Šijitizam – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
mNema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 1: Red 1:
{{Islam}}
{{Islam}}
'''Šijitizam''' ili '''šiizam''' ({{jez-ar|شيعة‎}}, iz ''Šī'atu 'Alī'', dosl. "sljedbenici Alija") je [[Pravci u islamu|ogranak]] [[islam]]a koji smatra da je [[Islamski proroci|islamski poslanik]] [[Muhamed]] odredio [[Ali|Alija ibn Abu Taliba]] za njegovog [[Nasljedstvo Muhameda|nasljednika]] ([[Imam (šijitski islam)|imama]]).<ref>Olawuyi, Toyib (2014). [https://www.al-islam.org/khilafah-ali-over-abu-bakr-toyib-olawuyi/preface ''On the Khilafah of Ali over Abu Bakr''], str. 3, ISBN 9781492858843</ref> Šijitski islam po tome se prvenstveno suprotstavlja [[Sunizam|sunitskom islamu]], čije pristalice vjeruju da Muhamed nije imenovao nasljednika i smatraju da je legitiman [[kalif]] bio [[Abu Bakr]], postavljen na tu poziciju putem [[Šura|šure]] tj. [[konsenzus]]a.<ref>Sulaiman, Sadek Jawad (1999). [http://www.alhewar.com/SadekShura.htm ''The Shura Principle in Islam''], Al-Hewar Center</ref> Dok za sunite čin predstavlja pravdu usporedivu sa suvremenim [[Demokracija|demokratskim]] načelima, šijiti ističu da su Ali i određeni [[ashabi]] dali prisegu na vjernost Abu Bakru tek nakon izvjesnog vremena i pod prisilom, tako da pravog konsenzusa nije ni bilo nego je izbor nametnut. Za razliku od prve trojice tzv. [[Rašiduni|pravednih kalifa]], Ali je pripadao [[Banu Hašim]]u, istom plemenu kao i Muhamed.<ref>Triana, María (2017). ''Managing Diversity in Organizations: A Global Perspective''. [[Taylor & Francis]]. str. 159, ISBN 9781317423683</ref>
[[Datoteka:Islam by country.png|thumb|385px|left|Rasprostranjenost šiita i sunita. Zelena boja označava sunite, a crvena šiite.]]
'''Šiije''' (od [[arapski jezik|arapskog]]: ''ši`a Ali'' - [[Ali]]jeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šiije priznaju [[Muhamed]]ovog rođaka Aliju i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti ([[kalif]]i i [[imam]]i).


Pripadnici šijitskog islama se nazivaju Alijeve šije (pristalice ili sljedbenici). [[Jednina]] je šijit, šiit ili šija. Šijitizam je drugi najveći ogranak islama, nakon sunizma. Godine [[2009]]. muslimani iz šijitske zajednice činili su od 10[[%]] do 13% svjetskog [[Muslimani (vjernici)|muslimanskog stanovništva]]. [[Imamizam|Imamiti]] (također imamije ili duodecimalni šijiti; ''Isnā ašarije'') su najveći ogranak šijitskog islama.<ref>Newman, Andrew J. (2013). "Introduction", ''Twelver Shiism: Unity and Diversity in the Life of Islam, 632 to 1722''. [[Edinburgh University Press]], str. 2, ISBN 9780748678334</ref> U [[2012]]. godini procijenjeno je da na imamitsku podgrupu potpada 85% šijitske populacije.
Šiiti veruju da je Ali direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Muhamedove smrti. [[Suniti]] veruju da je Abu Bekr, prvi kalif poslije Muhameda, dobio zahtjev za vođu nad muslimanima. Razlika u mišljenju koja se dogodila [[632.]] godine i taj događaj je oštro podijelio ove dve muslimanske [[tradicija|tradicije]] u mnogim njihovim vjerovanjima. Tako npr. šiije za razliku od sunita nemaju strogu zabranu likovnog prekazivanja Božjeg poslanika Muhameda.


Šijitski islam se zasniva na [[Kuran]]u i poruci [[Muhamed]]a, potvrđenoj u [[hadis]]u i predajama koje su ih naučili njihovi imami.<ref name="Esposito2002.40">Esposito, John (2002). ''What Everyone Needs to Know about Islam''. [[Oxford University Press]], str. 40, ISBN 9780195157130</ref> Osim što šijiti smatraju da je Ali bio Bogom imenovan za Muhamedovog nasljednika i za prvog imama, oni također proširuju ovu imamsku doktrinu na Muhamedovu porodicu ([[Ehli-bejt]], "članovi doma"),<ref>Goldziher, I.; Arendonk, C.; Tritton, A.S. (2012). "Ahl al-Bayt". u Bearman, P.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E.; (van) Donzel, E.; Heinrichs, W.P. ''[[Encyclopaedia of Islam]]'' (2. izd.), [[Brill]]</ref> i neke pojedince među njegovim potomcima, poznate kao [[imam]]i, za koje vjeruju da posjeduju posebni duhovni i politički [[autoritet]] nad [[Ummet|zajednicom]], nepogrešivost i druge Bogom određene [[Vrlina|vrline]].<ref>[https://www.al-islam.org/principles-shiite-creed-ayatullah-ibrahim-amini/lesson-13-imams-traits ''Lesson 13: Imam’s Traits''], Al-Islam.org</ref> Iako su [[Historija islama|historijski]] postojale razne šijitske grane, današnji šijitizam je podijeljen na tri glavne grupe: [[Imamizam|imamite]], [[Ismailizam|ismailite]] i [[Zejdizam|zejdite]]. Među njima, imamiti predstavljaju populacijski najveći i vjerski najutjecajniji šijitski pravac.<ref name="Esposito2002.40"/><ref>[[Alame Tabatabai|Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn]]; pr. [[Husein Nasr|Nasr, Hossein]] (1979). ''Shi'ite Islam''. Albany, New York: [[SUNY Press]], str. 76, ISBN 0873952723</ref>
Za razliku od sunita, šiije smatraju [[Kuran]] isključiva osnova vere. Riječ Kurana je večni izraz božanstva, a njena povremena objava vezana je za Bogom odabrane nositelje (imame). Dok je u sunitskom islamu osnova vere suglasnost zajednice s tradicionalnim uzorima, dotle su u ši'i nositelji vjerskog autoriteta imami, u kojima se neprestano preporađa svjetlosna jezgra božanske prirode. Prema ortodoksnoj šii ta se inkarnacija (arap: ''hulul'') prenosi u porodici Muhamedovih, odnosno Alijevih potomaka do dvanaestog koljena. Svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu. Tko ga ne prepozna, umire u tami i [[grijeh]]u.


== Etimologija ==
Vjera u neprekidnost božanskih inkarnacija otvara šira područja mašti i spekulaciji nego sunitski tradicionalizam. Zato su u šiitske sekte lakše prodirali strani kulturni uticaji, među kojima prvenstveno indo-iranski [[misticizam]]. Šiije se od sunita razlikuju po tome, što imaju male razlike u pranju prije ulaska u [[džamija|džamiju]] i pokretima tekom molitve, no, suniti i šiije mogu da se mole u istoj džamiji.
Riječ ''ši'a'' ({{jez-ar|شيعة‎}}) znači "sljedbenik"<ref>Ferguson, Duncan S. (2010). ''Exploring the Spirituality of the World Religions: The Quest for Personal, Spiritual and Social Transformation''. Bloomsbury Academic, str. 192, ISBN 9781441146458</ref> i kraći je oblik [[Historija islama|historijske]] fraze ''Šī'atu 'Alī'' (Alijeve šije), što znači "sljedbenik Alija" ili "Alijeva stranka".<ref name="Safra1998.738">Safra, Jacob E. (1998). ''The New Encyclopædia Britannica'' (15. izd.), vol. 10, str. 738, ISBN 0852296630</ref>


=== Terminologija ===
Šiitska doktrina se zasnivala na nasljednicima Huseina, mučenika iz Karbele koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivala i nade Šia.
Termin je prvi put bio upotrijebljen za vrijeme [[Muhamed]]ovog života.<ref>[[Alame Tabatabai|Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn]]; pr. [[Husein Nasr|Nasr, Hossein]] (1977). ''Shi'ite Islam''. Albany, New York: [[SUNY Press]], str. 34, ISBN 9780873953900</ref> U današnje vrijeme riječ označava [[Muslimani (vjernici)|muslimane]] koji vjeruju da vodstvo [[Ummet|zajednice]], nakon Muhameda, pripada [[Ali]]ju i njegovim nasljednicima. [[Navbahti]] drži da se termin ''ši'a'' odnosi na grupu muslimana koji su za vrijeme Muhameda i nakon njega smatrali Alija imamom i njegovim [[kalif]]om.<ref>Sobhani, Ja'afar; Shah-Kazemi, Reza (2001). ''Doctrines of Shiʻi Islam: a Compendium of Imami Beliefs and Practices''. London: [[I.B. Tauris]], str. 97, ISBN 9781860647802</ref> [[Al-Šahrestani|Šahrestani]] navodi da termin upućuje na one koji vjeruju da je Ali određen za nasljednika, imama i kalifa od strane Muhameda,<ref>Sobhani (2001), str. 98.</ref> a također i Alijev autoritet se nikada ne odvaja od Alijevih nasljednika.<ref>Vaezi, Ahmad (2004). ''Shia Political Thought''. London: Islamic Centre of England, str. 54, ISBN 9781904934011</ref> Za šijite, ovaj nadzor je sadržan u [[Kuran]]u kao i u [[Historija islama|historiji islama]]. Šijitski učenjaci naglašavaju da je ideja o autoritetu povezana s porodicama poslanika u [[ajet]]ima [[Ali-Imran|3:33-34]] (''Zaista je [[Alah]] izabrao [[Islamski pogled na Adama|Adema]] i [[Noa|Nuha]] i [[Abraham|Ibrahimovu]] i [[Joakim|Imranovu]] porodicu nad svjetovima. Potomcima, jednim od drugih. Alah sve čuje i sve zna'').<ref>Cornell, Vincent J. (2007). ''Voices of Islam''. Westport, Connecticut: Praeger Publishers, str. 218, ISBN 9780275987329</ref> Šijit traga za istinskim značenjem objave kako bi ostvario svrhu života svoje ljudske sudbine.<ref>Cornell (2007), str. 236.</ref>


== Vjerovanja ==
Procene broja šiija među muslimanima kreću se od 10 do 15%, ovisno do statistike; to jest od 150-225 miliona statistički podaci za šiite se ne smatraju sasvim pouzdanim zbog političke i vjerske diskriminacije. Šiije su većina u [[Iran | Iranu]]
Pet je osnovnih šijitskih principa [[Vjerovanje|vjerovanja]]:
( 65 000 000, ili 90%), u [[Azerbejdžan | Azerbejdžanu]] ( 7 650 000, ili 85%) i u [[Irak | Iraku]] ( 18 000 000 ili 60%)u. Šiije čine značajnu manjinu u sledećim državama: [[Pakistan]] ( 33 000 000, ili 20%), [[Indija]] ( 32 000 000, ili 20% muslimana u toj zemlji)], [[Afganistan]] ( 4 500 000, ili 15%), [[Liban]] ( 1 400 000, ili 35%)], [[Jemen]] ( 10 000 000, ili 46%), [[Turska]] ( 15 000 000 ili 20%), [[Sirija]] ( 3 000 000, ili 15%) [[Bahrein]].
* [[Tavhid]] ([[monoteizam]])
* [[Islamski proroci|Nubuvet]] (poslanstvo)
* [[Imam (šijitski islam)|Imamat]] (sveto Božije vodstvo)
* [[Šijitska eshatologija|Mead]] ([[eshatologija]])
* [[Adl]] (sveta Božija pravičnost)

Osnovne dužnosti koje proizlaze iz vjerovanja su sljedeće:
* [[Namaz (islam)|Namaz]] ([[molitva]])
* [[Ramazanski post]]
* [[Hadž]] ([[hodočašće]])
* [[Zekat]] (godišnje čišćenje imetka)
* [[Hums]] (petina)
* [[Džihad]] (borba na Božijem putu)
* [[Naređivanje dobra i odvraćanje od zla]]
* [[Tavala]] i [[tabara]] (iskazivanje prijateljstva Božijim prijateljima i odricanje od Božijih neprijatelja)

=== Imamat ===

==== Ali kao nasljednik ====
[[Datoteka:Investiture of Ali Edinburgh codex.jpg|mini|desno|225px|Alijeva investitura na Gadir-Humu ([[Ilhanidska Monarhija|ilhanidska]] ilustracija iz [[1308]])]]
Šijiti vjeruju da kao što jedino [[Alah]] imenuje [[Islamski proroci|poslanika]], isto tako on je taj koji imenuje njegovog nasljednika. Oni vjeruju da je Bog izabrao [[Ali]]ja da bude [[Muhamed]]ov [[Nasljedstvo Muhameda|nasljednik]], prvi [[kalif]] i vođa islamske države. Šijiti vjeruju da se Muhamedovo imenovanje Alija nasljednikom odigralo po Božijem naređenju.<ref>Momen, Moojan (1985). ''An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shi'ism''. [[Yale University Press]], str. 15, ISBN 9780300034998</ref> Ali je bio najbliži Muhamedov [[rođak]], najbliži od sve žive muške rodbine, kao i njegov zet jer je oženio Muhamedovu kćer [[Fatima bint Muhamed|Fatimu]].<ref name="Esposito2002.46">Esposito (2002), str. 46.</ref> Ali je konačno postao četvrti kalif (shodno [[Sunizam|sunitskim]] kriterijima).

