Homo floresiensis

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Homo floresiensis
Homo floresiensis.jpg
Odljev lubanje Homo floresiensisa
Status zaštite
Status iucn3.1 EX.svg

Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Primates
Porodica: Hominidae
Tribus: Hominini
Rod: Homo
Vrsta: H. floresiensis
Dvojni naziv
Homo floresiensis
Brown et al., 2004
ID - Flores.PNG
Flores u Indoneziji, crveno obojen

Homo floresiensis ("čovjek sa Floresa"; poznat i pod nadimcima "hobit" i "Flo") izumrla je vrsta roda Homo. Prvi pronađeni ostaci, koji su pripadali jedinci visine od oko 1,1 m, otkriveni su 2003. godine na ostrvu Flores u Indoneziji. Pronađeni su skeleti devet jedinki, uključujući i jednu potpunu lubanju.[1][2] Ti ostaci postali su predmet intenzivnog istraživanja u svrhu saznanja da li predstavljaju vrstu zasebnu od današnjih ljudi. Taj hominin bio je poseban zbog svog malenog tijela i mozga i relativno nedavnog izumiranja, moguće prije samo 12 000 godina.[3] Uz njihove ostatke pronađeni su kameni alati iz arheoloških horizonata u rasponu od prije 94 000 do 13 000 godina. Neki smatraju da je historijski H. floresiensis možda vezan za mitove o Ebu gogou, koji su česti na ostrvu Flores.[4]

Otkrivači (arheolog Mike Morwood i kolege) su predložili da veliki broj osobina, i primitivnih i naprednih, identificira te jedinke kao pripadnike nove vrste, H. floresiensis, unutar taksonomskog tribusa Hominini, koji uključuje sve vrste koje su u bližem srodstvu sa ljudima nego čimpanzama.[1][3] Otkrivači su također predložili da je H. floresiensis na Floresu živio u isto vrijeme kao i ljudi.[5]

Indonezijski antropolog Teuku Jacob ubrzo je izrazio sumnju da ti ostaci predstavljaju novu vrstu, te je predložio da je lubanja LB1 pripadala modernom čovjeku sa mikrocefalijom. Dva istraživanja, koja su paleoneurologinja Dean Falk i njezini kolege proveli 2005. i 2007. godine, odbila su tu mogućnost.[6][7][8] Falk et al. (2005) su odbacili Martin et al. (2006) i Jacob et al. (2006), ali su ga branili Morwood (2005) kao i Argue, Donlon et al. (2006).

Dva ortopedska istraživanja objavljena 2007. godine izvijestila su o dokazima koji podupiru status vrste za H. floresiensisa. Istraživanje nekoliko kostiju pešća pokazalo je da su postojale sličnosti sa istima kod čimpanzi ili ranih hominina, kao što je Australopithecus, ali i razlike sa kostima kod današnjih ljudi.[9][10] Proučavanje kostiju i zglobova ruke, ramena i donjih udova rezultiralo je zaključkom da je H. floresiensis bio sličniji ranim ljudima i čovjekolikim majmunima nego današnjim ljudima.[11][12] Objava jedne kladističke analize[13] i studija komparativnih tjelesnih mjera iz 2009. godine[14] pružila su dodatnu podršku hipotezi da su H. floresiensis i Homo sapiens odvojene vrste.

Kritičari tvrdnje o statusu vrste nastavljaju vjerovati da su te jedinke Homo sapiens sa patološkim promjenama u anatomiji i fiziologiji. Druga hipoteza u toj kategoriji je da su se jedinke rodile bez funkcionirajuće tiroidne žlijezde, što je rezultiralo endemičnim kretenizmom.[15]

Otkriće[uredi - уреди | uredi izvor]

Primjerke je na indonezijskom otoku Flores 2003. godine otkrio jedan australijsko-indonezijski tim arheologa u potrazi za tragovima prvobitne migracije Homo sapiensa iz Azije u Australiju.[1][3] Nisu očekivali da će otkriti novu vrstu i bili su iznenađeni pronalaskom gotovo sasvim potpunog skeleta hominina, kojeg su nazvali LB1 jer je iskopan u pećini Liang Bua. Daljnjim ekskavacijama otkriveno je još sedam skeleta, starih između 38 000 i 13 000 godina.[2] Jedna kost ruke privremeno priključena vrsti H. floresiensis stara je oko 74 000 godina. Primjerci nisu bili fosilizirani i opisano je da imaju "konzistenciju vlažnog upijajućeg papira"; nakon otkrivanja, kosti su morali ostaviti da se osuše prije daljnjeg iskopavanja.[16][17]

Pećina na otoku Flores u kojoj su primjerci pronađeni

Složeno kameno oruđe odgovarajuće veličine za čovjeka od oko 3 stope također je bilo prisutno u toj pećini. Otkriveno je u horizontima starosti između 95 000 i 13 000 godina i povezano je (tj. pronađeno u istim slojevima) sa ostacima slona iz izumrlog roda Stegodon (koji je tokom kvartara bio proširen u cijeloj Aziji). Pretpostavlja se da je slon bio plijen jedinke LB1.[2] Homo sapiens reached the region by around 45,000 years ago.[18]

Homo floresiensisovo postojanje otkriveno je naučnoj zajednici 28. oktobra 2004. godine, nakon čega je ubrzo dobio nadimak "Hobit" prema izmišljenoj rasi iz Tolkienovog romana Hobit, a Homo hobbitus je predložen kao naučni naziv vrste. Isprva je svrstan u vlastiti rod, Sundanthropus floresianus ("Sunda čovjek sa Floresa"), ali su istraživači smatrali da lubanja, unatoč svojoj veličini, pripada rodu Homo.[19]

