Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sovjetski vlak koji prevozi stanovnike Latvije u nepoznatom smjeru, 1941.

Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije (ruski Депортации народов в СССР, ukrajinski Депортація народів у СРСР, bjeloruski Дэпартацыі ў СССР tj. Deportacije naroda u SSSR-u; poljski Zesłania w ZSRR, tj. Egzil u SSSR-u) odnosi se na razdoblje tijekom Staljinove vladavine, od 1930-ih do 1950-ih, kada je Sovjetski Savez vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" skupina, tzv. "neprijatelja radnika"; deportacije cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter.

U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inozemstva. Preko 20 većih skupina je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nijemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici) a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, krimski Tatari i mešketski Turci).[1] Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 milijuna ljudi.[2] Broj poginulih zbog posljedica deportacija je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,[3] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[4][5]

Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru. [6] 1999. i 2001. nekoliko je bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovječnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj obitelji žrtava platila odštetu.

Raseljavanje društvenih slojeva[uredi - уреди | uredi izvor]

Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena skupina koja je prisilno raseljenja od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milijun kulaka je raseljeno diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore.[7] Državni arhivi Ruske Federacije navode da je 631.000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj lasnije još i povećao.[8] Genrih Jagoda je informirao Josifa Staljina da je 32.905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931.[8] Prema tajnoj direktivi SSSR-a datiranoj 20. 4. 1933., kulaci su deportirani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobjeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937., dok je 36.700 vraćeno.[8] Uvjeti kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plaće oduzeto im je da pokrije troškove za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. 1. 1935. njihova prava vraćena.[8] 23. 12. 1938. djeca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gdje god žele. 13. 8. 1954., novo sovjetsko vodstvo je usvojilo zakon kojim ukida posebne restrikcije deportiranih kulaka.[8]

Raseljavanje etničkih skupina[uredi - уреди | uredi izvor]

Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po Aziji, SSSR je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926., Rusi su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-ima i 1940-ima, uslijedilo je razdoblje izazite rusifikacije u školama.[9] Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi su kolektivno optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda je bila česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Glavne su mete bili Poljaci (1939.–1941., te opet 1944–1945.), Rumunji (1944.–1953.), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929.–1931. te 1935.–1939.), krimski Tatari, krimski Grci, Balkari, Čečeni (1937.), Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda i narodnosti bilo pogođeno tim planom, što je uveliko promijenilo etničku strukturu države.

Poljaci[uredi - уреди | uredi izvor]

Poljski ratni zarobljenici koje je zarobila Crvena armija 1939.

Nakon što su septembra 1939. Treći Reich i Sovjetski Savez podijelili Poljsku između sebe, Staljin je izdao naredbu kojom je iz sovjetskog dijela bivše Poljske velik broj ljudi deportiran u radne logore, od čega su 63.1 % bili Poljaci a 7.4 % Židovi.[10] Obitelji političkih i ratnih ztarobljenika su kažnjeni deportacijom u Kazahstan na 10 godina, a izbjeglice u sjeverne predjele u posebne nastambe gdje su morali sjeći drva. Drugi val deportacija započeo je 13. 4. 1940., a u njemu su bile obitelji poljskih oficira koji su smaknuti, policajaca, vlasnika tvornica, kao i članova antisovjetskih pobunjeničkih organizacija, zatim profesori, ali i obični seljaci.[11] Ova je operacija provedena po noći, između 2:00 i 6:00 ujutro, iako je to bilo teško sakriti pošto je na ulicama uobičajno prije bilo pripremljeno na tisuće kolica i vagona. Prema izvještajima, dva ili tri kola su poslana u svaku kuću, uz nekoliko vojnika, koji su pokucali na vrata nečijeg doma, pregledali pasoše, te potom odveli osobe koje su označene da moraju otići u egzil. Pojedini vojnici su pomagali ljudima da utovare svoje stvari. Osobama je dozvoljeno uzeti 100 kg po osobi, odnosno 300 kg po obitelji.[11] Deportacija poljskih izbjeglica, koji su pobjegli na istok od Wehrmachta, se odigrala 29. 7. 1940. Velika većina njih, oko 85%, bili su Jevreji. Nekom ironijom, ova deportacija je zapravo spasila živote tih Jevreja pošto su nacisti izvršili invaziju ostatka Poljske 1941.[12]

