The Royal Tenenbaums

Izvor: Wikipedia
The Royal Tenenbaums

kino poster
Režija Wes Anderson
Producent Wes Anderson
Barry Mendel
Scott Rudin
Scenario Wes Anderson
Owen Wilson
Uloge Gene Hackman
Anjelica Huston
Gwyneth Paltrow
Ben Stiller
Luke Wilson
Owen Wilson
Danny Glover
Bill Murray
Stephen Lea Sheppard
Muzika Mark Mothersbaugh
Fotografija Robert Yeoman
Montaža Dylan Tichenor
Studio Touchstone Pictures
American Empirical Pictures
Distribucija Buena Vista Pictures
Datum(i) premijere 14. XII 2001.
Trajanje 109 min.
Zemlja  SAD
Jezik engleski
Budžet $21.000.000[1]
Web stranica web site
The Royal Tenenbaums na Internet Movie Database

The Royal Tenenbaums (u hrvatskim kinima distribuiran pod nazivom Obitelj čudaka) američka je filmska dramakomedija iz 2001. koju je režirao Wes Anderson prema vlastitom scenariju, kojeg je napisao zajedno sa Owenom Wilsonom, a kojemu je to treći dugometražni film. Radnja se odvija oko umirovljenog odvjetnika Royala Tenebauma (Gene Hackman) koji odglumi da je bolestan kako bi se vratio natrag u svoju obitelj od koje se udaljio. Uz Hackmana, ostale uloge tumače Anjelica Huston, Gwyneth Paltrow, Ben Stiller, Luke Wilson, Owen Wilson, Danny Glover i Bill Murray.

Hackman se dugo nećkao prihvatiti ulogu Royala, te je Anderson razmišljao i o drugim kandidatima, sve dok glumac nije naposljetku pristao. The Royal Tenenbaums je sniman uglavnom u okolici New Yorka, od 26. veljače do svibnja 2001. Anderson je davao puno pozornosti detaljima vezanim uz rekvizite, scenografiju i kostime–odjeću iz djetinjstva troje djece Tenenbaum nosi gotovo tijekom cijeloga filma i dok su odrasli, uz manje preinake–kako bi dočarao emotivna i psihološka stanja likova, te je u tu svrhu angažirao brata, Erica Chasea, da napravi skice, kao i stanovita poduzeća da skroje nepostojeći dizajn odjeće. Film je dobio uglavnom pohvale kritičara te je nominiran za nekoliko nagrada: bio je to jedan od posljednjih nastupa Genea Hackmana, jedan od ostvarenja koja su potvrdila režiserov stil, ugled i filmski ukus, posljednja scenaristička suradnja režisera sa Owenom Wilsonom te je bio najkomercijalniji Andersonov film u američkim kinima sve dok ga 2014. nije svrgnuo The Grand Budapest Hotel.

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

New York. Nekada davno, Royal Tenenbaum je bio uspješan odvjetnik i vodio sretan brak sa svojom suprugom Etheline, arheologinjom. Imali su i dva sina, Chasa i Richieja, te jednu usvojenu kćerku, Margot. No Royal nikada nije bio onakav otac kakav je trebao biti; sa zračnom BB puškom je u jednoj igri upucao sina Chasa u prst, stalno je svakome napominjao kako je Margot njegova usvojena kćerka a najdražeg sina Richieja je vodio na klađenje kod borbi pasa. Djeca su ipak svojedobno bili geniji; Chas je bio financijski genij, Margot je pisala hvaljene kazališne komade a Richie je izvrsno igrao Tenis. Ali kada se Royal rastavio od supruge i napustio obitelj djeca su se polako počela pretvarati u frustrirane i neurotične osobe.

Margot se udala za neurologa Raleigha St. Claira i sa 30 godina još uvijek skriva da puši cigarete. Richie se prestao baviti tenisom i tajno zaljubio u Margot, ali se srami to reči iako je ona njegova usvojena sestra. Chasova supruga je poginula i ostavila ga s dvoje djece. Jednog dana, gotovo u isto vrijeme, djeca se počnu vraćati u Ethelininu kuću, u kojoj su prije živjela. Istodobno, tamo se vraća i sam Royal, koji je čuo da je Etheline zaprosio računovođa Sherman. Royal tvrdi da umire od raka želuca i da se želi pomiriti s obitelji, no zapravo je zdrav i samo taji da nema više novaca. Jedino je tu tajnu priznao obiteljskoj sluzi, indijskom sobaru Pagodi. Richie i Margot su spremni oprostiti mu, no Chas je i dalje ljut na njega. Pojavi se i "prijatelj obitelji" Eli Cash, drogeraš koji je oduvijek htio biti Tenenbaum i koji piše romane o westernima, te koji je također zaljubljen u Margot.

Sherman raskrinka Royala kada otkrije da je doktor koji ga je pregledavao bio samo glumac te da je lijek protiv raka koji je uzimao bio samo obični Tic-Tac. Royal prizna laž te biva izbačen iz kuće. Nedugo nakon toga Richie od silne depresije zbog neuzvračene ljubavi od Margot odluči počiniti samoubojstvo rezanjem žila. No našli su ga Raleigh i njegov pokusni kunić Dudley te mu spasili život odvevši ga u bolnicu. Sherman i Etheline se udaju a nedugo nakon toga obitelj oprosti i Royalu. Margot i Richie započnu ljubavnu vezu. Par mjeseci kasnije Royal je dobio infarkt i preminuo. Na sprovodu je dao napisati lažnu biografiju na nadgrobnom spomeniku.