Anatomija[uredi - уреди | uredi izvor]

Najbitnije i najočitije osobine koje odlikuju H. floresiensisa su njegovo malo tijelo i volumen moždane šupljine. Brown i Morwood su također identificirali dosta ostalih, manje upadljivih osobina koje bi razlikovale LB1 od današnjeg H. sapiensa, među kojima su oblik zuba, nepostojanje brade i manji ugao u glavi ramene kosti. Naučna zajednica je strogo razmotrila svaku od tih navodnih karakterističnih osobina, a različite istraživačke grupe došle su do različitih zaključaka po pitanju toga da li te osobine podržavaju postojanje nove vrste[20] ili LB1 pripada teško oboljeloj jedinki H. sapiensa.[21]

Otkriće dodatnih nepotpunih skeleta[2] potvrdilo je postojanje nekih osobina koje su pronađene kod primjerka LB1, kao što je nepostojanje brade, ali Jacob i ostali istraživački timovi tvrde da te osobine ne razlikuju LB1 od lokalnih H. sapiensa.[21] Lyras et al. su na osnovu 3D morfometrije ustvrdili da se lubanja LB1 znatno razlikuje od lubanje bilo kojeg H. sapiensa, uključujući i one kod manjih osoba i onih sa mikrocefalijom, te da im je lubanja jedino slična onoj kod Homo erectusa.[22]

Maleno tijelo[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi pronađeni ostaci, LB1, odabrani su za tipični primjerak za predloženu vrstu. LB1 je prilično potpun skelet sa gotovo cijelom lubanjom, a ustvrđeno je da je pripadao 30-godišnjoj ženi. LB1 je dobio nadimak Mala dama sa Floresa ili "Flo".[1]

Visina LB1 procijenjena je na oko 1,06 m. Visina drugog skeleta, LB8, mjerenjem goljenjače procijenjen je na 1,09 m.[2] Te procjene leže izvan raspona visine normalnog modernog čovjeka i znatno su niže od prosječne veličine odraslih, čak i kod onih najnižih, kao što su narodi Mbenga i Mbuti (< 1,5 m),[23] Twa, Semang (1,37 m za odrasle žene) sa Malajskog poluotoka[24] ili Andamanci (1,37 m za odrasle žene).[25]

Po tjelesnoj masi, razlike između modernih pigmeja i Homo floresiensisa još su i veće. Tjelesna masa LB1 procjenjuje se na 25 kg. To je manje ne samo od modernog H. sapiensa, već i od H. erectusa, za kojeg su Brown i kolege predložili da je direktni predak H. floresiensisa. LB1 i LB8 također su i malo manji od australopitecina od prije tri miliona godina, za koje se prethodno nije smatralo da su se raširili izvan Afrike. Prema tome, LB1 i LB8 mogli bi biti do sada najmanji pripadnici šire čovjekove porodice.

Osim manje tjelesne veličine, primjerci u ostalim pogledima podsjećaju na H. erectusa, vrstu za koju se zna da je živjela u Jugoistočnoj Aziji u vrijeme kada i H. floresiensis.[2] Te sličnosti formiraju osnovu za predloženu filogenetsku srodnost. Kontroverzno, isti taj tim prijavio je otkriće kamenih alata H. erectusa na Floresu starih oko 840 000 godina, ali ne i ostatke samog H. erectusa ili ikakve prelazne fosile.[26]

Kao objašnjenje za nizak rast H. floresiensisa, Brown et al. su predložili da je zbog ograničene količine hrane na Floresu H. erectus razvio manju tjelesnu veličinu (otočna patuljastost,[1] oblik specijacije) što je primijećeno kod još nekoliko vrsta na Floresu - uključujući i nekoliko vrsta surlaša iz roda Stegodon. (Patuljasta vrsta stegodonta sa Floresa, Stegodon sondaari, izumrla je prije oko 850 000 godina i njeno mjesto je preuzela vrsta normalne veličine, Stegodon florensis, koji se potom također razvio u svoju patuljastu formu, Stegodon florensis insularis, koja je nestala prije oko 12 000 godina.)[27][28] Tu hipotezu kritiziraju Teuku Jacob i kolege,[21] koji tvrde da je LB1 sličan Pigmejima koji žive u floreskom selu Rampasasa[29] i koji ističu da veličina u pigmejskim populacijama može znatno varirati. Pojavili su se kontradiktorni dokazi.[30]

Malen mozak[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogled odozgo na lubanju LB1

Osim malenog tijela, H. floresiensis je imao i neobično malen mozak. Zapremina mozga holotipa LB1 procjenjuje se na 380 cm3, što ga svrstava zajedno sa čimpanzama i izumrlim australopitecinima.[1][6] Veličina mozga kod LB1 je upola manja od njegovog pretpostavljenog direktnog pretka, H. erectusa (980 cm3).[6] Odnos mase mozga i tijela kod LB1 leži između onog kod H. erectusa i čovjekolikih primata.[31] Kao objašnjenje redukcije u veličini mozga koristi se otočna patuljastost. Naučnici sa Prirodoslovnog muzeja u Londonu otkrili su da je redukcija veličine mozga kod izumrlog patuljastog vodenkonja sa Madagaskara u odnosu na njegove živuće srodnike veća nego redukcija u veličini tijela, te da je slična redukciji u veličini mozga kod H. floresiensisa pri usporedbi sa H. erectusom.[32][33]