Deportacije su bile glavni instrument u sovjetskom suzbijanju pobune stanovništva osvojenih teritorija.[13] Sovjetske deportacije su nastavljene tijekom cijele 1941., te ih je tek prekinula nacistička invazija SSSR-a. Nakon toga, SSSR je uspostavio zvanične odnose sa poljskom vladom u egzilu u Londonu, te su mnogi Poljaci amnestirani 12. 8. 1941., pušteni iz radnih kolonija te dobili pravo naseliti se gdje god žele, izuzev zabranjenih zona i klasificiranih gradova.[14] Prigodom 70. obljetnice sovjetske invazije, poljski Institut za nacionalno sjećanje je objavio da je broj deportiranih poljskih građana u SSSR ipak bio niži od prethodnih procjena, te da je iznosio oko 320.000[15] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije.[16]

Poljska i Sovjetski Savez su razmijenili stanovništvo – Poljaci istočno od sovjetsko-poljske granice su otišli u Poljsku, dok su Ukrajinci zapadno od granice otišli u Ukrajinsku SSR. Sukladno time, pomicanjem poljske granice prema zapadu nakon 1945., velik broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1946. se odigrao transfer 1.517.982 Poljaka iz SSSR-a u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.[17]

Finci[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Zimski rat

SSSR je 1940. izvršio invaziju Finske. Zimski rat je završio primirjem i sporazumom kojim Finska zadržava svoju neovisnost, ali mora predati dio istočnog i južnog teritorija SSSR-u. Do kraja drugog svjetskog rata, iz SSSR-a je protjerano ukupno 420.000 Finaca,[18] iz osvojenih teritorija, poglavito Ingrije, ali i iz drugih dijelova SSSR-a, poglavito lenjingradskog okruga.

Latvijci, Estonci Litvanci[uredi - уреди | uredi izvor]

Litvanski partizani, tzv. Šumska braća, su još godinama nakon 1945. pružali otpor sovjetskim snagama

Nakon što je ponovno zauzeo baltičke države, Staljin je pokrenuo sovjetizaciju uz pomoć široko rasprostanjene industrijalizacije umjesto izravnog napada na baltičku kulturu, religiju i slobodu izražavanja. [19] Započete su nove masovne deportacije kako bi se eliminirao bilo kakav otpor kolektivizaciji ili potpora partizanima koji su se i dalje borili protiv Sovjeta.[6] Baltički partizani, tzv. Šumska braća, su godinama vršili otpor protiv Sovjeta. [20]

Deportacije od 1944. do '52. su bile još veće od onih 1941.[6] Samo u ožujku 1949., deportirano je 90.000 baltičkih državljana.[21][22] 42.000 je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u Amur, Irkutsk, Omsk, Tomsk i Novosibirsk doživotno. [18] Neke su odvedeni i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih. [18] Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve. [18] Sveukupno je od 1940. do 1953. je iz baltičkih država prisilno raseljeno 203.590 osoba: 118.599 iz Litve, 52.541 iz Latvije te 32.540 iz Estonije. Oko 84% Litvanaca je naseljeno u regiji Irkutska i Krasnojarska, 87% Latvijaca u regijama Omska i Tomska, a 80% Estonaca u regijama Novosibirska i Krasnojarska.[23]

Litvanci su predstavljali jedan od naroda koji su bili najdalje deportirani od svoje domovine: i do 9.000 km od zapada prema krajnjem istoku Sovjetskog Saveza, u radne logore

Latvija je do kraja rata izgubila trećinu stanovništva: oko 110.000 ljudi je poslano u sovjetske logore ili ubijeno. 130.000 je pobjeglo na Zapad. Staljin je također provodio izmjenu etničkog stanovništva kako bi suspregnuo nacionalizam u državama: 1940., Latvijci su činili 75 % stanovništva Latvije, no zbog kolonizacije Rusa, Latvijci su 1989. činili jedva 52 % udjela.[24]

Prema nekim procjenama, broj poginulih Litvanaca zbog nasilne deportacije od 1945. do 1958. bio je 20.000, među njima i oko 5.000 djece.[25] Nove stambene zgrade su bile slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.[26]

Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. Spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za samo četiri %.[26] Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području. [27]