Glavne uloge[uredi - уреди | uredi izvor]

Glumci Gene Hackman (lijevo), Gwyneth Paltrow (sredina) i Luke Wilson (desno)
  • Gene Hackman - Royal Tenenbaum. Wes Anderson je napisao priču sa Hackmanom na umu, ali je glumac oklijevao prihvatiti ulogu. Anderson smatra da je razlog ležao u tome što Hackman nije mogao dobiti puno novca za 60 dana nastupa u filmu pošto je proračun bio dosta tanak.[2] Anderson se osobno sastao sa Hackmanom koji ga je odbio sljedećim riječima: "Ne volim kada ljudi pišu uloge posebno za mene, jer me ti ne znaš, a ne želim da je ono što ti misliš da sam ja stvarno tako. Anderson je alternativno razmatrao dati ulogu Geneu Wilderu, ali ga je i on odbio jer je već bio u mirovini.[3] Treći potencijalni izbor bio je Michael Caine.[4] Nakon što je Anderson uspio uvjeriti Hackmanova agenta i bliskog prijatelja da je scenarij dobar, ovaj je naposljetku uspio uvjeriti glumca da prihvati ulogu.[2] Anderson navodi da je scena u kojoj Royal vozi go-kart sa unucima šaljiv hommage sekvenci potjere iz Hackmanova krimi klasika Francuska veza.[2]
  • Luke Wilson - Richie Tenenbaum. Anderson je njegov lik opisao "junakom filma" jer je u središtu radnje. Dao je Lukeu dramatičnu ulogu Richieja koji je potajno zaljubljen u svoju usvojenu sestru, ali se ne usudi to priznati.[2] Bio je to treći i do danas posljednji glumački nastup Wilsona u nekom Andersonovom filmu.
  • Gwyneth Paltrow - Margot Tenenbaum. Usvojena kćerka Royala Tenenbauma u hladnom braku sa Raleighom St. Clairom. Richie je potajno zaljubljen u nju. Ima drveni prst pošto je izgubila pravi u nesreći kada je upoznala svojeg biološkog oca - Anderson je ideju sa drvenim prstom htio iskoristiti još u prethodnom filmu, sa junakinjom Margaret Yang u Rushmore, ali je svojedobno odustao.[3]
  • Ben Stiller - Chas Tenenbaum. Od troje djece Tenenbaum, najranije se oženio i dobio djecu, ali je postao previše opsjednust sigurnosti nakon supruge koja je preminula u avionskoj nesreći.
  • Anjelica Huston - Etheline Tenenbaum. Anderson je bio veliki obožavatelj glumice te joj se divio u njenim filmovima Mrtvi i Čast Prizzijevih. Napisao je ulogu posebno za nju te ju upoznao u New Yorku prije castinga.[2] Cynthia Felando smatra da su Hustonini likovi u ovom i druga dva Andersonova filma–The Life Aquatic with Steve Zissou i The Darjeeling Limited–za hollywoodske standarde "netipično neovisni, atraktivni i fascinantni", te među "najjačim i oštro određenim sredovječnim ženama američke kinematografije tog razdoblja".[5]
  • Bill Murray - Raleigh St. Claire. Anderson je ponovno htio surađivati sa Murrayjom nakon njihove hvaljene prve suradnje u Rushmoreu. Murrayju je dao ulogu neurologa Raleigha koji je u braku sa Margot. Uzor za njegov lik bio je Oliver Sacks.[3]
  • Danny Glover - Henry Sherman. Anderson se divio Gloveru u filmovima To Sleep with Anger i Beloved te mu je stoga ponudio ulogu. Scena u kojoj Royal kaže Eliju "Znam te, seronjo!" je šaljivi hommage sceni iz trilera Svjedok u kojem je Glover glumio, a u kojoj, nakon što pucaju na lik Harrisona Forda, ovaj odgovori: "Znam te seronjo!".[2] Kofi Annan je bitno utjecao na izgled lika Henryja Shermana.
  • Owen Wilson - Eli Cash. Ujedno i koscenarist uz Andersona. Wilson je isto tako bio koscenarist i u prva dva Andersonova filma, Bottle Rocket i Rushmore. To je mu je do danas posljednja scenaristička suradnja s Andersonom. Uzor za njegov lik bili su Cormac McCarthy i Jay McInerney.[3]
  • Seymour Cassel - Dusty
  • Alec Baldwin - Glas pripovjedača

Olivia Williams je snimila kratku scenu kao supruga Elija Casha, ali je ista izbačena u završnoj verziji filma.[6]

Produkcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Wes Anderson u intervjuu iz 2013. navodi da je inspiracija za priču bio film Veličanstveni Ambersonovi Orsona Wellesa. Kao nadahnuće je naveo i kazališnu predstavu The Royal Family Georgea S. Kaufmana i Edne Ferber te film You Can't Take It With You Franka Capre. [2] U audio komentaru za DVD, Anderson je naveo da je uvodna špica referenca na film Crvene cipelice Michaela Powella i Emerica Pressburgera.[7] Ideju o postavljanju knjiga u obliku mozaika redatelj je dobio dok je gledao film Dvije Engleskinje i kontinent Françoisa Truffauta.[2]

Nacionalni muzej američkih domorodaca, u kojem su snimane scene u kojima Tenenbaumi kampiraju

