Ahl al-bajt

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Ehli-bejt)
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Ahl al-bajt (arap. أهل البيت, dosl. "članovi kuće") ili Ehli-bejt (iz tur. Ehl-i beyt) je termin koji muslimani koriste za Muhamedovu porodicu. U predajama ima različita značenja, dok u šijitskoj literaturi označava užu porodicu Muhameda koja uključuje imama Alija, Fatimu, Hasana, Huseina i devet bezgrešnih imama iz Huseinovog potomstva. Kuran u stihovima al-Tathir (ajet o čistoći) i al-Mavada (ajet o prijateljstvu i ljubavi) interpretira Ahl al-bajt i njihovu čistotu, te navodi da je ljubav prema njima dužnost. Islamski poslanik također u hadisima al-Safina i al-Sakalain govori o uzvišenosti Ahl al-bajta u islamu.

Prema sunitskom shvaćanju, Ahl al-bajt odnosi se na Muhameda osobno, njegove supruge i kćeri, uključujući Fatimu, njegovog rođaka i zeta Alija, kao i njihove sinove Hasana i Huseina.[1] U nekim tradicionalnim predajama ovaj bi pojam mogao uključivati i potomke Muhamedovih stričeva Abu Taliba i Abasa, a prema Maliku ibn Anasu i Abu Hanifi, čitavo pleme Banu Hašim.[1] Prema šijitskim uvjerenjima, Ahl al-bajt ima ključnu ulogu u religiji. Oni imaju položaj nepogrešivosti i sa stanovišta pobožnosti i drugih vrlina na najvišem su položaju, iznad svih ashaba (Muhamedovih prijatelja). Ljubav prema njima stroga je dužnost svakom muslimanu, namjesništvo i vođenje muslimana njihova je odgovornost, a muslimani moraju znati da je u svim vjerskim učenjima Ahl al-bajt njihov vođa.

Ahl al-bajt u terminologiji[uredi - уреди | uredi izvor]

U arapskim leksičkim izvorima riječ ahl (arap. اهل) odnosi se na neku vrstu veze između jednog čovjeka s drugim ili s nečim drugim. Npr. u arapskom supruga pripada mužu, muslimanska zajednica pripada poslaniku, a stanovnici kuće ili grada su njihov ahl. Također, sljedbenici bilo koje religije su njen ahl.[2] Ahl al-bajt stoga terminološki podrazumijeva stanovnike Muhamedove kuće i njegove najbliže. Ibn Hajan, istaknuti historičar i leksikolog iz al-Andalusa, Ahl al-bajt je definirao kao "čovjekovu porodicu, ženu i najbliže suradnike", navodeći da se izraz koristi za velikodostojnike među muslimanima.[3] Termin al (arap. آل) također je u osnovi bio ahl (arap. اهل), gdje se slovo ha (ه) preobrazilo u hamzu i zatim u alif.[4] Primjena termina al je reduciranija u odnosu na termin ahl jer se prvi ne dodaje kao prilog vremenu, mjestu i slično, već se pridružuje samo ljudima odnosno pojedincima koji imaju poseban položaj (npr. al-Ibrahim, al-Imran, al-Firaon).[5]

Ahl al-bajt u Kuranu[uredi - уреди | uredi izvor]

Izraz Ahl al-bajt u Kuranu se javlja u tri ajeta:

1. U 11. ajetu sure Hud koji govori o Ibrahimu i njegovoj supruzi:
Wikiquote „Rekoše oni: Alahova milost i njegovi blagoslovi su na vama, porodici vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i on je plemenit!“
2. U 28. ajetu sure al-Kasas na temu Musine porodice:
Wikiquote „Pa ona reče: Hoćete li da vam pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?“
3. U 33. ajetu sure al-Ahzab, poznat i kao stih al-Tathir ili ajet o čistoći, u kojem se Bog obraća Muhamedu i njegovoj porodici riječima:
Wikiquote „Alah želi da od vas, o porodico poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.“

Ahl al-bajt u hadisima[uredi - уреди | uredi izvor]

Muhamedove predaje[uredi - уреди | uredi izvor]

Izraz Ahl al-bajt u poslaničkim predajama ima četiri različite primjene: sveobuhvatnu, proširenu, specijalnu i konkretnu.

