Sistematika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
The various levels of the scientific classification system.životdomencarstvorazdeo/tipklasaredfamilijarodvrsta
The various levels of the scientific classification system.

Sistematika, ili biološka klasifikacija, je znanstvena disciplina koja istražuje raznovrsnost organizama i njihove međusobne veze. Sastavni je dio taksonomije (grč. tassein - "svrstati"; nomos – zakon, znanost), koja na temelju sličnosti i razlika kategorizira i razvrstava skupine živih (i izmurlih) organizama. Pri sistematiziranju je nužno uključiti što više parametara koji utječu na procese evolucije novih vrsta kako bi se utvrdila cjelovita filogeneza.[1]

Korijeni suvremene sistematike sežu do sustava f9vno Carla Linnéa, koji je vrste poredao po skupinama s obzirom na njihove zajedničke fizičke karakteristike. Kako bi se pridonijelo dosljednosti darvinovskim principima zajedničkog naslijeđa, Linnéove se skupine trebaju neprestano preispitivati. Molekularna sistematika je, koristeći se analizom genske DNK, već dovela do brojnih revizija.

Rani sistemi[uredi | uredi kod]

Prvi poznati sustav klasifikacije živoga svijeta potječe još od grčkog filozofa Aristotela, koji je životinje podijelio s obzirom na način pokretanja (zračni, kopneni i vodeni).

1172. Ibn Rushd, seviljski sudac, na arapski prevodi Aristotelovu knjigu De Anima (O duši). Izvornik je izgubljen no latinski je prijevod Michaela Scota ostao očuvan do danas. Značajan napredak je učinio švicarski profesor Conrad von Gesner (1516–1565). Gesnerov rad je kritički osvrt na dotada poznati živi svijet.

Istraživanje dijelova Novoga svijeta dovelo je do pojave brojnih rukopisa i primjeraka novih životinjskih oblika. U drugom dijelu 16. i početkom 17. stoljeća započinje pomno proučavanje životinja, koje se, iako prvotno usmjereno prema poznatijim vrstama, postupno razvijalo tvoreći znanstvenu građu koja će poslužiti kao anatomski osnov sistematike. Prvo značajnije korištenje tih spoznaja u svrhu svrstavanja živih buća dugujemo medicinskim anatomima, poput Fabricija (1537–1619), Petra Severina (1580–1656), Williama Harveyja (1578–1657), i Edwarda Tysona (1649–1708). Za napredak u sistematici, uslijed rada entomologa i prvih mikroskopista, zaslužno je istraživanje Marcella Malphigija (1628–1694), Jana Swammerdama (1637–1680) i Roberta Hookea (1635–1702).

John Ray (1627–1705) je bio engleski prirodoslovac, koji je učinio važan iskorak prema suvremenoj taksonomiji u djelu Historia Plantarum. Ray je odbacio sustav račvaste razdiobe prema kojem su se vrste dijelile s obzirom na tipski sustav, te je izgradio pristup prema kojemu se biljke sistematiziraju s obizrom na sličnosti i razlike do kojih se dolazi promatranjem.

Linné[uredi | uredi kod]

Dvije godine po smrti Johna Raya je rođen Carl Linné (1707–1778). Njegovo je kapitalno djelo, Systema Naturae, samo za njegova života reizdano dvanaest puta (1. izdanje seže u 1735.). U svom je radu prirodu podijelio na tri carstva: minerale, biljke i životinje. Linné je koristio četiri stupnja: razred, red, rod i vrstu.

Linné je najpoznatiji po svom uvođenju metode koja se još uvijek koristi pri oblikovanju znanstvenog naziva svake pojedine vrste. Prije Linnéa su se koristili poduži nazivi vrsta, koji, zbog svog opisnog karaktera, nisu bili stabilni. Dosljednom upotrebom dvaju latinskih naziva — ime pripadajućeg roda slijedi specifični atribut — Linné izdvaja nomenklaturu od taksonomije ili sistematike. Taj dogovorni način imenovanja vrsta naziva se binarna nomenklatura (dvojno nazivlje).

