Prijeđi na sadržaj

Srpskohrvatski jezik

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Srpsko-hrvatski)
srpskohrvatski jezik
hrvatskosrpski jezik
српскохрватски језик
хрватскoсрпски језик
Broj govornikacca. 19~21 miliona (sve varijante) (56. najgovoreniji jezik)
Jezična porodicaindoevropski
Standarne formebosanska, crnogorska, hrvatska, srpska
PismoGajeva latinica i Vukova ćirilica
Službeni status
Službeni
Priznat manjinski jezik
RegulatorInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Institut za jezike Univerziteta u Sarajevu
Jezični kodovi
ISO 639-1sh
ISO 639-2scr (latinica) i scc (ćirilica)
ISO 639-3hbs – inkluzivni kod
Individualni kodovi:
bos – bosanski
cnr – crnogorski
hrv – hrvatski
srp – srpski
Povezani kodovi:
kjv – kajkavski
ckm – čakavski
svm – moliškoslavenski
Glottologsout1528[1]
Linguasphere53-AAA-g
  Područja u kojima je srpskohrvatski jezik većine stanovništva (2005. godine)
srpskohrvatske standardne varijante, dijalekti i govori
policentrični srpskohrvatski standardni jezik
usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti
srpska varijanta · hrvatska varijanta ·
bosanska varijanta · crnogorska varijanta
štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski)
kajkavski (ekavski · ikavski)
čakavski (ikavski · ekavski · ijekavski)
torlački (ekavski · našinski)
užički · romanosrpski · bunjevački
gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski
slavenosrpski

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski najveći je južnoslavenski jezik koji kao materinski govori oko 19 mil. ljudi[2][3] na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, u kojima pod različitim nazivima ima status službenog jezika. Poput drugih većih evropskih jezika, taj zajednički jezik Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca je policentrični standardni jezik koji se sastoji od svojih standardnih varijanata: hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske.[4][5]

Nazivi

  • srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik je tradicionalni naziv zajedničkog jezika koji se upotrebljavao tokom čitavog XIX i XX vijeka. Nazvan je po rubovima jezičnog područja na kojem se govori.
  • srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik i crnogorski jezik su službeni nazivi koji se za srpskohrvatski jezik koriste od 1990-ih.
  • bosansko-hrvatsko-srpski jezik (BHS)[6] ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski (BHCS)[7] je naziv koji je ušao u upotrebu nakon 1990-ih.
  • centralni južnoslovenski dijasistem je izraz koji se ponekad nalazi u lingvističkoj literaturi, ograničen na dijalekatsku razinu i uglavnom na opisivanje međusobnih uticaja raznih južnoslovenskih dijalekata.

Povijest

Glavni članak: Povijest hrvatskosrpskog jezika

Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti razvijali su se samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani "ilirski", "slavenski", "slavonski", "bosanski", "srpski" ili "hrvatski". Početkom 19. veka Srbi i Hrvati su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio slaveno-serbski, arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:

Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.

– Iz "Slavenoserbskog magazina" koji je uređivao Zaharija Orfelin

S druge strane, hrvatski pisci su koristili uglavnom kajkavsko narečje i neujednačen slovni sustav za zapisivanje tadašnjeg hrvatskog književnog jezika. Primer horvatsko-slavenskog jezika pre jezičke reforme:

Horvatsko do vezda, ako samo ime pravopisanja zasluži; med vsemi slavenskimi naj zločestejše je, ter potreboču primernoga pboljšanja vre osobe visokeh časti očituvat dostojale jesu...

– Ljudevit Gaj, Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja, Budim, 1830.

I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta Josef Dobrovský je još 1815. godine upotrijebio izraz «srpski ili hrvatski».[8] Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, prvi puta upotrebio Jacob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove "Pismenice srpskoga jezika", godine 1824.[9] Slovenski lingivsta Jernej Kopitar je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz 1836. godine nazvao «srpsko-hrvatski».

Ilirski pokret

Glavni članak: Ilirski pokret
Ljudevit Gaj, tvorac suvremene latinice.