Snimanje je trajalo od 26. veljače do svibnja 2001.[8] a Anderson je dobio dvostruko veći proračun od prethodnog filma, koji se popeo na 21.000.000$.[1] Filmske lokacije bile su stvarne: kuća obitelji Tenenbaum nalazi se na križanju avenije Convent 339 i 144. ulice u Harlemu,[9] hotel u kojem živi Royal je u stvari hotel Waldorf dok se 375. ulica Y nalazi u New Jerseyu. Scena u kojoj mladi Tenenbaumi kampiraju u državnim arhivima snimljena je u Nacionalnom muzeju američkih domorodaca.[9] Kuću obitelji preporučio je Andersonov prijatelj George Drakoulias koji mu je savjetovao da pogleda ulicu u području New Yorka zvanom Hamilton Heights. Anderson je pješice došao do kuće te odmah znao da je prava jer ga ja posjetila na kuću Veličanstvenih Ambsersonovih. Novi vlasnik je naplatio korištenje kuće kao filmske lokacije u istoj svoti za koju ju je nedavno kupio, tako da je zahvaljujući filmskoj ekipi praktički dobio kuću besplatno.[2]

U citatu koji se nalazi u posebnim dodacima na Criterion Collection DVD-u filma, Anderson navodi da je u prva dva filma–Bottle Rocket i Rushmore–imao ideje za scenografiju, rekvizite i kostime, ali ih je većinom odbacio kako bi ljudi zasluženi za scenografiju i dizajn imali kontrolu nad tim područjem. Međutim, u ovom filmu je smatrao da su njegove ideje i detalji bile prevažni da ih zanemari, te je dao zadatak bratu Ericu Chaseu Andersonu da nacrta skice likova i interijera te ih raspodjeli svim odjelima odjednom.[10] Likovi u priči nose svoje osobnosti izvana zahvaljujući odjeći: primjerice, Richie još uvijek stalno nosi svoju opremu iz tenisa dok Margot nosi blijedu šminku koja odgovara njenoj depresivnoj naravi. Dizajni su bili neobični i osebujni: primjerice, Margotin kaput od krzna boje meda i prugasta haljina nisu postojali, tako da su poslali poduzeću Fendi da ih skroji.[11] Eric je napravio detaljne ilustracije likova u slikovnici koju su poslali Hackmanu, ali su požalili što su mu dali original jer je glumac kasnije više nije mogao naći.[2] U sceni u kojoj Hackman govori Anjelici Huston "Umirem, ne umirem, umirem", Anderson je unaprijed sve do detalja planirao, ali je morao svejedno promijeniti plan i prilagoditi se uvjetima kada je jedan prozor na zgradi u pozadini previše sjajio u kameru, a vlasnici nisu htjeli dopustiti nikakve radove ili preinake. Stoga je filmska ekipa naslonila madrac na drvo i tako blokirala reflektiranje. Anderson je priznao da su "mizanscenu tu potpuno diktirali ljudi na prozoru".[2]

Cosplay Margot i Richieja, Chicago Comic & Entertainment Expo, 2014.

U filmu doista nastupa osoba sa prezimenom Tenenbaum - to je glumac Brian Tenenbaum, stari prijatelj Wesa Andersona i Owena Wilsona, koji je igrao bolničara. U prvom Andersonom filmu, Bottle Rocket, nalazi se scena jednog lika (Luke Wilson) pod vodom. U drugom, Rushmore, dva lika pod vodom. U ovom, koji je njegov treći film, u jednoj sceni Royal i njegova dva unuka skoče u bazen te se tako nađu tri lika pod vodom.[3] U filmu, Mordechai je ime za Richijevog sokola, ali je Anderson izjavio da je isprva htio da Mordechai bude pravi ljudski lik, dječak iz susjedstva, kojeg je trebao glumiti Jason Schwartzman. Ipak, s obzirom da je već imao puno likova u priči, Anderson je odustao od te ideje.[4] Sokol se izgubio u New Jerseyju, te ga je našao netko tko je tražio otkupininu za pticu, zbog čega je uključena i policija. Naposljetku je sokol ipak oslobođen i vraćen na snimanje nakon dva tjedna, iako je Anderson priznao da je "vrlo komplicirano da sokoli lete po velegradu, to bi trebalo izbjegavati".[7] Crne pjege na "dalmatinskim miševima" su nacrtane uz pomoć crnog sharpie markera.[7]

Iako je film snimljen u New Yorku, Anderson je namjerno izbjegao prizore u kojima se vide poznate građevine grada. Tako primjerice u jednoj sceni Royal i Pagoda razgovaraju u Battery Parku - no Anderson je Pagodu tako postavio da prikriva Kip slobode.[12][13] U sceni u kojoj Richie pokuša učiniti samoubojstvo, čuje se pjesma Needle in the Hay koju je napisao Elliott Smith. Zanimljivo, Smith je doista počinio samoubojstvo 2003., dvije godine nakon premijere ovog filma.[14] Anderson u audio komentaru ukazuje kako je dio publike u toj sceni bio zbunjen zbog toga što Richie tada kaže "ubit ću se sutra", ali onda si odmah prereže vene. No taj citat je ustvari preuzet iz Varljiva svjetlost Louisa Mallea, koji je imao velik utjecaj na Tenenbaume.[7]