Još jedan pokazatelj inteligencije je veličina Brodmannovog područja 10, dorsomedijalnog dijela prefrontalnog korteksa (kore mozga), što je dio mozga koji je povezan s višim procesima razmišljanja. Područje 10 primjerka LB1 iste je veličine kao i kod današnjih ljudi, unatoč mnogo manjoj sveukupnoj veličini mozga.[6]

Bez obzira na malen mozak kod H. floresiensisa, otkrivači s njim asociraju napredno ponašanje. Njihova pećina pokazuje tragove korištenja vatre za kuhanje, a kosti Stegodona imaju tragove rezanja.[2][3] Primjerci hominina također su pronađeni sa kamenim oruđem iz razvijene tradicije gornjeg paleolita, koja se obično asocira sa modernim ljudima, koji imaju gotovo četverostruko veću zapreminu mozga (1310-1475 cm3) i 2,6 puta veću tjelesnu masu. Čini se da su neke od tih alata koristili u nužno kooperativnom lovu na Stegodone.[2]

Ostale osobine[uredi - уреди | uredi izvor]

Dodatne osobine koje idu u korist stavu da ostaci potiču od populacije prethodno nepoznatih hominida su odsustvo brade, relativno niska uvijenost kostiju ruke, te debljina nožnih kostiju.[1][2][3] Prisustvo svake od tih osobina potvrdili su nezavisni istraživači,[21] ali postoje dvojbe o njihovom značaju.

Ramena kost i rameni pojas kod H. floresiensisa bili su predmet istraživanja Larsona et al. (2007).[11] Današnji ljudi imaju vrh kosti uvijen između 145 i 165 stepeni u odnosu na ravan lakatnog zgloba. Za LB1 uvijenost je isprva ustvrđena na 110 stepeni. Larson je kasnije revidirao to mjerenje na 120 stepeni.[34]

To bi moglo predstavljati prednost pri zamahivanju rukom, ali komplicira aktivnost koje se asociraju sa današnjim ljudima, kao što je izrada oruđa. Po pitanju ramenog pojasa H. floresiensisa, istraživali su slomljenu ključnu kost LB1 i lopaticu primjerka LB6. Ključna kost bila je relativno kratka, što je u kombinaciji sa oblikom lopatice i niskom uvijenošću kosti ruke rezultiralo ramenima postavljenim malo prema naprijed, kao da sliježe ramenima. Prema tome, H. floresiensis je mogao savijati lakat na način na koji to čine današnji ljudi i Larson je zaključio da je bio sposoban za izradu oruđa.[11]

Tocheri et al. (2007) pregledali su tri kosti pešća za koje se smatra da pripadaju jedinki LB1. Oblik tih kostiju navodno se znatno razlikovao od kostiju ručnog zgloba današnjih ljudi i više je ličio na zglob velikih afričkih čovjekolikih majmuna ili Australopithecusa.[9]

Stopala H. floresiensisa bila su neobično ravna i duga u odnosu na ostatak tijela.[35] Zbog toga su pri hodu morali savijati koljena dalje nazad nego današnji ljudi. To je stvaralo hod sa visokim koracima, a brzina hoda bila je mala. Prsti su bili neobičnog oblika, a palac je bio vrlo kratak.[36]

Opstanak[uredi - уреди | uredi izvor]

Smatra se da je ta vrsta preživjela na Floresu sve do prije 12 000 godina, što ju čini najdugovječnijim čovjekom (pored današnjeg), budući da je preživjela mnogo duže od Neandertalaca (H. neanderthalensis), koji su izumrli prije 24 000 godina.[2]

Zbog dubokog obližnjeg tjesnaca, Flores je ostao izoliran tokom Wisconsinskog glacijalnog perioda (posljednjeg ledenog doba) unatoč niskoj razini mora koja je ujedinila Sundaland.[37][38] To je navelo otkrivače H. floresiensisa na zaključak da je da vrsta, ili njeni preci, mogla dospjeti na to izolirano ostrvo samo vodenim prevozom, te da je možda tu došla na splavovima od bambusa prije oko 100 000 godina (ili, ako je u pitanju H. erectus, prije oko milion godina). U to vrijeme ostrva Flores i Komodo bila su spojena, pri čemu je ostao tjesnac širine 19 km i ostrvo Komodo vidljivo sa kopna. Ideja da je H. floresiensis koristio naprednu tehnologiju i saradnju na razini modernog čovjeka ponukalo je otkrivače na hipotezu da se H. floresiensis gotovo sasvim sigurno služio jezikom za komunikaciju.[39]

Lokalni geološki pokazatelji ukazuju na to da je vulkanska erupcije na Floresu prije oko 12 000 godina bila odgovorna za nestanak H. floresiensisa, zajedno sa ostalom lokalnom faunom, uključujući i slona Stegodona.[3] Gregory Forth je hipotezirao da je H. floresiensis možda duže preživio na drugim dijelovima Floresa i na kraju postao izvor mitova o Ebu Gogou među narodom Nage sa Floresa. Za Ebu Gogoa se kaže da su bili maleni, dlakavi stanovnici pećina sa loše razvijenom verbalnom komunikacijom na razini spomenute vrste.[40] Smatra se da su ta stvorenja preživjela sve do kasnog 19. vijeka, a da su bila prisutna i kada su u 16. vijeku tu doplovili prvi portugalski brodovi.[41]