Nakon [[Oproštajna propovijed|oproštajnog hodošašća]] ([[hadž]]a), Muhamed je naredio da se [[Muslimani (vjernici)|muslimani]] okupe na mjestu [[Gadir-Hum]]u, tamo gdje su šijiti uvjereni da je imenovao Alija za svog nasljednika. Predaja ([[hadis]]) o [[Događaj na Gadir-Humu|okupljanju na Gadir-Humu]] pripovijeda događaj 18. [[Zu-l-hidždže|zul-hidždžeta]] 10. godine [[Islamski kalendar|AH]] ([[mart]] [[632]]. [[Gregorijanski kalendar|AD]]), odigran nedaleko od drevnog [[Arabija|arabijskog]] grada [[Rabig]]a u današnjoj [[Saudijska Arabija|Saudijskoj Arabiji]]. Tamo je Muhamed kazao sljedeće:

{{citat|O ljudi, razmišljajte o [[Kuran]]u i shvatite njegove [[ajet]]e. Gledajte njegove jasne ajete, a ne povodite se za onim manje jasnim dvosmislenim. Nitko vam neće biti u stanju objasniti njegova upozorenja i tajne, niti će vam iko bolje pojasniti njegova tumačenja od onoga čiju ruku ja držim visoko podignutu sa svojom, onoga za koga sam vas obavijestio da onome kome sam ja zaštitnik ([[mavla]]) i Ali je, također, njegov zaštitnik (mavla), a on je Ali ibn Abu Talib, moj brat, izvršilac moje oporuke (vasiji) čije imenovanje za vašeg staratelja i imama (vođu) je meni poslano od strane Alaha uzvišenog i veličanstvenog.|Muhamedova [[Oproštajna propovijed]]<ref>[[:en:s:The Last Sermon of Muhammad by Shia Accounts|The Last Sermon of Muhammad by Shia Accounts]]</ref>}}

Nakon propovijedi, Muhamed je sišao sa improviziranog podija, dao je naredbu da se razapne [[šator]] gdje će [[Ali]] sjediti i uzimati prisege od [[Muslimani (vjernici)|muslimana]]. Hiljade ljudi (uključujući žene), u grupama su išli k njemu, pozdravljali ga i čestitali mu kao [[Amir al-Mu'minin]]u, zapovjedniku vjernika. [[Omar]] je bio prvi koji je čestitao.<ref>Tahir-ul-Qadri, Muhammad (2005). ''The Ghadir Declaration. Tehreek-e-Minhaj-ul-Quran'', str. 26, ISBN 9693205138</ref> Shodno ovom i određenim drugim događajima, šijiti vjeruju da je Muhamed imenovao Alija za svog nasljednika.<ref>Razwy, Sayed Ali Asgher (1997). ''A Restatement of the History of Islam and Muslims, CE 570 to 661''. The World Federation of KSIMC, str. 276, ISBN 9780950987910</ref>

==== Alijev kalifat ====
Nakon Muhamedove smrti [[632]]. godine, njegova porodica i Ali obavili su vjersko kupanje i sahranu. Dok su oni bili zauzeti pripremanjem tijela za pogreb, [[Abu Bakr]], [[Omar]] i [[Ebu-Ubejde Amir ibn El-Džerrah|Abu-Ubajda]] susreli su se sa liderima [[Medina|Medine]] i izabrali Abu Bakra za [[kalif]]a. U početku, Ali nije prihvatio vladavinu Abu Bakra i odbio je dati mu prisegu na vjernost (bej'at), što je zabilježeno i u šijitskoj i u [[Sunizam|sunitskoj]] autentičnoj tradiciji ([[hadis]]).<ref name="Madelung1997.43">Madelung, Wilferd (1997). ''The Succession to Muhammad: A Study of the Early Caliphate''. [[Cambridge University Press]], str. 21. i 43, ISBN 9780521646963</ref>

[[Fatima bint Muhamed|Fatima]], Alijeva supruga i kći Muhameda, odbila je dati prisegu na vjernost Abu Bakru, i ostala je ljuta na njega sve do trenutka u kojem je preminula uslijed [[Omar pred Fatiminom kućom|incidenta]] s Omarom pred Fatiminom kućom.<ref>Madelung (1997), str. 30, 43. i 52.</ref> Ovaj događaj opisan je, između ostalog, u sunitskim hadisima poput [[Buharija|Buharijine]] [[Sahih Buhari|zbirke]] i [[Muslim ibn al-Hadždžadž|Muslimove]] [[Sahih Muslim|zbirke]]. Fatima nikada nije dala prisegu na vjernost niti je priznala i prihvatila Abu Bakrov [[Rašidunski Kalifat|kalifat]].<ref>Madelung (1997), str. 43.</ref> Skoro svi članovi [[Banu Hašim]]a i znatan broj [[Ashabi|ashaba]] su podržavali Alija nakon Muhamedove smrti,<ref>Madelung (1997), str. 21-22. i 36-41.</ref> dok su ostali podržavali Abu Bakra.<ref>Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar (1988). ''Slavery: From Islamic and Christian Perspectives''. Richmond, British Columbia: Vancouver Islamic Educational Foundation, str. 35-36, ISBN 9780920675076</ref>

Nakon što je treći kalif [[Osman ibn Affan|Osman]] ubijen [[657]]. godine, [[Muslimani (vjernici)|muslimani]] u stanju očaja pozivaju [[Ali]]ja da preuzme vodstvo i postane četvrti [[kalif]],<ref>Madelung (1997), str. 141-147.</ref> a on je odredio da [[Kufa]] u današnjem [[Irak]]u bude njegova [[prijestolnica]].<ref name="Safra1998.738"/> Alijeva vladavina nad mladom muslimanskom zajednicom često se osporavala i protiv njega su vođeni ratovi, stoga se morao boriti da održi vlast protiv onih koji su mu lažno iskazali prisegu na vjernost dok su u stvarnosti željeli njegovu poziciju.<ref>Madelung (1997), str. 145-153.</ref> Ovaj spor je na kraju doveo do [[Prva fitna|Prve fitne]] (smutnje) koja je predstavljala prvi građanski rat među muslimanima unutar [[Rašidunski Kalifat|islamskog kalifata]]. Fitna je započela kao rezultat niza pobuna protiv Alija izazvanih atentatom na njegovog političkog prethodnika Osmana. Isti pobunjenici koji su optužili Osmana i priznali Alija za kalifa, kasnije su se okrenuli i borili protiv njega. Ali je vladao od [[656]]. do [[661]]. godine kada je ubijen dok je obavljao [[Sedžda|sedždu]] ([[Namaz (islam)|namaz]]).<ref name="Esposito2002.46"/> Ubrzo kasnije, Alijev glavni rival [[Muavija I|Muavija]] zahtijevao je [[Omejadski Kalifat|svoj kalifat]].<ref name="Safra1998.738"/>

==== Hasan ibn Ali ====
Nakon smrti [[Ali]]ja, njegov stariji sin [[Hasan ibn Ali|Hasan]] je postao vođa muslimana u [[Kufa|Kufi]], a nakon serije okršaja između kufanskih muslimana i [[Muavija I|Muavijine]] armije, Hasan se složio da ustupi kalifat i da se uspostavi mir između muslimana pod određenim uslovima:<ref>Jafri, Husain Mohammad (2002). ''The Origins and Early Development of Shi'a Islam''. [[Oxford University Press]], str. 130, ISBN 9780195793871</ref>
* prinudno javno proklinjanje Alija za vrijeme molitvi mora biti obustavljeno
* Muavija ne smije koristiti [[novac]] od [[porez]]a za svoje privatne potrebe
* mora se uspostaviti [[mir]], a sljedbenicima Hasana ibn Alija moraju se dati sigurnost i njihova prava
* Muavija nikada neće prihvatiti titulu [[Amir al-Mu'minin|zapovjednika vjernika]]
* Muavija neće imenovati nikoga za nasljednika
Potom se Hasan povukao u [[Medina|Medinu]] gdje je [[670]]. [[otrov]]an od strane svoje supruge Džade bint al-Ašas ibn Kajs, nakon što je tajno kontaktirana od strane Muavije koji je želio kalifat proslijediti svom sinu [[Jazid I|Jazidu]], a Hasana je vidio kao prepreku.

==== Husein ibn Ali ====
[[Datoteka:Imam Husayn Shrine by Tasnimnews 05.jpg|mini|desno|225px|[[Mauzolej imama Huseina|Mauzolej]] [[Husein ibn Ali|imama Huseina]] u [[Karbala|Karbali]] ([[Irak]]), značajno šijitsko svetište]]
[[Datoteka:Battle of Karbala.jpg|mini|desno|225px|[[Bitka kod Karbale]] ([[680]])]]
[[Husein ibn Ali|Husein]], [[Ali]]jev mlađi sin i [[Hasan ibn Ali|Hasanov]] brat, u početku se opirao pozivima da vodi [[Muslimani (vjernici)|muslimane]] protiv [[Muavija I|Muavije]] i povrati [[kalifat]]. Godine [[680]]. Muavija umire i prije toga prenosi kalifat na svoga sina Jazida, otvoreno kršeći mirovni sporazum s Hasanom. [[Jazid I|Jazid]] je pozvao Huseina da njemu iskaže vjernost (bej'at). Alijevi sljedbenici, očekujući da se kalifat vrati Alijevim potomcima nakon Muavijine smrti, to su vidjeli kao izdaju mirovnog sporazuma pa je Husein odbacio ovaj zahtjev. U [[Kufa|Kufi]] je došlo do spontane podrške Huseinu kako bi se vratio i preuzeo položaj [[kalif]]a. Husein je sakupio svoju porodicu i sljedbenike u [[Medina|Medini]], te krenuo za Kufu. Na putu ga je blokirala vojska Jazidovih ljudi (među njima su bili čak i sami Kufani) u blizini [[Karbala|Karbale]] u centralnom [[Irak]]u. Husein i 72 člana njegove porodice odnosno sljedbenika su ubijeni u [[Bitka kod Karbale|bitki kod Karbale]].

Šijiti Huseina cijene kao [[šehid]]a i smatraju ga imamom [[Ehli-bejt]]a. Na Huseina gledaju kao na branitelja [[islam]]a spram uništenja koje je prijetilo od strane Jazida. Husein je posljednji imam poslije Alija kojeg sve šijitske grupe međusobno priznaju.<ref>Ahmed, Akbar S. (2002). ''Discovering Islam: Making Sense of Muslim History and Society'' (2. izd.). [[Routledge]], str. 56, ISBN 9780415285247</ref> Bitka kod Karbale se često navodi kao definitivni raskol između šijitskih i sunitskih [[Pravci u islamu|pravaca islama]], a njena komemoracija se svake godine održava od strane šijitskih muslimana na [[Ašura|dan Ašure]].

==== Imamat Ehli-bejta ====
[[Datoteka:Sword and shield reproduction from Bab al Nasr gate Cairo Egypt.jpg|mini|desno|225px|[[Zulfikar]] sa [[štit]]om i bez njega, jedan od simbola šijitizma]]
Većina ranih šijita se razlikovala samo marginalno od sunitskog stava o političkom rukovodstvu, međutim, moguće je zapaziti prefinjenost i dotjerivanje šijitskih doktrina. Rani suniti su tradicionalno smatrali da politički lider mora dolaziti iz Muhamedovog plemena, dakle [[Kurejš]]a. [[Zejdizam|Zejditi]] su sužavali politička potraživanja Alijevih sljedbenika tvrdeći da nitko od Alijevih potomaka nema pravo voditi zajednicu osim muških direktnih [[Muhamed]]ovih potomaka [[Ali]]ja i [[Fatima bint Muhamed|Fatime]]. Međutim, tokom pobune [[Abasidi|Abasida]], drugi šijiti koji su postali poznati kao [[Imamizam|imamiti]] (sljedbenici imama) slijedili su teološku školu imama [[Džafer es-Sadik|Džafara es-Sadika]], potomka Muhamedovog zeta imama Alija. Oni su tvrdili da imami imaju mnogo uzvišenih vjerskih uloga i insistirali su da u bilo kom trenutku, bez obzira da li je na vlasti ili ne, jedan muški potomak Alija i Fatime je Bogom imenovani imam i jedinstveni [[autoritet]] u svom vremenu u svim pitanjima vjere i zakona. Za šijite, ljubav prema imamima postala je jednako značajna kao i vjerovanje u [[Tavhid|Božiju jednost]] i [[Islamski proroci|poslaničku misiju]].

Većina šijita kasnije su postali imamiti. Oni vjeruju da su imami duhovni i politički nasljednici Muhameda. Imami su ljudska bića koja ne samo da vladaju [[Ummet|zajednicom]] na temelju pravde nego su u stanju održavati i tumačiti Božiji zakon i njegovo [[Ezoteričko tumačenje Kurana|ezoteričko značenje]]. Riječi i djela Muhameda, i imama su uputa i model za slijeđenje unutar zajednice. Stoga, oni moraju biti oslobođeni od [[grijeh]]a i pogrešaka te moraju biti izabrani božanskim dekretom ili svetim tekstom putem Muhameda.<ref>Vidi:<br />• Nasr (1979), str. 10.<br />• Momen (1985), str. 174.</ref> Prema ovom gledištu, uvijek postoji imam vremena koji je autoritet postavljen od strane [[Alah]]a za sva pitanja vjere i prava u muslimanskoj zajednici. Ali je bio prvi imam na toj liniji, pravedni nasljednik Muhameda, a potom slijede muški potomci Muhameda od njegove kći Fatime.

Ova razlika u slijeđenju ili [[Ehli-bejt]]a ili kalifa [[Abu Bakr]]a uobličila je šijitsko-sunitske poglede na određene [[kuran]]ske [[ajet]]e, predaje ([[hadis]]) kao i druga područja [[islam]]a. Naprimjer, zbirke hadisa koje poštuju šijiti fokusiraju se na predaje članova Ehli-bejta i njihovih pomagača, dok se predaje onih koji nisu podržavatelji Ehli-bejta isključuju (npr. oni od [[Abu Huraira|Abu Huraire]]). Prema [[Sunizam|sunitima]], [[Ali]] je bio četvrti [[kalif]] poput [[Abu Bakr]]a, dok šijiti drže da je Ali prvi Bogom potvrđeni imam i nasljednik [[Muhamed]]a. Daleko najznačajniji događaj u cijeloj [[Historija šijitizma|šijitskoj historiji]] je mučeništvo i [[Šehid|šehadet]] Alijevog sina [[Husein ibn Ali|Huseina]] u [[Bitka kod Karbale|bitki kod Karbale]] ([[680]]). Zbog nedavanja prisege spornom kalifu, pokretanja otpora i odluke da se suprostavi višestruko brojnijem suparniku, Husein je postao simbol suprotstavljanja [[Tiranija|tiraniji]].

[[Imamizam|Imamiti]] i [[Ismailizam|ismailiti]] vjeruju da je [[akl]] kao Božija mudrost bio izvor duša [[Islamski proroci|poslanika]] i [[Imam (šijitski islam)|imama]], da im je podario ezoteričko znanje koje se naziva ''hikma'' (mudrost), te da su njihove patnje sredstvo božanske milosti njima odanim.<ref>Vidi:<br />• Nasr (1979), str. 15.<br />• Corbin (1993), str. 45-51.</ref> Iako imam nije bio primalac Božije objave, imao je blisku vezu sa Bogom putem koje ga on upućuje, a za uzvrat imam upućuje ljude. Imamat ili vjerovanje u božanskog vodiča pripada osnovama vjerovanja kod imamita i ismailita, a temelji se na konceptu da Bog nikada neće ostaviti [[ljudski rod]] bez pristupa Božanskoj uputi.<ref>Gleave, Robert (2003). "Imamate" u Martin, Richard C. ''Encyclopedia of Islam and the Muslim World: A-L'' (vol. 1), [[Macmillan Publishers]], str. 350, ISBN 9780028656045</ref>

=== Imam ovog vremena (posljednji imam) ===
[[Mahdi]] je nagoviješteni spasitelj [[islam]]a koji će vladati sedam, devet ili devetnaest godina (prema različitim tumačenjima) prije [[Sudnji dan|Sudnjeg dana]] i osloboditi svijet od [[Zlo|zla]]. Prema islamskoj tradiciji, Mahdijev mandat će se preklopiti s [[Drugi dolazak Isusa Krista|drugim dolaskom Isusa Krista]] ([[Isa|Ise]]) koji će pomoći Mahdiju u borbi protiv [[Masih ad-Dadždžal|Masiha ad-Dadžala]] (lažnog mesije ili [[antikrist]]a). Isus, koji se u islamu smatra masihom (mesijom), spustit će se na točku bijele arkade istočno od [[Damask]]a obučen u žute ogrtače i pomazane glave, potom će se pridružiti Mahdiju u svom ratu protiv Dadžala prilikom kojeg će Isa ubiti Dadžala i ujediniti ljudski rod.