  1. Sveobuhvatna primjena obuhvaća one koji nisu u srodstvu i rodbinskoj vezi s Muhamedom. On je tako u svoj Ahl al-bajt ubrajao Salmana al-Farisija[6] i Abu Zara al-Gifarija,[7] a prema određenim hadisima također je ubrajao Usamu ibn Zejda[8] i Vasilu ibn al-Asku.[9]
  2. Proširena primjena Ahl al-bajta obuhvaća sve Muhamedove srodnike, dakle one kojima je zekat bio zabranjen.[10] U drugoj predaji Ahl al-bajt odnosi se na Abasa, Muhamedovog strica i njegove sinove.[11]
  3. Specijalna primjena Ahl al-bajta vezana je za Muhamedove supruge. One shodno leksičkom i uobičajenom značenju bez sumnje jesu Muhamedov Ahl al-bajt, uzimajući da se bajt odnosi na njegovu kuću, a ne srodstvo ili poslanstvo.
  4. Konkretna primjena Ahl al-bajta pripada grupi Muhamedove porodice koja ima osobinu nepogrešivosti, opisanu u ajetima al-Tathiru i al-Mubahali. U ovu grupu spadaju Ali, Fatima, Hasan i Husein, kolektivno poznati pod terminom ashab al-kisa ili ahl al-kisa (dosl. ljudi pod ogrtačem).[12] Hadisi al-Sakalain, al-Safina i srodne predaje ukazuju na postojanje svevremenskog Ahl al-bajta koji uz tzv. ljude pod ogrtačem uključuje i bezgrešne imame iz Huseinovog potomstva.

Predaje imama[uredi - уреди | uredi izvor]

U predajama imama, Ahl al-bajt također ima tri značenja:

  1. Proširena primjena obuhvaća iskrene vjernike, na temelju izjave Džafara al-Sadika: "Svako od nas tko je pravedan je Ahl al-bajt".[13] Al-Sadik je ovo potkrijepio dvama ajetima: "njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati" (5:51) i "onaj tko bude mene slijedio, moje je vjere" (14:36).
  2. Specijalna primjena odnosi se na Muhamedovu rodbinu, sukladno riječima imama Alija: "Svaki put kada bi u borbi protiv neprijatelja islama postajalo teško i kada bi se ljudi povlačili iz borbe, poslanik bi u borbu poslao svoj Ahl al-bajt. Ubajda ibn al-Haris u bitki na Bedru, Hamza u bitki kod Uhuda i Džafar ibn Abu Talib u bitki kod Mutaha, postali su šehidi".[14]
  3. Konkretna primjena obuhvaća grupu Muhamedove porodice čiji je položaj poseban, a njihov govor i ophođenje mjerilo su istine i uputa su k istini. Prema Alijevim riječima: "Pogledajte Ahl al-bajt vašeg poslanika, i krenite prema njima i pratite njih, jer oni vas nikada neće s pravog puta izvesti, i neće vas odvesti na stranputicu. Nemojte ići ispred njih jer ćete zalutati, nemojte se od njih udaljiti jer ćete biti uništeni".[15] Imam Hasan, u obraćanju stanovnicima Iraka, rekao je: "Mi smo Ahl al-bajt o kojem je uzvišeni Bog otkrio stih al-Tathir".[16] Postoji više predaja o ovoj temi.

Među dva posljednja značenja, u šijitskim knjigama zastupljenije je ono potonje. Stoga, kada se pojavljuje u neodređenom kontekstu, najčešće implicira treće (konkretno) značenje.

Interpretacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Unutar islamskih pravaca bilo je mnogo rasprava o tome tko se sve ubraja u Ahl al-bajt. Unatoč brojnim razilaženjima, između sunita i šijita postoji konsenzus da se hadis o "ljudima pod ogrtačem" precizno odnosi na Alija, Fatimu, Hasana i Huseina.[17] Kuranski ajet al-Tathir (33:33) također je predmet različitih tumačenja. Jedna od predaja, prema kojoj se Muhamedov drug Salman al-Farisi također ubraja u porodicu, koristi se za razlikovanje između muhadžira (muslimanskih iseljenika iz Meke) i ansarija (medinskih preobraćenika na islam). Prema sunitskoj doktrini odnosno interpretaciji kojoj su temelje postavili ashabi Abdulah ibn Abas i Ikrima ibn Abu Džahl, Ahl al-bajt uključuje Muhamedove supruge i članove koje on uzdržava[1] (što između ostalog sugerira i ajet koji prethodi). Ovo je također potkrijepljeno predajama u kojima Muhamed suprugu Um Salamu ubraja u Ahl al-bajt.[1] Uz supruge, prema sunitskom gledištu Ahl al-bajt obuhvaća još čevero navedenih "ljudi pod ogrtačem".[1]

Orijentalistkinja L. Veccia Vaglieri u Enciklopediji islama piše: "Postoji priča prenesena u mnogim hadisima, srodna događaju poput mubahale, prema kojoj je Muhamed pokrio ogrtačem svoje unuke Hasana i Huseina, kćerku Fatimu i zeta Alija, zbog čega je ovih pet članova dobilo titulu tzv. ljudi pod ogrtačem. Neki su na ovu listu pokušavali dodati Muhamedove supruge, ali posebna privilegija je i dalje ostala ograničena samo na navedenih pet članova".[18] Neke druge predaje u Ahl al-bajt ubrajaju Alijevu porodicu, kao i Muhamedove rođake poput Akila, Džafara i Abasa. Ranoislamski pravnik Malik ibn Anas i Abu Hanifa značenje Ahl al-bajta proširili su na čitavo pleme Banu Hašim, dok je al-Šafi uključio i cijeli Banu Mutalib.[1]