Danas nazivlje reguliraju kodeksi nomenklature, koji zagovaraju podjelu nazivlja po stupnjevima.

Suvremeni razvoj[uredi | uredi kod]

Budući da je Linné živa bića otpočetka klasificirao s ciljem olakšavanja njihove identifikacije, danas je sistematika općeprihvaćena kao odraz darvinovskih principa zajedničkog nasljeđa

Od 1960-ih se javlja kladistička taksonomija ili kladizam, koji taksone postavlja u evolucijsko stablo. Ako takson uključuje sve potomke istog pretka, naziva se monofilogenetski. Novi službeni kodeks nomenklature FiloKodeks trenutno je u fazi izrade. Zamišljen je tako da umjesto taksona koristi kladone (grč. klados – ogranak, izdanak). No još je uvijek nejasno kako će, ako se potonje sprovede, različiti kodeksi međusobno koegzistirati.

Domene su relativno nova skupina. Trodomenski sustav je izumljen 1990., no donedavno nije bio općeprihvaćen. Danas većina biologa prihvaća sustav domena, dok manjina ostaje pri metodi pet carstava. Glavna je značajka ove metode odvajanje skupina Archaea i Bacteria, koje su prije bile spojene pod istom skupinom Prokariota (ili Monera). Mali broj znanstvenika priznaje Archaeu u posebno, šesto carstvo ne pridržavajući se metode podjele u domene.

Primjeri[uredi | uredi kod]

Pet obično sistematiziranih vrsta su: vinska mušica vrlo dobro poznata laboratorijskim genetičarima (Drosophila melanogaster), ljudi (Homo sapiens), grašak koji je koristio Gregor Mendel u otkrivanju genetičkih zakona (Pisum sativum), gljiva muhara - Amanita muscaria, i bakterija Escherichia coli. Osam glavnih stupnjeva je istaknuto; uz njih je dan i presjek nižih stupnjeva.

Stupanj Vinska mušica Čovjek Grašak Muhara E. coli
Domena Eukarya Eukarya Eukarya Eukarya Bacteria
Carstvo Animaliaia Animaliaia Plantae Fungi Bacteria
Koljeno ili Odjeljak Arthropoda Chordata Magnoliophyta Basidiomycota Proteobacteria
Potkoljeno ili pododjeljak Hexapoda Vertebrata Magnoliophytina Hymenomycotina
Razred Insecta Mammalia Magnoliopsida Homobasidiomycetae γ-Proteobacteria
Podrazred Pterygota Placentalia Magnoliidae Hymenomycetes
Red Diptera Primate Fabales Agaricales Enterobacteriales
Podred Brachycera Haplorrhini Fabineae Agaricineae
Porodica Drosophilidae Hominidae Fabaceae Amanitaceae Enterobacteriaceae
Potporodica Drosophilinae Homininae Faboideae Amanitoideae
Rod Drosophila Homo Pisum Amanita Escherichia
Vrsta D. melanogaster H. sapiens P. sativum A. muscaria E. coli
  • Botaničari i mikolozi za imenovanje viših taksona koriste dogovorno sistematsko nazivlje, koristeći latinski korijen i standardni nastavak (vidi niže). Na primjer, naziv za porodicu ruža Rosaceae se dobiva od korijena "Ros-" roda Rosa i standardnog nastavka za porodice "-aceae".
  • Zoolozi koriste slično dogovorno nazivlje za više taksone, no samo do stupnja natporodice.
  • Viši su takosni i međutaksoni vrlo skloni promjenama u slučaju novih otkrića. Tradicionalna je podjela primata, na primjer, (razred Mammalia — podrazred Theria — podrazred Eutheria — red primati) dovedena u pitanje zbog najnovije McKennove i Bellove klasifikacije (razred Mammalia — podrazred Theriformes — podrazred Holotheria — red primati). Ovakve razlike proizalze iz vrlo malog broja slobodnih stupnjeva u odnosu na brojna mjesta granjanja koje nalazimo u fosilnom nalazu.
  • Unutar vrste možemo raspoznati još niže jedinice. Životinje se mogu svrstati u podvrste (npr. Homo sapiens sapiens, suvremeni čovjek). Biljke se također mogu svrstati u podvrste (npr. Pisum sativum subsp. sativum, vrtni grašak) ili varijetete (npr. Pisum sativum var. macrocarpon, zimski grašak), dok se kultiviranim biljkama dodaje narodni naziv unutar jednostrukih navodnika. Bakterije se mogu sistematizirati u loze ili sojeve (primjerice Escherichia coli O157:H7, vrsta koja izaziva trovanje hranom).