Gerd van den Bergh, paleontolog koji je radio sa njihovim fosilima, čuo je mitove o Ebu Gogou deceniju prije otkrića prvog fosila.[42] Na ostrvu Sumatra bilo je glasina o humanoidima visine između 1 i 1,5 m - Orang Pendeku koji bi možda mogao biti u srodstvu sa H. floresiensisom.[43] Henry Gee, viši urednik časopisa Nature, špekulira da bi vrsta poput H. floresiensisa još uvijek mogla postojati u neistraženim tropskim šumama Indonezije.[44]

Skandal u vezi s oštećenim primjercima[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom ranog decembra 2004. indonezijski paleoantropolog Teuku Jacob uklonio je većinu ostataka iz njihovog skladišta, Nacionalnog istraživačkog centra za arheologiju u Jakarti, sa dopuštenjem samo jednog direktora projektnog tima, te ih je zadržao tri mjeseca.[45][46][47][48] Neki su naučnici izrazili strah da bi bitni naučni dokazi mogli biti zaplijenjeni od strane malene grupe naučnika koji ne bi omogućavali pristup ostalim naučnicima niti bi objavljivali vlastita istraživanja. Jacob je na zaprepaštenje svojih kolega vratio te ostatke 23. februara 2005. znatno oštećene,[49] a nedostajale su i dvije kosti noge.[50]

Izvještaji su naveli stanje vraćenih ostataka; "[uključujući i] duge, duboke posjekotine na donjem rubu Hobitove čeljusti sa obije strane, navodno izazvane nožem korištenim za skidanje gumenog kalupa"; "brada druge čeljusti Hobita bila je odlomljena i potom zalijepljena. Ko god da je bio odgovoran, loše je poravnao te dijelove i složio ih pod krivim uglom"; i "Karlica je bila zdrobljena, čime su uništeni detalji koji otkrivaju oblik tijela, hod i evolutivnu historiju",[51] što je navelo vođu otkrivačkog tima Morwooda na sljedeću opasku "To je odvratno, Jacob je bio pohlepan i djelovao je potpuno neodgovorno".[49]

Jacob je, međutim, negirao da je načinio prijestup. Izjavio je da je do oštećenja došlo prilikom transporta iz Yogyakarte nazad u Jakartu[51] unatoč fizičkim pokazateljima koji ukazuju na to da je čeljusna kost slomljena prilikom stvaranja kalupa kostiju.[49][52]

Indonezijski dužnosnici su 2005. zabranili pristup pećini. Neki mediji, kao što je BBC, izrazili su mišljenje da je razlog zabrane pristupa bio da bi se zaštitio Jacob, koji se smatrao "indonezijskim kraljem paleoantropologije". Naučnicima je 2007. godine, ubrzo nakon Jacobove smrti, ponovo omogućen pristup pećini.[51]

Hipoteze o porijeklu[uredi - уреди | uredi izvor]

Hipoteza o mikrocefaliji[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije Jacobovog uzimanja fosila Dean Falk et al. su izveli CT skeniranje lubanje i napravili njen virtuelni odljev iznutra (tj. kompjuterski generiran model unutrašnjosti lubanje). Tim je zaključio da ona nije pripadala pigmeju niti osobi sa deformiranom lubanjom i mozgom.[6]

Kao odgovor na to, Weber et al. su iste te godine proveli istraživanje, uspoređujući kompjuterski model lubanje LB1 sa uzorcima ljudskih lubanja sa mikrocefalijom, te su zaključili da veličina lubanje LB1 pada u centar raspona veličine ljudskih primjeraka i da nije nedosljedna s mikrocefalijom.[53][54] Sljedeći koji su osporili zaključke Falk et al. (2005) bili su Martin et al. (2006), koji su imali prigovore na neuspjeh uspoređivanja modela lubanje LB1 sa tipičnim primjerkom mikrocefalije kod odraslih. Martin i njegovi suradnici zaključili su da je lubanja vjerovatno pripadala osobi s mikrocefalijom, tvrdeći da je mozak premalen da bi pripadao zasebnoj patuljastoj vrsti; kada bi to bio slučaj, mozak od 400 kubnih centimetara ukazivao bi na stvorenje visoko samo jednu stopu, što je trećina visine otkivenog skeleta.[55] Ubrzo nakon toga je grupa naučnika iz Indonezija, Australije i Sjedinjenih Država došla do istog zaključka nakon istraživanja strukture kostiju i lubanje (Jacob (2006)).[21]

Odljev primjerka LB1 (lijevo) uspoređen je sa nekoliko mikrocefaličnih lubanja, među kojima je i ona (desno) koju je Henneman iskoristio u pokušaju da predstavi LB1 kao osobu s mikrocefalijom. Argue (2006) i Lyras (2008) suprotnog su stava.