Prema šijitskom gledištu, članovi Ahl al-bajta uključuju Muhameda, Fatimu, Alija, Hasana, Huseina (petoricu "ljudi pod ogrtačem") i neke potomke potonjeg, na osnovu predaje o ogrtaču. Oni tumače promjenu zamjenice u kuranskom ajetu koji ukazuje da samo prethodno spomenuti članovi čine Ahl al-bajt.[1] W. Madelung bilježi da je ta "promjena spola u ajetu doprinijela rađanju različitih objašnjenja uzvišenog karaktera, priključujući naknadne dijelove ajeta peterici članova ispod ogrtača".[19] Šijiti ove osobe smatraju nepogrešivim i bezgrešnim imamima, te privrženost prema njima smatraju suštinskim dijelom vjere.[1] Također, šijiti to potvrđuju hadisima spomenutim u sunitskim sahih zbirkama. Mnogi sunitski učenjaci napominju da je ajet o pročišćenju objavljen za pet osoba: Muhameda, Alija, Fatimu, Hasana i Huseina.[20]

U Muslimovom Sahihu, al-Tathir odnosno ajet o pročišćenju (33:33) javlja se u sprezi s hadisom o ogrtaču:

Wikiquote „Aiša prenosi da je Alahov poslanik jednog jutra izašao ogrnut ogrtačem od devine dlake, a onda je došao Hasan ibn Ali, pa ga je poslanik ogrnuo ogrtačem. Onda je došao Husein, i njega je ogrnuo zajedno s drugim [Hasanom]. Zatim je došla Fatima, pa ju je ogrnuo, i naposljetku je došao Ali pa je i njega također ogrnuo, a zatim je kazao: Alah samo želi da vam odstrani sve nečistoće, o Ahl al-bajte, i da vas potpuno pročisti.“
(Muslim: Sahih Muslim, Kitab al-Fadail al-Sahaba, br. 5955.)

Navedena predaja preko različitih izvora stiže do Muhamedove kćerke Fatime. Ona govori da je njen otac jednoga dana došao u posjetu kod nje kući, imao je gripu i nije se dobro osjećao, zatražio je jemenski ogrtač, pa mu ga je Fatima donijela i ogrnula ga njime. Kasnije su mu se pod ogrtačem pridružili unuci Hasan i Husein, nakon kojih se pod ogrtač pridružio i njihov otac Ali ibn Abu Talib, Muhamedov rođak. Na kraju je i Fatima tražila dozvolu da uđe pod ogrtač. Kada se svih pet članova ogrnulo ogrtačem, tada im je Muhamed pripovijedao 33. kuranski ajet sure al-Ahzab i rekao da su svih petero izabrani, te da Bog želi sve nečistoće držati podalje od svih njih. Muhamed je onda molio Boga da obznani da su sve petero Ahl al-bajt, i da od njih udalji nadžasat (nečistoće). Bog je na tu molbu odmah poslao meleka Džibrila da objavi Muhamedu da su njih petero najdraži i najbliži Bogu, te da su tahir (najčistiji od čistih) i bez ikakvih tragova nečistoće.[21]

Imamitski i ismailitski pravci šijitizma se razlikuju u tumačenju loze imamata. Dvanaestoimamijski i ismailitski pravac u šiizmu se razlikuju u pogledu loze Imameta. Dok imamiti vjeruju u lozu poznatiju kao dvanaest imama, potkrepljujući to predajom o dvanaest nasljednika, ismailiti vjeruju da su potomci Ismaila ibn Džafara, umjesto Muse al-Kazima, bili nasljednici imamata. Prema Anasu ibn Maliku, Muhamed je šest mjeseci uzastopno prolazio pored Fatiminih vrata i, odlazeći na jutarnju molitvu, govorio bi: "Vrijeme je za namaz, o Ahl al-bajte! Alah zaista želi da od vas odstrani nedostatke, o Ahl al-bajte, i da vas potpuno očisti".[22] Većina šijita vjeruje da su ovi imami božanski odabrane i bezgrešne vođe muslimanske zajednice.[23][1] Ovo je bazirano na hadisu "ljudi pod ogrtačem", gdje se Muhamed obratio samo Fatimi, Aliju, Hasanu, Huseinu i sebi (obznanjujući da supruge nisu dio Ahl al-bajta jer se od njih može razvesti i više ne bi bile dio porodice kada umre njihov suprug), hadisu u koji vjeruju mnogi suniti. Svi zajedno, Muhamed, Fatima i dvanaest imama, poznati su kao četrnaest bezgrešnih.[24]

Nepogrešivost Ahl al-bajta[uredi - уреди | uredi izvor]

Najistaknutija osobina Ahl al-bajta u pravom smislu je njihova nepogrešivost, što se podrazumijeva iz ajeta al-Tathira. Ovaj stih predstavlja Ahl al-bajt kao one od kojih je Božijom voljom otklonjena svaka nečistoća. Termin inema (arap. إنّما) u ajetu i predajama o povodu objave (šan al-nuzul) predstavlja nepogrešivost kao karakteristiku koja se odnosi na Ahl al-bajt.