Deportacije na Dalekom istoku[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što je Crvena armija osvojila južni Sahalin, u idućih nekoliko godina oko 400.000 Japanaca je protjerano s tog otoka, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.[28]

Korejci su se, osim na korejskom poluotoku, u 19. stoljeću naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog Mandžurije 1937., sovjetske su vlasti raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja Uzun Agach, koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa Južnom Korejom.[29]

Besarabija i Sjeverna Bukovina[uredi - уреди | uredi izvor]

Rumunjske izbjeglice nakon sovjetskog zauzimanja Besarabije i Bukovine

Rumunji i drugi narodi su sustavno raseljavani iz Besarabije, koja je također pala pod sovjetsku vlast 1940. Aprila 1941. registrirano je 5.515 obitelji (12.275 osoba) iz baltičkih država i Moldavije koji su naseljeni u 14 naselja po Novosibirskoj oblasti, što služi kao dokaz prvog vala deportacija iz Moldavije. Bili su to ljudi osumnjičeni da odbijaju sovjetsku vlast ili iskazuju "protu-revolucionarne elemente".[30] Do septembra 1941., registrirano je 22.643 osoba deportiranih iz Moldavije u Kazahstan i Sibir.[31] 1944., u Moldaviji je 811 osoba odbijalo vojnu službu u crvenoj armiji, dok je broj dezertera porastao na 4.398.[32]

Decembra 1944., izvršena je operacija u kojoj provedena obavezna repatrijacija 60.000 tzv. "besarabijskih izbjeglica"–osoba koji su pobjegli iz svojih domova u Besarabiji prije napredovanja Crvene armije–u Rumunjsku. Pošto je SSSR sada smatrao Besarabiju i Sjevernu Bukovinu sastavnim dijelom svojeg teritorija, ovo je gledao kao na čin repatrijacije.[33]

Marta 1945., izvršeno je premještanje raznih nacija iz Moldavije, među njima Rumunja, Židova i Cigana. V.V. Černjišov je izjavio da je 17.054 rumunjskih građana i 12.852 Židova živjelo u Ukrajini koji su imali i sovjetsku i rumunjsku putovnicu. Svi su oni preseljeni. 1946., dodatnih 12.435 osoba je raseljeno iz Moldavije. Prema regulativi vijeća ministara SSSR-a iz 29.1. 1949., biti će raseljeni "članovi obitelji bandita i nacionalista".[34]

1949., oko 36.000 osoba iz Moldavije je deportirano u Sibir, zbog optužbi za navodnu suradnju sa nacističkim snagama u drugom svjetskom ratu.[1] 1951. izvršena je i deportacija Jehovinih svjedoka iz Moldavije. Do sredine 1952., 3.325 osoba je deportirano iz Moldavije u Kazahstan.[35]

Kalmici[uredi - уреди | uredi izvor]

Karta Kalmikije

Kalmici su jedina autothona mongolska nacija i pripadnici tibetanskog budizma u Europi. Početkom 17. stoljeća, emigirali su iz zapadne Mongolije prema obalama kaspijskog jezera.[36] 28.12. 1943., u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a su istodobno ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika ukida. Ovu operaciju je izvršio general Ivan Serov, zamjenik Lavrentija Berije.[37]

Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.[38] Svaki stanovnik je smatran uhićenim, te ukrcan na kamione, bez obzira radilo se se bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na dugačak put na istok (Altaj, Krasnojarski kraj, Omsk, Novosibirsk)[39] Upute za raseljavanje su bile sljedeće:

  1. kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti, su izuzete od deportacije
  2. ruske žene, udane za Kalmike, su podložne deportaciji
  3. odsutni članovi obitelji (poslovno putovanje, izlet, itd.) se moraju registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu[40]

Određeno je da jedna operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istodobno premjestiti tri obitelji. Prema uputama, svakoj obitelji je bilo dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu obitelji, ali ne više od 500 kg po jednoj obitelji. Ponesena imovina 3-4 obitelji je išla na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona je morala prevoziti najmanje 2.000 osoba.[41] Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.[42] Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni - Altajski kraj - 290 od 478 osoba je preminulo tijekom putovanja od tuberkoloze, upale i distrofije.[43] Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika je preminulo tijekom prisilnog raseljavanja te zime.[44]

Krimski Tatari[uredi - уреди | uredi izvor]