Brown i Morwood suprotstavili su se tome tvrdeći da su skeptici došli do neispravnih zaključaka o strukturi kostiju i lubanje, te da su greškom povezali visinu H. floresiensisa sa mikrocefalijom.[56] Falk's team replied to the critics of their study (Falk et al. (2006)).[31] Morfolog Jungers pregledao je lubanju i zaključio da skelet "ne pokazuje tragove bolesti". Argue, Donlon, et al. (2006) odbacuju mikrocefaliju i zaključuju da ostaci zaista pripadaju novoj vrsti.[20][57]

Falk et al. (2007) su ponudili daljnje dokaze za tvrdnju da mikrocefalični H. sapiensi nisu ubjedljivi.[7] Istraženi su virtuelni unutrašnji odljevi još devet mikrocefaličnih mozgova i deset normalnih ljudskih mozgova, čime je ustvrđeno da su lubnje floresiensisa oblikom slične normalnim ljudskim mozgovima, ali i da imaju jedinstvene osobine koje su dosljedne sa onim što bi čovjek očekivao od nove vrste. Čeoni i sljepoočni režanj u mozgu floresiensisa bili su vrlo razvijeni, što je u snažnom kontrastu sa mikrocefaličnim mozgom, te napredni na drukčije načine nego mozgovi današnjih ljudi. To otkriće također je odgovorilo na prethodne kritike da je mozak floresiensisa jednostavno bio premalen da bi bio sposoban za inteligenciju koja bi pripadnicima vrste H. floresiensis bila neophodna za pravljenje alata koji su pronađeni u njihovoj blizini. Falk et al. (2007) zaključuju da je sada dužnost kritičara koji podržavaju tvrdnju o mikrocefaliji da iznesu primjer mikrocefaličnog mozga koji je sličan onom kod floresiensisa.[7]

Falkin argument podržali su Lyras et al. (2008) u tome da su 3D morfeometrijske osobine lubanja H. sapiensa s mikrocefalijom zaista padale unutar raspona normalnog H. sapiensa, a da lubanja LB1 pada dobro izvan tog raspona. To je shvaćeno kao dokaz da se LB1 ne može, na osnovu morfologije mozga ili lubanje, klasificirati kao H. sapiens s mikrocefalijom.[22]

Jungers et al. su 2009. u svom istraživanju predstavili statističku analizu oblika lubanje kod zdravih modernih ljudi, ljudi sa mikrocefalijom i nekolicinom starih ljudskih vrsta, uključujući i H. floresiensisa. Pokazali su da su se one lako mogle razdvojiti u tri grupe, gdje je H. floresiensis spadao u stare ljudske vrste, što je bio daljnji dokaz da je H. floresiensis odvojena vrsta, a ne bolestan moderni čovjek.[14]

Usporedba unutrašnjih odljeva LB1 sa 100 normocefaličnih i 17 mikrocefaličnih odljeva, koju su 2013. proveli Vannucci, Baron i Holloway, pokazala je da postoje velike varijacije u omjeru oblika mikrocefaličnih mozgova, te da se usljed tih omjera ta grupa ne može jasno razlikovati od normocefaličnih odljeva. Oblik mozga kod LB1 se ipak bolje poklapa sa mikrocefaličnim uzorkom, sa oblikom koji je na ekstremnom rubu normocefalične grupe.[58]

Hipoteza o Laronovom sindromu[uredi - уреди | uredi izvor]

Anato Gary D. Richards uveo je novu skeptičnu hipotezu u junu 2006. godine: da bi skeleti sa Floresa mogli biti ostaci ljudi koji su patili od Laronovog sindroma, genetskog poremećaja o kojem je prvi put izviješteno 1966. godine. Iduće je godine jedan tim, zajedno sa samim Laronom, objavio istraživanje u kojem se tvrdi da se morfološke osobine H. floresiensis u biti ne razlikuju od onih kod jedinki sa Laronovim sindromom.[59]

Tim je rekao da bi ustvrđivanje da li su jedinke H. floresiensisa patile od Laronovog sindroma zahtijevalo testiranje prisustva defektivnih gena u njihovoj DNK, ukoliko bi uzorci DNK ikada bili dostupni.[60] Međutim, kritičari te hipoteze istakli su da, unatoč niskom rastu, ljudi sa Laronovim sindromom uopće ne nalikuju na ostatke Homo floresiensisa, naročito u pogledu anatomije svoda lubanje.[61]

Hipoteza o endemskom kretenizmu[uredi - уреди | uredi izvor]

Australski istraživači Peter J. Obendorf, Charles E. Oxnard i Ben J. Kefford su 2008. predložili da su LB1 i LB6 patili od miksoedematoznog (ME) endemskog kretenizma kao rezultata urođene hipotireoze, te da su bili dio populacije H. sapiensa pod utjecajem na tom ostrvu.[15] Ta bolest, koju izazivaju različiti okolišni faktori, uključujući i nedostatak joda, oblik je patuljastosti koji se još uvijek može naći kod lokalne Indonezijske populacije.[15]

Ljudi rođeni bez funkcionalne tiroidne žlijezde imaju maleno tijelo i reduciranu veličinu mozga, ali njihove intelektualne i motorne teškoće nisu toliko teške kao kod neurološkog endemskog kretenizma. Prema autorima tog istraživanja, neophodna okolina mogla je biti prisutna na Floresu prije oko 18 000 godina, što je period iz kojeg potiču LB fosili. Napisali su da razne osobine pronađene kod tih fosila, kao što su povećano hipofizno udubljenje,[15] neobično pravi i neuvijeni vrhovi kosti nadlaktice i relativno debeli udovi, naznake te dijagnoze. Donji pretkutnjak sa dvostrukim korijenom i primitivna morfologija zgloba ruke također se može objasniti na taj način. Usmena predanja o neobičnim čovjekolikim stvorenjima isto bi se tako mogla odnositi na osobe s kretenizmom.[15]

Falk je izazvala pretpostavku Oberndorfa et al. Istražujući kompjuterske tomografske skenove hipofiznog udubljenja kod LB1, došla je na zaključak da ono nije bilo veće od uobičajenog.