Početkom 19. vijeka među južnim Slavenima Austrijskog carstva se razvijao Ilirski pokret čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako:

Mi svi valja da se trudimo, dotle da dotjeramo, da nam jezik u knjigama bude tako jednak, da se svaka knjiga može od slova do slova preštampati od Latinskijeh slova Slavenskima i od Slavenskijeh Latinskima, pa ćemo onda (i samo onda) biti jedan narod i imati jednu književnost...[10]

– Vuk Karadžić

Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od 1830. do 1843. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. U Sloveniji je Stanko Vraz čak odlucio da piše na "ilirskom" umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo."[11] Ilirski pokret je doveo do sastanka u Beču gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku, kojem je za osnovu uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.[12]

Bečki književni dogovor

Glavni članak: Bečki književni dogovor

1850. godine je u Beču postignut historijski dogovor hrvatskih i srpskih pisaca i lingvista kojim je udaren temelj zajedničkom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim književnim standardima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić.[11]

Ivan Mažuranić, jedan od vođa Ilirskog pokreta.
Vuk Karadžić, tvorac savremene ćirilice.

Znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili.[13]

– Bečki književni dogovor

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.[13]

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika.[14] Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu.[15] Ljudevit Gaj je govorio: "Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo."[11]

Razvoj srpskohrvatskog

Kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1882).
Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (1899).

U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici, a u i lokalnoj upotrebi tako da hrvatski sabor nakon duže rasprave (od 1847) da li će se jezik koji govore Hrvati i Srbi zvati "hrvatski" ili će se zvati "hrvatski ili srpski" donosi odluku 1861. godine da se zove jugoslavenski, što će biti zabranjeno od carskog Beča nakon čega jezik dobiva ime hrvatski ili srpski jezik što će biti nakon nastanka samostalne Hrvatske historijskim revizionizmom izbrisano iz historije.[16] Taj naziv je vrlo brzo prihvaćen i u inostranstvu tako da u Italiji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867. i 1908. koriste naziv srpskohrvatski jezik, a u Njemačkoj slavni slavista August Leskien piše gramatiku srpsko-hrvatskog jezika "Grammatik der serbo-kroatischen Sprache", Heidelberg, 1914.[9] 1882. godine Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdaje kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik u periodu austro-ugarske vladavine od 1878. do 1907. godine službeno nazivao bosanskim. 1890. godine izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Od 1907. godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim,[17] pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine. Gramatika za srednje škole od 1908. godine nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

Srpskohrvatski jezik, pod nazivom "srpsko-hrvatsko-slovenski", bio je službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Po slomu Kraljevine Jugoslavije i uspostavi totalitarne NDH, ustaše su već u lipnju 1941. uložile napore u pročišćavanje hrvatskog jezika od svih "istočnjačkih" (srpskih) riječi i drugih internacionalizama, uvele „korienski pravopis“, zabranile ćirilicu, te ugasile sve škole koje su pohađali Srbi, reafirmišući ideologiju zasebnog hrvatskog jezika.[18][19] Nakon 2. svj. rata, srpskohrvatski je bio jedan od zvaničnih jezika u ustavima svih republika u sastavu SFR Jugoslavije.

Novosadski dogovor

Glavni članak: Novosadski dogovor

Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca[20] jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.[21]

– Novosadski dogovor
Pravopis srpskohrvatskog jezika iz 1960. u zajedničkom izdanju Matice srpske i Matice hrvatske.

10. prosinca 1954. je sklopljen Novosadski dogovor između uglavnom hrvatskih i srpskih jezikoslovaca radi uređenja i standardizacije zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Novosadskim dogovorom je predviđeno ujednačenje književnog hrvatskog i srpskog jezika na pravopisnoj, terminološkoj i drugim razinama. Ustanovljeno je sledeće:

Na osnovu ovakvih zaključaka o jeziku je odlučeno da treba preduzeti sledeće:

  • potrebna je izrada rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika.
  • potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
  • zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis, čija je izrada danas najbitnija kulturna i društvena potreba.
  • treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka razvitku zajedničkog književnog jezika i sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi.[21] Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu.[21] Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Politička podjela jezika