2011., povodom desete obljetnice premijere filma, Anderson, Huston, Murray, Paltrow, Noah Baumbach i Antonio Monda moderirali su razgovor sa publikom u New Yorku te odgovarali na pitanja vezana za anegdota sa snimanja. Anderson i Paltrow su potvrdili da ih je "bilo strah jer će raditi sa Hackmanom", dok je Huston rekla: "I mene je bilo strah, ali me je više zaokupljalo kako zaštiti Wesa". Svi su potvrdili da nitko od glumaca "više nije čuo niti je razgovarao sa Hackmanom od završetka snimanja filma".[4] Anderson je čak zamolio Murrayja da dođe na set čak i kada nije ništa snimao, da bude njegov "zaštitnik".[4] Ipak, Anderson je tada naglasio kako se divio Hackmanu jer je bio "snažna sila koja je privukla sve ovom filmu". Hackman mu je tijekom snimanja rekao da će mu Tenenbaumi vjerojatno biti zadnji film, ali je ipak snimio još par prije odlaska u mirovinu 2004.[4]

Teme[uredi - уреди | uredi izvor]

Neki su primjećivali kako se film najbolje može analizirati ako mu se pristupi iz književne perspektive

Kritičar Jonathan Rosenbaum je film opisao kao "pravi NLO među američkim kino komedijama", ukazujući kako mu je teško klasificirati njega i njegove teme. Mark Browning sugerira pristupiti filmu iz književne perspektive kako bi ga opisao kao obiteljsku dramu sa disfunkcionalnim odnosima.[15][16] Browning navodi kako se naznaka za to nalazi već u uvodnoj sceni u kojoj se vidi knjiga sa naslovnicom The Royal Tenenbaums koja se daje na posudbu. Također, film je podijeljen u nekoliko poglavlja, a svako započinje prijelazom sa pisanih stranica i ilustracija na vizualni prikaz u obliku filma.[15] Po njemu, osjeti se jak utjecaj J.D. Salingera: dok se u Andersonovom filmu Rushmore to može vidjeti u sličnosti junaka Maxa Fischera sa antijunakon Holdenom Caulfieldom iz Salingerova romana Lovac u žitu, Browning pretpostavlja da je ime Tenenbaum nadahnuto iz Salingerova romana Down at the Dinghy.[17] Salingerova priča Franny and Zooey je prva objavljena u New Yorkeru, časopisu kojeg je Anderson rado čitao, a radnja se odvija oko raspada junakinje, Franny Glass, dijelom zbog njenog nezadovoljavajućeg odnosa sa dečkom Laneom, te njene bliske veze sa bratom, Zooeyjem, koje po Browningu je imalo velik utjecaj na razvoj lika Margot. [18]

On također analizira kako odjeća definira Andersonove likove: ključno je to što se njihova odjeća nikada ne mijenja, a kada ju skinu, to ukazuje na promjenu osobnosti lika.[19] Pojedini drugi analitičari su primjetili da troje odrasle djece Tenenbaum i dalje nosi odjeću iz 1980-ih, doba njihova najvećeg uspjeha: Margot nosi Lacoste haljinu sa prugama; Richie odjeću sa tenisa a Chas crveno Adidasovo odjelo za vježbanje.[20]Kada ga je Stiller upitao zašto Chas stalno mora nositi crvena odjela za vježbanje, Anderson mu je odgovorio da je zato da ga djeca mogu lakše naći u slučaju velike gužve među ljudima.[7] Odjeća služi i kao podsjetnik na njihov neostvareni potencijal.[10] Neke konkretne situacije iz Frannyja i Zooeyja pojavljuju se u filmu: paralela je očita između Richieja koja ponovno sretne Margot u kaputu od nerca kod autobusne stanice i Lanea koji čeka Franny na željezničkoj postaji, gdje ju odmah prepozna zahvaljujući njenom kaputu od rakuna. I Zooey i Margot puše cigarete u kupaonici gdje ih prekidaju njene majke, koje imaju problema razumijeti svoju inteligentnu djecu. Gđa. Glass govoti o tome da pronađe psihijatra za Franny, a Browning vidi paralelu u filmu zahvaljujući neurologu Raleighu.[19] I Richie i Zooey imaju trenutak spoznaje dok se briju pred zrcalom (Zooey shvati utjecaj straijeg brata Seymoura na obitelj i Franny), dok kućni ljubimac obitelji Glass, mačak Bloomberg, ima slično ime kao pas obitelji Tenenbaum, Buckley.[19]

Prema raznim mišljenjima, Andersona su nadahnula djela J.D. Salingera

Kao i kod života Franny i Zooeyja, djeca Tenenbauma su došli do duhovne tampon zone u kojoj negoduju prihvatiti kompromise i dvoličnosti odraslog života. [21] Browning uočava paralele i sa samoubojstvom Seymoura i Richieja te između djece obitelji Glass, Walteray i Wakera, koji su miješane židovske i irske krvi, kao i Tenenbaum unučad. [21] Browning posebno uočava sličnosti u načinu na koji Franny kaže Laneu da joj je nedostajao ("Ali čim su te riječi izašle, ona je shvatila da ih nije uopće mislila") i inverzije u sceni u kojoj Royal kaže obitelji da je šest dana koje je proveo s njima bilo najljepše u njegovom životu, nakon čega pripovjedač izgovori sličan sklop riječi ("Čim je to izgovorio, Royal je shvatio da je bilo istinito"), čime je redatelj dao pozitivnu poruku o životu.[22] Jedina scena u kojoj se Margot ponovno ujedini sa njenim biološkim ocem ukazuje na njihovu klasnu razliku: dok je ona odjevena otmjeno, njen otac i obitelj su odjeveni u klišeiziranoj farmerskoj odjeći kako bi evocirali ruralno siromaštvo. [23] Peter C. Kunze smatra kako su gotovo svi Andersenovi filmovi do 2009. bili o problematičnim odnosima između djece i očeva, kao i ulogu koju roditelji igraju u razvoju i oblikovanju pojedinaca. Po njemu, scena u kojoj biološki otac slučajno sjekirom odreže Margotin prst se simbolično može interpretirati kao primjer "roditeljske kastracije", što je ponovljeno i u filmu Fantastični gospodin Lisac, u kojem naslovni junak, Lisac, izgubi svoj rep.[24] U sceni u kojoj Margot i Royal pred kraj filma razgovaraju u lokalu za sladolede, za svakim stolom oko njih se vide očevi koji sjede zajedno sa kćerima.[7] Razbijeni obiteljski odnosi doveli su do toga da djeca Tenenbaum nisu u stanju izraziti svoju ljubav, što je osobito očito u liku Richieja koji drži potisnute osjećaje prema Margot, što ga uništava iznutra.[10] Anderson je u jednom intervjuu izjavio:

Wikiquote „Svaki film koji sam napravio je o nekome tko se ne može uklopiti ili pokrenuti stvari, te se suočava sa neusjehom. The Royal Tenenbaums–cijeli film je o svačijem razočaranju u njihovim životima. Za mene, to je puno složenija tema od uspjeha–i puno dirljivija.[25]
()

Prema Timothyu Sharyu, film razotkriva otuđenost koja je posljedica Royalove tradicije "viktorijanskog patrijarha", odnosno osobe koja je držala svoju djecu na emotivnoj distanci.[26] On dalje primjećuje kako sam Royal nikada ne spominje ime svojega oca, dok se ime njegove majke, Helen, spominje samo tri puta tijekom cijeloga filma. U sceni u kojoj Royal ulazi u kuću i laže djeci da je smrtno bolestan, vidi se slika njegove majke u uniformi crvenog križa iz drugog svjetskog rata, a kamera silazi dolje prema Royalu, čime veže njih dvoje i ukazuje na njen utjecaj. Prema njemu, film utjelovljuje "podsvjesan melankoični gubitak" od kojega pati Royal u svojem odbijanju da vizualizira vlastitog oca–iako je i njegova vlastita odsutnost od obitelji očita, čime se uočava "ciklička priroda roditeljskog otuđenja" kada je i sam Chas otuđen od svoje dvoje djece time što ih guši prezaštitničkom brigom.[27] Jessica Winter, Lloyd Hughes, Richard Armstrong i Tom Charity su Tenenbaume nazvali drugim filmom iz Andersonove neslužbene 'trilogije o neuhvatjivim očinskim figurama i njihovom neobičnom kvazi-djecom',[28] dok je Ken Tucker slično to nazvao dijelom 'trilogije o velikoj potrazi za očinskom figurom'.[29]

Stefano Baschieraa smatra kako Andersenovi filmovi daju "veliku pažnju predstavljanju prebivališta u odnosu na narativni razvoj, filmski stil i identitete likova", te kako i u ovom filmu cjelokupna arhitektura, pa čak i običan namještaj i predmeti, doprinose "nostalgičnoj dislokaciji likova od suvremenog vremena".[30] Jedan su primjer cigarete Sweet Afton koje puši Margot, irski brend koji se prestao proizvoditi u 1970-ima. Po njemu, kuća u filmu predstavlja posljednji fizički trag odsutnog oca, utopijsko mjesto kojeg likove žele obnoviti ili se prisjetiti starih uspomena.[30] Christina Lee slično smatra da je Anderson spojio dva glavna kulturna oblika koja stvaraju nostalgiju u suvremenom svijetu: obitelj i film.[31] Ipak, napominje kako je film istodobno i suha parodija tradicionalnog nostalgičnog obiteljskog filma, čime gotovo pa ukazuje na navodnu plitkost i filma i obitelji kao agenata nostalgije.[31] Donna Peberdy smatra da su svi Andersonovi filmovi iz tog razdoblja takvi da glumački nastupi ukazuju na temu i strategiju čitanja filma. Anderson namjerno prikazuje glumu kao glumu, svjesno prikazujući da se radi o konstruiranoj slici. Po njoj, "ono čemu svjedočimo u Andersonovim filmovima je manje 'bezizražajnost' a više austistička izvedba emocije".[32]

Likovi se dijelom predstavljaju i po prirodi statusa kao autori različitih knjiga - u sceni u kojoj se pojavi časopis sa Richiejem na naslovnici uz riječi "Raspad", čuje se zvuk ljubaznog aplauza. U drugom časopisu, sa naslovom "James Joyce Zapada", Eli se vidi na slici kako drži dvije zmije, što ukazuje na njegovu osobnost pokušavanja očajnog stjecanja pažnje i uvažavanja.[33] Raleigh je stručniji i korice izdanja njegove fiktivne knjige The Peculiar Neurodegenerative Inhabitants of the Kazawa Atoll imaju fotografiju djeteta sa odjećom od leoparda, što ukazuje na "pokušaj medijske pozornosti i eksploatacije u jednakoj mjeri kao i znanstvena valjanost". Od svih korica knjiga prikazanih u filmu, ova je jedina bez glazbenog ili ikakvog drugog popratnog zvuka. Shermanova fiktivna knjiga Accounting for Everything: A Guide to Personal Finance ukazuje da je on utjelovljenje pouzdanosti, povjerenja i izbjegavanja rizika.[33]