Plakat povodom 70. obljetnice deportacije Tatara sa Krima

Krimski Tatari imali su svoj krimski kanat, sve dok Krim nije anketiralo Rusko Carstvo 1783. Tatari su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine. Istodobno, Moskva je to područje naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.[45] Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda preminulo. Zbog toga je nakon rata Tatarima nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u Uzbekistan.[46] Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom.[47] Procjenjuje se da je najmanje 183.155 Tatara deportirano iz Krima.[48] Meu protjeranima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: Talijana, Rumunja, Kurda, Čeha, Bugara, Mađara, Hrvata.[49] Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".[50]

Smrtnost Tatara u prve dvije godine egzila znala je doseći i do 40%. Tijekom 1980-ih, oko 260.000 Tatara se vratilo u Krim, gdje su 2004. činili 12 % stanovništva.[51] Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.[52] Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik. 12. 11. 2015. parlament Ukrajine usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".[53]

Čečeni, Inguši, Turci[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Operacija Čečevica
"Sve su nas skupili i ugurali u obližnju kolektivnu farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom."
—Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz Šatoja, Čečenije 1944.[54]

Čečeni su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo ustankom Hasana Israilova. Iako se 17.037 Čečena borilo sa Crvenom armijom protiv Sila Osovine,[47] cjelokupna nacija je optužena za suradnju sa nacistima te raseljeni iz svoje domovine 1944. Čečensko-inguška autonomna republika je ukinuta.[55] Vojska je cijele obitelji ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana po zimi, u krcatom vlaku, bez grijanja, a samo bi povremeno dobivali hranu.[55] U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti točno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti se. Ljudi su raseljeni sa praznim rukama, zbog čega se velik dio njih nije mogao prilagoditi novoj sredini.[54] Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.[54] Deportacija Čečena i Inguša je završena za samo par dana. Započela je 23.2. 1944., a Berija je već 29.2. poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vlaka, uključujući 91.250 Ignuša.[56]

Karta Čečenije na Kavkazu

Čečeni su odvezeni u Akmolinsku oblast, gdje su činili jednu od najvećih deportiranih skupina. 1946., ljudi u egzilu su činili gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.[57] Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici su imali izravnu kontrolu nad stotinama tisuća ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Tko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i bolest doveli su do velikih muka za Čečene.[58]

Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229[48] do 407.690.[59] Ukupno je 11.711 obitelji Karačajaca i 89.901 obitelj Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 obitelji razdvojeno usred deportacija.[60] Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "destaljinizacije" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 9.1. 1957.[55] Većina Čečena se odlučila vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.[55] Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao prvi čečenski rat, čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama čečena tijekom pregovora u Vladikavkazu 1994.[61]

Sa sjevernog Kavkaza raseljeni su i drugi narodi: mešketski Turci, Inguši i Karačajci.[62]

Povolški Nijemci[uredi - уреди | uredi izvor]

Autothoni Nijemci, naseljeni oko sjevernog Kavkaza, su također raseljeni prema Dalekom istoku počevši od augusta 1941., kako ne bi bili u mogućnosti surađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza.[63] Po nekima, ovo je bio najveći val deportacija, koji je zasjenio čak i ostale deportacije. Naredba za raseljavanje autothonih Nijemaca na Volgi izdata je 26. 8. 1941. te je pozvala na "preseljenje svih Nijemaca iz Autonomne Republike Povolških Nijemaca i iz Saratova i Staljingrada koji broje 479.841 pojedinca... Bez izuzeataka, i žitelja gradova i sela".[64] Pojavile su se komplikacije oko osoba u miješanom braku. Naredba je navodila da se sve obitelji u kojima je glava kuće (suprug) Nijemac moraju ukloniti, uključujući sve članove obitelji.[64] To je pak dovelo do raznih molbi nenjemačkih žena da ih vlasti "oslobode stigme da su prokleti Nijemci". Razni njemački muškarci su pokrenuli i zahtjeve da im vlasti promijene narodnost na temelju braka sa ruskom ženom, što je u rijetkim slučajevima odobreno.[65]