Hadis al-Sakalain je mutavatir (predaja s čvrstim dokazima) i u njegovu ispravnost nema sumnje. Ova predaja potvrđuje nepogrešivost Muhamedovog Ahl al-bajta (u konkretnom značenju) i on se u tekstu, zajedno s Kuranom koji je naveden kao velika vrijednost, ubraja u dvije poslanikove dragocjenosti koje se neće odvojiti jedna od druge i u kojima nema nikakve pogreške ili odstupanja: "laž joj je strâna, bilo s koje strane" (41:42). Stoga, Muhamedova porodica koja je smještena pored Kur’ana, zaštićena je od bilo kakvih pogreški i nikakvih odstupanja u njoj neće biti, a tko se njih pridržava neće zalutati.

Prema tumačenju određenih sunitskih učenjaka, ne postoji sumnja u moralnu i praktičnu nepogrešivost Ahl al-bajta koji uključuje Fatimu i dvanaest šijitskih imama, odnosno u to može posumnjati samo čovjek koji odbacuje islam ili koji je neznalica. Ipak, učenjaci različitih islamskih pravaca se ne slažu oko nepogrešivosti njihovog znanja.[25] Prema šijitskoj interpretaciji, s obzirom na to da hadis al-Sakalain slijeđenje Ahl al-bajta u vjerskom učenju smatra preprekom za zalutalost, on također implicira i njihovu nepogrešivost u znanju.

Superiornost Ahl al-bajta[uredi - уреди | uredi izvor]

Mnoge predaje ukazuju na superiornost Ahl al-bajta, npr. hadis al-Sakalain jasno ukazuje na premoć Muhamedove uže porodice naspram drugih, jer njih je stavio pored Kurana i nije naveo niti jednu drugu osobu pored svete knjige. Također, budući da je Kuran iznad svih muslimana, Ahl al-bajt je implicitno bolji od drugih. Ajet al-Mubahala također ukazuje na superiornost tzv. ljudi pod ogrtačem (ashab al-kisa) naspram drugih ashaba. Prema ovom stihu, Alah je Muhamedu dao naredbu da među muslimanskim muškarcima, ženama i djecom odabere one koje će povesti sa sobom na mubahalu s kršćanima Nadžrana, nakon čega je poslanik među muškarcima izabrao Alija, među ženama Fatimu, te među djecom Hasana i Huseina. Kod šijita, ajet se uzima kao dokaz da su navedeni na najuzvišenijem položaju.[26]

Abu Rijah, podanik Um Salame, prenosi predaju od Muhameda u kojoj kaže: "Da na Zemlji postoji ijedna osoba časnija od Alija, Fatime, Hasana i Huseina, Alah bi joj naredio da obavi mubahalu uz njihovu pomoć, jer oni su najbolje osobe".[27] O superiornosti Ahl al-bajta govore i ajet al-Mavada (42:23) odnosno hadisi al-Safina, Bab al-Hita, al-Nudžum i dr. Većina šijita vjeruje da su bezgrešni imami sa stanovišta položaja i istine bolji od svih poslanika osim Muhameda, za što kao potvrdu uzimaju niz predaja.[28] Kuran također stavlja imamat u superiorniji položaj od poslanstva, uzimajući da je Ibrahim isprva bio poslanik i nakon što ga je Bog iskušao, učinio ga je imamom tj. dao mu uzvišeniji stepen (2:124).

Posebnu važnost Ahl al-bajtu pridaje šijitska literatura:

Wikiquote „Oni su život znanju i smrt neznanju. Blagost njihova govori vam o znanju njihovom, vanjština njihova o unutrašnjosti njihovoj, a šutnja njihova o mudrosti govora njihova. Ne idu protiv istine, niti se razilaze o njoj. Potpore su islamu i utočište zaštiti. S njima je istina vraćena položaju svome, a laž iščezla iz boravišta svoga i jezik njezin odrezan u korijenu svom. Oni su razumjeli vjeru pažljivo i brižljivo, a ne čuvenjem i prenošenjem, jer zaista prenositelja znanja je mnogo, a malo čuvara njegovih.“

Ahl al-bajt kao naučni autoritet[uredi - уреди | uredi izvor]

U hadisu al-Sakalain[uredi - уреди | uredi izvor]

Hadis al-Sakalain pokazatelj je slijeđenja u učenju Ahl al-bajta jer je Muhamed tražio od muslimana da slijede Kuran i itru (njegovu porodicu) da ne bi zalutali. Prvi i temeljni izvor naučne upute muslimana je Kuran, zatim poslanikova suna, a uloga Ahl al-bajta u vezi s tim je da oni predstavljaju interpretatore Kurana, njegove čuvare i prenosioce sune. Muslimani smatraju da je Muhamed ljudima predstavio veliki dio istine i spoznaje iz Kurana, međutim, jedan dio koji je vezan za uvjete nije predočen ili je bilo bolje da se to obznani ljudima u budućnosti posredstvom njegovog Ahl al-bajta.[30] Rezultat toga je potpuno očuvanje onoga što je Muhamed predočio, dok je tumačenje ostatka ostavljeno Ahl al-bajtu. Ispravan put spoznaje Kurana i sune je slijeđenje Muhamedove porodice, i oni stoga predstavljaju autoritet muslimanima za obrazovanje i učenje pravila religije (obredoslovlja).