Popis pjesama[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "111 Archer Avenue" - Mark Mothersbaugh
  2. "Hey Jude" - The Mutato Muzika Orchestra
  3. "String Quartet In F Major (Second Movement)" - Ravel Ysaye Quartet
  4. "Sonata For Cello And Piano In F Minor" - The Mutato Muzika Orchestra
  5. "Look At Me" - John Lennon
  6. "Christmas Time Is Here (instrumental)" - Vince Guaraldi Trio
  7. "I'm Dying" - Mark Mothersbaugh
  8. "These Days" - Nico
  9. "Something's Brewing" - Mark Mothersbaugh
  10. "Look At That Old Grizzly Bear" - Mark Mothersbaugh
  11. "Police & Thieves" - The Clash
  12. "Wigwam" - Bob Dylan
  13. "Mothersbaugh's Canon" - Mark Mothersbaugh
  14. "Gymnopedie #1" - Erik Satie
  15. "Lullabye" - Emitt Rhodes
  16. "Raleigh & Margot" - Mark Mothersbaugh
  17. "Me & Julio Down By The Schoolyard" - Paul Simon
  18. "Scrapping & Yelling" - Mark Mothersbaugh
  19. "Pagoda's Theme" - Mark Mothersbaugh
  20. "Billy - Main Title" - Bob Dylan
  21. "Judy is a Punk" by The Ramones
  22. "Needle In The Hay" - Elliott Smith
  23. "How Can I Help (a.k.a. Sparkplug Minuet, 1st Movement)" - Mark Mothersbaugh
  24. "Fly" - Nick Drake
  25. "She Smiled Sweetly" - The Rolling Stones
  26. "Ruby Tuesday" - The Rolling Stones
  27. "Stephanie Says" - The Velvet Underground
  28. "Rock The Casbah" - The Clash
  29. "I Always Wanted To Be A Tenenbaum" - Mark Mothersbaugh
  30. "Christmas Time Is Here (Vocal)" - Vince Guaraldi Trio
  31. "Rachel Evans Tenenbaum (1965-2000)" - Mark Mothersbaugh
  32. "Chas Chases Eli" - Mark Mothersbaugh
  33. "Sparkplug Minuet" - Mark Mothersbaugh
  34. "Rooftop Talk (a.k.a. I Always Wanted to be a Tenenbaum, 2nd Movement)" - Mark Mothersbaugh
  35. "The Fairest Of The Seasons" - Nico
  36. "Everyone" - Van Morrison
  37. "End Credits (a.k.a. Sparkplug Minuet, 3rd Movement)" - Mark Mothersbaugh

Odjek[uredi - уреди | uredi izvor]

Kino zarada[uredi - уреди | uredi izvor]

Film je pušten u ograničenu američku kino distribuciju 14.12. 2001. te je zaradio 52,36 milijuna $, čime je dugo vremena bio najkomercijalniji Andersonov filmom sve dok se 2014. nije pojavio The Grand Budapest Hotel. U kinima u inozemstvu, zaradio je dodatnih 19,08 milijuna $, odnosno ukupno 71.441.250$. Time je bio 48. najkomercijalniji film u američkim kinima, te 58. u svjetskim kinima.[1] Igrao je 27 tjedana, te je na vrhuncu prikazivan u 999 kino dvorana diljem Amerike.[1]

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

The Royal Tenenbaums
Ocjene kritike
Izvor Ocjena
IMDb 7.6/10 stars
Rotten Tomatoes 8/10 stars
Metacritic 7.5/10 stars

Recenzije su uglavnom bile pozitivne. Na websiteu Rotten Tomatoes skupljeno je ukupno 201 recenzija filma, od kojih su 80% bile pozitivne. Roger Ebert je filmu dao 3,5 od četiri zvijezdice: "Razmišljao sam da ekscentričnost često prikriva usamljenost. Svi Tenenbaumi su otoci sami za sebe. Margot je primjerice tajni pušač od 12. godine. Čemu to skrivati? Nitko u obitelji ne mari, a kada i saznaju, jedva da primjete. Njena tajnost je bila dio vlastite strategije da se izdvoji od obitelji. Jedan od užitaka filma je način na koji nas drži pomalo nesigurnima kako bi trebali reagirati. To je poput tipa koji nas naizgled zafrkava, a onda odjednom se otkriva da je potpuno iskren, pa stojite tamo sa neprimjerenim smiješkom...Strategija filma je udvostručavanje vlastitih emocija i uspijeva većinom zahvaljujući dijalozima."[34]

Jeffrey M. Anderson je filmu dao 4/4 zvijezdice:

"Kao i u Rushmoreu, i u Scorseseijevim i Tarantinovim filmovima, pop melodije služe kao filmska glazba a riječi u pjesmama poprimaju novo značenje kada su spojeni sa Andersonovim slikama...Ovo je jedan od najboljih filmova godine."[35]
Wes Anderson pobrao je pohvale kritičara za film

Ben Falk je također dao četiri zvijezdice:

"Svatko tko je vidio Andersonov zadnji film Rushmore zna da on zna kako začiniti filmove sa neobičnim likovima i vizualnim šalama, a The Royal Tenenbaums i više nego slijedi tu tradiciju...Smiješan, dirljiv, inteligentan, čudan...pa, stanimo prije nego nam ponestane superlativa. Dovoljno je reći da vjerojatno nećete vidjeti bolji ili jedinstveniji film ove godine."[36]