Za razliku od toga, njemačke žene sa ruskim muževima su bile pošteđene deportacija. Mnoge ruske žene udate za Nijemcu su se kasnije žalila kako je to bilo nepravedno jer su one morale otići živjeti u egzilu.[65] 1.094 njemačke žene i djece je dobilo dozvolu ostati u svojim domovima jer su im muževi i očevi bili Rusi, dok je 116.917 njemačkih žena i 178.694 njemačke djece deportirano iz regije Volge.[65] Kao i kod većine sovjetskih uredbi, i službene regulacije za deportacije su zvučale puno humanije "na papiru" nego u stvarnosti: osobe koje će biti deportirane su trebale dobiti dozvolu da skupe svoje stvari (do 200 kg po osobi) i predaju svoj novac rodbini prije odlaska. Odmah su dobili obavijest of službenika da ponesu dovoljno hrane za mjesec dana jer neće biti dovoljno namirnica da zanjih u prvom mjesecu deportacije. Službenik koji je pratio deportirane je očekivao da dobije šest rublja dnevno za svaku osobu koju nahrani na putu do odredišta.[65] U vlaku je trebalo biti po sedam do osam vagona sa osobnim stvarima deportiranih te barem jedan vagon sa doktorima tijekom puta. U stvarnosti je međutim često bilo potpuno drugačije od tih odredbi: većina deportiranih imalo je tek par minuta da skupi svoje stvari, službenici im nisu dali da nose više imovine od onoga što mogu nositi u rukama te je mnogim Nijemcima naređeno da ostave ostatak stvari na željezničkoj postaji. Isto tako, pošto im nisu dali dovoljno vremena unaprijed, razni Nijemci nisu mogli brzo nabaviti dovoljno hrane za mjesec, te im je tako brzo ponestalo zaliha usred putovanja u vagonima. Isto tako, obitelji su razdvojene jer su žene poslane u drugim smjerovima od svojih muževa.[66] Usprkos ovome, između 33.516 i 64.600 njemačkih muškaraca je služilo u Crvenoj armiji tijekom rata. [67]

Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca je ukinuta. Sveukupan broj deportiranih Nijemaca je negdje između 749.614[48]–843.000[1] Nakon rata, pojedini Nijemci koji su već ranije pobjegli iz SSSR-a su prevareni da se vrate u tu državu "kako bi se ponovno ujedinili sa svojom obitelji". Međutim, oni koji su poslušali su često poslani u radne logore gdje su ostali narednih dvadeset do dvadeset i pet godina.[68]

Tek su se nakon 1955. mogli vratiti natrag u svoje domove, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Do 1995., oko 1.376.000 ruskih Nijemaca se odselilo u Njemačku.[1] Također, nakon što je Crvena armija osvojila Kaljiningrad, Rusi su tamo sustavno doseljavani kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.

Kraj raseljavanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nikita Hruščov je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja Lenjinovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato jer ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".[69] Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, iako su neki narodi (Tatari, Nijemci) tek nakon 1991. dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. Izmijenjena etnička struktura saznačajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon raspada SSSR-a, pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i Čečeniji.

U srpnju 2012., 1.800 pripadnika Kalmika je zatražilo odštetu od vlade u Kremljinu jer su njihove obitelji bile žrtve deportacije prije 60 godina.[70]

Suđenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nekoliko osoba je suđeno zbog deportacija tijekom sovjetskog razdoblja u Latviji i Estoniji. Naznačajnije je bilo suđenje 87-godišnjem Alfonsu Noviksu, šefu NVKD-ova latvijskog odjela od 1940. do 1953., zbog optužbe da je deportirao 60.000 osoba. Iako je tvrdio da je "samo slijedio naredbe", osuđen je na doživotni zatvor.[71] 84-godišnji Mihail Farbtukh, bivši NKVD-ov agent koji je skupljao "informacije o potencijalnim neprijateljima države" koji će biti deportirani, osuđen je na 7 godina zatvora.[71]

2001., 80-godišnji Nikolaj Tes je osuđen za zločine protiv čovječnosti zbog potpisivanja naredbe za deportaciju 138 osoba u dobi od 5 mjeseci do 80 godina. Pošto je imao rusko državljanstvo, Ruska Federacija je kritizirala Latviju zbog pokretanja sudskog postupka protiv "bespomoćnog ratnog veterana" koji se "ne može držati odgovornim za djela koja se nisu smatrala ilegalnima pod sovjetskim zakonom".[71]