Sunitski učenjak Ali al-Kari navodi: "Ahl al-bajt je uglavnom bolje upoznat sa stanjem vlasnika kuće i njegove države u odnosu na druge ljude, i upravo zato značenje Ahl al-bajta je da su oni učenjaci, obaviješteni o poslanikovoj tradiciji i dobrotvori na njegovom putu, poznavaoci njegovih zakona i mudrosti, te upravo iz ovog razloga oni zaslužuju da nose Božiju knjigu na svojim plećima".[31] Ibn Hadžar al-Hajtami je također rekao: "Poslanik je Kuran i itru [Ahl al-bajt] nazvao al-siklom [vrijednim stvarima] jer ono implicira nešto dragocjeno i važno, a Kuran i itra su takvi; oboje su rudnik božanskog skrivenog znanja i uzvišenih mudrosti, kao i propisa obredoslovlja. Zbog toga se toliko naglašava učenje vjere i spoznaje od ove dvije dragocjenosti. Ovdje se posebno podržava i naglašava itra onih koji poznaju Božiju knjigu i poslanikovu sunu, i oni su ti koji se do Sudnjeg dana neće odvojiti od Kurana".[32]

U ajetu al-Tathir[uredi - уреди | uredi izvor]

Kuran u ajetu al-Tathir (33:33) Muhamedov Ahl al-bajt predstavlja očišćenim od svake nečistoće, a s druge strane, podsjeća da uzvišenu istinu i skrivena učenja Kurana ne može shvatiti nitko osim ljudi koji su pročišćeni od nečistoća. Isto kao što je šerijatska čistoća uvjet da bi čovjek mogao dotaći Kuran, čistoća duše od poroka također je uvjet razumijevanja spoznaje i istine Kurana, i sve što su spoznaja i istina suptilnije i dublje, razum će imati potrebu da čistotu duše shvati dublje i uzvišenije, a najbolji je povezan s nepogrešivošću.[33] Zbog toga spoznaju i istinu Kurana u potpunosti i duboko ne može dosegnuti nitko osim Muhameda i njegovog nepogrešivog Ahl al-bajta, odnosno za razumijevanje ove istine treba se okrenuti njima. Džafar al-Sadik je rekao: "Istina koja je vezana za prošlost i budućnost, odnosno vjerske propise koji odvajaju pogrešno od ispravnog u životu ljudi, postoji u Kuranu i mi to znamo".[34] Također je rekao: "Znanje je u nama ukorijenjeno i znamo tumačiti Kuran".[35]

Dužnost slijeđenja Ahl al-bajta[uredi - уреди | uredi izvor]

U hadisu al-Sakalain[uredi - уреди | uredi izvor]

Hadis al-Sakalain jasno sugerira dužnost slijeđenja Ahl al-bajta jer prema ovog predaji spas muslimanske zajednice od zablude je u dosljednosti pridržavanja Kurana i Muhamedovog Ahl al-bajta, odnosno u spoznaji kuranskih naredbi i njihovom slijeđenju. Njihovi se propisi dakle moraju spoznati i zatim provesti u djelo.

U ajetu Uli al-Amr[uredi - уреди | uredi izvor]

Alah je u ajetu Uli al-Amru strogo naredio pokoravanje njemu, njegovom poslaniku i uli al-amru: "O vjernici, pokoravajte se Alahu i pokoravajte se poslaniku i predstavnicima vašim" (4:59). S obzirom na to da se uli al-amr javlja u istom kontekstu s Muhamedom, bez toga da se glagol atiju (arap. أطیعوا) ponavlja, jasno je da je kriterij stroge dužnosti pokoravanja predstavnicima (uli al-amru) isti kao i za pokoravanje poslaniku, što je pak stroga dužnost jer je on prema islamskom vjerovanju vođa s osobinom nepogrešivosti i izabran od Boga. Drugim riječima, na temelju obaveze pokoravanja, određene karakteristike Muhameda poput bezgrešnosti mogu se preslikati i na uli al-amr. Ovo gledište posebno je zastupljeno kod šijita koji predstavnike iz ajeta identificiraju kao ljude pod ogrtačem (ashab al-kisa) odnosno nepogrešive i bezgrešne imame, te privrženost prema njima i njihovom vođenju muslimanske zajednice uzimaju kao strogu dužnost (vadžib).