=== Teologija ===
[[Datoteka:Kalema-tut-shahadat.jpg|mini|desno|225px|[[Šahada]] na [[Kibla|kibli]] [[Ibn Tulunova džamija|Ibn Tulunove džamije]] u [[Kairo|Kairu]], s frazom ''Ali-un-Valiulah'']]
[[Datoteka:Alī.png|mini|desno|225px|[[Kaligrafija|Kaligrafsko]] pisanje imena [[Ali]], prvog čovjeka koji je primio [[islam]]]]
Šijitsko [[islam]]sko vjerovanje je opsežno i obuhvaća mnoge različite grupacije.<ref name="Safra1998.738"/> Šijitska teološka vjerovanja i vjerske prakse kao što je [[Namaz (islam)|namaz]], blago se razlikuju od onog [[Sunizam|sunitskog]]. Za razliku od ostalih muslimana koji obavljaju namaz pet puta dnevno, šijiti imaju opciju sastavljanja dvije popodnevne ([[Podne-namaz|podne]]-[[Ikindija-namaz|ikindija]]) i dvije večernje molitve ([[Akšam-namaz|akšam]]-[[Jacija-namaz|jacija]]), sukladno [[Kuran]]u u kojem su spomenuta tri vremena namaza. Suniti imaju sklonost sastavljanja namaza samo u određenim situacijama.<ref>Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar; Roy, ‎Shibani (1994). ''In Search of Roots: A Study of Ethnogenesis''. B.R. Publishing, str. 210, ISBN 9788170187608</ref> Šijitski islam utjelovljuje potpuno nezavisan sistem vjerske interpretacije i političke vlasti u muslimanskom svijetu.<ref>Lane, Jan-Erik; Redissi, Hamadi (2016). ''Religion and Politics: Islam and Muslim Civilisation'' (2. izd.). [[Routledge]], str. 79, ISBN 9780754641674</ref> Izvorni šijitski identitet pripisuje se Alijevim sljedbenicima,<ref>Nasr (1977), str. 24.</ref> a šijitska teologija formulirana je u [[8. vijek]]u (2. vijeku [[Islamski kalendar|AH]]).<ref>Dakake, Maria Massi (2008). ''The Charismatic Community: Shi'ite Identity in Early Islam''. [[SUNY Press]], str. 1-2, ISBN 9780791470336</ref> Prve šijitske vlade i društva su osnovana krajem [[9. vijek]]a. Deseti vijek je od strane [[Louis Massignon|L. Massignona]] opisan kao šijitsko-ismailitski vijek u [[Historija islama|historiji islama]].<ref>Massignon, Louis (1936). "Mutanabbi devant le siècle ismaëlien de l'Islam". Mémoires de l'institut français de Damas, str. 1-17, {{OCLC|913443052}}</ref>

=== Hadis ===
Šijiti vjeruju da je [[Ali]]jeva pozicija podržana brojnim [[hadis]]ima, uključujući [[Događaj na Gadir-Humu|hadis o Gadir-Humu]], [[hadis o dvije dragocjene stvari]], [[hadis o papiru i olovci]], [[hadis o pozivu bližnjih]], te [[hadis o dvanaest nasljednika]]. Posebno, [[hadis o ogrtaču]] je često navođen kako bi se ilustrirali Muhamedovi osjećaji prema Aliju i njegovoj porodici, a njega bilježe i sunitski i šijitski učenjaci. Šijiti preferiraju hadise koji se pripisuju [[Ehli-bejt]]u i bližim suradnicima, te posjeduju vlastite tj. odvojene zbirke hadisa.<ref>Nasr (1979), str. 41-44.</ref>

=== Nepogrešivost ===
[[Isma]] (ili ismet) je koncept nepogrešivosti kao Bogom dodijeljena sloboda od pogreške i [[grijeh]]a u [[islam]]u.<ref name="Dabashi2005.463">[[Hamid Dabaši|Dabashi, Hamid]] (2005). ''Theology of Discontent: The Ideological Foundation of the Islamic Revolution in Iran'' (2. izd.). New York: [[New York University Press]], str. 463, ISBN 9781412805162</ref> [[Muslimani (vjernici)|Muslimani]] općenito vjeruju da [[Muhamed]] i drugi [[Islamski proroci|poslanici]] posjeduju ismet. [[Imamizam|Imamiti]] i [[Ismailizam|ismailiti]] ovu odliku također pripisuju i [[Imam (šijitski islam)|imamima]], kao i Muhamedovoj kćeri [[Fatima bint Muhamed|Fatimi]], za razliku od [[Zejdizam|zejdita]] koji ne pripisuju ismet imamima.<ref>Robinson, Francis (1982). ''Atlas of the Islamic World Since 1500''. Oxford: Phaidon Press, str. 47, ISBN 9780714822006</ref> Prema šijitskim teolozima, nepogrešivost se smatra racionalnim neophodnim preduslovom za duhovno i vjersko vodstvo. Oni argumentiraju to tako što je Bog naložio apsolutnu pokornost ovim osobama, oni moraju naređivati jedino ono što je dobro i ispravno. Stanje nepogrešivosti je bazirano na šijitskoj interpretaciji kuranskog [[ajet]]a o pročišćenju ([[Al-Ahzab|33:33]]).<ref>Momen (1985), str. 155.</ref> Stoga, oni su najčistiji, jedini besprijekorni, zaštićeni i imuni na nečistoću.<ref>Corbin, Henry; pr. Sherrard, Liadain i Philip (1993). ''History of Islamic Philosophy''. [[Routledge|Kegan Paul International]]; Islamic Publications for The Institute of Ismaili Studies, str. 48-49, ISBN 9780710304162</ref> To ne znači da ih nadnaravna sila sprječava od počinjenja grijeha, međutim, zahvaljujući činjenici da oni imaju apsolutnu vjeru u Boga, oni se ustežu od činjenja svega onoga što predstavlja grijeh.<ref name="Dabashi2005.463"/> Oni također posjeduju savršeno znanje o Božanskoj volji, kao i kompletno znanje koje je doneseno putem [[Anđeli u islamu|meleka]] vjerovjesnicima (''nabi'') i poslanicima (''rasul''). Njihovo znanje obuhvaća sva vremena u cijelosti. Zbog toga, oni djeluju bez greške u vjerskim pitanjima.<ref>Corbin (1993), str. 48.</ref> Šijiti smatraju [[Ali]]ja Muhamedovim nasljednikom ne samo u smislu društvenog vladanja na temelju pravde, već i u smislu tumačenja islamske prakse uz njihovo ezoteričko tumačenje. Zbog toga što je slobodan od grijeha i pogrešaka, imenovan je od strane Boga putem Božanskog dekreta (''nas'') za prvog imama.<ref>[https://www.al-islam.org/perfect-man-ayatullah-murtadha-mutahhari/part-1-perfect-man ''Part 1: The Perfect Man''], Al-Islam.org</ref> Ali je poznat i kao savršeni čovjek (''al-insan al-kamil''), isto kao što je to prema šijitskom svjetonazoru i Muhamed.

=== Skrivenost ===
Šijiti vjeruju da je [[Mahdi]], posljednji imam i [[mesija]], skriven od javnosti i da će jednog dana obznaniti svoj identitet te ispuniti svijet [[Pravda|pravdom]]. Shodno [[Imamizam|imamitskim]] šijitima, glavni cilj Mahdija je uspostava države po islamskim načelima.<ref>[[Husein Nasr|Nasr, Hossein]]; Nasr, Vali Reza; [[Hamid Dabaši|Dabashi, Hamid]] (1989). ''Expectation of the Millennium: Shi'ism in History''. Albany, New York: [[SUNY Press]], str. 19, ISBN 9780887068430</ref> Neke šijitske grupe poput [[Zejdizam|zejdita]] ili [[nizari]]ta među [[Ismailizam|ismailitima]] ne vjeruju u ideju [[Okultacija (islam)|skrivenosti]] (okultacije). Grupe koje vjeruju u to razlikuju se po pitanju koja je loza validna za [[Imam (šijitski islam)|imamat]], te se postavlja pitanje koja osoba je otišla u skrivenost. Oni vjeruju da postoji mnoštvo znakova koji će ukazati na vrijeme njegovog povratka. Imamitski šijiti, koji štuju [[dvanaest imama]], vjeruju da je dvanaesti imam Muhamed al-Mahdi već na Zemlji, da je skriven i da će pred kraj vremena obznaniti svoj identitet javno. Ismailitski [[Davudi Bohra|bohriti]] vjeruju isto u pogledu njihovog 21. imama [[Abul-Kasim al-Tajib|Tajiba]], dok [[Sunizam|suniti]] vjeruju da budući Mahdi još nije rođen.


== Historija ==
== Historija ==
{{glavni|Historija šijitizma}}
[[Datoteka:Ghazan et Öldjeïtu.jpg|mini|desno|225px|[[Ilhanidska Monarhija|Ilhanidski]] vladari [[Gazan-kan|Gazan-han]] i [[Oldžejtu-kan|Oldžejtu-han]] konvertirali su na [[islam]] odnosno šijitizam, te provodili [[Tolerancija|tolerantnu]] politiku u odnosu na svog pretka [[Džingis-kan|Džingis-hana]]]]
[[Datoteka:The declaration of Shi'ism as the state religion of Iran by Shah Ismail -Safavids dynasty.jpeg|mini|desno|225px|[[Safavidska Monarhija|Safavidski]] šah [[Ismail I]] proglašava šijitizam [[Državna religija|državnom religijom]] u [[Iran]]u]]
[[Historičar]]i se spore oko porijekla šijitskog [[islam]]a i brojni [[Zapadni svijet|zapadni]] stručnjaci zauzimaju stanovište da je šijitizam započeo prije kao jedna [[politička stranka]], nego kao stvarni [[Pravci u islamu|vjerski pokret]].<ref>Vidi:<br />• Holt, Peter Malcolm; [[Bernard Lewis|Lewis, Bernard]] (1977). ''Cambridge History of Islam''. [[Cambridge University Press]], vol. 1, str. 72, ISBN 9780521291361<br />• Robinson (1982), str. 23.<br />• Lapidus, Ira (2002). ''A History of Islamic Societies'' (2. izd.). [[Cambridge University Press]], str. 47, ISBN 9780521779333</ref> Drugi [[Islamistika|islamolozi]] se ne slažu s obzirom da je koncept religiozno-političkog razdvajanja bio [[Anakronizam|anakronistička]] primjena zapadnjačkog koncepta.<ref>Jafri (2002), str. 1.</ref> Nakon [[Bitka kod Karbale|bitke kod Karbale]] ([[680]]), kada su se brojne šijitske grupe proširile diljem muslimanskog svijeta, nekoliko država se pojavilo vežući se za šijitsko vodstvo i populaciju. To su:
* [[Idrisidi]] ([[788]]–[[985]]): [[Zejdizam|zejditska]] dinastija u današnjem [[Maroko|Maroku]].
* [[Hamdanidi]] ([[895]]–[[1002]]): šijitska [[Arapi|arapska]] dinastija s porijeklom od plemena [[Banu Taglib]]a, vladali su sjevernim dijelovima [[Sirija|Sirije]] i [[Irak]]a.
* [[Ukajlidi]] ([[990]]–[[1096]]): također šijitska arapska dinastija, vladarski nasljednici Hamdanida.
* [[Bujidi]] ([[934]]–[[1055]]): [[Perzijanci|perzijska]] dinastija koja je na vrhuncu vladala velikim dijelovima [[Iran]]a i Iraka.
* [[Ilhanidi]] ([[1256]]–[[1335]]): [[Mongoli|mongolski]] hanati uspostavljeni u Iranu u [[13. vijek]]u, prvotno dio [[Mongolsko Carstvo|Mongolskog Carstva]]. Ilhanat je utemeljen na [[Džingis-kan|Džingis-hanovim]] pohodima protiv [[Horezmijska Monarhija|horezmijske dinastije]] od [[1219]]. do [[1224]]. godine, a osnovan je od strane njegovog unuka [[Hulagu-kan|Hulagu-hana]] na područjima koja su obuhvaćala [[Iranska visoravan|Iransku visoravan]], istočnu [[Anatolija|Anatoliju]] i [[Mezopotamija|Mezopotamiju]], [[Kavkaz (regija)|Kavkaz]], te dijelove [[Centralna Azija|Centralne]] i [[Južna Azija|Južne Azije]]. Ilhanidi su u početku prigrlili mnoge [[Religija|religije]], ali su posebno bili privrženi [[Budizam|budizmu]] i [[Kršćanstvo|kršćanstvu]]. Kasniji ilhanidski vladari su prigrlili [[islam]], počevši s [[Gazan-kan|Gazan-hanom]] koji je vladao od [[1295]]. godine, dok je njegov brat [[Oldžejtu-kan|Oldžejtu-han]] promovirao šijitski islam.
* [[Bahmanidi]] ([[1347]]–[[1527]]) su šijitska dinastija koja je kontrolirala [[Dekanska visoravan|Dekansku visoravan]] u [[Indija|Indiji]] i vladala jednim od većih srednjovjekovnih indijskih kraljevina. Bahmanidski [[sultanat]] je prva nezavisna muslimanska kraljevina u južnoj Indiji.<ref>Vempeny, Sebastian (2003). ''Minorities in Contemporary India''. Kanishka Publishers, str. 46, ISBN 9788173915345</ref>


