Codes, Catholics, and the Movies. Cambridge University Press 1996; ISBN 0-521-56592-8.
  • Prince, Stephen. Classical Film Violence: Designing and Regulating Brutality in Hollywood Cinema, 1930-1968. Rutgers University Press 2003; ISBN 0-8135-3281-7.
  • Vieira, Mark A. Sin in Soft Focus: Pre-Code Hollywood. New York: Harry N. Abrams, Inc. 1999; ISBN 0-8109-8228-5.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Produkcijski kodeks MPAA je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.