U hadisu al-Safina[uredi - уреди | uredi izvor]

Hadis al-Safina (predaja o lađi spasa) također ukazuje na strogu dužnost slijeđenja Ahl al-bajta. U ovom hadisu Muhamed svoj Ahl al-bajt uspoređuje s Nuhovom arkom i veli da tko god se ukrca na nju biti će spašen od utapanja, a tko se ne uspije ukrcati na nju bit će uništen. Ibn Hadžar navodi: "Upoređivanje Ahl al-bajta s Nuhovom arkom ogleda se u tome da svako onaj tko zbog zahvalnosti onom tko im je podario tu čast, bude ih volio i ubrajao ih u velikane i učenjake koji upućuju, i bude radio onako kako mu oni savjetuju, biti će spašen od tame, a svako onaj tko im se suprotstavi i porekne blagodati past će s litice u provaliju i biti će uništen".[36] Ovaj hadis prenose različiti prenosioci, među kojima neki podržavaju ostale.[36]

Naklonost Ahl al-bajtu[uredi - уреди | uredi izvor]

Nužnost naklonosti i ljubavi prema Muhamedovom Ahl al-bajtu potvrđuju razni islamski izvori. U ajetu al-Mavada stoji: "Reci [ljudima, o Muhamede]: Ne tražim za ovo [prenošenje objave] nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske [ljubavi prema mojoj bliskoj rodbini]" (42:23). Stoga, ljubav prema Muhamedovoj porodici ubraja se u nagradu za njegovu misiju. Ibn Hadžar to komentira riječima: "Iz predaja prethodnika očigledna je nužnost ljubavi prema Ahl al-bajtu i veliko poštovanje i tugovanje zbog njih". Prema šijitskom gledištu, postoji čvrsta veza između stihova al-Mavade i al-Tathira.

Ašaritski teolog Fahrudin Razi nužnost ljubavi prema Ahl al-bajtu obrazložio je ovako: "Nema sumnje da je poslanik [Muhamed] volio Alija, Fatimu, Hasana i Huseina, i na osnovu toga, ovo djelo je stroga dužnost cijeloj zajednici jer je Alah rekao: Slijedite njega da biste na pravome putu bili (7:158). Također je rekao: Ako Alaha volite, mene slijedite, i vas će Alah voljeti (3:31). Isto je rekao: Vi u Alahovom poslaniku imate divan uzor (33:21)".[37]

Iz skupine ajeta koji su vezani za nagradu poslanikove misije zaključuje se da on od muslimana nije tražio nikakvu materijalnu i nematerijalnu nadoknadu, i ako je tražio ljubav prema svom Ahl al-bajtu, to će se ustvari opet njima vratiti: "Reci: Kakvu god nagradu da zatražim od vas, nek ostane vama, mene će nagraditi Alah, on nad svim bdi" (34:47).

Ahl al-bajtovo vođenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Na vođenju i namjesništvu Ahl al-bajta posebno inzistiraju šijitski pravci, koristeći pritom kao dokaze tradicionalne izvore i rezoniranje. S intelektualne strane, uzimajući u obzir i filozofiju imamata, nepogrešivost je jedna od najvažnijih karakteristika imama i nužan uslov za vođenje muslimanske zajednice, a takvo gledište u skladu je s navodima iz ajeta Uli al-Amra i hadisa al-Sakalaina. Dokazi za strogu nužnost slijeđenja Ahl al-bajta obuhvaćaju sva moranja i nemoranja koja su vezana za život muslimana, i s ovog aspekta ne postoje razlike u pitanjima ibadeta, ekonomije, politike i kulture. Npr. u ajetu Uli al-Amr pokoravanje predstavnicima ima isti položaj i opseg kao pokoravanje Muhamedu. Šijiti ističu i da naklonost Ahl al-bajtu ima osnovni aspekt i glavnu svrhu da bi ljudi spoznali istinu i slijeđenjem nje stigli do sreće i prosperiteta, što pak obuhvaća sve aspekte individualnog, društvenog, političkog života i bogosluženja.

Šijiti hadis al-Sakalain tumače i u sprezi s drugim predajama, naročito hadisom o Gadir-Humu prema kojem je Muhamed za svog nasljednika i zapovjednika vjernika postavio Alija,[38] što sukladno njihovoj perspektivi predstavlja prvi korak k ostvarenju odredbi hadisa al-Sakalaina. Kao dodatan dokaz šijiti ističu da se u određenim verzijama hadisa Kuran i Ahl al-bajt skupno opisuju terminom halifatain (arap. خلیفتین), u doslovnom prijevodu nasljednicima: "Zaista vam ostavljam dva nasljednika, Božiju knjigu i moj Ahl al-bajt".[39] U skladu s ovom verzijom hadisa, Ahl al-bajt su Muhamedovi nasljednici i njihovo nasljedstvo je sveobuhvatno.