U Estoniji, prva presuda za sovjetske deportacije odigrala se 1999. kada su dva oficira NKVD-a, 78-godišnji Johannes Klaassepp i 80-godišnji Vasilij Beskov, svaki osuđeni na po 8 godina zatvora zbog deportacija prvo 23, a zatim još 210 osoba 1949. godine. I 79-godišnji NKVD-ov agent Mihail Neverovski je osuđen na četiri godine 1999., a 81-godišnji Jurij Karpov na osam godina.[71]

Filmovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Nekoliko filmova pozabavilo se temom sovjetskih deportacija. Litvanski režiser Audrius Juzėnas režirao je film The Excursionist iz 2013.[72] Estonski filmaš Martti Helde režirao je 2014. film Risttuules.[73] Poljski filmaš Jagna Wright režirao je 2000. dokumentarac A Forgotten Odyssey - The Untold Story of 1,700,000 Poles Deported to Siberia in 1940. Poljski režiser Janusz Zaorski režirao je 2013. cjelovečernji film Syberiada Polska o deportiranim Poljacima u Sibiru.[74]

Latvijski filmaš Viestur Kairiss režirao je 2015. film The Chronicles of Melanie.[75] Hussein Erkenov, karačajski filmaš, režirao je 2013. film Prikazano Zabyt o deportacijama Čečenaca 1944.[76]

Broj deportiranih[uredi - уреди | uredi izvor]

Slijedi najmanji broj prisilno raseljenih i razmiještenih ljudi po Sovjetskom Savezu od 1930-ih do 1953., kada nakon Staljinove smrti takva praksa postaje prošlost. J. Otto Pohl procjenjuje da je Staljinov režim deportirao 3.266.340 ljudi iz njihovih domova u posebna naselja širom SSSR-a od 1941. do 1948., a da je između 1941. i 1950. preminulo više od 377.554 ljudi u egzilu.[77]

Cjelokupni mortalitet je predmet rasprava. Djelomična dokumentacija NKVD-ovih arhiva ukazuje na opseg smrtnosti. 1.7. 1948., NKVD je tako zabilježio da je broj preminulih Karačajaca, Čečena, Inguša i Balkara 144.704, ili 23,7% njihove populacije.[78] Među krimskim Tatarima, Grcima, Armencima i Bugarima, zabilježeno je 44.887 smrti, ili 19,6% ukupne populacije; 16.594 Kalmika, ili 17,4% ukupne populacije; 14.895 smrti među Kurdima i Turcima ili 14,6% ukupne populacije.[78] Demograf D.M. Ediev je procijenio da je bilo 228.800 prekomjernih smrti među povolškim Nijemcima od 1942. do 1952., odnosno 19,2% ukupnog broja doseljenika.[78] Sveukupno, prema njegovim procjenama, od 2.303.760 raseljenih osoba, umrlo je 450.000, odnosno jedan od petero. Ovo je velika stopa smrtnosti. 1945., NKVD je zabilježio 89.659 smrti od 2.230.500 deportiranih te godine, odnosno 4% ukupne populacije. Usporedbe radi, čak niti na vrhuncu drugog svjetskog rata, smrtnost u SSSR-u nije prešla brojku od 2,4% godišnje.[78]

Ukupan broj poginulih zbog posljedica deportacija je stoga i dalje predmet procjena: brojke sveukpno sežu od najmanje 800.000,[3] preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.[4]