=== Fatimidi ===
Šiitska doktrina se zasnivala na naslednicima Huseina, mučenika iz Karbele koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivala i nade Šia. Mnogo više zainteresovan za anti-umajadsku kampanju bio je Zaid ibn Ali, polubrat Muhameda al-Bakira. Zaid je priznavao prvu dvojicu kalifa ali je Umajadima osporavao pravo da vladaju. Zaid je umro [[740]]. godine naše ere, kratko nakon što je započeo svoju borbu. Malo posle toga, uz šiitsku pomoć, porodica Hašemite al-Abasa, Muhamedovog ujaka, zatražila je kalifat. Godine [[749]]. naše ere, crne zastave Abasida zamenile su bele zastave Umajada u Kufi. Abasidi, koji su se smestili u novu prestonicu, Bagdad, presekli su svoje veze sa šiijama koji su im pomogli da dođu na vlast, držeći Alijeve naslednike na oku. Među ovima, najvažniji lik u šiitskoj istoriji nesumnjivo je bio Džafar al-Sadik (Ispravni), koji se distancirao i od šiita koji su mu predložili kalifat, i od ekstremista koji su ga uzdizali do božanstva. Džafar je imao tri sina, Abdulaha al-Aftaha, Ismaila i Musu al-Kazima. Ismail je umro ([[755]]) pre svog oca ([[766]]); Abdulah je umro posle nekoliko meseci.<ref>Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.</ref>
[[Fatimidi]] ([[909]]–[[1171]]) su kontrolirali glavninu [[Sjeverna Afrika|Sjeverne Afrike]], [[Levant]], te dijelove [[Arabija|Arabije]] uključujući [[Meka|Meku]] i [[Medina|Medinu]]. Dinastija je imenovana prema [[Fatima bint Muhamed|Fatimi]], kćeri [[Muhamed]]a, od koje su tvrdili da vode porijeklo. Godine [[909]]. šijitski vojni zapovjednik [[Ubaid Alah al-Mahdi Bilah]] je zbacio sunitskog vođu u Sjevernoj Africi i tako započeo fatimidsku vlast.<ref>Pollard, Elizabeth (2015). ''Worlds Together, Worlds Apart: A History of the World: From the Beginnings of Humankind to the Present''. New York: W. W. Norton & Company, str. 313, ISBN 9780393918472</ref>


=== Safavidi ===
Šiije liniju od Džafara do Muse (zarobljenika abasidskog kalifa Haruna al-Rašida u Bagdadu) i od Muse do njegovih naslednika Ali al-Rida (određenog da bude naslednik kalifa Ma-muna u znak pomirenja 817. godine), Muhameda al-Džavada, Ali al-Hadija i Hasana al-Askarija koji je umro [[873]]. godine bez muškog potomka, nazivaju Dvanaestnicima (oni koji priznaju dvanaest imama). Smrt jedanaestog imama unela je konfuziju (al-haira) u šiitsku zajednicu. [[Dvanaestnici]] su objavili da Hasan ima sina, Muhameda, skrivenog imama koji ćs se pojaviti kao Mahdi i biće Gospodar sveta (Sahib al-zaman). Dvanaestnički šiitizam je štitila dinastija Bujida (945-1055). Najveći teolog imamske tradicije bio je Muhamed ibn Baoje al-Kumi (918-991).<ref>Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, 1996.</ref>
Glavna prekretnica u [[Historija šijitizma|šijitskoj historiji]] je bila [[Safavidska Monarhija|safavidska dinastija]] u [[Iran]]u ([[1501]]–[[1736]]). To je prouzrokovalo brojne promjene u [[Muslimani (vjernici)|muslimanskom]] svijetu:
* Završio je period relativne međusobne tolerancije koja je postojala od perioda [[Mongolsko Carstvo|mongolskog]] osvajanja pa nadalje, te obnavljanja antagonizma između dva glavna [[Pravci u islamu|islamska pravca]].
* Prvobitnu ovisnost šijitskog klera od države zamijenila je pojava nezavisnog tijela [[Ulema|uleme]] koja je bila sposobna zauzeti stav suprotan od onog što ga zauzima službena politika.<ref>Robinson (1982), str. 49.</ref>
* Porast značaja [[iran]]skih centara za vjerska naučavanja, te izmjena šijitske populacije koja je ranije bila većinski etnički [[Arapi|arapska]].<ref>Momen (1985), str. 123.</ref>
* Jačanje [[Ahbarizam|ahbaritske škole]] koja zastupa stav da su jedino [[Kuran]] i [[hadis]] osnove za presude i koja odbacuje upotrebu racionalnog rezoniranja (naposljetku potisnute od strane [[Usulizam|usulitske škole]]).
Nakon pada Safavida stanje u Iranu je postalo mnogo slabije, uključujući i državni sistem [[sud]]ova s [[kadija]]ma postavljenim od strane vlade. To je [[Islamsko pravo|šerijatskim]] sudovima [[mudžtehid]]a dalo priliku da popune pravni vakuum, te omogućilo ulemi da potvrdi svoju [[Sudska vlast|sudsku vlast]]. U to vrijeme je, također, i škola metodologije [[fikh]]a uvećala svoju snagu.<ref>Momen (1985), str. 130. i 191.</ref>


== Zajednica ==
U šiitskim pokretima dolazi do najužeg povezivanja persijskih i indijskih kulturnih tradicija, na indijskoj strani kod Kabu-a (15. vek) i u Baba Nanakovom sikhizmu (16. vek), a na persijskoj strani posebno u inicijativi vladara Dara Šiku (17. vek), koji je dao na persijski prevesti Upanišade u težnji za verskim zbliženjem. Taj je prevod postao osnov prvog evropskog prevoda Upanišada, iz kojeg je Šopenhauer stekao svoje prvo znanje o indijskoj filozofiji.<ref>Filozofijski rečnik, Matica Hrvatska, Zagreb 1984.</ref>


== Veze ==
=== Demografija ===
[[Datoteka:Islam by country.png|mini|400px|Islam po državama:
{{color box|#4a6600}}{{color box|#a8e600}}{{color box|#f8ffe6}} [[Sunizam|Suniti]]
{{color box|#66004a}}{{color box|#cc0096}}{{color box|#ffe6f8}} Šijiti
{{color box|#000000}} [[Ibadi]]ti
]]
[[Datoteka:Madhhab Map3.png|mini|400px|Distribucija šijitskih i sunitskih grana po [[Mezheb|pravnim školama]]]]
Prema samim šijitima, jedan od stalnih problema u procjeni šijitske populacije je taj što ukoliko ona u jednoj muslimanskoj zemlji ne postane značajna [[manjina]], često se čitava populacija smatra [[Sunizam|sunitskom]]. Dodatni problem je i što većinski šijitske zemlje nerijetko izbjegavaju [[Popis stanovništva|popisivanje]] na temelju tih razlika pa čitavo stanovništvo, šijite i sunite, evidentiraju samo kao [[Muslimani (vjernici)|muslimane]], što sve skupa doprinosi nepreciznim procjenama veličine određenog [[Pravci u islamu|islamskog pravca]]. Također, usponom [[Dinastija Saud|dinastije Saud]] u [[Saudijska Arabija|Arabiji]] od sredine [[1920-ih]] došlo je do službene diskriminacije i sistematskog zatiranja tradicionalnih šijitskih zajednica, čiji je točan broj danas nepoznat i teško utvrdiv.

Procjenjuje se da između 21% i 35[[%]] populacije u [[Južna Azija|Južnoj Aziji]] pripada šijitima, premda je ukupan broj teško procijeniti zbog gore navedenih razloga.<ref>Momen (1985), str. 277.</ref> Procjene udjela šijitske populacije među ukupnim brojem muslimana u [[svijet]]u variraju između 10% i 20[[%]],<ref name="PRC2009">Vidi:<br />• {{cite web|url= http://www.pewforum.org/2009/10/07/mapping-the-global-muslim-population/|title=Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population |accessdate=25. 8. 2010|publisher=[[Pew Research Center]]|date=7. 10. 2009}}<br />• {{cite book|editor-last=Miller|editor-first=Tracy|date=2009|publisher=[[Pew Research Center]]|title=Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population|format=PDF|url=http://pewforum.org/newassets/images/reports/Muslimpopulation/Muslimpopulation.pdf|accessdate=8. 10. 2009|deadurl=yes|archiveurl=https://www.webcitation.org/5mq3mbNO1?url=http://pewforum.org/newassets/images/reports/Muslimpopulation/Muslimpopulation.pdf|archivedate=17. 1. 2010}}</ref> a [[2009]]. godine njihov ukupan broj procijenjen je na približno 200,000.000.<ref name="PRC2009"/> [[Država|Države]] sa šijitskom većinom su [[Iran]], [[Irak]], [[Azerbajdžan]] i [[Bahrein]].<ref name="PRC2009"/> Oni također čine najveću vjersku grupu (moguće ne i natpolovičnu većinu) u [[Libanon]]u.<ref name="PRC2009"/> Šijiti čine 36,3% cjelokupnog lokalnog stanovništva i 38,6[[%]] lokalnog muslimanskog stanovništva na [[Bliski Istok|Bliskom Istoku]].<ref>NG (2008). ''National Geographic Atlas of the Middle East'' (2. izd.). Washington, D.C.: National Geographic, str. 80-81, ISBN 9781426202216</ref>

Šijitski muslimani također čine od 35% do 40[[%]] stanovništva u [[Jemen]]u, od 20% do 25[[%]] stanovništva [[Kuvajt]]a, od 10% do 15[[%]] stanovništva [[Turska|Turske]], od 10% do 15[[%]] stanovništva [[Pakistan]]a, te do 15% stanovništva [[Afganistan]]a.<ref name="PRC2009"/> [[Šijitizam u Saudijskoj Arabiji|Šijitske zajednice u Saudijskoj Arabiji]] su raznovrsne i uključuju [[Imamizam|imamitske]] [[Bahreinci|Bahreince]] u [[Istočna pokrajina (Saudijska Arabija)|Istočnoj pokrajini]], imamitske [[Nahavila|Nahavile]] u [[Medina|Medini]] na zapadu, te [[Ismailizam|ismailite]] i [[Zejdizam|zejdite]] u [[Nadžran]]u na jugu. Procjenjuje se da se ukupan broj šijita u toj državi kreće između 2,000.000 i 4,000.000, odnosno do 15[[%]] ukupne populacije.<ref name="PRC2009"/> Relativno manje šijitske zajednice postoje u priobalnim područjima zapadne [[Sumatra|Sumatre]] i [[Aceh]]a u [[Indonezija|Indoneziji]] (poznate po žalovanju zvanom [[tabuik]]),<ref>Leo, Leonard (2010). ''International Religious Freedom: Annual Report to Congress''. Diane Publishing, str. 261, ISBN 9781437944396</ref> dok je šijitsko prisustvo u drugim dijelovima [[Jugoistočna Azija|Jugoistočne Azije]] zanemarivo jer prevladavaju suniti [[Šafijski mezheb|šafijskog mezheba]].

Značajna šijitska manjina je prisutna u [[Nigerija|Nigeriji]] i sastoji se od suvremenih [[Religijska konverzija|konvertita]] koncentriranih oko saveznih država [[Kano (savezna država)|Kano]] i [[Sokoto (savezna država)|Sokoto]].<ref name="PRC2009"/> Prema procjenama, u Nigeriji živi do 4,000.000 šijita (do 5%) odnosno najviše u [[Afrika|Africi]], dok na drugom mjestu kotira [[Tanzanija]] s njih 2,000.000 (do 10[[%]]).<ref name="PRC2009"/> Nekoliko drugih afričkih zemalja, poput [[Kenija|Kenije]],<ref>Charton-Bigot, Helene; Rodriguez-Torres, Deyssi (2010). ''Nairobi Today: The Paradox of a Fragmented City''. African Books Collective, str. 239, ISBN 9789987080939</ref> [[Južnoafrička Republika|Južnoafričke Republike]],<ref>Matthée, Heinrich (2008). ''Muslim Identities and Political Strategies: A Case Study of Muslims in the Greater Cape Town Area of South Africa, 1994–2000''. Kassel University Press, str. 136, ISBN 9783899584066</ref> [[Somalija|Somalije]]<ref>Abdullahi, Mohamed Diriye (2001). ''Culture and Customs of Somalia''. Greenwood Press, str. 55, ISBN 9780313313332</ref> i drugih, imaju manjinske populacije različitih šijitskih denominacija, prije svega potomaka imigranata iz Južne Azije za vrijeme kolonijalnog perioda (npr. [[Kodže|Hodže]]).<ref>Hase, Yasurō; Miyake, Hiroyuki; Oshikawa, Fumiko (2002). ''South Asian Migration in Comparative Perspective: Movement, Settlement and Diaspora'', JCAS Symposium (13); Population Movement in the Modern World (5), Osaka: Japan Center for Area Studies; National Museum of Ethnology</ref>

{| class="wikitable"
|+Nacije s preko 100.000 šijita<ref name="PRC2009"/>
|-
! style="width:200px;"|Država
! style="width:160px;"|Šijitska populacija
! style="width:80px;"|[[%]] šijita među<br />muslimanima
! style="width:80px;"|[[%]] globalne šijitske<br />populacije
|-
| {{flag|Iran}}
| align=right | 74,000.000 – 78,000.000
| align=right | 90–95
| align=right | 37–40
|-
| {{flag|Pakistan}}
| align=right | 17,000.000 – 26,000.000
| align=right | 10–15
| align=right | 10–15
|-
| {{flag|Indija}}
| align=right | 17,000.000 – 26,000.000
| align=right | 10–15
| align=right | 9–14
|-
| {{flag|Irak}}
| align=right | 19,000.000 – 22,000.000
| align=right | 65–70
| align=right | 11–12
|-
| {{flag|Jemen}}
| align=right | 8,000.000 – 10,000.000
| align=right | 35–40
| align=right | ~5
|-
| {{flag|Turska}}
| align=right | 7,000.000 – 11,000.000
| align=right | 10–15
| align=right | 4–6
|-
| {{flag|Azerbajdžan}}
| align=right | 5,000.000 – 7,000.000
| align=right | 65–75
| align=right | 3–4
|-
| {{flag|Afganistan}}
| align=right | 3,000.000 – 4,000.000
| align=right | 10–15
| align=right | ~2
|-
| {{flag|Sirija}}
| align=right | 3,000.000 – 4,000.000
| align=right | 15–20
| align=right | ~2
|-
| {{flag|Saudijska Arabija}}
| align=right | 2,000.000 – 4,000.000
| align=right | 10–15
| align=right | 1–2
|-
| {{flag|Nigerija}}
| align=right | <4,000.000
| align=right | <5
| align=right | <2
|-
| {{flag|Libanon}}
| align=right | 1,000.000 – 2,000.000
| align=right | 45–55
| align=right | <1
|-
| {{flag|Tanzanija}}
| align=right | <2,000.000
| align=right | <10
| align=right | <1
|-
| {{flag|Kuvajt}}
| align=right | 500.000 – 700.000
| align=right | 20–25
| align=right | <1
|-
| {{flag|Njemačka}}
| align=right | 400.000 – 600.000
| align=right | 10–15
| align=right | <1
|-
| {{flag|Bahrein}}
| align=right | 400.000 – 500.000
| align=right | 65–70
| align=right | <1
|-
| {{flag|Tadžikistan}}
| align=right | ~400.000
| align=right | ~7
| align=right | ~1
|-
| {{flag|Ujedinjeni Arapski Emirati}}
| align=right | 300.000 – 400.000
| align=right | 10
| align=right | <1
|-
| {{flag|Sjedinjene Države}}
| align=right | 200.000 – 400.000
| align=right | 10–15
| align=right | <1
|-
| {{flag|Oman}}
| align=right | 100.000 – 300.000
| align=right | 5–10
| align=right | <1
|-
| {{flag|Ujedinjeno Kraljevstvo}}
| align=right | 100.000 – 300.000
| align=right | 10–15
| align=right | <1
|-
| {{flag|Katar}}
| align=right | ~100.000
| align=right | ~10
| align=right | <1
|}