U drugoj predaji, nakon što je Muhamed Kuran i Ahl al-bajt predstavio kao svoju dragocjenu ostavštinu zajednici, kaže se: "Na Zemlji će uvijek biti Ahl al-bajt [članova porodice], jer u protivnom svijetom će zavladati ljutnja prema njenim stanovnicima". Zatim je rekao: "O Bože, ti nikada nećeš ostaviti svijet bez svog dokaza [hudžeta], njih je po brojnosti malo, a po položaju kod tebe oni su na najvećoj razini".[40] Šijiti ovo tumače time da su članovi Ahl al-bajta dokazi Boga na Zemlji, odnosno da im stoga pripada imamat i vodstvo. Kao dodatan dokaz da hadis al-Sakalain svjedoči o imamatu Ahl al-bajta je to da se Ali pozivao na isti u različitim prilikama, npr. na dan šure (šavre).[41] Daljnje dokaze pronalaze i u Alijevim raspravama s Talhom, Abdul-Rahmanom ibn Avfom i Sadom ibn Abi Vakasom,[42] kao i njegovoj raspravi za vrijeme Osmanovog kalifata u Poslanikovoj džamiji pred skupinom ashaba.[43] Ahmed ibn Hanbel prenosi od Abu Hurajre da je Muhamed zaplakao pred Alijem, Hasanom, Huseinom i Fatimom, te im rekao: "Ja sam u ratu s onima koji protiv vas ratuju, i u miru sam s onima s kojima ste vi u miru i spokoju".[44] Ova predaja također se uzima kao dokaz da je slijeđenje njih stroga obaveza.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 "Ahl al-Bayt", Encyclopaedia of Islam
  2. Mu'džem al-Mukajis fil-leghe, tom 1, str 93; Al-Misbah al-munir, tom 1, str. 37; Lesan al-Arab, tom 1, str. 186; Akreb al-mavarid, tom 1, str. 23; Al-mufradat fi garib al-Kur'an, str. 29, Al-mu'adžem al-vasit, tom 1, str. 31.
  3. Al-Mufradat fi garib al-Kur'an, str. 29.
  4. Lisan al-Arab, tom 1, str. 186.
  5. Al-Mufradat, str. 30.
  6. Munagheb ibn Šehre Ašub, tom 1, str. 85, Al-seva'ikh al-mehrukheh, str. 281.
  7. Mekarem al-ahlakh, str. 459.
  8. Al-seva'ik al-mehrukheh, str. 281.
  9. Tefsir Taberi, tom 22, str. 12.
  10. Sahih Muslim, tom 4, str. 1873.
  11. Al-sava'iku, str. 281.
  12. Muškil al-asar, tom 1, str. 332–339; Elsava'iku al-mahruke, str. 281.
  13. Da'imu-l-islam, tom 1, str. 62.
  14. Nahdž al-Balaga, pismo 9.
  15. Nahdž al-Balaga, govor 97.
  16. Tefsir ibn Kesir, tom 5, str. 458.
  17. "Āl-e ʿAbā", Encyclopædia Iranica
  18. "Fāṭima", Encyclopaedia of Islam
  19. Madelung (1997), str. 14–15.
  20. Al-Bahrani, Gajat al-Marum, str. 126; Al-Sujuti, Al-Dur al-Manzur, V, str. 199; Ahmad ibn Hanbal, Al-Musnad, I, str. 331; Fahr al-Din al-Razi, Al-Tafsir al-Kabir, I, str. 783; Ibn Hadžar, Al-Sava'ik, str. 85.
  21. Tabari, Muhamed ibn Džarir (1991). Džame al-bajan fi tafsir al-Kuran. 22. Bejrut: Dar al-Ma'rifah, str. 6.
  22. Sunan al-Tirmizi, II, sahih 902.
  23. Madelung (1997), str. 13-17.
  24. Ahlul-Bayt 1, Al-Islam.org
  25. Al-Nebras, Hašije bahr al-'ulum, str. 532.
  26. Al-Hili, Nahdž al-hak, str. 179, 215. i 216; Al-Lavame' al-ilahijet, str. 515; Dalail al-sedk, tom 2, str. 132–133.
  27. Al-Kunduzi, Janabi' al-mavada, str. 287.
  28. Be ture mesal r.k.: Hujzi, tefsir nur al-sekalejn, tom 3, str. 125.
  29. "Staza rječitosti", prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, str. 182.
  30. Asl al-šij'atu ve usuleha, str. 162.
  31. Al-Kari, al-Mirkat, tom 5, str. 600.
  32. Ibn Hadžar al-Hajtami, al-Sava'ik, str. 189.
  33. Tabatabai, al-Mizan, tom 19, str. 137.
  34. Al-Kafi, tom 1, Bab al-rade ila-l-kitab ve sunnetu, hadis 9.