Glavni članci: Jezik i nacionalizam i Raspad SFRJ

Stranci kada dodju u našu zamlju ... ističu kako im u Zagrebu kažu da odlično govore hrvatski, u Beogradu da odlično govore srpski, a u Sarajevu da odlično govore bosanski, a oni uvijek govore isto. No kako će i jednom stanovniku, recimo, s Posavine, recimo, Hrvatu biti prihvatljiva tvrdnja da on i neki Dalmatinac, da ne kažem i Zagorac govore istim hrvatskim jezikom, a da on i njegov komšija Bošnjak ili Srbin s kojim on svakodnevno komunicira ne govore istim, nego različitim jezicima.[22]

– Josip Baotić [bs], bosanski hrvatski jezikoslovac

Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ 1991. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci[23] su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva).[24]

Narječja srpskohrvatskog jezika.

Radi većeg razlikovanja od ostatka BiH i približavanja Srbiji, Republika Srpska je u toku rata u BiH službeno uvela ekavicu kao jezični standard. Istovremeno, srpski nacionalisti su uporno dokazivali da su svi koji govore štokavskom ijekavicom – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati.[24] U Beogradu je 1998. godine, prvo u režimskom listu Politika, a zatim i kao posebna knjižica u tiražu od 300.000 primeraka distribuirano "Slovo o srpskom jeziku" koje navodi da srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski a da to i ne znaju, te da ni oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi.[11] Po Miloševićevom Ustavu Srbije od 1990. godine zvanični jezik Republike Srbije je još uvek bio srpskohrvatski, a službena pisma ćirilica i latinica. Tek je Koštuničin Ustav Srbije od 2006. godine ukinuo latinicu i proglasio srpski za službeni jezik.[11] Pojedina srbijanska kulturna udruženja jezik nazivaju srbskim.

Srpskohrvatski jezik je 1990-ih godina podeljen ne po dijalektološkoj već po etničkoj osnovi.

U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih štokavskih standarda je izvedeno po prostom obrascu: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tako na primjer, „gvožđe" je proglašeno srpskom riječju, a hrvatskom „željezo". Međutim, riječ „gvožđe" se nalazi u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, kod Gundulića, Kamova, Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama, itd, što ukazuje na proizvoljnost takve jezičke prakse.[25] Jezičke vlasti tokom 1990-ih puristički kroatiziraju jezik promičući izraze poput zrakomlata (za helikopter), brzoglasa (za telefon) i slično.[24] Hrvatska politika jezičkog udaljavanja kulminirala je 1999. bioskopskim prikazivanje srpskog filma „Rane“ (Srđana Dragojevića) koji je titlovan i preveden kao „Ozljede“.[25] Preterivanje u ovakvoj jezičkoj politici je ubrzo i u samoj Hrvatskoj postalo predmetom sprdnje.[24][25][26]

Bošnjački lingvisti su, uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema", jezik nazvali bosanskim. Srpski i hrvatski lingvisti su odgovorili tako što su ovaj jezik nazvali etničkom odrednicom "bošnjački", izbegavajući naziv "bosanski" koji implicira da Srbi i Hrvati u Bosni govore bosanski jezik. Neki bošnjački jezikoslovci rade na zasebnosti bosanskog jezika umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima.[24]

Tokom 2000-ih su i Crnogorci započeli standardiziranje crnogorskog jezika, uz argument da "ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi".[24] U Crnoj Gori se od 2009. novouvedeni crnogorski jezik uči po pravopisu srpskohrvatskog,[27] iako je vrlo ubrzo iz istoga proizveden crnogorski pravopis s dva dodatna slova u svojoj abecedi i azbuki: digrafi ś/с́ i ź/з́ koji bi zamjenili sj i zj; isti uopšte nisu zaživjeli u neslužbenoj upotrebi, a s vremenom nisu opstali ni u službenoj.[28]