=== Progoni ===
U [[Historija islama|historiji]] sunitsko-šijitskih odnosa, [[nasilje]] je često bilo uključeno još od najranijeg razvoja ova dva konkurentna [[Pravci u islamu|pravca islama]]. U različitim periodima, šijitske grupe su se suočavale s [[progon]]ima.<ref>Vidi:<br />• Mahmood, Amina (2006). "Psychology and Shia Muslims" u Dowd, E. Thomas; Nielsen, Stevan Lars. ''The Psychologies in Religion: Working with the Religious Client''. Springer Publishing, str. 237-254, ISBN 9780826128560<br />• Lane; Redissi (2016), str. 79.</ref>

Vojno uspostavljeni i držeći kontrolu nad vladom [[Omejadski Kalifat|Omejada]], mnogi [[Sunizam|sunitski]] vladari su šijite smatrali prijetnjom – kako za njihovu političku, tako i za religioznu vlast. Sunitski vladari pod Omejadima su pokušali marginalizirati šijitsku manjinu, a kasnije su se [[Abasidi]] okrenuli protiv svojih šijitskih saveznika pa su ih zatvarali, progonili i ubijali. Proganjanje šijita tokom historije od strane sunitskih istovjernika se često karakterizira brutalnim djelima, ponekad i masakrima odnosno u novije doba i [[genocid]]nim postupcima. Sačinjavajući samo od 10% do 15[[%]] ukupne muslimanske populacije, i dan danas šijiti su marginalizirana zajednica u određenim dominantno sunitskim [[Arapski svijet|arapskim zemljama]], bez prava na organizaciju i vjersku praksu.<ref>Nasr, Vali (2006). ''The Shia Revival: How Conflicts Within Islam Will Shape the Future''. New York: W. W. Norton & Company, str. 52-53, ISBN 9780393329681</ref>

[[Osmansko Carstvo|Osmanski]] sultan [[Selim I]] je [[1514]]. naredio masakr 50.000 anatolijskih šijita.<ref>Karagöz, Hüseyin Mirza (2017). "Alevism in Turkey: Tensions and patterns of migration" u Issa, Tözün. ''Alevis in Europe: Voices of Migration, Culture and Identity''. New York: [[Routledge]], str. 72, ISBN 9781472456441</ref> Prema [[Džalal Al-e Ahmad|Džalalu Al-e Ahmadu]], sultan Selim je otišao tako daleko da je najavio da je ubojstvo jednog šijita imalo onosvjetsku nagradu u visini ubijanja 70 kršćana.<ref>Al-e Ahmad, Jalal; pr. Sprachman, Paul (1982). ''Plagued by the West (Gharbzadegi)''. Delmar, New York: Center for Iranian Studies, [[Columbia University]], ISBN 9780882060477</ref> Godine [[1801]]. [[Vahabizam|vahabitska]] vojska [[Dinastija Saud|porodice Saud]] je [[Opsada Karbale (1802)|napala i opljačkala Karbalu]], šijitsko svetište u istočnom [[Irak]]u gdje se obavlja komemoracija mučeništva [[Husein ibn Ali|imama Huseina]].<ref>Esposito, John L. (2003). "Wahhabis" u ''The Oxford Dictionary of Islam''. Oxford; New York: [[Oxford University Press]], str. 333, ISBN 9780195125580</ref>

Pod režimom [[Sadam Husein|Sadama Huseina]] od [[1968]]. do [[2003]]. godine, irački šijitski muslimani bili masovno hapšeni, mučeni i ubijani.<ref>Andres, Gary J.; Handelman, Howard (2009). ''The Challenge of Third World Development''. London: Pearson Longman, str. 109, ISBN 9780136054771</ref> U martu [[2011]]. godine, malezijska vlada je proglasila šijitizam "devijantnom sektom" i zabranila njegovim pristalicama šire svjetonazore drugim muslimanima, a ista ograničena nametnuta su još [[Ahmedije|ahmedijama]] i [[al-Arkam]]u.<ref>Liow, Joseph Chinyong (2017). "Southeast Asia" u Hamid, Shadi; McCants, William. ''Rethinking Political Islam''. [[Oxford University Press]], str. 353, ref. 56, ISBN 9780190649197</ref>

=== Blagdani ===
Najznačajniji šijitski [[blagdan]]i su sljedeći:
* [[Ramazanski bajram|Eid al-Fitr]], koji označava kraj [[Ramazanski post|posta]] za vrijeme mjeseca [[ramazan]]a.
* [[Kurban-bajram|Eid al-Adha]], koji označava kraj [[hadž]]a i hodočašća u [[Meka|Meki]].
* [[Eid al-Gadir]] je godišnjica [[Događaj na Gadir-Humu|događaja na Gadir-Humu]], prilikom kojeg je poslanik [[Muhamed]] proglasio [[Ali]]ja nasljednikom i obznanio njegov [[Imam (šijitski islam)|imamat]] pred mnoštvom muslimana. Ovaj blagdan obilježava se 18. [[Zu-l-hidždže|zul-hidžeta]].
* [[Muharemsko žaljenje]] i [[Ašura|dan Ašure]], šijiti obilježavaju mučeništvo ([[Šehid|šehadet]]) [[Husein ibn Ali|Huseina ibn Alija]]. Husein je bio unuk Muhameda kojeg je ubio [[Jazid I|Jazid ibn Muavija]]. Ašura je dan dubokog žalovanja koji se dogodio 10. [[Muharrem|muharema]].
* [[Arbain]] (ili Erbein) je obilježavanje uspomene na patnju žena i djece Huseinove porodice. Nakon što je Husein bio ubijen, oni su kao zatočenici marširali kroz pustinju, od [[Karbala|Karbale]] preko [[Kufa|Kufe]] do Šama ([[Damask]]). Mnoga djeca, od kojih su neka bila direktni potomci Muhameda, umrla su od žeđi uslijed teških uvjeta na putu. Arbain se obilježava 20. [[safer]]a, četrdeset dana nakon Ašure.
* [[Mevlud]] (Milad), [[Muhamed]]ov rođendan, za razliku od [[Sunizam|sunita]] koji ga slave 12. [[Rebi-ul-evvel|rabi-al-avala]], šijiti vjeruju da je datum zapravo 17. istog mjeseca, što se podudara s rođendanom imama [[Džafer es-Sadik|Džafara es-Sadika]]. [[Vahabizam|Vahabiti]], za razliku od njih, uopće ne obilježavaju rođendan smatrajući te ceremonije novotarijom ([[bida]]).
* [[Fatima bint Muhamed|Fatimin]] rođendan, 20. [[Džumade-l-uhra|džumade-sanija]], ovaj dan se također smatra danom [[žena]] i [[Majka|majki]].
* [[Ali]]jev rođendan, 13. [[Redžeb|radžaba]].
* [[Mahdi]]jev rođendan ([[Dvanaest imama|dvanaesti imam]]), 15. [[Ša'ban|šabana]]
* [[Lejletul-kadr|Lajlat al-Kadr]]; godišnjica noći objave [[Kuran]]a.
* [[Eid al-Mubahila]], obilježavanje susreta [[Ehli-bejt]]a s [[Kršćanstvo|kršćanskom]] delegacijom iz [[Nadžran]]a radi zajedničkog moljenja. Obilježava se 24. [[Zu-l-hidždže|zul-hidžeta]].

=== Sveta mjesta ===
Pored najsvetijih mjesta muslimana kao što su [[Meka]] ([[Masdžid al-Haram|Sveta džamija]] s [[Kaba|Kabom]]), [[Medina]] ([[Poslanikova džamija u Medini|Poslanikova džamija]]) i [[Jeruzalem]] ([[Al Aksa|Džamija al-Aksa]]), za šijitske muslimane duboko su poštovana i sljedeća mjesta: [[Kufa]] ([[Velika džamija u Kufi|Velika džamija]]) i [[Karbala]] ([[Mauzolej imama Huseina]] i [[Al-Abasova džamija]]), te [[Nadžaf]] ([[Mauzolej imama Alija]]). Pored navedenih, vrlo su poštovana i sljedeća mjesta: groblje [[Vadi al-Salam]] u Nadžafu, groblje [[Al-Baki]] u Medini, [[Mauzolej imama Reze]] u [[Mašhad]]u, [[Al-Kazimova džamija]] u sjevernom [[Bagdad]]u, [[Džamija Al-Askari|Al-Askarijeva džamija]] u [[Samara (Irak)|Samari]], [[Al-Sahlahova džamija]] u Kufi, te druge lokacije u [[Kom]]u, [[Suza (Iran)|Suzi]] i [[Damask]]u. Mnoga značajna šijitska mjesta u [[Saudijska Arabija|Saudijskoj Arabiji]] su uništena od strane tzv. [[Ihvan]]a, vahabitske paravojske s početka [[20. vijek]]a. Najznačajnije od njih su mauzoleji četvorice šijitskih imama na groblju Al-Baki u Medini, razoreni [[1925]]. godine. Bombaškim napadima [[2006]]. i [[2007]]. bila je izložena i [[Džamija Al-Askari|Al-Askarijeva džamija]] u Iraku, obnovljena dvije godine kasnije.

== Grane ==

=== Imamiti ===
{{glavni|Imamizam}}

=== Ismailiti ===
{{glavni|Ismailizam}}

=== Zejditi ===
{{glavni|Zejdizam}}

== Druge doktrine ==

=== Doktrina o neminovnosti stjecanja znanja ===
Prema Alame Muzafaru, Alah daje ljudima sposobnost razuma i argumenta. Također, Alah naređuje ljudima da provode vrijeme pažljivo razmišljajući o stvaranju, dok on upućuje na cijelu kreaciju kao znake svoje moći i slave. Ovi znaci obuhvaćaju čitav [[univerzum]]. Štoviše, postoji sličnost između ljudi kao malog svijeta i univerzuma kao velikog svijeta. Alah ne prihvaća vjeru onih koji je slijepo slijedi, ne razmišljajući jedino slijedeći, nego ih Alah krivi za takve akcije. Drugim riječima, ljudi moraju razmišljati o univerzumu s [[razum]]om i [[intelekt]]om, sposobnostima koje je Alah podario. Budući da postoji više insistiranja na intelektualnom potencijalu među šijitima, čak se i procjenjivanje tvrdnji nekoga tko tvrdi da je poslanik vrši na temelju intelekta.<ref>Al Muzaffar, Muhammad Rida (1989). ''The Faith of Shia Islam''. Qum: Ansariyan, str. 1, ISBN 9780950698625</ref>

=== Doktrina o dovi ===
Molitva ili dova kod šijita zauzima važno mjesto kao što je [[Muhamed]], opisuje kao oružje vjernika. Zapravo, dova se smatra nečim što je posebnost šijitske zajednice u određenom smislu. Naravno, izvođenje dova kod šijita ima poseban [[ritual]]. Zbog ovoga, postoji mnogo knjiga o uslovima molitve među šijitima. Većina moljenja (dova) je prebačena iz Muhamedovog [[Ehli-bejt]]a (poslanikova porodica), a potom i mnoge knjige koje sadrže autentična učenja Muhameda i njegove porodice prema šijitima. Prvaci vjere kod šijita uvijek su pozivali svoje sljedbenike da recituju dove.<ref>Al Muzaffar (1989), str. 50-51.</ref>

== Povezano ==
* [[Enciklopedija šijitizma]]
* [[Enciklopedija šijitizma]]


== Reference ==
== Reference ==
{{izvori|4}}
<references/>


== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Shiism}}
{{Commonscat|Shiism}}
* [http://ShiaTvOnline.com Library of Shia Muslims Videos]
* [http://www.shafaqna.com Shafaqna: International Shia News Agency]
* [http://www.roshd.org/ Islamic Shia Website]
* [http://www.al-islam.org/ Al-Islam.org, A Digital Islamic Library]
* [http://theshiapedia.com/index.php?title=Main_Page The Shiapedia, an online Shia encyclopedia]
* [http://www.patheos.com/Library/Shia-Islam.html Patheos Library – Shi'a Islam]
* [http://www.shiasource.com/ Shiasource.com]

{{Normativna kontrola}}


[[Kategorija:Šijitizam| ]]
[[Kategorija:Šijitizam| ]]
[[Kategorija:Islam|SŠijitizam]]
[[Kategorija:Islam]]
[[Kategorija:Iranske religije|SŠijitizam]]
[[Kategorija:Iranske religije]]

Verzija na datum 13 mart 2018 u 08:47

Serija članaka na temu:
Islam
Vjerovanja

Jedinstvo Boga • Poslanici • Svete knjige • Anđeli • Predestinacija • Sudnji dan

Praksa

Ispovijedanje vjere • Molitva • Post • Hodočašće • Dobročinstvo

Ličnosti i historija

Muhamed (porodica • drugovi) • Ali • Abu Bakr • Umar • Rašidun • Kalifat • Islamizacija • Imamat

Tekstovi i zakoni

Kuran • Hadis • Suna • Pravo • Teologija • Biografije Muhameda

Grane islama

Sunizam • Šijitizam • Ibadizam

Kultura i društvo

Škole • Teologija • Filozofija • Nauka • Umjetnost • Arhitektura • Gradovi • Džamija • Kalendar • Blagdani • Žene • Djeca • Vođe • Politika • Islamizam • Liberalizam • Sufizam,Tarikat,Tesavuf

Srodne teme

Islamistika • Islamski rječnik • Kritika islama • Islamofobija

v  • r  • u

Šijitizam ili šiizam (arap. شيعة‎, iz Šī'atu 'Alī, dosl. "sljedbenici Alija") je ogranak islama koji smatra da je islamski poslanik Muhamed odredio Alija ibn Abu Taliba za njegovog nasljednika (imama).[1] Šijitski islam po tome se prvenstveno suprotstavlja sunitskom islamu, čije pristalice vjeruju da Muhamed nije imenovao nasljednika i smatraju da je legitiman kalif bio Abu Bakr, postavljen na tu poziciju putem šure tj. konsenzusa.[2] Dok za sunite čin predstavlja pravdu usporedivu sa suvremenim demokratskim načelima, šijiti ističu da su Ali i određeni ashabi dali prisegu na vjernost Abu Bakru tek nakon izvjesnog vremena i pod prisilom, tako da pravog konsenzusa nije ni bilo nego je izbor nametnut. Za razliku od prve trojice tzv. pravednih kalifa, Ali je pripadao Banu Hašimu, istom plemenu kao i Muhamed.[3]

Pripadnici šijitskog islama se nazivaju Alijeve šije (pristalice ili sljedbenici). Jednina je šijit, šiit ili šija. Šijitizam je drugi najveći ogranak islama, nakon sunizma. Godine 2009. muslimani iz šijitske zajednice činili su od 10% do 13% svjetskog muslimanskog stanovništva. Imamiti (također imamije ili duodecimalni šijiti; Isnā ašarije) su najveći ogranak šijitskog islama.[4] U 2012. godini procijenjeno je da na imamitsku podgrupu potpada 85% šijitske populacije.