U radu dostavljenom Australazijskom društvu za ljudsku biologiju 2009. godine, Colin Groves i Catharine FitzGerald usporedili su floreske kosti sa onima kod deset osoba sa kretenizmom, fokusirajući se na anatomske osobine koje su tipične za tu bolest. Nisu pronašli preklapanja i izjavili su da su su pobili tu tvrdnju.[62][63] Međutim, članak koji su napisali Oxnard, Obendorf i Kefford odbacuje Grovesov i FitzGeraldin argument i oživljava hipotezu o kretenizmu.[64] Oxnard i kolege također kritiziraju kladsističku analizu Arguea et al. (2009), izjavivši da je logički nemoguće za analitičare da zaključe da ostaci iz Liang Buaa predstavljaju odvojenu vrstu umjesto oboljele osobe zato što kladistička analiza pretpostavlja da nije u pitanju ovo zadnje.[64]

Brown (2012) je usporedio morfologiju skeleta i zuba H. floresiensisa sa kliničkim i osteološkim pokazateljima kretenizma i osobinama koje se asociralo sa ME kretenizmom kod LB1 i LB6. Zaključuje da LB1 i LB6 nisu ostaci modernog čovjeka (H. sapiens) sa kretenizmom.[65]

Hipoteza o ranoj vrsti roda Homo dugog opstanka[uredi - уреди | uredi izvor]

Dokazi podržavaju tvrdnju da je Homo floresiensis rana vrsta roda Homo dugog opstanka, sa morfološkim sličnostima koje dijeli sa ranim afričkim pred-erectus/ergaster homininima. Ta hipoteza pruža racionalnije objašnjenje za H. floresiensisa od prethodno uspostavljenim hipotezama o genetskim mutacijama, bolestima i poremećajima rasta. Ni jedno od trenutnih objašnjenja ne obuhvata sve osobine H. floresiensisa niti pruža odgovore na pitanje zašto bi patološko stanje kod modernih ljudi u tolikoj mjeri sličilo morfologiji ranijih hominina.[19]

Struktura kostiju[uredi - уреди | uredi izvor]

Odljev cijelog primjerka LB1

Koštana struktura ramena, ruke[11] i zgloba ruke[9] kod H. floresiensisa opisana je kao mnogo drukčija od one kod današnjih ljudi, te mnogo sličnija koštanoj strukturi čimpanzi ili ranih hominina. To pruža podršku ideji da je H. floresiensis odvojena vrsta ranog čovjeka, a ne današnji čovjek sa fizičkim poremećajem.[11]

Susan G. Larson et al. analizirali su nadlakticu primjerka LB1. Otkrili su da je kod LB1 ugao uvijanja ramene kosti mnogo manji nego kod današnjih ljudi. Tu su osobinu prethodno istraživali Richards et al., koji su izjavili da je to znak populacija današnjih pigmeja, i T. Jacob et al., koji su istakli da vezivanje mišića za kost ukazuje na to da je LB1 imao slabe mišiće, što je rezultiralo slabim razvijanjem ugla uvijanja ramene kosti. Larson et al. su odbacili Richardsov zaključak, tvrdeći da je ugao uvijanja ramene kosti kod populacija pigmeja obično sličan onom kod ljudi prosječne visine. Tvrdili su da su Richards et al. citirali objavu iz 1972. u kojoj je istražen uzorak šest žena centralnoafričkih pigmeja, te da je taj uzorak bio premalen da bi predstavljao cijelu populaciju. Larson et al. također nisu uspjeli pronaći znakove mikrocefalije na kostima koje su pregledali.[11]

Larson et al. su također istraživali relativno kratku ključnu kost i neobičnu formaciju ramenog pojasa. Usporedili su svoje otkriće sa skeletom dječaka iz Turkane (kojeg neki klasificiraju kao H. ergastera, a drugi kao H. erectusa) i predložili su da je rameni pojas H. floresiensisa bio prelazni stadij u evoluciji ramena kod ljudi.[11]

Dok neki specijalisti, kao što je paleoantropolog Russell Ciochon, podržavaju taj zaključak, drugi, među kojima je i Eric Delson, ističu da je nedavni uzorak jedinki H. floresiensisa premalen i da se Larsonovo istraživanje zasniva na samo jednoj kosti ramena.[34]

Tocheri et al. (2007) (uključujući Morwooda, Larsona i Jungersa) usporedili su tri kosti pešća, za koje se smatra da su pripadale primjerku LB1, sa kostima pešća današnjeg čovjeka, nekih ranijih hominida i afričkih čovjekolikih majmuna. Zaključili su da kosti pešća iz pećine Liang Bua podsjećaju na one kod čovjekolikih majmuna i da su znatno drukčije od kostiju H. sapiensa, Homo neanderthalensisa, pa čak i Homo antecessora, te da se mogu usporediti sa onima kod Australopithecusa. Kosti pešća H. floresiensisa nisu posjedovale osobine koje su se razvile kod predaka današnjeg čovjeka prije barem 800 000 godina. Te osobine javljaju se već tokom embriogeneze i prema tome Tocheri et al. tvrde da je nevjerovatno da je oblik kostiju zgloba ruke kod H. floresiensisa mogao biti rezultat razvojne bolesti. Ti dokazi također ukazuju na to da H. Florensiensis nije današnji čovjek sa nedijagnosticiranom bolešću ili defektom rasta, već da predstavlja vrstu poteklu od homininskog pretka, koja se odvojila prije porijekla kladusa u koji spadaju današnji ljudi, Neandertalci i njihov posljednji zajednički predak.[9]