Maximilian Le Cain je nazvao film "stiliziranom sapunicom" koja nikada ne uzrokuje bilo kakvu emotivnu nelagodu.[37] David Edelstein slično nije bio zadovoljan: "Izuzev Hackmana, svi ostali glumci izgledaju kao da su zarobljeni u Andersonovoj rigidnoj kompoziciji kadrova, schemi boja i nametnute bezizražajnosti. Paltrow uspijeva tu i tamo biti smiješna kao spisateljica koja je zarobljenik vlastite jadi, a Owen Wilson ima bučnu, drogirano-paranoičnu epizodu kada nastupa u jednom TV showu koji podsjeća na Charlie Rose Show, ali Anderson ne baca i drugim glumcima (osobito jednodimenzionalnom Stilleru) bilo kakvo uže za spašavanje".[38] Kenneth Turan je za Los Angeles Times zapisao: "[Film] je poput odlaska na zabavu gdje svi govore verziju nekog poznatog jezika koju nekako ne razumijete. Riječi koje lik Genea Hackmana upotrijebi da opiše svoj lik--"vrlo čudno"--se mogu primijeniti na cijelu priču...The Royal Tenenbaums je tako hermetičan film da u usporedbi s njime djela braće Coen djeluju gotovo Caprovska. Poteškoća leži u tome da je teško pronaći nešto sa čime se možete povezati u tom otočnom, zabranjujućem stilu, teško pronaći ručke kako bi se popeli unutra".[39] S druge strane, zadovoljni kritičar David Cornelius je napisao: "Ovo je remek-djelo koje se ujedno i ruga drugim remek-djelima" dok je Jay Boyar zaključio: "Usprkos stilizaciji i pretjernom ponašanju likova, Royal Tenenbaums ima puno toga za reći o obitelji, kao i o ranom obećanju da će život biti veličanstven, te kako nastaviti živjeti i dalje, kada likovi nisu dosegnuli tu razinu".[40]

Igor Saračević, nekadašnji kritičar u Nacionalu, je u broju 361 utvrdio:

"Andersonov osebujan autorski svijet i vrlo ekscentrični smisao za humor očito nisu za svačiji ukus, tako da, ako niste na njegovoj "valnoj duljini", film vjerojatno može biti iritantan. Za moj pojam, Anderson zadivljujuče inventivno izlaže priču o egoističnom bivšem odvjetniku (Gene Hackman) koji se želi vratiti obitelji od koje se otuđio, fino gradeći dramski složene situacije i odnose među protagonistima, te ispod "pomaknute" površine majstorski oblikuje iznimno bogati spektar emocija. Ukratko, jedan od najboljih filmova iz prošlogodišnje američke produkcije".[41]

Nenad Polimac je u recenziji zapisao: "Andersonovo spajanje ironije i sentimentalnosti nije za svačiji ukus, a neke od situacija i nakon ponovljenog gledanja doimat će se usiljeno. Ipak, film impresionira suzdržanom redateljskom kaligrafijom, koja pomno gomila inventivne scenografske detalje i uzgredno spominje bogate narativne odvojke, stvarajući svijet koji kao da je preuzet iz nekog klasičnog američkog romana, samo ponešto reduciran za potrebe velikog ekrana. U pitanju je, međutim, čisti original, u kojem će, ponavljam, uživati tek selektivan krug gledatelja".[42] Arsen Oremović je filmu dao dva od četiri 'kritičarska prsta' i primjetio da "film osvaja pomaknutom atmosferom" ali je istodobno napomenuo da mu se čini kao da je "Anderson izgubio dio onog stila iz prethodnog filma Rushmore u kojem se dokazao kao jedan od najboljih mladih redatelja".[43]

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Alec Baldwin je naveo da mu je The Royal Tenenbaums jedan od deset najdražih filmova

Brendan Kredella smatra kako se u američkom nezavisnom filmu 1990-ih i 2000-ih pojavila zajednička tema "urbane gentrifikacije", jer su razvili odnos sa gradom i urbanim životom. Po njemu, Royal Tenenbaums označava "raskid sa historijom gradske kinematografije", jer opovrgava društvenu i kulturnu logiku urbanog identiteta, jer je grad "reduciran na samu lokaciju".[48] Elena Gorfinkel slično uočava trend "retro" stila u tom razdoblju, navodeći uz Tenenbaumse filmove poput Boogie Nights i Far From Heaven, u kojima "anakronizam postaje predmetom različitih narativnih i estetskih strategija, u kojima zastarjela historijska razdoblja i objekti pozivaju gledatelje da se uključe emotivno, iako ne i nekritički, sa povijesti."[49]

Naracija i način na koji film slijedi svakog članak obitelji je repriziran u Fox-ovoj hvaljenoj humorističnoj TV seriji Arrested Development. Jason Bateman, jedan od zvijezda serije, ju je opisao kao "The Royal Tenenbaums snimljeni kao Cops.[50] Tvorac serije i glavni pisac Mitchell Hurwitz je izjavio da je već imao ideju za seriju prije nego je pogledao The Royal Tenenbaums, te pomislio: "Pa, očito onda neću to raditi", ali se ipak predomislio. [51]

Alec Baldwin, narator filma, je odlučno hvalio film te mu dao bezrezervnu podršku. Naveo je Hackmanov nastup kao glavno nadahnuće za ulogu Jacka Donaghya u humorističnoj seriji 30 Rock. Prema njemu: "Svi glumci duguju nešto drugim glumcima. Moj je Geneu Hackmanu. Bez Royala Tenenbauma, ne bi bilo niti Jacka D-a."[52] Baldwin je kasnije Tenenbaume čak uključio u svoj popis 10 najdražih filmova uopće, u anketi koju je proveo Criterion Collection:

Kada me Wes Anderson zamolio da napravim naraciju za njegov film o obitelji Tenenbaum, ja iskreno nisam znao o čemu je taj film. Ispada da je to bio film Wesa Andersona, koji, po meni, izgleda kao da je osoblje stripova iz časopisa New Yorker susrelo Julesa Feiffera i Prestona Sturgesa. Ili, možda, to nije nijedno od toga. The Royal Tenenbaums je tijekom premijere bio jedan od najoriginalnijih filmova, i po tonu i po stilu, od Altmanova M.A.S.H.-a. Glumci su savršeni, a film nudi i najveće glumačko ostvarenje Gene Hackmana.[53]

Retro stil odjeće obitelji Tenenbaum, osobito onaj Margot Tanenbaum,[54] je neočekivano imao utjecaj na dizajn mode u 2014. i 2015. godini, kada je predstavljen na nekoliko modnih revija.[55]

Pjevač Rocky Votolato je u svojem albumu iz 2015., Hospital Handshakes, izdao i pjesmu Royal, u kojoj pjeva: "I wish I was a Tenenbaum / I wish I was a Tenenbaum / I wish I was a Tenenbaum / I think maybe I was". Rocky je naveo da su ga nadahnule paralele između njegova vlastita oca i Royala u filmu, kao i "pokušaj da se nađe smisao u ludosti i obiteljskoj disfunkcionalnosti kroz koje mnogi prolaze ili su odrasli s tim".[56]

Časopis Empire je Tenenbaume stavio na 159. mjesto na listi "500 najboljih filmova svih vremena".[57] Časopis Stylus je 2007. film stavio na treće mjesto na listi najboljih filmova 21. vijeka. [58]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Box office mojo.
  2. 2.00 2.01 2.02 2.03 2.04 2.05 2.06 2.07 2.08 2.09 2.10 Zoller Seitz 2013.
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 Stockton 2013.
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 Everett 2011.
  5. Felando 2011, str. 68–82.
  6. Dorr 2002.
  7. 7.0 7.1 7.2 7.3 7.4 7.5 Kirk 24.5. 2012.
  8. Internet Movie Database.
  9. 9.0 9.1 Movie locations.
  10. 10.0 10.1 10.2 Carlson 17.5. 2012.
  11. Hirschberg 19.9. 2004.
  12. Buzzfeed 2013.
  13. Kowalski 2002.
  14. Petridis 19.3. 2004.
  15. 15.0 15.1 Browning 2011, str. 33.
  16. Plantinga 2009, str. 92.
  17. Browning 2011, str. 34.
  18. Browning 2011, str. 34–35.
  19. 19.0 19.1 19.2 Browning 2011, str. 35.
  20. Lee 2008, str. 161.
  21. 21.0 21.1 Browning 2011, str. 36.
  22. Browning 2011, str. 37.
  23. Gooch 2007, str. 26–48.
  24. Kunze 2014, str. 181.
  25. Mottram 2011.
  26. Shary 2013, str. 104.
  27. Shary 2013, str. 109–110.
  28. Winter et al. 2007, str. 18.
  29. Tucker 20.12. 2004.
  30. 30.0 30.1 Baschieraa 2012, str. 118–131.
  31. 31.0 31.1 Lee 2008, str. 159.
  32. Peberdy 2011, str. 46–67.
  33. 33.0 33.1 Browning 2011, str. 39.
  34. Ebert 2001.
  35. Anderson 2002.
  36. Falk 2002.
  37. Shary 2013, str. 107.
  38. Edelstein 22.3. 2002.
  39. Turan 14.12. 2001.
  40. Boyar 4.1. 2002.
  41. Saračević 2002.
  42. Polimac 29.4. 2002.
  43. Oremović 2002.
  44. Zlatni globus 2002.
  45. BAFTA 2002.
  46. Berlinale 2002.
  47. Američki filmski institut 2002.
  48. Kredell 2011, str. 83–96.
  49. de Valck & Hagener 2005.
  50. Chaney 19.10. 2004.
  51. Robinson.
  52. Tv Series Finale.
  53. Criterion Collection 2012.
  54. Harman 7.11. 2014.
  55. Cochrane 24.8. 2015.
  56. Pure Volume.
  57. Empire 4.11. 2015.
  58. Stylus 2007.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige
Znanstveni radovi i žurnali
  • Baschieraa, Stefano (2012). "Nostalgically man dwells on this earth: objects and domestic space in The Royal Tenenbaums and The Darjeeling Ltd". New Review of Film and Television Studies 10 (1). doi:10.1080/17400309.2011.633030. 
  • de Valck, Marijke; Hagener, Malte (2005). "Cinephilia: Movies, Love and Memory". Amsterdam University Press. JSTOR j.ctt45kd32. 
  • Felando, Cynthia (2011). "A certain age: Wes Anderson, Anjelica Huston and modern femininity". New Review of Film and Television Studies 10 (1). doi:10.1080/17400309.2011.632518. 
  • Gooch, Joshua (2007). "Making a Go of It: Paternity and Prohibition in the Films of Wes Anderson". Cinema Journal 47 (1). doi:10.1353/cj.2007.0050. JSTOR 30131997. 
  • Kredell, Brendan (2011). "Wes Anderson and the city spaces of indie cinema". New Review of Film and Television Studies 10 (1). doi:10.1080/17400309.2011.632522. 
  • Peberdy, Donna (2011). "‘I'm just a character in your film’: acting and performance from autism to Zissou". New Review of Film and Television Studies 10 (1). doi:10.1080/17400309.2012.631175. 
Recenzije
Stranice filmskih nagrada
Ostalo

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak The Royal Tenenbaums je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.