Sadašnja situacija

Kad nekoliko naroda ili država govori zajedničkim jezikom, lingvisti ne nabrajaju u nazivu jezika sve te narode jer bi to bio predugačak naziv... U našem slučaju lingvisti su uveli u 19. stoljeću dvodijelni naziv, i današnji lingvisti su ga naslijedili kao što su današnji kemičari naslijedili nazive u kemiji, ili kao što su američki lingvisti naslijedili naziv za njihov jezik. Dvodijelnim modelom naziva imenuju se rubovi jezika, a središnju zonu i nije nužno imenovati kad se znaju rubovi. To je isto kao i kod naziva indoevropski, imenovani su rubovi, a središnja zona armenski i perzijski nisu. Moram istaknuti da svi ti nazivi obavezuju samo lingviste, a ne i obične ljude, oni mogu zvati jezik kako god žele, a i ne moraju ga nikako zvati.[29]

– Snježana Kordić o srpskohrvatskom jeziku

Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2021. samo je 0,32%[α 1] stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim.[30] I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvek jako dobro razume.[25]

Suvremene lingvističke klasifikacije smatraju srpsko-hrvatski živim makrojezikom pod ISO 639-3 oznakom hbs,[31] dok je ISO 639-1 identifikator sh označen kao prevaziđen, zajedno s ISO 639-2 identifikatorima scc[α 2] i scr[α 3] 2008. godine.[32] Srpskohrvatski je u svetu i dalje u normalnoj upotrebi među jednim delom lingvista, prevodioca i profesora književnosti.[11] U slavistici se danas pored naziva srpskohrvatski takođe koristi i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik.[33] Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd.[11][34]

Neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju službeno upotrebljavaju naziv bosanski, hrvatski ili srpski jezik (BHS) za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba.[35] Početkom 2010. godine dve poslanice u Evropskom parlamentu su, polazeći od činjenice da je originalni srpskohrvatski jezik podeljen u razne službene jezike, zatražile, zbog administrativnih ušteda oko prevoda i tumačenja, vraćanje srpskohrvatskoga jezika. To je traženo radi kasnijeg zaključivanja sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU”.[36]

Lingvistika

Glavni članak: usporedba srpskohrvatskih standardnih varijeteta

Lingvistička pravila po pitanju svih svetskih jezika su prilično jednostavna i ona govore da se govori o jednom jeziku u slučaju ako je najmanje 81 posto osnovnog rečničkog blaga zajedničko. Pošto po rečima lingvistice Snježane Kordić bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski imaju 100 posto zajedničko osnovno rečničko blago - reč je o istom jeziku.[37] Kordić srpskohrvatski jezik vidi kao policentrični jezik, koji danas ima svoje četiri varijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvističkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima.[38]

Leksičko nasljeđe

Kao svi europski jezici, i Hrvatsko-srpski jezik je naslijedio brojne riječi iz drugih jezika s kojima je stupio u vezu kroz stoljeća svoje vrlo složene te isprepletene povijesti. Bilo je puno razmijena koje su ostavile duboke i količinski značajne tragove. Danas možemo smatrati to nasljeđe kao kvalitativno proširenje štokavice, dok je vodeći kulturno-politički smjer tijekom cijelog 19. stoljeća (vidi: Narodni preporod) – pa i 20. stoljeća – težio prema purizmu, to jeste prema iskljičivanju »barbarizama« ili stranih riječi iz »pravilnog« govora i pisma. Glavni jezici koji su doprinijeli srpskohrvatskom jezičnom sistemu jesu:

Manje mada značajne doprinose naći ćemo također iz drugih jezika iz kojih je hrvatskosrpski prisvojio neke crte: keltski, poljski, češki, ladinski, jevrejski.

Dijalekti

Rasprostranjenost ijekavskog, ekavskog i ikavskog izgovaranja jata.

Srpskohrvatski jezik ima tri osnovna dijalekta, koja su nazvana prema upitnoj zamenici koja se razlikuje u svakom od njih. Čakavski dijalekt koristi upitnu zamenicu ča, kajkavski dijalekt koristi kaj, a štokavski dijalekt koristi što ili šta. Dijalekti kao što je torlački dijalekt nisu prepoznati u ovoj klasifikaciji.