Šijitski islam se zasniva na Kuranu i poruci Muhameda, potvrđenoj u hadisu i predajama koje su ih naučili njihovi imami.[5] Osim što šijiti smatraju da je Ali bio Bogom imenovan za Muhamedovog nasljednika i za prvog imama, oni također proširuju ovu imamsku doktrinu na Muhamedovu porodicu (Ehli-bejt, "članovi doma"),[6] i neke pojedince među njegovim potomcima, poznate kao imami, za koje vjeruju da posjeduju posebni duhovni i politički autoritet nad zajednicom, nepogrešivost i druge Bogom određene vrline.[7] Iako su historijski postojale razne šijitske grane, današnji šijitizam je podijeljen na tri glavne grupe: imamite, ismailite i zejdite. Među njima, imamiti predstavljaju populacijski najveći i vjerski najutjecajniji šijitski pravac.[5][8]

Etimologija

Riječ ši'a (arap. شيعة‎) znači "sljedbenik"[9] i kraći je oblik historijske fraze Šī'atu 'Alī (Alijeve šije), što znači "sljedbenik Alija" ili "Alijeva stranka".[10]

Terminologija

Termin je prvi put bio upotrijebljen za vrijeme Muhamedovog života.[11] U današnje vrijeme riječ označava muslimane koji vjeruju da vodstvo zajednice, nakon Muhameda, pripada Aliju i njegovim nasljednicima. Navbahti drži da se termin ši'a odnosi na grupu muslimana koji su za vrijeme Muhameda i nakon njega smatrali Alija imamom i njegovim kalifom.[12] Šahrestani navodi da termin upućuje na one koji vjeruju da je Ali određen za nasljednika, imama i kalifa od strane Muhameda,[13] a također i Alijev autoritet se nikada ne odvaja od Alijevih nasljednika.[14] Za šijite, ovaj nadzor je sadržan u Kuranu kao i u historiji islama. Šijitski učenjaci naglašavaju da je ideja o autoritetu povezana s porodicama poslanika u ajetima 3:33-34 (Zaista je Alah izabrao Adema i Nuha i Ibrahimovu i Imranovu porodicu nad svjetovima. Potomcima, jednim od drugih. Alah sve čuje i sve zna).[15] Šijit traga za istinskim značenjem objave kako bi ostvario svrhu života svoje ljudske sudbine.[16]

Vjerovanja

Pet je osnovnih šijitskih principa vjerovanja:

Osnovne dužnosti koje proizlaze iz vjerovanja su sljedeće:

Imamat

Ali kao nasljednik

Alijeva investitura na Gadir-Humu (ilhanidska ilustracija iz 1308)

Šijiti vjeruju da kao što jedino Alah imenuje poslanika, isto tako on je taj koji imenuje njegovog nasljednika. Oni vjeruju da je Bog izabrao Alija da bude Muhamedov nasljednik, prvi kalif i vođa islamske države. Šijiti vjeruju da se Muhamedovo imenovanje Alija nasljednikom odigralo po Božijem naređenju.[17] Ali je bio najbliži Muhamedov rođak, najbliži od sve žive muške rodbine, kao i njegov zet jer je oženio Muhamedovu kćer Fatimu.[18] Ali je konačno postao četvrti kalif (shodno sunitskim kriterijima).

Nakon oproštajnog hodošašća (hadža), Muhamed je naredio da se muslimani okupe na mjestu Gadir-Humu, tamo gdje su šijiti uvjereni da je imenovao Alija za svog nasljednika. Predaja (hadis) o okupljanju na Gadir-Humu pripovijeda događaj 18. zul-hidždžeta 10. godine AH (mart 632. AD), odigran nedaleko od drevnog arabijskog grada Rabiga u današnjoj Saudijskoj Arabiji. Tamo je Muhamed kazao sljedeće:

O ljudi, razmišljajte o Kuranu i shvatite njegove ajete. Gledajte njegove jasne ajete, a ne povodite se za onim manje jasnim dvosmislenim. Nitko vam neće biti u stanju objasniti njegova upozorenja i tajne, niti će vam iko bolje pojasniti njegova tumačenja od onoga čiju ruku ja držim visoko podignutu sa svojom, onoga za koga sam vas obavijestio da onome kome sam ja zaštitnik (mavla) i Ali je, također, njegov zaštitnik (mavla), a on je Ali ibn Abu Talib, moj brat, izvršilac moje oporuke (vasiji) čije imenovanje za vašeg staratelja i imama (vođu) je meni poslano od strane Alaha uzvišenog i veličanstvenog.

– Muhamedova Oproštajna propovijed[19]

Nakon propovijedi, Muhamed je sišao sa improviziranog podija, dao je naredbu da se razapne šator gdje će Ali sjediti i uzimati prisege od muslimana. Hiljade ljudi (uključujući žene), u grupama su išli k njemu, pozdravljali ga i čestitali mu kao Amir al-Mu'mininu, zapovjedniku vjernika. Omar je bio prvi koji je čestitao.[20] Shodno ovom i određenim drugim događajima, šijiti vjeruju da je Muhamed imenovao Alija za svog nasljednika.[21]

Alijev kalifat

Nakon Muhamedove smrti 632. godine, njegova porodica i Ali obavili su vjersko kupanje i sahranu. Dok su oni bili zauzeti pripremanjem tijela za pogreb, Abu Bakr, Omar i Abu-Ubajda susreli su se sa liderima Medine i izabrali Abu Bakra za kalifa. U početku, Ali nije prihvatio vladavinu Abu Bakra i odbio je dati mu prisegu na vjernost (bej'at), što je zabilježeno i u šijitskoj i u sunitskoj autentičnoj tradiciji (hadis).[22]

Fatima, Alijeva supruga i kći Muhameda, odbila je dati prisegu na vjernost Abu Bakru, i ostala je ljuta na njega sve do trenutka u kojem je preminula uslijed incidenta s Omarom pred Fatiminom kućom.[23] Ovaj događaj opisan je, između ostalog, u sunitskim hadisima poput Buharijine zbirke i Muslimove zbirke. Fatima nikada nije dala prisegu na vjernost niti je priznala i prihvatila Abu Bakrov kalifat.[24] Skoro svi članovi Banu Hašima i znatan broj ashaba su podržavali Alija nakon Muhamedove smrti,[25] dok su ostali podržavali Abu Bakra.[26]

Nakon što je treći kalif Osman ubijen 657. godine, muslimani u stanju očaja pozivaju Alija da preuzme vodstvo i postane četvrti kalif,[27] a on je odredio da Kufa u današnjem Iraku bude njegova prijestolnica.[10] Alijeva vladavina nad mladom muslimanskom zajednicom često se osporavala i protiv njega su vođeni ratovi, stoga se morao boriti da održi vlast protiv onih koji su mu lažno iskazali prisegu na vjernost dok su u stvarnosti željeli njegovu poziciju.[28] Ovaj spor je na kraju doveo do Prve fitne (smutnje) koja je predstavljala prvi građanski rat među muslimanima unutar islamskog kalifata. Fitna je započela kao rezultat niza pobuna protiv Alija izazvanih atentatom na njegovog političkog prethodnika Osmana. Isti pobunjenici koji su optužili Osmana i priznali Alija za kalifa, kasnije su se okrenuli i borili protiv njega. Ali je vladao od 656. do 661. godine kada je ubijen dok je obavljao sedždu (namaz).[18] Ubrzo kasnije, Alijev glavni rival Muavija zahtijevao je svoj kalifat.[10]

Hasan ibn Ali

Nakon smrti Alija, njegov stariji sin Hasan je postao vođa muslimana u Kufi, a nakon serije okršaja između kufanskih muslimana i Muavijine armije, Hasan se složio da ustupi kalifat i da se uspostavi mir između muslimana pod određenim uslovima:[29]

  • prinudno javno proklinjanje Alija za vrijeme molitvi mora biti obustavljeno
  • Muavija ne smije koristiti novac od poreza za svoje privatne potrebe
  • mora se uspostaviti mir, a sljedbenicima Hasana ibn Alija moraju se dati sigurnost i njihova prava
  • Muavija nikada neće prihvatiti titulu zapovjednika vjernika
  • Muavija neće imenovati nikoga za nasljednika

Potom se Hasan povukao u Medinu gdje je 670. otrovan od strane svoje supruge Džade bint al-Ašas ibn Kajs, nakon što je tajno kontaktirana od strane Muavije koji je želio kalifat proslijediti svom sinu Jazidu, a Hasana je vidio kao prepreku.

Husein ibn Ali

Mauzolej imama Huseina u Karbali (Irak), značajno šijitsko svetište
Bitka kod Karbale (680)

Husein, Alijev mlađi sin i Hasanov brat, u početku se opirao pozivima da vodi muslimane protiv Muavije i povrati kalifat. Godine 680. Muavija umire i prije toga prenosi kalifat na svoga sina Jazida, otvoreno kršeći mirovni sporazum s Hasanom. Jazid je pozvao Huseina da njemu iskaže vjernost (bej'at). Alijevi sljedbenici, očekujući da se kalifat vrati Alijevim potomcima nakon Muavijine smrti, to su vidjeli kao izdaju mirovnog sporazuma pa je Husein odbacio ovaj zahtjev. U Kufi je došlo do spontane podrške Huseinu kako bi se vratio i preuzeo položaj kalifa. Husein je sakupio svoju porodicu i sljedbenike u Medini, te krenuo za Kufu. Na putu ga je blokirala vojska Jazidovih ljudi (među njima su bili čak i sami Kufani) u blizini Karbale u centralnom Iraku. Husein i 72 člana njegove porodice odnosno sljedbenika su ubijeni u bitki kod Karbale.

Šijiti Huseina cijene kao šehida i smatraju ga imamom Ehli-bejta. Na Huseina gledaju kao na branitelja islama spram uništenja koje je prijetilo od strane Jazida. Husein je posljednji imam poslije Alija kojeg sve šijitske grupe međusobno priznaju.[30] Bitka kod Karbale se često navodi kao definitivni raskol između šijitskih i sunitskih pravaca islama, a njena komemoracija se svake godine održava od strane šijitskih muslimana na dan Ašure.

Imamat Ehli-bejta

Zulfikar sa štitom i bez njega, jedan od simbola šijitizma

Većina ranih šijita se razlikovala samo marginalno od sunitskog stava o političkom rukovodstvu, međutim, moguće je zapaziti prefinjenost i dotjerivanje šijitskih doktrina. Rani suniti su tradicionalno smatrali da politički lider mora dolaziti iz Muhamedovog plemena, dakle Kurejša. Zejditi su sužavali politička potraživanja Alijevih sljedbenika tvrdeći da nitko od Alijevih potomaka nema pravo voditi zajednicu osim muških direktnih Muhamedovih potomaka Alija i Fatime. Međutim, tokom pobune Abasida, drugi šijiti koji su postali poznati kao imamiti (sljedbenici imama) slijedili su teološku školu imama Džafara es-Sadika, potomka Muhamedovog zeta imama Alija. Oni su tvrdili da imami imaju mnogo uzvišenih vjerskih uloga i insistirali su da u bilo kom trenutku, bez obzira da li je na vlasti ili ne, jedan muški potomak Alija i Fatime je Bogom imenovani imam i jedinstveni autoritet u svom vremenu u svim pitanjima vjere i zakona. Za šijite, ljubav prema imamima postala je jednako značajna kao i vjerovanje u Božiju jednost i poslaničku misiju.

Većina šijita kasnije su postali imamiti. Oni vjeruju da su imami duhovni i politički nasljednici Muhameda. Imami su ljudska bića koja ne samo da vladaju zajednicom na temelju pravde nego su u stanju održavati i tumačiti Božiji zakon i njegovo ezoteričko značenje. Riječi i djela Muhameda, i imama su uputa i model za slijeđenje unutar zajednice. Stoga, oni moraju biti oslobođeni od grijeha i pogrešaka te moraju biti izabrani božanskim dekretom ili svetim tekstom putem Muhameda.[31] Prema ovom gledištu, uvijek postoji imam vremena koji je autoritet postavljen od strane Alaha za sva pitanja vjere i prava u muslimanskoj zajednici. Ali je bio prvi imam na toj liniji, pravedni nasljednik Muhameda, a potom slijede muški potomci Muhameda od njegove kći Fatime.

Ova razlika u slijeđenju ili Ehli-bejta ili kalifa Abu Bakra uobličila je šijitsko-sunitske poglede na određene kuranske ajete, predaje (hadis) kao i druga područja islama. Naprimjer, zbirke hadisa koje poštuju šijiti fokusiraju se na predaje članova Ehli-bejta i njihovih pomagača, dok se predaje onih koji nisu podržavatelji Ehli-bejta isključuju (npr. oni od Abu Huraire). Prema sunitima, Ali je bio četvrti kalif poput Abu Bakra, dok šijiti drže da je Ali prvi Bogom potvrđeni imam i nasljednik Muhameda. Daleko najznačajniji događaj u cijeloj šijitskoj historiji je mučeništvo i šehadet Alijevog sina Huseina u bitki kod Karbale (680). Zbog nedavanja prisege spornom kalifu, pokretanja otpora i odluke da se suprostavi višestruko brojnijem suparniku, Husein je postao simbol suprotstavljanja tiraniji.

Imamiti i ismailiti vjeruju da je akl kao Božija mudrost bio izvor duša poslanika i imama, da im je podario ezoteričko znanje koje se naziva hikma (mudrost), te da su njihove patnje sredstvo božanske milosti njima odanim.[32] Iako imam nije bio primalac Božije objave, imao je blisku vezu sa Bogom putem koje ga on upućuje, a za uzvrat imam upućuje ljude. Imamat ili vjerovanje u božanskog vodiča pripada osnovama vjerovanja kod imamita i ismailita, a temelji se na konceptu da Bog nikada neće ostaviti ljudski rod bez pristupa Božanskoj uputi.[33]

Imam ovog vremena (posljednji imam)

Mahdi je nagoviješteni spasitelj islama koji će vladati sedam, devet ili devetnaest godina (prema različitim tumačenjima) prije Sudnjeg dana i osloboditi svijet od zla. Prema islamskoj tradiciji, Mahdijev mandat će se preklopiti s drugim dolaskom Isusa Krista (Ise) koji će pomoći Mahdiju u borbi protiv Masiha ad-Dadžala (lažnog mesije ili antikrista). Isus, koji se u islamu smatra masihom (mesijom), spustit će se na točku bijele arkade istočno od Damaska obučen u žute ogrtače i pomazane glave, potom će se pridružiti Mahdiju u svom ratu protiv Dadžala prilikom kojeg će Isa ubiti Dadžala i ujediniti ljudski rod.