Nacionalnost /
skupina
Godina Broj prisilno
raseljenih
Odredište raseljenih Povratak domovima
Kulaci 1930.–1936. 973.693[7] Ural, sjeverna Rusija, sjeverni Kavkaz 1954.
Poljaci 1930.–1936. 120.000[79] Ural, sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Korejci 21.8.–25.10. 1937. 171.781[48] Kazahstan, Uzbekistan 1954.
Azerbajdžanci, Perzijanci, Kurdi, Asirijci 19.1. 1938. 6.000[80] južni Kazahstan 1954.
Poljaci, Jevreji 1940.–1941. 320.000[15]–380.000[1] sjeverni Sibir 1946.
Finci 31.8.–7.9. 1941. 89.000[48] Kazahstan nekoliko godina
Estonci, Letonci, Litvanci 1941. i 1949. 203.590[23]–209.000[18] Kazahstan, Sibir 1956.
Nijemci 3.9.–15.10. 1941. 749.614[48]–843.000[1] Kazahstan, Sibir 1955.
Karačajci 6.11. 1943. 69.267[48]–73.737[59] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Kalmici 28.12.–29.12. 1943. 93.139[48] Sibir, Kazahstan 1956.
Poljaci siječanj 1944. 50.000[79] Sjeverna Rusija, Sibir nepoznato
Čečeni 23.2.–29.2. 1944. 387.229[48]–407.690[59] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Inguši 23.2.–29.2. 1944. 91.250[48]–92.074[59] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Balkari 8.3.–9.3. 1944. 37.713[48]–42.666[59] Kazahstan, Kirgistan 1956.
Azerbajdžanci, Kurdi ožujak 1944. 3.240[81] Gruzija 1954.
Krimski Tatari 18.5.–20.5. 1944. 183.155[48] Uzbekistan 1956.
Krimski Grci 27.6.–28.6. 1944. 15.040[48] Uzbekistan 1956.
Mešketski Turci, Kurdi i Hemšili 15.11.–26.11. 1944. 94.955[48]–200.000[59] Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan 1956.
Poljaci 1944.–1946. 1.517.982[17] Poljska -
Finci 1945. 420.000[18] Finska nikad
Ukrajinci 1947. 200.000 Ural, Rusija nikad
Azeri 1948.–1951. 100.000[82] Azerbajdžan, Armenija 1956.
Japanci na Sahalinu 1948.–1951. 400.000[28] Japan nikada
Moldavci 1949. 36.000[1] Istočni Sibir 1956.
Crnomorski Grci 1949. 36.000[1] Kazahstan 1956.
Ukupno 1930.–1951. 6.368.648–6.663.197