Takođe, postoje tri osnovna načina za zamenjivanje u govoru i pisanju protoslovenskog samoglasnika jat. U okviru čakavskog dijalekta obično se koristi samoglasnik i za zamenjivanje jata (tzv. ikavski izgovor), dok se u nekim čakavskim govorima koriste i samoglasnik e (ekavski izgovor), kao i samoglasnička grupa ije odnosno je (ijekavski izgovor). Kajkavski dijalekt obično zamenjuje jat samoglasnikom e, dok je štokavski, poput čakavskog, podeljen na govore koji koriste samoglasničke grupe ije i je (ijekavski), samoglasnik e (ekavski) i samoglasnik i (ikavski).

Izražavanje jata

Govori štokavskog dijalekta

Protoslovenski samoglasnik jat je vremenom izmenjen i sada se izražava na tri različita načina u srpskohrvatskom jeziku:

  • u govorima koji koriste ekavski izgovor, jat postaje e.
  • u govorima koji koriste ikavski izgovor, jat postaje i.
  • u govorima koji koriste ijekavski ili jekavski izgovor, jat postaje ije ili je, u zavisnosti od toga da li je samoglasnik dug ili kratak.

Na primer:

preteča ekavski ikavski ijekavski ijekavska pravila
*lěp lep lip lijep dugo ě → ije
*vrěme vreme vrime vrijeme
*věra vera vira vjera kratko ě → je
*děvojka devojka divojka djevojka
*trěbati trebati tribat(i) trebati kratko ě → e
*grějati grejati grijati grijati kratko ě → i
*selo selo selo selo e u korenu, ne ě

Iz primera koji uključuju i dugačke i kratke samoglasnike se vidi da ijekavski izgovor ne zamenjuje prvobitno jat (ě) koristeći samo samoglasničke grupe ije i je, već koristeći i samoglasnike i i e. Po pravilu, jat se u ijekavskim govorima zamenjuje na četiri načina:

  • sa ije, ako je samoglasnik dug (dijete, mlijeko, vrijeme)
  • sa je, ako je samoglasnik kratak (djeca, mlječni)
  • sa i, ako se iza toga nalazi neki drugi samoglasnik, ili suglasnici lj i đ (vidio, volio, priđašnji)
  • Ako se ispred jata nalazi r, a samoglasnik je dug, onda će se jat zameniti sa ije (rijeka, naprijed, brijeg). Međutim, ako je samoglasnik kratak, gleda se šta se nalazi ispred r. Ako je ispred r neki samoglasnik, ili je r na početku reči, jat se zamenjuje sa je (rječni, ostarjeli). A ako je ispred r neki suglasnik, jat se zamenjuje sa e (ispred, bregovi).

Treba napomenuti da je jat uvek pod akcentom ili posleakcenatskom dužinom. Međutim, ako je u pitanju jednosložna reč koja ima dugi akcenat, jat će se zameniti sa ije (npr. vijek, brijeg, svijet). Onda će se pojaviti dva sloga (vi-jek, bri-jeg, svi-jet), a pošto akcenat po pravilu ne može stajati na poslednjem slogu u reči, premestiće se na prethodni slog, pa će biti naglašeno i iz samoglasničke grupe ije, umesto e kako bi trebalo.

Razlike među dijalektima mogu se ilustrovati primerom Šlajherove basne. Dijakritički znaci upotrebljavaju se radi označavanja razlike u naglascima i prozodiji, što je često veoma značajno, no obično se ne odražava u pravopisu.

novoštokavski (ij)ekavski

Óvca i kònji
Óvca koja níje ìmala vȕnē vȉd(j)ela je kònje na br(ij)égu. Jèdan je òd njīh vȗkao téška kȍla, drȕgī je nòsio vèliku vrȅću, a trȅćī je nòsio čòv(j)eka.
Óvca rȅče kònjima: »Sȑce me bòlī glȅdajūći čòv(j)eka kako jȁšē na kònju.«
A kònji rȅkoše: »Slȕšāj, ȏvco, nȃs sȑca bòlē kada vȉdīmo da čòv(j)ek, gospòdār, rȃdī vȕnu od ovácā i prȁvī òd(j)eću zá se. I ȍndā óvca nȇmā vȉše vȕnē.«
Čȗvši tō, óvca pȍb(j)eže ȕ polje.
staroštokavski (Orubica, Posavina):