Teologija

Šahada na kibli Ibn Tulunove džamije u Kairu, s frazom Ali-un-Valiulah
Kaligrafsko pisanje imena Ali, prvog čovjeka koji je primio islam

Šijitsko islamsko vjerovanje je opsežno i obuhvaća mnoge različite grupacije.[10] Šijitska teološka vjerovanja i vjerske prakse kao što je namaz, blago se razlikuju od onog sunitskog. Za razliku od ostalih muslimana koji obavljaju namaz pet puta dnevno, šijiti imaju opciju sastavljanja dvije popodnevne (podne-ikindija) i dvije večernje molitve (akšam-jacija), sukladno Kuranu u kojem su spomenuta tri vremena namaza. Suniti imaju sklonost sastavljanja namaza samo u određenim situacijama.[34] Šijitski islam utjelovljuje potpuno nezavisan sistem vjerske interpretacije i političke vlasti u muslimanskom svijetu.[35] Izvorni šijitski identitet pripisuje se Alijevim sljedbenicima,[36] a šijitska teologija formulirana je u 8. vijeku (2. vijeku AH).[37] Prve šijitske vlade i društva su osnovana krajem 9. vijeka. Deseti vijek je od strane L. Massignona opisan kao šijitsko-ismailitski vijek u historiji islama.[38]

Hadis

Šijiti vjeruju da je Alijeva pozicija podržana brojnim hadisima, uključujući hadis o Gadir-Humu, hadis o dvije dragocjene stvari, hadis o papiru i olovci, hadis o pozivu bližnjih, te hadis o dvanaest nasljednika. Posebno, hadis o ogrtaču je često navođen kako bi se ilustrirali Muhamedovi osjećaji prema Aliju i njegovoj porodici, a njega bilježe i sunitski i šijitski učenjaci. Šijiti preferiraju hadise koji se pripisuju Ehli-bejtu i bližim suradnicima, te posjeduju vlastite tj. odvojene zbirke hadisa.[39]

Nepogrešivost

Isma (ili ismet) je koncept nepogrešivosti kao Bogom dodijeljena sloboda od pogreške i grijeha u islamu.[40] Muslimani općenito vjeruju da Muhamed i drugi poslanici posjeduju ismet. Imamiti i ismailiti ovu odliku također pripisuju i imamima, kao i Muhamedovoj kćeri Fatimi, za razliku od zejdita koji ne pripisuju ismet imamima.[41] Prema šijitskim teolozima, nepogrešivost se smatra racionalnim neophodnim preduslovom za duhovno i vjersko vodstvo. Oni argumentiraju to tako što je Bog naložio apsolutnu pokornost ovim osobama, oni moraju naređivati jedino ono što je dobro i ispravno. Stanje nepogrešivosti je bazirano na šijitskoj interpretaciji kuranskog ajeta o pročišćenju (33:33).[42] Stoga, oni su najčistiji, jedini besprijekorni, zaštićeni i imuni na nečistoću.[43] To ne znači da ih nadnaravna sila sprječava od počinjenja grijeha, međutim, zahvaljujući činjenici da oni imaju apsolutnu vjeru u Boga, oni se ustežu od činjenja svega onoga što predstavlja grijeh.[40] Oni također posjeduju savršeno znanje o Božanskoj volji, kao i kompletno znanje koje je doneseno putem meleka vjerovjesnicima (nabi) i poslanicima (rasul). Njihovo znanje obuhvaća sva vremena u cijelosti. Zbog toga, oni djeluju bez greške u vjerskim pitanjima.[44] Šijiti smatraju Alija Muhamedovim nasljednikom ne samo u smislu društvenog vladanja na temelju pravde, već i u smislu tumačenja islamske prakse uz njihovo ezoteričko tumačenje. Zbog toga što je slobodan od grijeha i pogrešaka, imenovan je od strane Boga putem Božanskog dekreta (nas) za prvog imama.[45] Ali je poznat i kao savršeni čovjek (al-insan al-kamil), isto kao što je to prema šijitskom svjetonazoru i Muhamed.

Skrivenost

Šijiti vjeruju da je Mahdi, posljednji imam i mesija, skriven od javnosti i da će jednog dana obznaniti svoj identitet te ispuniti svijet pravdom. Shodno imamitskim šijitima, glavni cilj Mahdija je uspostava države po islamskim načelima.[46] Neke šijitske grupe poput zejdita ili nizarita među ismailitima ne vjeruju u ideju skrivenosti (okultacije). Grupe koje vjeruju u to razlikuju se po pitanju koja je loza validna za imamat, te se postavlja pitanje koja osoba je otišla u skrivenost. Oni vjeruju da postoji mnoštvo znakova koji će ukazati na vrijeme njegovog povratka. Imamitski šijiti, koji štuju dvanaest imama, vjeruju da je dvanaesti imam Muhamed al-Mahdi već na Zemlji, da je skriven i da će pred kraj vremena obznaniti svoj identitet javno. Ismailitski bohriti vjeruju isto u pogledu njihovog 21. imama Tajiba, dok suniti vjeruju da budući Mahdi još nije rođen.

Historija

Glavni članak: Historija šijitizma
Ilhanidski vladari Gazan-han i Oldžejtu-han konvertirali su na islam odnosno šijitizam, te provodili tolerantnu politiku u odnosu na svog pretka Džingis-hana
Safavidski šah Ismail I proglašava šijitizam državnom religijom u Iranu

Historičari se spore oko porijekla šijitskog islama i brojni zapadni stručnjaci zauzimaju stanovište da je šijitizam započeo prije kao jedna politička stranka, nego kao stvarni vjerski pokret.[47] Drugi islamolozi se ne slažu s obzirom da je koncept religiozno-političkog razdvajanja bio anakronistička primjena zapadnjačkog koncepta.[48] Nakon bitke kod Karbale (680), kada su se brojne šijitske grupe proširile diljem muslimanskog svijeta, nekoliko država se pojavilo vežući se za šijitsko vodstvo i populaciju. To su:

Fatimidi

Fatimidi (909–1171) su kontrolirali glavninu Sjeverne Afrike, Levant, te dijelove Arabije uključujući Meku i Medinu. Dinastija je imenovana prema Fatimi, kćeri Muhameda, od koje su tvrdili da vode porijeklo. Godine 909. šijitski vojni zapovjednik Ubaid Alah al-Mahdi Bilah je zbacio sunitskog vođu u Sjevernoj Africi i tako započeo fatimidsku vlast.[50]

Safavidi

Glavna prekretnica u šijitskoj historiji je bila safavidska dinastija u Iranu (1501–1736). To je prouzrokovalo brojne promjene u muslimanskom svijetu:

  • Završio je period relativne međusobne tolerancije koja je postojala od perioda mongolskog osvajanja pa nadalje, te obnavljanja antagonizma između dva glavna islamska pravca.
  • Prvobitnu ovisnost šijitskog klera od države zamijenila je pojava nezavisnog tijela uleme koja je bila sposobna zauzeti stav suprotan od onog što ga zauzima službena politika.[51]
  • Porast značaja iranskih centara za vjerska naučavanja, te izmjena šijitske populacije koja je ranije bila većinski etnički arapska.[52]
  • Jačanje ahbaritske škole koja zastupa stav da su jedino Kuran i hadis osnove za presude i koja odbacuje upotrebu racionalnog rezoniranja (naposljetku potisnute od strane usulitske škole).

Nakon pada Safavida stanje u Iranu je postalo mnogo slabije, uključujući i državni sistem sudova s kadijama postavljenim od strane vlade. To je šerijatskim sudovima mudžtehida dalo priliku da popune pravni vakuum, te omogućilo ulemi da potvrdi svoju sudsku vlast. U to vrijeme je, također, i škola metodologije fikha uvećala svoju snagu.[53]

Zajednica

Demografija

Islam po državama:              Suniti              Šijiti      Ibaditi
Distribucija šijitskih i sunitskih grana po pravnim školama

Prema samim šijitima, jedan od stalnih problema u procjeni šijitske populacije je taj što ukoliko ona u jednoj muslimanskoj zemlji ne postane značajna manjina, često se čitava populacija smatra sunitskom. Dodatni problem je i što većinski šijitske zemlje nerijetko izbjegavaju popisivanje na temelju tih razlika pa čitavo stanovništvo, šijite i sunite, evidentiraju samo kao muslimane, što sve skupa doprinosi nepreciznim procjenama veličine određenog islamskog pravca. Također, usponom dinastije Saud u Arabiji od sredine 1920-ih došlo je do službene diskriminacije i sistematskog zatiranja tradicionalnih šijitskih zajednica, čiji je točan broj danas nepoznat i teško utvrdiv.

Procjenjuje se da između 21% i 35% populacije u Južnoj Aziji pripada šijitima, premda je ukupan broj teško procijeniti zbog gore navedenih razloga.[54] Procjene udjela šijitske populacije među ukupnim brojem muslimana u svijetu variraju između 10% i 20%,[55] a 2009. godine njihov ukupan broj procijenjen je na približno 200,000.000.[55] Države sa šijitskom većinom su Iran, Irak, Azerbajdžan i Bahrein.[55] Oni također čine najveću vjersku grupu (moguće ne i natpolovičnu većinu) u Libanonu.[55] Šijiti čine 36,3% cjelokupnog lokalnog stanovništva i 38,6% lokalnog muslimanskog stanovništva na Bliskom Istoku.[56]

Šijitski muslimani također čine od 35% do 40% stanovništva u Jemenu, od 20% do 25% stanovništva Kuvajta, od 10% do 15% stanovništva Turske, od 10% do 15% stanovništva Pakistana, te do 15% stanovništva Afganistana.[55] Šijitske zajednice u Saudijskoj Arabiji su raznovrsne i uključuju imamitske Bahreince u Istočnoj pokrajini, imamitske Nahavile u Medini na zapadu, te ismailite i zejdite u Nadžranu na jugu. Procjenjuje se da se ukupan broj šijita u toj državi kreće između 2,000.000 i 4,000.000, odnosno do 15% ukupne populacije.[55] Relativno manje šijitske zajednice postoje u priobalnim područjima zapadne Sumatre i Aceha u Indoneziji (poznate po žalovanju zvanom tabuik),[57] dok je šijitsko prisustvo u drugim dijelovima Jugoistočne Azije zanemarivo jer prevladavaju suniti šafijskog mezheba.

Značajna šijitska manjina je prisutna u Nigeriji i sastoji se od suvremenih konvertita koncentriranih oko saveznih država Kano i Sokoto.[55] Prema procjenama, u Nigeriji živi do 4,000.000 šijita (do 5%) odnosno najviše u Africi, dok na drugom mjestu kotira Tanzanija s njih 2,000.000 (do 10%).[55] Nekoliko drugih afričkih zemalja, poput Kenije,[58] Južnoafričke Republike,[59] Somalije[60] i drugih, imaju manjinske populacije različitih šijitskih denominacija, prije svega potomaka imigranata iz Južne Azije za vrijeme kolonijalnog perioda (npr. Hodže).[61]

Nacije s preko 100.000 šijita[55]
Država Šijitska populacija % šijita među
muslimanima 		% globalne šijitske
populacije
 Iran 74,000.000 – 78,000.000 90–95 37–40
 Pakistan 17,000.000 – 26,000.000 10–15 10–15
 Indija 17,000.000 – 26,000.000 10–15 9–14
 Irak 19,000.000 – 22,000.000 65–70 11–12
 Jemen 8,000.000 – 10,000.000 35–40 ~5
 Turska 7,000.000 – 11,000.000 10–15 4–6
 Azerbajdžan 5,000.000 – 7,000.000 65–75 3–4
 Afganistan 3,000.000 – 4,000.000 10–15 ~2
 Sirija 3,000.000 – 4,000.000 15–20 ~2
 Saudijska Arabija 2,000.000 – 4,000.000 10–15 1–2
 Nigerija <4,000.000 <5 <2
 Libanon 1,000.000 – 2,000.000 45–55 <1
 Tanzanija <2,000.000 <10 <1
 Kuvajt 500.000 – 700.000 20–25 <1
 Njemačka 400.000 – 600.000 10–15 <1
 Bahrein 400.000 – 500.000 65–70 <1
 Tadžikistan ~400.000 ~7 ~1
 Ujedinjeni Arapski Emirati 300.000 – 400.000 10 <1
 Sjedinjene Države 200.000 – 400.000 10–15 <1
 Oman 100.000 – 300.000 5–10 <1
 Ujedinjeno Kraljevstvo 100.000 – 300.000 10–15 <1
 Katar ~100.000 ~10 <1

Progoni

U historiji sunitsko-šijitskih odnosa, nasilje je često bilo uključeno još od najranijeg razvoja ova dva konkurentna pravca islama. U različitim periodima, šijitske grupe su se suočavale s progonima.[62]

Vojno uspostavljeni i držeći kontrolu nad vladom Omejada, mnogi sunitski vladari su šijite smatrali prijetnjom – kako za njihovu političku, tako i za religioznu vlast. Sunitski vladari pod Omejadima su pokušali marginalizirati šijitsku manjinu, a kasnije su se Abasidi okrenuli protiv svojih šijitskih saveznika pa su ih zatvarali, progonili i ubijali. Proganjanje šijita tokom historije od strane sunitskih istovjernika se često karakterizira brutalnim djelima, ponekad i masakrima odnosno u novije doba i genocidnim postupcima. Sačinjavajući samo od 10% do 15% ukupne muslimanske populacije, i dan danas šijiti su marginalizirana zajednica u određenim dominantno sunitskim arapskim zemljama, bez prava na organizaciju i vjersku praksu.[63]

Osmanski sultan Selim I je 1514. naredio masakr 50.000 anatolijskih šijita.[64] Prema Džalalu Al-e Ahmadu, sultan Selim je otišao tako daleko da je najavio da je ubojstvo jednog šijita imalo onosvjetsku nagradu u visini ubijanja 70 kršćana.[65] Godine 1801. vahabitska vojska porodice Saud je napala i opljačkala Karbalu, šijitsko svetište u istočnom Iraku gdje se obavlja komemoracija mučeništva imama Huseina.[66]

Pod režimom Sadama Huseina od 1968. do 2003. godine, irački šijitski muslimani bili masovno hapšeni, mučeni i ubijani.[67] U martu 2011. godine, malezijska vlada je proglasila šijitizam "devijantnom sektom" i zabranila njegovim pristalicama šire svjetonazore drugim muslimanima, a ista ograničena nametnuta su još ahmedijama i al-Arkamu.[68]

Blagdani

Najznačajniji šijitski blagdani su sljedeći:

Sveta mjesta

Pored najsvetijih mjesta muslimana kao što su Meka (Sveta džamija s Kabom), Medina (Poslanikova džamija) i Jeruzalem (Džamija al-Aksa), za šijitske muslimane duboko su poštovana i sljedeća mjesta: Kufa (Velika džamija) i Karbala (Mauzolej imama Huseina i Al-Abasova džamija), te Nadžaf (Mauzolej imama Alija). Pored navedenih, vrlo su poštovana i sljedeća mjesta: groblje Vadi al-Salam u Nadžafu, groblje Al-Baki u Medini, Mauzolej imama Reze u Mašhadu, Al-Kazimova džamija u sjevernom Bagdadu, Al-Askarijeva džamija u Samari, Al-Sahlahova džamija u Kufi, te druge lokacije u Komu, Suzi i Damasku. Mnoga značajna šijitska mjesta u Saudijskoj Arabiji su uništena od strane tzv. Ihvana, vahabitske paravojske s početka 20. vijeka. Najznačajnije od njih su mauzoleji četvorice šijitskih imama na groblju Al-Baki u Medini, razoreni 1925. godine. Bombaškim napadima 2006. i 2007. bila je izložena i Al-Askarijeva džamija u Iraku, obnovljena dvije godine kasnije.