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 "UNHCR publication for CIS Conference (Displacement in the CIS) - Punished peoples: the mass deportations of the 1940s". Refugees Magazine. 1.5. 1996. http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/search?page=search&docid=3b5555124&query=crimean%20tatars. 
  2. Polian (2004), str. 4
  3. 3.0 3.1 Dowling (2014), str. 930
  4. 4.0 4.1 Geyer & Fitzpatrick 2009, str. 176.
  5. "Godišnjica Staljinove smrti". Radio Slobodna Evropa. http://www.slobodnaevropa.org/section/stalin-death-anniversary/3111.html. pristupljeno 15. rujna 2013. 
  6. 6.0 6.1 6.2 Hiden & Salmon (1994). str. 129.
  7. 7.0 7.1 Bugai (1996.), str. 190
  8. 8.0 8.1 8.2 8.3 8.4 Bugai (1996), str. 190
  9. Glazer & Moynihan (1975), str. 460
  10. Piotrowski (2007.), str 14
  11. 11.0 11.1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 79
  12. Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 80
  13. Statieva (2005), str. 977-1003
  14. Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 81
  15. 15.0 15.1 "Polish experts lower nation's WWII death toll". Expatica.com. 30. 8. 2009. http://web.archive.org/web/20120406115752/http://www.expatica.com/de/news/german-news/Polish-experts-lower-nation_s-WWII-death-toll--_55843.html. 
  16. Lebedeva 2007, str. 28–45.
  17. 17.0 17.1 Ther 1996, str. 779–805.
  18. 18.0 18.1 18.2 18.3 18.4 18.5 Vijeće Europe (2006), str. 157–158
  19. Hiden & Salmon (1994). str. 126.
  20. Petersen (2001.), str. 206
  21. Strods (2002), str. 1–36
  22. Erratum 2002, str. 241.
  23. 23.0 23.1 Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 100
  24. OESS (2001), str. 31
  25. International Commission For the Evaluation of the Crimes of the Nazi and Soviet Occupation Regimes in Lithuania, Deportations of the Population in 1944-1953, paragraph 14
  26. 26.0 26.1 Hiden & Salmon (1994). str. 132.
  27. Hiden & Salmon (1994). str. 139.
  28. 28.0 28.1 McColl & Robbers (2005.), str. 803
  29. "World Directory of Minorities and Indigenous Peoples - Kazakhstan : Koreans". UNHCR. 2008. http://www.unhcr.org/refworld/topic,463af2212,488edfb96e38,49749cfbc,0,,,KAZ.html. pristupljeno 22. studeni 2012. 
  30. Bugai (1996), str. 151
  31. Bugai (1996), str. 153
  32. Bugai (1996), str. 154
  33. Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 89
  34. Bugai (1996), str. 156
  35. Bugai (1996), str. 160
  36. Richardson (2010), str. 441
  37. Bugai (1996), str. 57
  38. Bugai (1996), str. 58
  39. Bugai (1996), str. 59
  40. Bugai (1996), str. 60
  41. Bugai (1996), str. 61
  42. Bugai (1996), str. 63
  43. Bugai (1996), str. 64
  44. Chetyrova (2011), str. 17
  45. Vardys (1971), str. 101
  46. Robin Banerji. "Crimea's Tatars: A fragile revival". BBC World Service. http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19815852. pristupljeno 22. studeni 2012. 
  47. 47.0 47.1 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 209
  48. 48.00 48.01 48.02 48.03 48.04 48.05 48.06 48.07 48.08 48.09 48.10 48.11 48.12 48.13 Pohl (1999.), str. 5
  49. Pohl (1999), str. 46
  50. Williams (2001), str. 401
  51. BBC News (18. svibnja 2004). "Crimean Tatars recall mass exile". bbc.co.uk. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3724881.stm. pristupljeno 22. studeni 2012. 
  52. Williams (2002), str. 357-373
  53. "Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars". Radio Slobodna Evropa. 21. 1. 2016. http://www.rferl.org/content/ukraine-tatar-deportation-parliament-genocide/27360343.html. 
  54. 54.0 54.1 54.2 BBC News (23. veljače 2004). "Remembering Stalin's deporations". bbc.co.uk. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3509933.stm. pristupljeno 22. studeni 2012. 
  55. 55.0 55.1 55.2 55.3 Brauer (2002), str. 387
  56. Tishkov (2004), str. 25
  57. Pohl (2002), str. 401
  58. Tishkov (2004), str. 27
  59. 59.0 59.1 59.2 59.3 59.4 59.5 Kreindlera 1986, str. 387–405.
  60. Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 208
  61. Tishkov (2004), str. 26
  62. Grannesa 1991, 55–68.
  63. Gelb 1995, str. 389–412.
  64. 64.0 64.1 Mukhina (2007), str. 42
  65. 65.0 65.1 65.2 65.3 Mukhina (2007), str. 43
  66. Mukhina (2007), str. 44
  67. Mukhina (2007), str. 48
  68. Mukhina (2007), str. 49
  69. Čubarov (2001.), str. 136
  70. Jennifer Rankin (24. srpnja 2012). "Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation". Moscow Times. http://www.themoscowtimes.com/news/article/kalmyk-victims-of-stalins-deportations-seek-compensation/462525.html. pristupljeno 23. studeni 2012. 
  71. 71.0 71.1 71.2 71.3 Stan 2009, str. 236–237.
  72. "Lithuanian film about Soviet deportations wins prestigious Russian award". lithuaniatribune.com. 2. 4. 2014. http://www.lithuaniatribune.com/66165/lithuanian-film-about-soviet-deportations-wins-prestigious-russian-award-201466165/. 
  73. Laurence Boyce (3. 10. 2014). "In the Crosswind: a frozen portrait of Soviet horror". cineeuropa.org. http://cineuropa.org/nw.aspx?t=newsdetail&l=en&did=264237. 
  74. "Poland's first feature film on families deported to Siberia". The Siberian Times. 2. 3. 2013. http://siberiantimes.com/home/sent-to-siberia/polands-first-feature-film-on-families-deported-to-siberia/. 
  75. "Remembering 1941: how the Baltic states are confronting their deportation trauma on film". The Calvert Journal. 27. 5. 2015. http://calvertjournal.com/articles/show/4159/deportation-films-soviet-baltic-states. 
  76. Mairbek Vatchagaev (20. 6. 2014). "Controversy Emerges Insides Russia Over Chechen Film Depicting 1944 Deportations". jamestown.org. http://www.jamestown.org/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=42531&no_cache=1#.VsxuaX3NzIU. 
  77. Pohl (1999), str. 2
  78. 78.0 78.1 78.2 78.3 Buckley, Ruble & Hofmann (2008), str. 207
  79. 79.0 79.1 Piotrowski (2004.), str. 2
  80. Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 77
  81. Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 85
  82. Kenez (2006), str. 272

Knjige[uredi - уреди | uredi izvor]

Znanstveni radovi i žurnali[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]