Taj zaključak izazvali su Robert Martin, vodeći zastupnik hipoteze o mikrocefaliji nakon Jacobove smrti, i Alan Thorne. Martin je naglasio da nikada nije provedeno istraživanje o zglobu ruke ljudi sa mikrocefalijom.[10] Thorne je smatrao da su razlike bile malene i da bi se slične varijacije mogle pojaviti kod današnjih ljudi. Također je istakao da su kosti pešća pronađene raštrkane u pećini i da nije sigurno da li su sve pripadale istoj jedinci.[66] Morwood, vođa projekta, suprotstavio se tako što je istakao da su postojale i druge osobine, poput visine, tjelesnih proporcija, veličine mozga, ramena, karlice, čeljusti i zuba, koje su ukazivale na to da je H. floresiensis odvojena vrsta koja je evoluirala u izolaciji na tom ostrvu.[67][68]

Protivljenje multiregionalista[uredi - уреди | uredi izvor]

Pristalice H. floresiensisa, kao što su Chris Stringer i Dean Falk, pripisuju opoziciju djelomično činjenici da postojanje te vrste izaziva teorije multiregionalista, koji vjeruju da je Homo sapiens bio jedina živuća vrsta hominina i da se pojavio u isto vrijeme u različitim regijama (u vrijeme kada su jedinke sa Floresa bile žive). Među rane multiregionalističke kritičare spadaju Alan Thorne i Maciej Henneberg.[69][70]

Izolacija DNK[uredi - уреди | uredi izvor]

Oko 2006. dva tima su pokušala izolirati DNK iz zuba otkrivenog 2003. godine, ali oboma to nije uspjelo. Neki su smatrali da se to desilo jer su ciljali dentin; nova istraživanja također predlažu da cement sadrži više koncentracije DNK. Štoviše, toplota stvorena velikom brzinom bušilice možda je denaturalizirala DNK.[71]

Nadimak "Hobit" i Tolkien Estate[uredi - уреди | uredi izvor]

U oktobru 2012. Tolkien Estate je jednom novozelandskom naučniku saopštio vijesti da neće smjeti koristiti riječ "hobit" (naslov Tolkienovog romana The Hobbit) tokom javnog predavanja o Homo floresiensisu u svrhu promoviranja tog predavanja.[72]