  35. Al-Kafi, tom 1, Bab al-rasehin fil 'ilm, hadis 1.
  36. 36,0 36,1 Ibn Hadžar al-Hajtami, al-Sava'ik, str. 191.
  37. Al-Razi, Al-Tafsir al-kabir, tom 27, str. 166.
  38. Al-Kunduzi, Janabi' al-mavada, str. 36–40.
  39. Al-Musnad, tom 5, str. 181; Madžma' al-zava'id, tom 9, str. 163; Fajz al-Kadir, tom 3, str. 14; Kanz al-'umal, tom 1, str. 166; Nafahat al-Azhar, tom 2, str. 284-285.
  40. Al-Kunduzi, Janabi' al-mavada, str. 27.
  41. Manakib ibn Magazili, str. 112.
  42. Al-Kunduzi, Janabi' al-mavada, str. 43.
  43. Al-Kunduzi, Janabi' al-mavada, str. 137.
  44. Ahmed ibn Hanbel, Fadail al-sahaba, tom 2, str. 767.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ibn al-Maghazili, 'Ali b. Muhammad. Manaqib. Beirut: Dar al-Kutub al-'Ilmiyya.
  • Ibn Faris, Abu l-Husayn Ahmad. Mu'jam maqayis fi al-lugha. Beirut: Dar al-Fikr, 1418.
  • Ibn Hajar al-Haytami. Al-Sawa'iq al-muhriqa. Beirut: al-Maktaba al-'Asriyya, 1425.
  • Ibn Hanbal, Ahmad. Al-Musnad. Cairo: Dar al-Hadith, 1416 AH.
  • Ibn Hanbal, Ahmad. Fada'il al-sahaba. Edited by Wasiy Allah b. Muhammad 'Abbas. Mecca: Jami'at Umm al-Qura, 1403 AH.
  • Ibn Kathir, Isma'il. Tafsir. Beirut: Dar al-Andulus, 1416 AH.
  • Ibn Manzur, Muhammad b. Mukrim. Lisan al-'Arab. Beirut: Dar Sadir, 2000.
  • Fadil al-Miqdad al-. َl-Lawami' al-ilahiyya. Qom: Maktaba al-Mar'ashiyya, 1405
  • Fayyumi, Ahamad b. Muhammad al-. Al-Misbah al-munir. Cairo.
  • Hafiz Muhammad, 'Abd al-'Aziz al-. Al-Nibras. Maktaba Haqqaniyya.
  • Haytami, 'Ali b. Abi Bakr al-. Majma' al-zawa'id. Beirut: Dar al-Kitab al-'Arabi.
  • Hilli, al-Hasan b. Yusuf al-. Nahj al-haqq wa kashf al-sidq. Qom: Dar al-Hijra, 1414.
  • Kashif al-Ghita', Muhammad Husayn. Asl al-Shi'a wa usuluha. Cairo: al-Matba'a al-'Arabiyya, 1377 SH.
  • Kulayni, Muhammad b. Ya'qub al-. Al-Kafi. Tehran: al-Maktabat al-Islamiyya, 1388 AH.
  • Raghib, al-Husayn b. Muhammad al-. Al-Mufradat fi gharib al-Qur'an. Tehran: al-Maktabat al-Murtadawiyya.
  • Razi, Fakhr al-Din al-. Al-Tafsir al-kabir. Beirut: Dar Ihya' al-Turath al-'Arabi.
  • Madelung, Wilferd (1997). The Succession to Muhammad: A Study of the Early Caliphate. Cambridge University Press. ISBN 0-521-64696-0. 
  • Manawi, Muhammad 'Abd al-Ra'uf al-. Fayd al-qadir fi sharh al-jami' al-saghir. Beirut: Dar al-Fikr, 1416 AH.
  • Milani, Sayyid 'Ali. Nafahat al-azhar fi khulasat 'abaqat al-anwar. Qom: Nashr Ara', 1423 AH.
  • Muttaqi al-Hindi al-. Kanz al-'ummal. Beirut: Mu'assiat al-Risala, 1405 AH.
  • Muzaffar, Muhammad Hasan al-. Dala'il al-sidq. Tehran: Maktaba al-Dhujaj.
  • Naysaburi, Muslim b. Hajjaj al-. Sahih. Beirut: Dar Ihya' al-Turaht al-'Arabi
  • Nu'man b. Muhammad. Da'a'im al-Islam. Cairo: Dar al-Ma'arif.
  • Qari, Mulla 'Ali al-. Al-Mirqat fi sharh al-mishkat.
  • Qunduzi, Sulayman al-. Yanabi' al-mawadda. Beirut: Mu'assiat al-A'lami, 1418 AH.
  • Sayyid al-Radi al-. Nahj al-balagha.
  • Tabari, Muhammad b. Jarir al-. Tafsir. Edited by Mahmud Shakir. Beirut: Dar Ihya' al-Turaht al-'Arabi, 1421 AH.
  • Tabataba'i, Muhammad Husayn. Al-Mizan fi tafsir al-Qur'an. Beirut: Mu'assiat al-A'lami, 1393 AH.
  • Tabrisi, Hasan b. Fadl al-. Makarim al-akhlaq. Beirut: Mu'assia al-A'lami, 1392 AH.
  • Taftazani, Sa'd al-Din al-. Sharh al-Maqasid. Pakistan: Dar al-Ma'arif al-'Uthmaniyya.
  • Tahawi, Abu Ja'far al-. Mushkil al-athar. Beirut: Dar Sadir.