Ironija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Ironija (grč. εἰρωνεία, eironeia = hinjeno ignoriranje) jezični je izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi.

Ironija je forma crnog humora (vidi humor). Od ironije su jači sarkazam i groteska.

Ironija je veoma snažno izražajno sredstvo u iskazivanju osećanja i misli, a njena jačina zavisi od govornika ili pisca. Jačina podsmeha može biti ublažena, ali i veoma izražena, pa i sa prizvukom zlobe. Često su je u svojim delima upotrebljavali Petar Kočić, Radoje Domanović, Milorad Mitrović i drugi. Naziv potiče od grčke reči eirōneá, što znači „ismevanje”.

Primjeri ironije[uredi - уреди | uredi kôd]


  • Slušatelj treba shvatiti da se ono što se govori ne misli doslovno. Ironija je u dramskom komadu kad je publici očito što slijedi, dok to glumac na sceni očito ne razumije, i ponaša se sasvim suprotno očekivanjima publike.
  • Ironija u svakodnevnome govoru:
A baš si krasan prijatelj.
Sve si uspio uništiti! Prekrasno!
Ma baš je pametna.
  • Ironija kao stilsko sredstvo u poeziji:
Na lijepo mjesto zaveo me put! (Antun Gustav Matoš, „1909.”)