Američki studio The Asylum, koji stvara niskobudžetne "mockbuster" filmove,[73] 2012. je planirao pustiti film naslova Age of the Hobbits, koji predstavlja "miroljubivu" zajednicu H. floresiensisa "koju porobljavaju Javanci, rasa mesoždera koji jašu zmajeve."[74] Filmom su namjeravali iskoristiti uspjeh Peter Jacksonovog filma The Hobbit: An Unexpected Journey.[75] Onemogućena je objava filma zbog pravnog spora o korištenju riječi "hobit."[75] The Asylum je tvrdio da taj film ne krši Tolkienova autorska prava zato što se radi o H. floresiensisu, "koji se podjednako naziva i hobitom u naučnoj zajednici."[74] Film je kasnije preimenovan u Clash of the Empires.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Brown et al. 2004
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Morwood, Brown et al. 2005
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Morwood, Soejono et al. 2004
  4. Gregory Forth, Hominids, hairy hominoids and the science of humanity, Anthropology Today, Vol. 21 No. 3 (June 2005), pp. 13-17; John D. Hawks, Stalking the wild ebu gogo (June 24, 2005).
  5. McKie, Robin (February 21, 2010). "How a hobbit is rewriting the history of the human race". The Guardian. Pristupljeno February 23, 2010. 
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Falk et al. 2005
  7. 7,0 7,1 7,2 Falk et al. 2007
  8. FSU News 2007
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Tocheri et al. 2007
  10. 10,0 10,1 New Scientist 2007-09-20
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 11,5 11,6 Larson et al. 2007 (preprint online)
  12. Guardian 2007-09-21
  13. Argue, Morwood et al. 2009
  14. 14,0 14,1 Jungers and Baab 2009
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 Obendorf et al. 2008
  16. Dalton, 2004
  17. Morwood and van Oosterzee 2007
  18. Smithsonian July 2008
  19. 19,0 19,1 Aiello, Leslie C. (2010). "Five years of Homo floresiensis". American Journal of Physical Anthropology 142 (2): 167–179. PMID 20229502. doi:10.1002/ajpa.21255. Archived from the original on 2011-09-29. 
  20. 20,0 20,1 Argue, Donlon et al. 2006
  21. 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 Jacob et al. 2006
  22. 22,0 22,1 Lyras et al. 2008
  23. Encyclopædia Britannica Online. Pygmy.
  24. Fix 1995
  25. "Weber ch. 5". Andaman.org. http://www.andaman.org/BOOK/chapter5/text5.htm. pristupljeno 2011-10-01. 
  26. Morwood et al., 1998
  27. Morwood and van Oosterzee 2007: 8, 169
  28. Van Den Bergh, G. D.; Rokhus Due Awe; Morwood, M. J.; Sutikna, T.; Jatmiko; Wahyu Saptomo, E. (May 2008). "The youngest Stegodon remains in Southeast Asia from the Late Pleistocene archaeological site Liang Bua, Flores, Indonesia". Quaternary International 182 (1): 16–48. Bibcode:2008QuInt.182...16V. doi:10.1016/j.quaint.2007.02.001. Pristupljeno 2011-11-27. 
  29. Elegant, Simon (2005-04-30). "Science: Bones of Contention". Time (Rampasasa). Pristupljeno 16 January 2011. 
  30. Tran, Mark (7 May 2009). "Indonesian 'hobbits' were distinct human species, say researchers". London: guardian.co.uk. Pristupljeno 24 February 2010. 
  31. 31,0 31,1 Falk et al. 2006
  32. Weston et al. 2009
  33. "Hippo's island life helps explain dwarf hobbit". Natural History Museum. 2009-05-07. http://www.nhm.ac.uk/about-us/news/2009/may/hippos-island-life-helps-explain-dwarf-hobbit29895.html. pristupljeno 2011-10-01. 
  34. 34,0 34,1 "Science Magazine" (PDF). 2006-05-19. http://www.clas.ufl.edu/users/krigbaum/4468/Culotta_Flores_2006_Science.pdf. pristupljeno 2011-10-01. 
  35. Jungers et al. 2008
  36. New Scientist 2008
  37. "Homo erectus the sailor seaman". Patagoniamonsters.blogspot.com. 2011-01-18. http://patagoniamonsters.blogspot.com/2011/01/homo-erectus-sailor-seaman.html. pristupljeno 2011-10-01. 
  38. "Slika prapovijesne Indonezije". Arhivirano iz originala 8. 3. 2016. http://web.archive.org/web/20110927133558/http://www.greenstone.org/greenstone3/sites/nzdl/collect/hdl/archives/HASH0181.dir/80197e01.gif. 
  39. Science Daily 2004-10-28
  40. Forth 2005
  41. Telegraph 2004-11-02
  42. Sereno, M.I. (2005). "Language Origins Without the Semantic Urge" (PDF). Cognitive Science Online 3.1: 1–12. 
  43. Nature 2004-10-27
  44. "'Hobbit' joins human family tree". BBC News. October 27, 2004. 
  45. Morwood and van Oosterzee 2007: ch. 9
  46. New Zealand Herald 2004-11-30
  47. New Scientist 2004-12-11
  48. Times Online 2004-12-03
  49. 49,0 49,1 49,2 Sydney Morning Herald 2005-03-05
  50. Scientist 2005-02-28
  51. 51,0 51,1 51,2 BBC News 2007-01-25
  52. Morwood and van Oosterzee 2007: ch. 9, p. 230-231
  53. Weber et al. 2005-10-14
  54. Spiegel 2006-09-01
  55. Los Angeles Times 2006-05-20
  56. New York Times 2006-08-21
  57. USA Today 2006-07-16
  58. R.C. Vannucci et al. 2013, Frontal Brain Expansion During Development Using MRI and Endocasts: Relation to Microcephaly and Homo floresiensis, The Anatomical Record vol. 296, p. 630-637
  59. Hershkovitz et al. 2007
  60. Science News 2006
  61. Falk, D. & al. (2009): LB1's virtual endocast, microcephalyand hominin brain evolution. Journal of Human Evolution Nov. ed, pp 597-607
  62. Groves and Fitzgerald, 2010.
  63. New Scientist, 26 June 2010, str. 17
  64. 64,0 64,1 Oxnard, C.; Obendorf, P.J.; Kefford, B.B.; Obendorf; Kefford (2010). "Post-cranial skeletons of hypothyroid cretins show a similar anatomical mosaic as Homo floresiensis". PLoS ONE 5 (9): e13018. Bibcode:2010PLoSO...513018O. doi:10.1371/journal.pone.0013018. 
  65. Brown, Peter (2012). "LB1 and LB6 Homo floresiensis are not modern human (Homo sapiens) cretins". Journal of Human Evolution 62 (2): 201-224. 
  66. Anna Salleh. (21 September 2007). "Wrist gives hobbit theory the flick". ABC.net.au. http://www.abc.net.au/science/articles/2007/09/21/2038346.htm. pristupljeno 2012-09-14. 
  67. Hobbit origins pushed back Nature 464, 335 2010
  68. Hominins on Flores, Indonesia, by one million years ago Nature 464, 748-752 2010
  69. Stringer 2011, str. 81-82
  70. Falk, 2011, str. 96-98
  71. Cheryl Jones. "Researchers to drill for hobbit history : Nature News". Nature.com. http://www.nature.com/news/2011/110105/full/news.2011.702.html. pristupljeno 2011-10-01. 
  72. Lee, Julian (24 October 2012). "Hobbit makers ban uni from using ‘hobbit’". 3 News NZ. 
  73. Somma, Brandon (2013-01-04). "Masters of the Mockbuster:What The Asylum Is All About". The Artifice.
  74. 74,0 74,1 "The Hobbit producers sue 'mockbuster' film company". BBC. 2012-11-08. Pristupljeno 2012-11-10. 
  75. 75,0 75,1 Fritz, Ben (December 10, 2012). "'Hobbit' knockoff release blocked by judge". Los Angeles Times. http://www.latimes.com/entertainment/envelope/cotown/la-et-ct-age-hobbits-blocked-20121210,0,6595906.story. pristupljeno December 11, 2012. 

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Homo floresiensis je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.