Óvca i kònji
Óvca kòjā nî ìmala vȕnē vȉdla kònje na brîgu. Jèdān od njȉjū vũkō tȇška kȍla, drȕgī nosȉjo vȅlikū vrȅću, a trȅćī nosȉjo čovȉka.
Óvca kȃza kȍnjima: »Svȅ me bolĩ kad glȅdām kako čòvik na kònju jȁšī.«
A kònji kāzȁše: »Slȕšāj, ȏvco, nãs sȑca bolũ kad vȉdīmo da čòvik, gȁzda, prȁvī vȕnu od ovãc i prȁvī rȍbu zá se od njẽ. I ȍndā ōvcȁ néma vȉšē vȕnē.«
Kad tȏ čȕ ōvcȁ, ȕteče ȕ polje.
čakavski (Matulji kraj Rijeke):

Ovcȁ i konjı̏
Ovcȁ kȃ ni imȅla vȕni vȉdela je konjȉ na brȇge. Jedȃn je vȗkal tȇški vȏz, drȕgi je nosîl vȅlu vrȅt'u, a trȅt'i je nosîl čovȅka.
Ovcȁ je reklȁ konjȇn: »Sȑce me bolĩ dok glȅdan čovȅka kako jȁše na konjȅ.«
A konjȉ su reklȉ: »Poslȕšaj, ovcȁ, nȃs sȑca bolẽ kad vȉdimo da čovȅk, gospodãr dȅla vȕnu od ovãc i dȅla rȍbu zȃ se. I ȍnda ovcȁ nĩma vȉše vȕni.«
Kad je tȏ čȕla, ovcȁ je pobȅgla va pȍje.
kajkavski (Marija Bistrica):

Õfca i kȍjni
Õfca tera nı̃je imȅ̩̏la vȕne vȉdla je kȍjne na briẽgu. Jȇn od nîh je vlẽ̩ke̩l tẽška kȍla, drȕgi je nȍsil vȅliku vrȅ̩ču, a trẽjti je nȍsil čovȅ̩ka.
Õfca je rȇkla kȍjnem: »Sȑce me bolĩ kad vîdim čovȅka kak jȃše na kȍjnu.«
A kȍjni su rȇkli: »Poslȕhni, õfca, nȃs sȑca bolĩju kad vîdime da čȍve̩k, gospodãr, dȇ̩la vȕnu ot õfci i dȇ̩la oblȅ̩ku zȃ se. I ȏnda õfca nȇma vȉše vȕne.«
Kad je to čȗla, õfca je pobȇ̩gla f pȍlje.


Pisma

Tokom istorije, ovaj jezik je bio pisan koristeći više pisama:

Danas se koriste latinica i ćirilica. Svako slovo iz jednog pisma odgovara samo jednom slovu iz drugog pisma.

Latinica

Glavni članak: Gajeva latinica

Gajeva latinica je varijanta latiničnog pisma koje je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka. Svoj konačni oblik je stekla nakon izmena srpskog lingviste Đure Daničića u 19. vijeku. Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvojnа), a prema izgovoru prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) naziva se abecedom.

Pisana latinična slova.

Abeceda prema azbuci:

A a B b C c Č č Ć ć D d Dž dž Đ đ E e F f G g H h I i J j K k
А а Б б Ц ц Ч ч Ћ ћ Д д Џ џ Ђ ђ Е е Ф ф Г г Х х И и Ј ј К к
L l Lj lj M m N n Nj nj O o P p R r S s Š š T t U u V v Z z Ž ž
Л л Љ љ М м Н н Њ њ О о П п Р р С с Ш ш Т т У у В в З з Ж ж

Ova latinica je u upotrebi na svim prostorima gde se govori srpskohrvatski, u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Veoma sličnu verziju koristi i slovenski jezik.