Sufiksi skupina[uredi | uredi kod]

Taksonima iznad razine roda se najčešće pridodaju imena izvedena od latinskog (ili latiniziranog) korijena rodnog imena i standardnog sufiksa. Sufiksi pomoću kojih se oblikuje naziv ovise o carstvu, a rjeđe i o koljenu i razredu, kako je prikazano u tablici.

Stupanj Biljke Alge Gljive Životinje
Odjeljak/Koljeno -phyta -phyta -mycota
Pododjeljak/Potkoljeno -phytina -phytina -mycotina
Razred -opsida -phyceae -mycetes
Podrazred -idae -phycidae -mycetidae
Nadred -anae
Red -ales
Podred -ineae
Podred -aria
Natporodica -acea -oidea
Porodica -aceae -idae
Potporodica -oideae -inae
Tribus -eae -ini
Podtribus -inae -ina

  • Korijen riječi ne treba biti pravilan, kako bi se nužno izveo iz nominativnog oblika koji je prisutan u nazivu roda. Latinski "homo" (čovjek), na primjer, ima korijen "homin-", pa je Hominidae, a ne "Homidae".
  • U slučaju životinja, standardni sufiksi za taksone postoje samo do stupnja natporodice (ICZN članak 27.2).

Reference[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Schuh, Randall T. and Andrew V. Z. Brower. 2009. Biological Systematics: Principles and Applications, 2nd edn. ISBN 978-0-8014-4799-0
  • Simpson, Michael G. 2005. Plant Systematics. ISBN 978-0-12-644460-5
  • Tod F. Stuessy: Plant taxonomy. The systematic evaluation of comparative data. Columbia University Press, New York NY 1990, ISBN 0-231-06784-4.
  • Bernhard Wiesemüller, Hartmut Rothe, Winfried Henke: Phylogenetische Systematik. Eine Einführung. Springer, Berlin u. a. 2003, ISBN 3-540-43643-X, S. 99–116 (Plesiomorphie und Apomorphie).
  • Guillaume Lecointre, Hervé Le Guyader: Biosystematik. Springer, Berlin u. a. 2006, ISBN 3-540-24037-3.
  • Alexander Rian: Lateinische Namen. Unverstanden – Unverzichtbar. Sinn und Zweck der wissenschaftlichen Namensgebung. 2006/2007, online Arhivirano 2014-12-04 na Wayback Machine-u, (Auf einfache und verständliche Weise werden die Grundlagen der Systematik der Herpetologie vermittelt).
  • Багоцкий С. В. Революция в систематике // Химия и жизнь. — 2010. — № 6.
  • Любарский Г. Ю. Архетип, стиль и ранг в биологической систематике // Труды Зоологического музея МГУ. — 1996. — Т. 35.
  • Павлинов И. Я. (ред.). Современная систематика: методологические аспекты // Труды Зоологического музея МГУ. — М.: Изд-во МГУ, 1996. — Т. 34.
  • Павлинов И. Я. Основные подходы в биологической систематике // Электронная газета «Биология». — М., 2010. — № 17—19. (Проверено 25 июня 2010)
  • Шипунов А. Б. Основы теории систематики: Учебное пособие. — М.: Открытый лицей ВЗМШ, Диалог-МГУ, 1999. — 56 с.
  • Wheeler W.C. Systematics. A Cours of Lectures. — Wiley-Blackwell, 2012. — 426 с. — ISBN 9780470671696.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]