Grane

Imamiti

Glavni članak: Imamizam

Ismailiti

Glavni članak: Ismailizam

Zejditi

Glavni članak: Zejdizam

Druge doktrine

Doktrina o neminovnosti stjecanja znanja

Prema Alame Muzafaru, Alah daje ljudima sposobnost razuma i argumenta. Također, Alah naređuje ljudima da provode vrijeme pažljivo razmišljajući o stvaranju, dok on upućuje na cijelu kreaciju kao znake svoje moći i slave. Ovi znaci obuhvaćaju čitav univerzum. Štoviše, postoji sličnost između ljudi kao malog svijeta i univerzuma kao velikog svijeta. Alah ne prihvaća vjeru onih koji je slijepo slijedi, ne razmišljajući jedino slijedeći, nego ih Alah krivi za takve akcije. Drugim riječima, ljudi moraju razmišljati o univerzumu s razumom i intelektom, sposobnostima koje je Alah podario. Budući da postoji više insistiranja na intelektualnom potencijalu među šijitima, čak se i procjenjivanje tvrdnji nekoga tko tvrdi da je poslanik vrši na temelju intelekta.[69]

Doktrina o dovi

Molitva ili dova kod šijita zauzima važno mjesto kao što je Muhamed, opisuje kao oružje vjernika. Zapravo, dova se smatra nečim što je posebnost šijitske zajednice u određenom smislu. Naravno, izvođenje dova kod šijita ima poseban ritual. Zbog ovoga, postoji mnogo knjiga o uslovima molitve među šijitima. Većina moljenja (dova) je prebačena iz Muhamedovog Ehli-bejta (poslanikova porodica), a potom i mnoge knjige koje sadrže autentična učenja Muhameda i njegove porodice prema šijitima. Prvaci vjere kod šijita uvijek su pozivali svoje sljedbenike da recituju dove.[70]

Povezano

Reference

  1. ↑ Olawuyi, Toyib (2014). On the Khilafah of Ali over Abu Bakr, str. 3, ISBN 9781492858843
  2. ↑ Sulaiman, Sadek Jawad (1999). The Shura Principle in Islam, Al-Hewar Center
  3. ↑ Triana, María (2017). Managing Diversity in Organizations: A Global Perspective. Taylor & Francis. str. 159, ISBN 9781317423683
  4. ↑ Newman, Andrew J. (2013). "Introduction", Twelver Shiism: Unity and Diversity in the Life of Islam, 632 to 1722. Edinburgh University Press, str. 2, ISBN 9780748678334
  5. ↑ 5,0 5,1 Esposito, John (2002). What Everyone Needs to Know about Islam. Oxford University Press, str. 40, ISBN 9780195157130
  6. ↑ Goldziher, I.; Arendonk, C.; Tritton, A.S. (2012). "Ahl al-Bayt". u Bearman, P.; Bianquis, Th.; Bosworth, C.E.; (van) Donzel, E.; Heinrichs, W.P. Encyclopaedia of Islam (2. izd.), Brill
  7. ↑ Lesson 13: Imam’s Traits, Al-Islam.org
  8. ↑ Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn; pr. Nasr, Hossein (1979). Shi'ite Islam. Albany, New York: SUNY Press, str. 76, ISBN 0873952723
  9. ↑ Ferguson, Duncan S. (2010). Exploring the Spirituality of the World Religions: The Quest for Personal, Spiritual and Social Transformation. Bloomsbury Academic, str. 192, ISBN 9781441146458
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 Safra, Jacob E. (1998). The New Encyclopædia Britannica (15. izd.), vol. 10, str. 738, ISBN 0852296630
  11. ↑ Tabatabaei, Sayyid Mohammad Hosayn; pr. Nasr, Hossein (1977). Shi'ite Islam. Albany, New York: SUNY Press, str. 34, ISBN 9780873953900
  12. ↑ Sobhani, Ja'afar; Shah-Kazemi, Reza (2001). Doctrines of Shiʻi Islam: a Compendium of Imami Beliefs and Practices. London: I.B. Tauris, str. 97, ISBN 9781860647802
  13. ↑ Sobhani (2001), str. 98.
  14. ↑ Vaezi, Ahmad (2004). Shia Political Thought. London: Islamic Centre of England, str. 54, ISBN 9781904934011
  15. ↑ Cornell, Vincent J. (2007). Voices of Islam. Westport, Connecticut: Praeger Publishers, str. 218, ISBN 9780275987329
  16. ↑ Cornell (2007), str. 236.
  17. ↑ Momen, Moojan (1985). An Introduction to Shi'i Islam: The History and Doctrines of Twelver Shi'ism. Yale University Press, str. 15, ISBN 9780300034998
  18. ↑ 18,0 18,1 Esposito (2002), str. 46.
  19. ↑ The Last Sermon of Muhammad by Shia Accounts
  20. ↑ Tahir-ul-Qadri, Muhammad (2005). The Ghadir Declaration. Tehreek-e-Minhaj-ul-Quran, str. 26, ISBN 9693205138
  21. ↑ Razwy, Sayed Ali Asgher (1997). A Restatement of the History of Islam and Muslims, CE 570 to 661. The World Federation of KSIMC, str. 276, ISBN 9780950987910
  22. ↑ Madelung, Wilferd (1997). The Succession to Muhammad: A Study of the Early Caliphate. Cambridge University Press, str. 21. i 43, ISBN 9780521646963
  23. ↑ Madelung (1997), str. 30, 43. i 52.
  24. ↑ Madelung (1997), str. 43.
  25. ↑ Madelung (1997), str. 21-22. i 36-41.
  26. ↑ Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar (1988). Slavery: From Islamic and Christian Perspectives. Richmond, British Columbia: Vancouver Islamic Educational Foundation, str. 35-36, ISBN 9780920675076
  27. ↑ Madelung (1997), str. 141-147.
  28. ↑ Madelung (1997), str. 145-153.
  29. ↑ Jafri, Husain Mohammad (2002). The Origins and Early Development of Shi'a Islam. Oxford University Press, str. 130, ISBN 9780195793871
  30. ↑ Ahmed, Akbar S. (2002). Discovering Islam: Making Sense of Muslim History and Society (2. izd.). Routledge, str. 56, ISBN 9780415285247
  31. ↑ Vidi:
    • Nasr (1979), str. 10.
    • Momen (1985), str. 174.
  32. ↑ Vidi:
    • Nasr (1979), str. 15.
    • Corbin (1993), str. 45-51.
  33. ↑ Gleave, Robert (2003). "Imamate" u Martin, Richard C. Encyclopedia of Islam and the Muslim World: A-L (vol. 1), Macmillan Publishers, str. 350, ISBN 9780028656045
  34. ↑ Rizvi, Sayyid Sa'eed Akhtar; Roy, ‎Shibani (1994). In Search of Roots: A Study of Ethnogenesis. B.R. Publishing, str. 210, ISBN 9788170187608
  35. ↑ Lane, Jan-Erik; Redissi, Hamadi (2016). Religion and Politics: Islam and Muslim Civilisation (2. izd.). Routledge, str. 79, ISBN 9780754641674
  36. ↑ Nasr (1977), str. 24.
  37. ↑ Dakake, Maria Massi (2008). The Charismatic Community: Shi'ite Identity in Early Islam. SUNY Press, str. 1-2, ISBN 9780791470336
  38. ↑ Massignon, Louis (1936). "Mutanabbi devant le siècle ismaëlien de l'Islam". Mémoires de l'institut français de Damas, str. 1-17, OCLC 913443052
  39. ↑ Nasr (1979), str. 41-44.
  40. ↑ 40,0 40,1 Dabashi, Hamid (2005). Theology of Discontent: The Ideological Foundation of the Islamic Revolution in Iran (2. izd.). New York: New York University Press, str. 463, ISBN 9781412805162
  41. ↑ Robinson, Francis (1982). Atlas of the Islamic World Since 1500. Oxford: Phaidon Press, str. 47, ISBN 9780714822006
  42. ↑ Momen (1985), str. 155.
  43. ↑ Corbin, Henry; pr. Sherrard, Liadain i Philip (1993). History of Islamic Philosophy. Kegan Paul International; Islamic Publications for The Institute of Ismaili Studies, str. 48-49, ISBN 9780710304162
  44. ↑ Corbin (1993), str. 48.
  45. ↑ Part 1: The Perfect Man, Al-Islam.org
  46. ↑ Nasr, Hossein; Nasr, Vali Reza; Dabashi, Hamid (1989). Expectation of the Millennium: Shi'ism in History. Albany, New York: SUNY Press, str. 19, ISBN 9780887068430
  47. ↑ Vidi:
    • Holt, Peter Malcolm; Lewis, Bernard (1977). Cambridge History of Islam. Cambridge University Press, vol. 1, str. 72, ISBN 9780521291361
    • Robinson (1982), str. 23.
    • Lapidus, Ira (2002). A History of Islamic Societies (2. izd.). Cambridge University Press, str. 47, ISBN 9780521779333
  48. ↑ Jafri (2002), str. 1.
  49. ↑ Vempeny, Sebastian (2003). Minorities in Contemporary India. Kanishka Publishers, str. 46, ISBN 9788173915345
  50. ↑ Pollard, Elizabeth (2015). Worlds Together, Worlds Apart: A History of the World: From the Beginnings of Humankind to the Present. New York: W. W. Norton & Company, str. 313, ISBN 9780393918472
  51. ↑ Robinson (1982), str. 49.
  52. ↑ Momen (1985), str. 123.
  53. ↑ Momen (1985), str. 130. i 191.
  54. ↑ Momen (1985), str. 277.
  55. ↑ 55,0 55,1 55,2 55,3 55,4 55,5 55,6 55,7 55,8 Vidi:
    • „Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population”. Pew Research Center. 7. 10. 2009. Pristupljeno 25. 8. 2010. 
    • Miller, Tracy, ur. (2009) (PDF). Mapping the Global Muslim Population: A Report on the Size and Distribution of the World's Muslim Population. Pew Research Center. Arhivirano iz originala na datum 17. 1. 2010. Pristupljeno 8. 10. 2009. 
  56. ↑ NG (2008). National Geographic Atlas of the Middle East (2. izd.). Washington, D.C.: National Geographic, str. 80-81, ISBN 9781426202216
  57. ↑ Leo, Leonard (2010). International Religious Freedom: Annual Report to Congress. Diane Publishing, str. 261, ISBN 9781437944396
  58. ↑ Charton-Bigot, Helene; Rodriguez-Torres, Deyssi (2010). Nairobi Today: The Paradox of a Fragmented City. African Books Collective, str. 239, ISBN 9789987080939
  59. ↑ Matthée, Heinrich (2008). Muslim Identities and Political Strategies: A Case Study of Muslims in the Greater Cape Town Area of South Africa, 1994–2000. Kassel University Press, str. 136, ISBN 9783899584066
  60. ↑ Abdullahi, Mohamed Diriye (2001). Culture and Customs of Somalia. Greenwood Press, str. 55, ISBN 9780313313332
  61. ↑ Hase, Yasurō; Miyake, Hiroyuki; Oshikawa, Fumiko (2002). South Asian Migration in Comparative Perspective: Movement, Settlement and Diaspora, JCAS Symposium (13); Population Movement in the Modern World (5), Osaka: Japan Center for Area Studies; National Museum of Ethnology
  62. ↑ Vidi:
    • Mahmood, Amina (2006). "Psychology and Shia Muslims" u Dowd, E. Thomas; Nielsen, Stevan Lars. The Psychologies in Religion: Working with the Religious Client. Springer Publishing, str. 237-254, ISBN 9780826128560
    • Lane; Redissi (2016), str. 79.
  63. ↑ Nasr, Vali (2006). The Shia Revival: How Conflicts Within Islam Will Shape the Future. New York: W. W. Norton & Company, str. 52-53, ISBN 9780393329681
  64. ↑ Karagöz, Hüseyin Mirza (2017). "Alevism in Turkey: Tensions and patterns of migration" u Issa, Tözün. Alevis in Europe: Voices of Migration, Culture and Identity. New York: Routledge, str. 72, ISBN 9781472456441
  65. ↑ Al-e Ahmad, Jalal; pr. Sprachman, Paul (1982). Plagued by the West (Gharbzadegi). Delmar, New York: Center for Iranian Studies, Columbia University, ISBN 9780882060477
  66. ↑ Esposito, John L. (2003). "Wahhabis" u The Oxford Dictionary of Islam. Oxford; New York: Oxford University Press, str. 333, ISBN 9780195125580
  67. ↑ Andres, Gary J.; Handelman, Howard (2009). The Challenge of Third World Development. London: Pearson Longman, str. 109, ISBN 9780136054771
  68. ↑ Liow, Joseph Chinyong (2017). "Southeast Asia" u Hamid, Shadi; McCants, William. Rethinking Political Islam. Oxford University Press, str. 353, ref. 56, ISBN 9780190649197
  69. ↑ Al Muzaffar, Muhammad Rida (1989). The Faith of Shia Islam. Qum: Ansariyan, str. 1, ISBN 9780950698625
  70. ↑ Al Muzaffar (1989), str. 50-51.

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Šijitizam&oldid=40809223