Postoji i alternativni način predstavljanja glasova koji nemaju sopstvene znakove u originalnoj latinici (ako iz tehničkih razloga ne možemo upotrebiti Gaj-Daničićeve znakove):

Uobičajeno Alternativno
Ć
CH
Č
CC
Đ
DJ
Š
SS
Ž
ZZ

Ćirilica

Glavni članak: Вукова ћирилица

Vukova ćirilica je varijanta ćiriličnog pisma koje je razvio srpski lingvista Vuk Karadžić u prvoj polovini 19. vijeka. Sastoji se od 30 slova, a svako od njih predstavlja odgovarajući glas. Prema prva dva slova ćiriličnog pisma (az, buki) naziva se azbukom.

Pisana ćirilična slova.

Azbuka prema abecedi:

А а Б б В в Г г Д д Ђ ђ Е е Ж ж З з И и Ј ј К к Л л Љ љ М м
A a B b V v G g D d Đ đ E e Ž ž Z z I i J j K k L l Lj lj M m
Н н Њ њ О о П п Р р С с Т т Ћ ћ У у Ф ф Х х Ц ц Ч ч Џ џ Ш ш
N n Nj nj O o P p R r S s T t Ć ć U u F f H h C c Č č Dž dž Š š

Vukova ćirilica je jedno od dva ravnopravna pisma srpskohrvatskog jezika. Danas se koristi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Sličnu verziju ćirilice koristi i makedonski jezik.

Povezano

Napomene

  1. ↑ 4.278 (0.11%) stanovnika se izjasnilo govornikom hrvatsko-srpskog i 8.182 (0.21%) srpsko-hrvatskog jezika.
  2. ↑ Kratica za engl. Serbo-Croatian Cyrillic. Svršten kao bivši kod za srpski jezik i zamenjen kodom srp.
  3. ↑ Kratica za engl. Serbo-Croatian Roman. Svršten kao bivši kod za hrvatski jezik i zamenjen kodom hrv.

Reference

  1. ↑ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin, ur. (2017). „Serbian-Croatian-Bosnian”. Glottolog 3.0. Jena, Germany: Max Planck Institute for the Science of Human History. 
  2. ↑ Parkvall, Mikael. „Världens 100 största språk 2007” [100 najvećih jezika na svijetu 2007] (švedski). Nationalencyklopedin. 
  3. ↑ „Serbo-Croatian”. Ethnologue (25th ed., 2022). »18.799796« 
  4. ↑ Mørk, Henning (2002) (danski). Serbokroatisk grammatik: substantivets morfologi [Srpskohrvatska gramatika: morfologija imenica]. Arbejdspapirer ; vol. 1. Århus: Slavisk Institut, Århus Universitet. str. nepaginirano (Predgovor). OCLC 471591123. 
  5. ↑ Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionaliziranje srpskohrvatskih standarda]. u: Kempgen, Sebastian (njemački). Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. München: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822. 
  6. ↑ Alexander, Ronelle (2006), Bosnian/Croatian/Serbian – A Grammar with Sociolinguistic Commentary, The University of Wisconsin Press, ISBN 978-0-299-21194-3 
  7. ↑ Thomas, Paul-Louis; Osipov, Vladimir (2012) (francuski). Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe [Gramatika bosanskoga, hrvatskoga, crnogorskoga i srpskoga]. Collection de grammaires de l'Institut d'études slaves ; vol. 8. Paris: Institut d'études slaves. str. 624. ISBN 9782720404900. OCLC 805026664. Lay summary. 
  8. ↑ Grčević, Mario (1997). „Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika?”. Jezik 45 (1): 8. Pristupljeno 2023-01-15. »Izrazom ilirski jezik Dobrovsky ne naziva samo književni i govorni jezik hrvatskih štokavaca i čakavaca, već ujedno i jezik Servijera, a ponekad i Bugara. Primjerice, 1792. u podjeli slavenskih jezika u Geschichte der Bohmischen Sprache und Literatur pojašnjava da se ilirsko narječje sastoji od bugarskoga, racko-servskoga, bosanskoga, slavonskoga, dalmatinskoga i dubrovačkoga. Znajući da ilirsko ime nije iskonsko ime južnih Slavena, jednom prilikom napominje da ilirski jezik, zato što njime govore potomci starih Servijera i Hrvata, ne treba zvati ilirski, već srpski ili hrvatski (serbisch oder Chrowatisch).« 
  9. ↑ 9,0 9,1 „Bečka kuća srpskohrvatska”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-02. Pristupljeno 2010-05-26. 
  10. ↑ Pavle Ivić: O BEČKOM KNJIŽEVNOM DOGOVORU
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 11,5 11,6 Pricaj srpskohrvatski da te ceo svet razume
  12. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 320), NOLIT, Beograd, 1987.
  13. ↑ 13,0 13,1 Bečki književni dogovor
  14. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 318), NOLIT, Beograd, 1987.
  15. ↑ Miodrag Popović, Vuk Stef. Karadžić (str. 322), NOLIT, Beograd, 1987.
  16. ↑ „Pseudoznanost”. Arhivirano iz originala na datum 2016-10-23. Pristupljeno 2011-07-20. 
  17. ↑ Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10.1907. g. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'."
  18. ↑ Crowe, David M. (2013-09-13) (en). Crimes of State Past and Present: Government-Sponsored Atrocities and International Legal Responses. Routledge. str. 61. ISBN 978-1-317-98682-9. 
  19. ↑ Busch, Brigitta (2004) (de). Sprachen im Disput. Klagenfurt: Drava. str. 205. ISBN 3-85435-428-2. Pristupljeno 2022-05-16. 
  20. ↑ U tekstu se ne pominju Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija.
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 Tekst Novosadskog dogovora
  22. ↑ Greenberg, Robert D. (2004). Language and Identity in the Balkans: Serbo-Croatian and its Disintegration. New York: Oxford University Press. str. 153. ISBN 9780191514555. 
  23. ↑ Ironičan naziv Sinana Gudževića
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 24,5 Novi jezici: Govorite li našili
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 25,3 „Uzalud vam trud, lingvisti”. Arhivirano iz originala na datum 2010-10-08. Pristupljeno 2010-05-26. 
  26. ↑ Pavelic, Boris (27 January 2012). „Croatian TV Risks Row Over Serbian Film”. Zagreb: Balkan Insight. Pristupljeno 6 March 2023. 
  27. ↑ Šćepanović, Lela (2009-01-08). „Crnogorski jezik prema udžbenicima srpskohrvatskog”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 2023-01-15. 
  28. ↑ Šćepanović, Lela (2017-02-02). „Crnogorski se govori i bez ś”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 2022-10-29. »Slova ś i ź odnedavno ne koristi ni Skupština Crne Gore, prva i jedina državna institucija koja ih je nakon reforme crnogorskog jezika koristila u zvaničnoj komunikaciji.« 
  29. ↑ Osmić, Anes (2012-10-22). „Jezik, nacija i laži”. E-novine. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-25. 
  30. ↑ „Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2021. – Stanovništvo po gradovima/općinama”. Državni zavod za statistiku (Hrvatska). 2022-10-07. Arhivirano iz originala na datum 2022-12-09. Pristupljeno 2022-10-24. 
  31. ↑ „ISO 639-3 Registration Authority”. Pristupljeno 2023-01-15. 
  32. ↑ „ISO 639-2 Language Code List - Codes for the Representation of Names of Languages”. 2017-12-21. Pristupljeno 2023-01-15. 
  33. ↑ „Bosnian/Croatian/Serbian”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-21. Pristupljeno 2009-11-18. 
  34. ↑ Ćalić, Jelena (2021-11-18). „Pluricentricity in the classroom: the Serbo-Croatian language issue for foreign language teaching at higher education institutions worldwide” [Pluricentričnost u učionici: pitanje srpskohrvatskog jezika u nastavi stranih jezika na visokoškolskim ustanovama u svijetu] (en). Sociolinguistica (De Gruyter) 35 (1). DOI:10.1515/soci-2021-0007. Pristupljeno 2023-01-12. 
  35. ↑ „Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju”. Ujedinjene nacije. Pristupljeno 2023-01-15. 
  36. ↑ „EU traži od Hrvata da vrate srpsko-hrvatski jezik”. SrbijaNet. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-30. Pristupljeno 2010-05-24. 
  37. ↑ Lingvistica Kordić: U Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govori se istim jezikom
  38. ↑ Jezik i nacionalizam

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Srpskohrvatski_jezik&oldid=42196343